LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
PODSJECANJA


Podsjećanje - prvi portret Slobodana Miloševića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 27 Siječanj 2019 13:20

 

Mirko KovacPolja smrti ili prvi portret Slobodana Miloševića

 

Pisao: Mirko Kovač (1938-2013)

Ljudi bliski srpskom predsedniku Slobodanu Miloševiću kažu da su mu u dosadašnjoj karijeri najteže pali događaji u Rumuniji. U intimnom krugu besneo je i ponavljao: "Pa ovo je kontrarevolucija, kao u Mađarskoj 1956." A kada su kao štakori umlaćeni Čaušesku i njegova Elena, bio je potresen i ojađen. (Oni zločesti u Beogradu Miloševićevu suprugu zovu Elena). Ne mislim da je tada duh Čaušeskog ušao u njega, jer je već pripadao toj sorti ljudi. On je dušom bio za Čaušeskua, kao što se potajno divio Sadamu Huseinu. Njemu su bliski tipovi koji su protiv celog sveta. Uvek će dati podršku ekspertima za proizvodnju neprijatelja. Takođe, ne mislim da je on jedini politički nekrofil na ovim prostorima, ali je činjenica da njegovi potezi izazivaju jezu i seju smrt.

Kada je uz harmonike i moravac, slavio Ustav iz 1990. godine kojim je ukinuo autonomije, ubijeno je stotinjak Albanaca. On je 1989. na Kosovu, tom mitskom polju srpske istorije i srpskog poraza, najavio nove ratne sukobe, a već je u martu 1991. godine, iz svoje jazbine, zapovedao policijskim odredima protiv studentskih demonstracija i izazvao krvoproliće na beogradskim ulicama. On je inicijator srpsko-hrvatskog rata koji ulazi u udžbenike kao najokrutniji i najprljaviji rat u istoriji Balkana. Unajmio je jugoslovensku armiju da ubija i razara. Bez njega je nezamislivo ovo razdoblje srpske politike. Otkad je došao na vlast već se broji na desetke hiljada mrtvih. Taj nesrećnik potiče iz porodice samoubica. Otac, majka i ujak izvršili su samoubistvo, ali to su podaci za psihoanalizu. Hoće li ovaj dvojnik smrti, ovaj zlohudi istoričar obnoviti repertoar svojih političkih uzora iza kojih je ostala pustoš, mržnja, krv i ruševine?

Tomas Man je pišući o Hitleru još 1933. godine rekao da se toj pojavi ne može prići bez izvesnog divljenja, ali uz gađenje. Nemam potrebe da ga vređam i ne mislim da je umesno upoređivati ga s Hitlerom. On je sasvim mali kalibar. On nije kao Hitler došao s ulice, već se u politiku ušunjao iz prikrajka, kao karijerista. U birokratskom aparatu komunističkog režima bio je samo potrčko moćnih funkcionera. Mađarski pisac Bela Hamvaš kaže da je taj birokratski aparat utočište za nikogoviće. Tu se školuje najgori kadar, tu se vežbaju epigoni diktatora.

Ne bih rekao da je Milošević fenomen, njega su samo prilike učinile kratkovečnim gospodarom jedne raspadajuće komunističke epohe. Taj tip se nije pojavio izvan društva ili izvan srpskog duha. Njega je masa htela, jer se odmah poistovetio sa Srbijom. To je bio način da prikrije vlastite nedostatke.

U vreme njegovog uspona objavio sam tekst Rađa li se naše čudovište. Tada sam pisao da tirane priziva naša beda, da je njihov uspon pad našeg duha. Srpska inteligencija prigrlila je tog socijalističkog bankara u nadi da će im on srediti zamršene račune nacije i da će isterati na čistac dugove prošlosti. Taj đetić nametnuo se kao ekstremista i nacionalista, a to su dve izrazite crte u karakternoj tipologiji balkanskog čoveka, bilo da je intelektualac ili primitivac. Istina je da deo srpske opozicije Miloševića smatra nacionalnom nesrećom, ali ga pravoslavna crkva, Srpska akademija nauka, Udruženje književnika, policija i vojska doživljavaju kao internu veličinu koja će silom nametnuti državnu moć Srbije. Njima je bio potreban jadnik koji misli da se "politika uči iz rodoljublja", a da je pravda junačka kategorija. To što je njegovo omiljeno štivo junački ep i proza o hajducima nije neka preporuka za političara. Njemu je na jednom prijemu psihijatar Jovan Rašković laskao: "Vi ste, gospodine Miloševiću, suština srpskog bića". Ako to stoji, ako je Milošević doista "suština srpskog bića", onda je to sumorna duševna slika jednog naroda. Nisam sklon etnopsihologiziranju, ali težnja da se suština dosegne kroz vođu, takođe je duhovna degradacija u kojoj se našlo srpsko društvo.

Taj čovek više ne može da obuzda ono što je sam proizveo. A proizveo je mržnju koja ga već hvata za rep. On je odmah počeo da čačka u kolektivne rane naroda, a svoj je puk ubedio da ga okružuju monstrumi. Razvio mu je osećaj ugoženosti i pokrenuo sve zalihe straha. Oslobodio ga je odgovornosti i podsticao na revanšizam. Gazio je na strasti i raspaljivao maštu o genocidu. Potomke nekadašnjih žrtava upotrebio je kao koljače. Sada taj smešni diktator blebeće o svetskom fašizmu, iako je sam već zaglibio u nacionalizam i osvajački rat. On pripaja teritorije, premešta stanovništvo, ucenjuje druge narode, ponižava manjine, a to više nije samo "minimum fašizma" već prvi stadij.

Ažurirano: Nedjelja, 27 Siječanj 2019 13:22
 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 23 Siječanj 2019 20:05

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (5)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Titovi komunisti pokazali da i najgori Balkan može biti civiliziran i moderan

Nekoliko je osnovnih karakteristika formiranja nacija u zapadnoj Evropi kojih ne samo da nema u balkanskom etničkom nacionalizmu nego je tu sve suprotno. To su: integracija i modernizacija, odnosno ujedinjenje regija i provincija u nacionalnu zajedničku državu, zatim, vodeća (pijemontska) uloga najrazvijenih regija s najviše gradova i najbrojnijom građanskom klasom, i ne manje važno -- sekularna država, sekularizam i ponekad otvoreni konflikt između crkve i države u kojima država izlazi kao pobjednik. Primjeri za transregionalnu integraciju i modernizaciju mogu biti Njemačka, Nizozemska, Švicarska, Engleska, Francuska i Italija onako kako se formirane od otprilike sredine 17. vijeka do Prvog svjetskog rata kad su sve ovo postale kompletne, dovršene i razvijene nacionalne države. Da Njemačka koja je poslije Vestfalskog mira sredinom 17. vijeka imala 300 država, nije do kraja devetnaestog uspjela sve to integrirati u Njemačko carstvo, i da isto tako Francuska poslije revolucionarne 1789. nije uspjela premostiti sve brojne regionalne razlike i centralizirati nacionalnu državu oko Pariza te do Prvog svjetskog rata pretvoriti francuskog seljaka u građanina Francuske, današnja bi Evropa izgledala kao Srednja Amerika gdje bi Berlin bio glavni grad nekakve europske Nikaragve, a Pariz Hondurasa. Pri tome su po uspješnoj integraciji, nacionalne države odmah krenule u modernizaciju i ekspanziju kao svjetske ekonomske i političke velesile. Slično je bilo u Engleskoj, SAD, Nizozemskoj, Italiji, Skandinavskim zemljama, itd. Glede vodeće uloge najrazvijenijih regija i gradova, u vjerojatno najstarijoj naciji na svijetu – Nizozemskoj, to je protestantski sjever predvođen Holandijom.

U Njemačkom slučaju, ujedinjenje vodi (opet protestantski) sjever s Berlinom i Prusijom a ne zaostali katolički jug. U SAD, američka nacija stvarno je rođena ne kad su Amerikanci krajem 18. vijeka u Bostonu pobacali Englezima pošiljke čaja u more, nego u drugoj polovici 19-tog vijeka kad je industrijski sjever u građanskom ratu savladao poljoprivredni jug i odredio strategiju nacionalnog razvoja. Konačno, sekularna je država prevladala vjerske fundamentalizme i klerikalne ambicije kao u slučaju Francuske revolucije, njemačkog Kulturkampfa i napose važnog primjera odnosa talijanske republike i katoličke crkve i Italije kao zemlje koja je uvijek bila i ostala katolička ali je u njoj povijest zabilježila i legendarni antiklerikalizam. (“canti anarchici Stornelli anticlericali”, https://youtu.be/WKzE-BkQHqk)

Na Balkanu, panslavenski nacionalizmi bili su napose u varijanti jugoslavenstva, integracijski, pluralistički i modernizacijski a etnički dezintegracijski, antimoderni i klerikalni. Na kraju se samo socijalistička Jugoslavija privremeno ostvarila kao moderna nacija po originalnom zapadnoevropskom modelu.

Etničke su nacije i njihove države bile sve suprotno od toga: podrivale su integraciju, modernizaciju i sekularnu državu. Konačno drastičan je primjer  regija i provincija koje su igrale pijemontsku ulogu centara nacionalnih pokreta. Na Balkanu to su često bile zaostale regije iz koji su pokrenuti ustanci protiv tuđinskog jarma, a i prva se jugoslavenska država ujedinila ne pod vodstvom svojih najrazvijenijih i najzapadnijih dijelova nego pod zaostalijom balkanskom Srbijom. Najdrastičniji primjeri pijemontske uloge zaostalih provincija su upravo post-jugoslavenske etnoklerikalne države. Tako Pijemont današnje Srbije nije bio ni Novi Sad niti Beograd gdje je pod uglavnom zapadnim utjecajem nastala moderna Srbija u 19.vijeku, nego provincijalni srbijanski balkanski jug–Kosovo i Metohija i šabačko-valjevska eparhija Srpske pravoslavne crkve te emigrantski manastir Nova Gračanica kod Chicaga. Slično se dogodilo Tuđmanovoj Hrvatskoj. Taj tvrdi etnonacionalist je imao najjaču opoziciju u zapadnoj i srednjoevropskoj Hrvatskoj, to jest u najrazvijenijom dijelovima Hrvatske, u gradu Zagrebu, u Istri, Rijeci i Hrvatskom Primorju, i svaka je ova regija mogla biti hrvatski Pijemont.

Umjesto toga, Tuđman je sukreatore svoje vizije Hrvatske nacionalne države pronašao u zaostalim provincijama, u zapadnoj Hercegovini, Lici, dijelovima srednje Bosne i bosanske Posavine, sjeverne Dalmacije i dalmatinske Zagore, te slično srpskom slučaju, u opskurnijim krugovima hladnoratovske hrvatske antijugoslavenske emigracije iz Kanade. Uz ovaj provincijalizam išao je i klerikalizam tako da su novim nacijama nametnuti kao „očevi utemeljitelji“ ultrakonzervativni klerikalni zeloti poput Nikolaja Velimirovića i Alojzija Stepinca dok su Dositej i Strossmayer gurnuti u zaborav. Ukratko, današnju Srbiju i Hrvatsku definitivno nisu stvorili ni njihove najkulturnije regije ni najbolji pripadnici ta dva naroda. Rezultat se zove - primitivizam, kako se taj najnoviji „izam“  danas na zajedničkom jeziku s četiri imena neslužbeno ali općeprihvaćeno zove.

Iako je većini ovih napaćenih naroda odavno postalo jasno da su im na vlast došli najgori među njima i će oni još gore i nesposobnije postavljati oko sebe tjerajući one najbolje, najpoštenije i najpametnije u emigraciju, a ako zatreba i u logore i zatvore, ovi im nesretni narodi grade spomenike (dok najboljima ruše) i brane s istim legendarnim borbenim duhom svoje narode od „onih drugih“ u susjedstvu za koje su im ovi najgori među njima lagali da ih ugrožavaju. Pri svemu tome i dalje ne razumijevajući što je to zapravo nacija.

Paradoksalno je da skoro svaki čovjek s ovih prostora, bez obzira na školsku spremu, često posve sam svojim rukama zna sebi i svojoj obitelji sagraditi solidnu kuću da traje generacijama ali nema pojma da isto tako solidno znalački i odgovorno treba sagraditi naciju i nacionalnu državu u kojoj će biti ta njegova obiteljska kuća.

Nacija ne pada s neba, ne stvara je bog, ona se gradi, konstruira i to samo manjim dijelom u ratovima i s borbenim duhom heroja, a većim i težim dijelom u miru, znanjem i pameću. O moralnosti, znanju i pameti tih arhitekata, inženjera i graditelja nacije ovise buduće generacije. Za razliku od socijalističke Jugoslavije u kojoj je bilo i previše ideologije, vjere u teoriju i znanost, postjugoslavenske nacije na zapadnom Balkanu stvorili su neznalice bez ikakve koncepcije i osjećaja za progres i opće dobro.

 

(Ovaj post mortem analitičko-dijagnostički tekst profesora Vjekoslava Perice prenesen je sa prijateljskog XXZ regionalnog portala. Zahvaljujem se dragom prijatelju Peri Lukoviću, uredniku XXZ.)

(nastavlja se)

Ažurirano: Srijeda, 23 Siječanj 2019 20:10
 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 17 Siječanj 2019 08:41

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (4)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

SFRJ – trajna i važna lekcija iz povijesti

Jedina smetnja ovoj provincijalnoj tribalno-klerikalnoj idili bilo je sjećanje na socijalističku Jugoslaviju zbratimljenih naroda koje je živjelo u dušama i srcima milijuna pripadnika svih podijeljenih i zavađenih etnokonfesija. Posthumna vitalnost socijalističke Jugoslavije i njezina trajna vrijednost kao lekcije iz povijesti, ima više uzroka među kojima se može izdvojiti slijedeće: ona je zanimljivo povijesno iskustvo, trajna i važna lekcija iz povijesti za onog tko želi nešto objektivno naučiti; dalje, ona je društvena, generacijska i dijasporska kultura sjećanja;(Todor Kuljić. Kultura sećanja, Beograd: Čigoja štampa, 2006; Vjekoslav Perica i Mitja Velikonja, Nebeska Jugoslavija. Interakcije političkih mitologija i pop-kulture. Beograd: Biblioteka XX vek, 2012.) zatim, ona je također danas i simbol drukčijeg svjetonazora i opozicijskog stava u odnosu na frustrirane državice koje su došle poslije nje i na cijeli taj Apsurdistan, da posudim termin bosanskog rock benda Dubioza Kolektiv.

Potvrdila se je  i u duljem međunarodnom kontekstu jer današnji je svijet postao bezidejna moralna ruina koja se ne zna izvući ni iz eksplozivnog ekološkog otpada koji prijeti svima i svakome, tako da principi koje je SFRJ promicala u vanjskoj politici pokazuju se kao progresivna i ambiciozna vizija. Uz to joj život nesvjesno produžuju same te post jugoslavenske državice i narodi, napose Srbi i Hrvati, jer su im nacionalni identiteti negativne konstrukcije. Ali kako ta Jugo-Slavija, zemlja Južnih Slavena, nije nikad bila neko strano tijelo izvan njih, nego su Jugoslavija uvijek bili oni sami samo su se okolnosti i međusobni odnosi mijenjali,  tako zapravo  dalje uništavaju sami sebe jer u svijetu mitova i samodopadnih fantazija ne mogu živjeti ni izolirane sekte ili ekstremni religijski kultovi a kamoli nacionalne države.

Pomiriti se ne mogu jer bi time prestali biti to što su postali i kako su svoje nove nacionalne identitete koncipirali od devedesetih naovamo. Ako se pomire, mogli bi doći u opasnost spoznaje da su mogli sačuvati zajedničku državu  u nekom obliku, spasiti ono najbolje iz nje i izbjeći rat koji većini nije ništa dobra donio osim relativno malobrojnim zločincima, pljačkašima i parazitskim elitama. Možda bi se mogli jedino prije nego izumru zbog demografske katastrofe i iseljavanja, barem simbolično pomiriti i pustiti povijest na miru da bude kakva je bila, da bi to izumiranje proživjeli u kakvom-takvom dostojanstvu. To bi čini se mogla biti jedina smislena „obnova Jugoslavije“ kojom inače vladajuće elite dnevno plaše svoje podanike.

Termin balkanizacija postao je do danas globalni koncept koji označava iracionalnu prepreku političkim, ekonomskim, kulturnim i svim ostalim racionalno opravdanim regionalnim, nacionalnim ili globalnim integracijama.( Luke Harding, “India feels threat of Balkanisation”, The Guardian, 27, 11.)

Evropa se plašila balkanizacije uoči i po svršetku Prvog svjetskog rata kojem je balkanizacija bila jedan od okidača, a kasnije glavobolja i za dizajnere versajskog poretka. Balkanizacija opet kao noćna mora Zapada oživljava i kvari Evropi trijumfalne povijesne momente 1989 i 1992. Strah od provincijalnog separatizma i iracionalnog usitnjavanja država raste početkom balkanskih ratova koji su izbili usred euforije europskih integracija pred ugovor u Maastrichtu. Dok su na Balkanu pjevali topovi i popovi, na Zapadu je Toto Coutugno zapjevao onu „Zajedno – Evropa ujedinjena“, a oživio je i deset godina ranije objavljeni album „Zid“ Pink Floyda uz historijski nastup Rogera Watersa i gostiju u integriranom Berlinu na koncertu iz 1990.  (a još su se po top listama vucarali „Škorpioni“ s onim patetičnim rigoletom „Vjetrovi promjena“ iz 1989). (Toto Cutugno- Insieme, https://youtu.be/eGlJyCXNu_M; Scorpions - Wind Of Change(live), https://youtu.be/7axdhBYkD4s)

Ažurirano: Četvrtak, 17 Siječanj 2019 08:45
 
Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 12 Siječanj 2019 21:47

 

Miljenko - AjfelSendvići razni za krsne slave i svatove (2)

/građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu/

Miljenko Jergović

Prenoćišta u Sarajevu

Četrnaest je prenoćišta u gradu, i naravno da nijedno nema telefon.


Mustafa Arslanagić ima prenoćište u Protinom sokaku 4,

Murat Ćebo u Malom Ćurčiluku 1,

Janja Đuranović u Brankovoj 23,

Sadik Gvozden u Abadžiluku 67,

Safet Halačević u Samardžijama 8,

Hasan Huseinović u Halačima čikmi 18,

Savo Ijačić u Staničnoj 4, odmah uz željezničku stanicu. Kod Save, u nekoj od četiri višekrevetne sobe, zanoće zlehudi namjernici koji se neplanirano zateknu u gradu, mašinovođe, željezničarska sirotinja iz provincije kada poslom dođe u Sarajevo… (Savo Ijačić prezimenjak je gazde Mitra I. Ijačića, koji drži hotel Bristol, i vrlo je vjerojatno da su rođaci, možda i braća. Ako je tako, bit će da su zavađeni. Jer kako bi u dobrim odnosima mogla biti dva brata, ili brata po stricu, ako jedan drži lijep, novi hotel, podignut uz željezničku stanicu, koji čeka svog Hitchcocka da ga opjeva i o njemu snimi film, dok drugi drži siromaško prenoćište sa sobama od četiri ili od osam postelja bez posteljine?).

Musa Lj. Ljuca drži prenoćište u Aleksandrovoj 13, nedaleko od Stare pravoslavne crkve,

Avdo Pilav u Gornjim Tabacima 11,

Mustafa Redžić u Brankovoj 17,

Asim Šabanović u Velikoj Ćurčiluku 1,

Đorđe Trifković u Sagrdžijama 4,

Salih Tvico u Samardžijama 7.

Ahmet Handžić u zakupu drži Morića han.

Većina prenoćišta nalazi se na Baščaršiji i u starome turskom dijelu grada, handžije su većinom muslimani, samo troje je pravoslavnih, među njima i jedna žena.

Sarajevski bifei, kafane, krčme i restauracije

Sarajevo 1937. ima nekoliko stotina bifea, kafana i bosanskih kafana, krčmi, gostiona i restauracija, i grehota bi bilo ne spomenuti svaku.

Deset je bifea.

Njihovi vlasnici su:

Imšir Konjhodžić s lokalom u Kralja Petra 4 (tel. 37-43),

Zadik S. Levi u Kruševačkoj 4, Milka Lovrenović na Gajevom trgu 2, Luna Maestro u Prestolonasljednika Petra bb,

Vlado Milanović u Brankovoj 16,

Miljenko Miljković u Kulovića 11,

Albert Montiljo u Gazihusrevbegovoj 2,

Jovanka Prijaković s bifeom “Branko” u Aleksandrovoj 87 (tel. 29-73),

Rade Torbica u Aleksandrovoj 54,

te “Sašk-bife – igralište Kovačići”.

(Jovanka Prijaković objavila je u Almanahu i plaćenu reklamu za svoj bife: “Servira sendvić razni za Krsne slave i svatove. Cijena umjerena.”)

Sedam je bifedžija i tri bifedžijke. Pet je kršćana, troje Jevreja, jedan musliman i jedan sportski, tojest športski klub. (Među njima je Luna Maestro, bifedžijka tužnoga imena, čija melodija tako zvuči da bi vrijedilo poći za njenom biografijom, makar i na kraj svijeta, i sačuvati njenu priču bez ijednoga prepravljenog detalja…)

Ažurirano: Subota, 12 Siječanj 2019 21:49
 
Podsjećanje: Kako je pala Crna Gora 11.1.1989.godine PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 11 Siječanj 2019 18:33

 

Branko VojicicKad su godine počinjale januarom

Branko Vojičić

Da godine počinju januarom a završavaju decembrom, znali smo od rođenja. Ali, na današnji dan, tačno prije tri decenije, kada je u Crnoj Gori na ulici pala komunistička vlast, a političko vođstvo u partiji i državi preuzeo populistički pokret nastao na talasu velikosrpskog nacionalizma i socijalne demagogije, slavodobitno je upriličen politički slogan “Godine počinju januarom”. Taj je slogan upotrebljavan samo nekoliko godina, a nakon toga januarske događaje ne pominju čak ni njihovi vodeći domaći akteri “mladi, lijepi i pametni”, kreatori “nove razvojne filozofije”. Filozofije, koja je popločana Miloševićevim razvojnim “projektima” dovela do raspada zemlje, sankcija međunarodne zajednice protiv Srbije i Crne Gore, hiperinflacije, pada plata na sedam-osam njemačkih maraka, gladi, do gubitka posla i državnog dostojanstva “ratom za mir” pred zidinama Dubrovnika.

Stvaranje vazala

Iako je cilj bio da se od Crne Gore napravi vazalna prosrpska tvorevina i na vlast dovedu poslušni, u čemu se uspjelo, nosioci podaništva i političke harange te događaje su kao nadgrobnim spomenikom prekrili parolom “Dogodio se narod”, koju je skovao pjesnik i partijski voždov poslušnik Milovan Vitezović (i tako zaslužio četvorosobni stan u Beogradu). A koliko se narod zaista pitao, govori podatak da se i poslije 30 godina “AB revolucije” građevinski tajkuni sa predstavnicima bivših radnika “Radoja Dakića” (udarne pesnice te revolucije u Crnoj Gori), spore o minimumu za otkup zemljišta bivših fabrika, na kojem namjeravaju da grade stanove za prodaju.

Kakva ironija! Oni koji su rušili svoju državu uzvikujući parole: “Ne damo Jugoslaviju slovenačkim konjušarima i hrvatskim ustašama”, “Hoćemo oružje” i “Narod se pita, Slobo umjesto Tita”, da ostanu i bez Miloševića (dakako i Mire Marković) i bez fabrike. Srbija je ostala tamo đe je i bila, ali bez Kosova, đe se, kako se govorilo, sprovodio genocid. Sad je to nova radnička muka, a stvarni genocid u Srebrenici se, dakako, ne priznaje. A u nezavisnoj Crnoj Gori, za koju su se borili i neki bivši mintigaši kad su se dozvali pameti, ostali su bez imovine propale fabrike, ostavljeni na milost i nemilost novokomponovanih kapitalista.

Prevrat

Crna Gora je formalno srušena 10. na 11. januar 1989. godine, a pad je stvarno počeo 20. avgusta 1988. godine na Trgu Ivana Milutinovića u Podgorici, kad je održan “miting solidarnosti” sa Srbima i Crnogorcima sa Kosova. I pored stava jugoslovenskog državnog i partijskog rukovodstva da se “mitinzi solidarnosti” ne izvoze van teritorije Srbije, namjerno je izabran 20. avgust. To je dan kad je rođen Slobodan Milošević (Požarevac, 1941); promovisan u Srbiji kao “vožd srpskog naroda”, za koga je Matija Bećković čuvar srpstva i kosovskog zavjeta, koji nije silazio sa malih ekrana – prorekao:Slobodan Milošević je sinteza dve najskuplje srpske reči: sloboda i Miloš”.

Ažurirano: Petak, 11 Siječanj 2019 18:37
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 4 od 59

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search