LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
PODSJECANJA


Sarajevski telefonski imenik 1941 PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 16 Listopad 2018 08:41

 

Sarajevo prije rataPriča o advokatima - telefonski imenik grada Sarajeva za 1941

Miljenko Jergović

Godine 1940, prema podacima iz posljednje predratne jeseni, kada je dovršavan telefonski imenik za 1941, Sarajevo je bilo grad sa 49 advokata i samo tri "dimničara". Bili su to Ivanić Milan iz Hadži Idrisove 6, Klofera Josip - Čačanska 4 i Lorenc Emil, na stanu u Mjedenici 30a. U gradu je već bilo 14 javnih govornica, pravilno raspoređenih od Bistrika i Vratnika, do Kovačića, Marijin dvora i Dolac Malte. Filmove je prikazivalo pet stalnih kinematografa: Apolo (poslijeratni Partizan), Drina (kasnije Sutjeska), Imperijal (Romanija), Volta (koje poslije rata više nije bilo) i Tesla (jedino sarajevsko kino kojemu nikada nisu mijenjali ime). Kafana s telefonskim aparatom bilo je 17, a liječnika 71. Među liječnicima bilo je sedam liječnica: Marija Balijan, Maša Živanović, Jelka Knežević, Mara Kurtović, Katica  Radulaški Jakšić, Kristina Stanimirović Stanković i Persida Šišković. U prijeratnom Sarajevu još nije bilo odvjetnica.

Neki od advokata ući će u povijest grada i buduće jugoslavenske države, drugi će stradati u ratu, a mnogih se do danas više nitko neće sjećati. Zaim Šarac bit će prvi poslijeratni predsjednik Preporoda, ministar u vladi Narodne Republike Bosne i Hercegovine, koji će poslije smrti 1965. dobiti na svoje ime jednu lijepu ulicu. Zdravko Šutej držat će i poslije rata kancelariju na vrhu Preradovićeve, i biti jedan od slavnijih odvjetnika u povijesti grada. Jozo Sunarić, predsjednik Bosanskog sabora, koji je nadvojvodi Franji Ferdinadu savjetovao da ne traži vraga i ne vozi se s vojvotkinjom u otvorenom autu po Sarajevu, nakratko će, 1941. postati ustaški doglavnik, ali će ubrzo biti razriješen i nestat će ga iz povijesti, iz Sarajeva i iz života, a da mu se ni godina smrti ne sazna. Nikola Mandić, koji je držao kancelariju u Kralja Aleksandra 43, dakle u Titovoj ulici, na vrlo lijepom mjestu, postat će predsjednik jedne od Pavelićevih vlada i bit će osuđen za smrt 6. lipnja 1945. u Zagrebu. Savo Besarović, s kancelarijom u Kralja Aleksandra 61, jedna je od onih tragičnih figura u povijesti grada, čijoj se sudbini više neće smilovati ama baš nitko, pa je i sreća što mu nema groba, jer nema onog tko mu po grobu ne bi pljunuo, a kamoli da bi mu itko zapalio svijeću za pokoj duše.

Rođen 1889. u Sarajevu, odvjetak jedne od najuglednijih gradskih i srpskih porodica, studirao je pravo u Beču, pa u Zagrebu, gdje se, za svoju nevolju, zbližio s kolegom s godine Antom Pavelićem. Što ih je spojilo vrag će znati, i nije lako zamisliti, ako nije sklonost Pavelićeva bosanskim pjesmama i tvrdim bosanskim glavama, jer se, eto, pomalo i igrom slučaja, rodio u Bradini kod Konjica. Savo je u međuratnom vremenu bio jako daleko od Pavelićevih političkih i kulturnih nazora: kao član Samostalne demokratske stranke, koju je vodio Svetozar Pribićević, zalagao se za prava Srba prečana, te za njihov dogovor s Hrvatima i harmonizaciju političkih i nacionalnih odnosa, nasuprot diktaturi kralja Aleksandra i ambicijama velikosrpske buržoazije (kako se to nekada u školi zvalo). Koristio je porodični ugled, ali je znao i kako valja biti dostojan znatnog prezimena, beg među hrišćanima, kako je to već znalo biti u neformalnoj bosanskoj aristokraciji, koja je u socijalnom, obrazovnom i kulturnom smislu jednom dobacila do Beča.

Kada je došla 1941. i kada je za Srbe u Sarajevu postalo jednako strašno, a možda i malo strašnije nego u drugim dijelovima Nezavisne Države Hrvatske, Savo je učinio nešto bezumno, o čemu bi se, međutim, moralo u tišini promisliti: odazvao se pozivu svoga šulkolege Poglavnika, i došao mu na noge u Zagreb. Tada su već tisuće ljudi završile u logoru smrti u Jadovnom, a po Hrvatskoj i Bosni su, pod Luburićevim stručnim rukovodstvom, nicali koncentracijski kampovi, u kojima se uz neviđeni entuzijazam "rješavalo srpsko pitanje". A Besarović je išao Paveliću da ga moli za intervenciju, da neki ljudi budu oslobođeni, drugi pošteđeni, treći pušteni da odu u Srbiju... Mnoge je tako spasio, ali ta se činjenica nikoga na kraju neće ticati, jer  je pristao platiti najveću moguću cijenu. Nije žrtvovao svoj imutak, niti je dao život, nego je za spas drugih žrtvovao svoju nacionalnu i ljudsku čast. Kada mu je Poglavnik ponudio da kao predstavnik Srba uđe u Hrvatski Državni Sabor, kupujući tom ponudom blagonaklonost Nijemaca, kojima su masovni ustaški zločini nad Srbima, to jest genocidna kampanja koja je provođena s još i više entuzijazma nego kampanja protiv Židova, pričinjavali ozbiljne probleme, jer su ustaški zločini motivirali Srbe da se priključuju partizanskom pokretu, Savo Besarović tu je ponudu prihvatio. Na taj je način Anti Paveliću vraćao uslugu, i računao je da će tako još ponekog spasiti. Računica mu je izlazila iz okvira općeprihvaćenog morala. Jer svako će žrtvovanje ljudi podržati, proglasiti ga moralnim uzorom, ali će žrtvu časti prezreti i oni koji su na taj način spašeni od noža. Pogotovo oni. I nije to samo u nas tako. Svugdje je u Europi bilo isto. Nigdje se takvima nisu zaračunavale zasluge za tuđe živote, ni Judenratu, ni Chaimu Rumkowskom u židovskome getu u Lođu. Da, Savo Besarović usporediv je s Rumkowskim.

Ažurirano: Utorak, 16 Listopad 2018 09:19
 
Podsjećanje - Raspad Jugoslavije PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 10 Listopad 2018 21:02

 

Raspad JugoslavijeDrama: Svi su na TV-u gledali kako se Juga raspada

Boris Rašeta, Zagreb

Prije 14. izvanrednoga kongresa Saveza komunista Jugoslavije posjetio sam rudare na Kosovu koji su štrajkali glađu. Rekao sam im da ne smiju to raditi jer štete svojem zdravlju, no jedan on njih mi je rekao: ‘Zdravlje nije dovoljno’. Tad sam shvatio da se u Jugoslaviji proširila mržnja, a čovjek koji mrzi ne može biti zdrav", ispričao je svojevremeno za Express dr. Slobodan Lang, jedan od aktera famoznog 14. izvanrednoga kongresa SKJ, plenuma na kojemu se, de facto u izravnom televizijskom prijenosu, raspala jedna država. Republičke su partije bile međusobno zavađene, Slobodan Milošević od 1988. godine silovito se uspinjao na ljestvici moći, prijeteći da Titovu (kon)federalnu državu preustroji po svom planu. Dvije godine prije kongresa vlast se u Jugoslaviji valjala ulicama - Miroslav Šolević s Kosova organizirao je pučističke mitinge kojima je rušio Miloševićeve neprijatelje, prijeteći silom svima koji se ne pokore.

Unutar Saveza komunista Jugoslavije je kuhalo. Slovenija, koja je imala najrazvijeniji autonomistički pokret, već je jednom nogom bila izvan Jugoslavije. Parola dana bila je “Slovenija, moja dežela”. U Hrvatskoj je vladala tzv. hrvatska šutnja. Savez komunista Hrvatske nije se htio otvoreno suprotstaviti Miloševiću, a opozicija u vidu HDZ-a tek se osnivala, u ilegali, po klijetima Plješivice. Unutar Saveza komunista Hrvatske, ljudi su bili dezorijentirani. Raspad partije i države, i rat, bili su pred vratima - a jasnog stava nije bilo. Koristeći dezorijentaciju protivnika, Slobodan Milošević sazvao je kongres s namjerom da protivnike stjera u kut i nametne svoju volju. "Ja u Partiji nisam bio od 1971. godine. U međuvremenu sam bio i u zatvoru, ali sam vidio što se događa", ispričao je jednom prilikom Stipe Mesić. "Milošević je htio manipulirati kongresom. On nije bio ni za kakav politički dogovor, zato ničim nije ni bio zadovoljan. Silom je htio nametnuti svoje političko rješenje. Nikakav dogovor njega nije zanimao. Imao je samo jedan cilj - stvaranje velike Srbije. Tad se znalo da se Jugoslavija bez Tita, armije i partije ne može održati, a Milošević je tu situaciju htio iskoristiti", kazao je Stjepan Mesić.

Stipe Šuvar rekao je za Radio France International kako je Milošević u Srbiji “zajahao tigra nacionalizma”. Milošević Memorandum Srpske akademije znanosti i umjetnosti nije podržao kad je izašao. Njegove podrške nije bilo nigdje, čak se na sjednicama ograđivao. Drugo, kad je izašao list Student s Titovim lešem, koji je prikazan kao vukodlak kojeg probadaju glogovim kolcem, Milošević je ustao u energičnu obranu Tita. Prošlo je malo vremena i on je sam zajahao tigra srpskog nacionalizma i postao u neku ruku kaplar tog srpskog nacionalizma. Poslužio se onim što bismo mogli definirati kao nacionalistički populizam, koji se formirao u cijeloj Jugoslaviji, ali srpski je bio najjači. Sjednice Partije (Saveza komunista Jugoslavije) 1989. i 1990. godine bile su praćene kao trileri. Gledala ih je napeto cijela tadašnja država jer je postajalo sve jasnije da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspada. Slobodan Milošević u nizu je pučeva koji su nazvani “antibirokratskom revolucijom” srušio rukovodstva Kosova, Vojvodine i Crne Gore, a na Kongresu SKJ htio je zacementirati svoju svemoć i na saveznoj razini.

Ažurirano: Srijeda, 10 Listopad 2018 21:04
 
Podsjećanje - akademik Hamdija Kreševljaković PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 08 Listopad 2018 10:09

 

Hamdija Kresevljakovic130 godina od rođenja Hamdije Kreševljakovića – Strastveni zaljubljenik u historiju Bosne i Hercegovine

Hamza Ridžal, Sarajevo

Skoro je nemoguće istraživati bilo koju historijsku temu vezanu za Bosnu od dolaska Osmanlija do 20. stoljeća a da se u tom istraživanju ne konsultira rad Hamdije Kreševljakovića. Ovaj titan bosanskohercegovačke historiografije ostavio je iza sebe više od tristo naučnih radova i eseja bez kojih skoro da ne bismo imali uvida u naše osmansko naslijeđe. Možda to nekom zvuči kao pretjerivanje, ali treba imati na umu da su i mnoge druge studije o osmanskoj Bosni nastajale upravo na radovima Hamdije Kreševljakovića, kao prvijencima koji su pojedina poglavlja naše historije prvi put uvela u naučni diskurs.

Krasili su ga neumorni istraživački duh i spremnost da podjednaku pažnju posveti historijskim izvorima i onome što se dešavalo oko njega. Također, karakterizirao ga je jedinstveni stil u kojem se spajaju hronološka pojednostavljenost historiografa i umjetnička posvećenost detalju. Ona se otkriva u izlascima iz temeljnog toka opisivanja historijskih zbivanja, te u radovima u kojima su naglašenije etnološka i kulturološka dimenzija od one historiografske. Upravo u tim radovima Kreševljakovića prepoznajemo kao zaljubljenika u kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, kao entuzijastu spremnog da iz vlastitog džepa, bez ikakve institucionalne pomoći, organizira putovanja i otkupljuje vrijedne dokumente.

KREŠEVLJAKOVIĆ KAO “NASTAVNIK I UZGAJATELJ“

Hamdija Kreševljaković rodio se 18. septembra 1888. godine u Sarajevu, na Vratniku, u Lubinoj ulici, gdje je i odrastao. Radni vijek proveo je u obrazovanju radeći najprije kao učitelj, a poslije kao nastavnik u sarajevskim školama. Nakon završenog početnog mektepskog obrazovanja, upisuje ruždiju, zatim trgovačku školu, iz koje prelazi u učiteljsku školu, koju završava 1912. godine. U njoj upoznaje bosanskohercegovačkog književnika Silvija Strahimira Kranjčevića od kojeg mladi Hamdija usvaja znanja iz književnosti, a s kojim poslije, nakon završetka školovanja, ostaje prisan prijatelj. Moguće da je i poznanstvo s Kranjčevićem utjecalo na Kreševljakovićevu ljubav prema književnosti, pa već sa šesnaest godina sakuplja usmenu građu, pjesme i pripovijetke iz bošnjačke književnosti, objavljujući ih u časopisima.

Iako njegov nastavnički poziv, kojeg je počeo u osnovnim školama, nije nagovještavao posebnu naučnu karijeru, u tim se godinama u Kreševljakoviću rađa naročita ljubav prema historiji, koju je, pored geografije i pedagogije, predavao kao nastavnik. Još dok je bio nastavnik građanske škole, izradio je dobro zapažen udžbenik geografije, što je nagovijestilo njegov široki talent, ali geografija ipak nije bila područje u kojem se mogao smiriti duh mladog Kreševljakovića. Mada će uskoro otkriti svoju sklonost ka historiji, zanimanje nastavnika nije namjeravao napustiti. Od 1916. godine radi u Okružnoj medresi, a jedan je od najuglednijih profesora Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, u kojoj je predavao od 1926. do 1945. godine, nemjerljivo doprinijevši stabiliziranju najstarije odgojno-obrazovne institucije na Balkanu u novom političkom kontekstu. Dovoljno je spomenuti spisak predmeta koje je Hamdija Kreševljaković predavao u Gazijinoj medresi – geografija, historija, filozofska propedeutika, pedagogija i njemački jezik – pa da se vidi širina njegove naobrazbe. Pored toga, bio je profesor i u Prvoj gimnaziji i Srednjoj ekonomskoj školi. Svjedočanstva o njegovom brižnom odnosu prema učenicima i spremnosti da im bude na raspolaganju i mimo školskog dvorišta moguće je pronaći kako u tekstovima pisanim nakon njegove smrti, tako i u ličnim svjedočanstvima njegovih učenika, kao što je to slučaj s Dnevnicima Halid-efendije Hadžimulića.

Kako je zapisao rahmetli Hazim Šabanović u tekstu “Hamdija Kreševljaković: nastavnik i uzgajatelj”, Kreševljaković je bio u cijelosti otvoren za svakog učenika i naprosto je studentima “usađivao” znanje, makar je tome prethodilo mnogobrojno ponavljanje pojedinih nastavnih cjelina ili, pak, kompletnih nastavnih jedinica. U njegovom su radu, sasvim očigledno, primjenjivane metode iz tada aktuelnih pedagoških i didaktičkih teorija, koje je također i predavao, a na časovima je insistirao na pažnji učenika, naglašavajući da sve ono što se ne zapamti može biti pronađeno u preporučenoj literaturi.

Ažurirano: Ponedjeljak, 08 Listopad 2018 10:11
 
(Pod)sjećanja na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 29 Rujan 2018 18:12

 

Partizani u TuzliOdlazak iz Tuzle

Ivan Berisov, Portugal

Prije zauzeća Tuzle jedinice Trećeg bosanskog korpusa kojim je komandovao general Kosta Nađ zauzele su Gračanicu, Modriču, Bosanski Šamac i Bijeljinu, a nakon toga Kladanj, Rogaticu, Vareš i Sokolac. Na taj način sjevero-istočnu Bosnu osim Doboja i Brčkog NDH više nije kontrolisala. Da povrati izgubljeno sama nije mogla, a ni njemačka vojska joj nije mogla priteći u pomoć, jer se glavnina njenih snaga zbog kapitulacije Italije nalazila u Dalmaciji, Crnoj Gori i Albaniji. U tom periodu njen jedini uspjeh je bio taj što je uspjela odbraniti Brčko, no i to je jedva uspjela uz pomoć njemačkih rezervnih divizija priteklih iz Vojvodine, kao i riječne flotile.

Situacija za NDH je bila tim nepovoljnija što su se domobranske jedinice protiv partizana nerado borile i sve češće prelazile na njihovu stranu. Primjera ima mnogo, ali je jedan slučaj bio posebno drastičan. Bio je to slučaj sa domobranskim pukovnikom Sulejmanom Filipovićem, zapovjednikom Tuzlanske brigade, koji se sa oko dvije hiljade vojnika (po drugim podacima sa oko pet hiljada) i 73 časnika priključio partizanima. Samo dva časnika iz njegove brigade nisu prešla u partizane.

Prilivom novih boraca i ratnog materijala Bosanski korpus je znatno ojačao, ali su u njegovoj komandi bili svjesni kako zauzeće Tuzle može biti samo privremeno. Protivno principima gerilskog ratovanja ipak su je branili, ali na kraju su pod pritiskom njemačkih snaga i dijela domobransko-ustaških snaga nakon četrdeset dana povukli. Glavni udarac na Tuzlu je izvršen iz pravca Doboja sa oko 5 hiljada vojnika uz podršku avijacije, većeg broja tenkova i teškog naoružanja. Kako bi se olakšao prodor na glavnom pravcu napada istovremeno je krenuo pomoćni napad iz Brčkog. Dok je sporedni napad iz Brčkog pod kodnim nazivom “Ferkel” bio zaustavljen, glavni udar iz Doboja nije bilo moguće zaustaviti. No, kada su njemačke trupe nakon teške borbe ušle u Tuzlu partizana više nije bilo, a prema nekim navodima nije bilo ni polovine stanovništva, koje je prebjeglo na slobodnu teritoriju.

Prije povlačenja partizani su teško oštetili sve željezničke objekte sa voznim parkom kao i postrojenja jedine fabrike amonijačne sode na Balkanu u Lukavcu, zatim fabrike špirita u Kreki, rudnicima uglja u Kreki, Bukinju i Dobrnji kao i solane u Tuzli i Siminom Hanu. Bila je uništena velika pilana u Živinicama, kao i električna centrala, tako da je grad ostao bez struje. Na slobodnu teritoriju pored zaplijenjenog oružja, vojnog i sanitetskog materijala bila je izvezena i velika količina namirnica, špiritusa, uglja kao i nekih drugih proizvoda, a posebno soli. Prema nekim podacima na slobodnu teritoriju bilo je otpremljeno oko 400 vagona soli, koju su partizanske vlasti kasnije razmjenjivali po selima Vojvodine za brašno. Nakon povratka u Tuzlu hrvatske vlasti su svu preostalu sol za svaki slučaj otpremili u Zagreb pa je grad ostao čak i bez soli.

Ažurirano: Subota, 29 Rujan 2018 18:15
 
(Pod)sjećanja na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 27 Rujan 2018 09:15

 

Muhamed HadziefendicPretposljednja godina karavakta u Tuzli

Ivan Berisov, Portugal

(Na fotografiji je Muhamed Hadžiefendić)

Nastupila je 1943. godina. U samom gradu osim povremenog partizanskog bombardovanja održavao se kakav takav mir. Većina stanovnika je mislila da će se tako i nastaviti jer je malo tko znao kako se partizanski obruč oko grada sve više steže i da će u oktobru mjesecu uslijediti veliki napad na grad, prilikom kojeg će on biti osvojen, odnosno oslobođen od Nijemaca i ustaša.

Za upućene to i nije bilo neko veliko iznenađenje jer je situacija u Velikoj župi Usora i Soli i općenito u čitavoj istočnoj Bosni od samog osnutka NDH bila veoma teška.

Već od maja 1941. na muslimanska sela su počeli napadati lokalni četnici čineći velika zlodjela, a njima su se od jula mjeseca pridružili još i četnici iz Srbije. Nakon što su zauzeli Vlasenicu i Srebrenicu, te dijelove tuzlanskog i zvorničkog kotara krenuli su u pravcu Bijeljine i Kladnja da i njih osvoje. Otpor ustaško-domobranskih formacija je bio veoma slab, a njemačke snage za odbranu tog područja su bila preslabe.

No, situacija se za NDH još više pogoršala nakon velike ofanzive koju su poduzeli Nijemci u Srbiji, prilikom koje su se partizani pretrpjevši veliki poraz krajem 1941. prebacili u Crnu Goru, a iz nje u istočnu Bosnu. Za njima su u istočnu Bosnu došli kako crnogorski, tako i ostatak srbijanskih četnika koje su Nijemci također protjerali. I tako, dok se Srbija oslobodila i četnika i partizana, NDH se suočila i sa jednima i drugima. Jedina povoljna okolnost za NDH se sastojala u tome što se te dvije antagonističke snage po prirodi stvari nisu mogle ujediniti.

Muslimanski prvaci su postajali svaki put sve više svjesni kako se u NDH vojnicu, pa ni u samu državu, ne mogu pouzdati već da se moraju sami vojnički organizovati i braniti svoja ognjišta. Međutim, još uvijek nisu znali kako? Pomogao im je slučaj za vrijeme odbrane Puračića, malog mjesta u blizini Tuzle, od navale četnika. U toj bici, koja se odvijala u novembru 1941. Trećom bojnom Osme pješačke domobranske pukovnije komandovao je major (bojnik) Muhamed Hadžiefendić, rođeni Tuzlak. Prestrašeni četničkim napadom domobrani su gotovo prestali pružati otpor i Puračić bi pao da se u tok bitke nije on lično umiješao. Preuzeo je odbranu u svoje ruke i pozvao lokalno stanovništvo uključiti se u borbu. Pošto je gradić zahvaljujući prije svega borcima iz lokalnih sela bio odbranjen u njemu se stvorila ideja stvaranja jedinica na teritorijalno-nacionalnom principu. Sa takvim prijedlogom je otputovao kod ministra domobranstva Slavka Kvaternika i predložio mu da se to učini. Pošto je prijedlog bio prihvaćen u Tuzli su se krajem decembra formirale prve teritorijalne jedinice sastavljene isključivo od muslimana. Sve više su se popunjavale i pred kraj su narasle na oko pet hiljada boraca. Od njih je bilo stvoreno šest bataljuna (bojni) koje su bile raspoređene u Tuzli, Gračanici, Brčkom, Bijeljini, Zvorniku i Puračiću. Nakon njihovog stvaranja narod je u okolini tih mjesta bio mnogo bolje zaštićen. U narodu je ta vojna formacija postala poznata kao Muslimanska legija, dok se na zvaničnom nivou u NDH nazivala DOMDO-pukovnija.

No umiješali su se Nijemci sa idejom da se od veoma uspješne Muslimanske legije stvori 13. SS brdska divizija, poznatija kao Handžar divizija. Stvorena je u martu 1943. Pristupio joj je veliki broj muslimana, nešto folksdojčera i Hrvata. Narasla je na preko 20 hiljada boraca čime je postala najbrojnijom SS-divizijom Wermachta. Zapovjedništvo nad njom je bilo ponuđeno Muhamedu Hadžiefendiću, na što je on pristao. Obukao je njemačku uniformu i sa činom njemačkog SS-majora (SS-Obersturmbannführer) u cilju regrutacije počeo je obilaziti jedinice Muslimanske legije kojima je ranije komandovao.

Ažurirano: Četvrtak, 27 Rujan 2018 09:19
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 6 od 59

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search