LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
PODSJECANJA


Podsjećanja PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 03 Veljača 2014 16:52

Alija Ale Mahmutović – legenda Banja Luke 

Kada je svojevremeno jedna televizija snimajući emisiju o gradu na Vrbasu, pitala učenike u jednoj osnovnoj školi po čemu je poznat njihov grad, mališani su dali niz različitih odgovora: Vrbasu, Kastelu, Petru Kočiću, rukometnom i fudbalskom klubu „Borac“, Marijanu Benešu, Jefti - zimskom kupaču u Vrbasu i amateru-arheologu, vrbaskom dajak čamcu...

Helem, kada su se svi tako pred kamerom „ispucali“, jedan od klinaca, koji je do tada pažljivo slušao svoje drugove, javi se za riječ: “Lijepo su to moji drugovi rekli, ali ne treba zaboraviti da je naš grad poznat i po čika Ali. On je tako dobar čovjek, kada god ga sretnemo o gradu, nama djeci uvijek daje bombone i čokoladice „životinjsko carstvo“...

Savremenici, od kojih je ova storija „pokupljena“ tvrde da je voditelj - novinar ostao bez teksta! Iako se dobro „potkovao“ za razgovor i snimanje, brže - bolje izvršio je konsultacije da provjeri tačnost ovih navoda. A onda je, kažu, zatražio od klinca da to ponovo kaže u kameru.

Ažurirano: Ponedjeljak, 03 Veljača 2014 18:38
 
Podsjećanja PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 03 Veljača 2014 08:17

 

Ako zaista želiš saznati kakav je ko - pitaj čaršiju

Dubravko Banjac, Facebook

Ako zaista želiš saznati kakav je ko - pitaj čaršiju!

Čaršija sve zna i nikada ne laže! Mudro i ispravno. I zaista - nekada se sve znalo. Tada je bilo i lakše i ljepše živjeti. Rajska podjela na ljude na jednoj, i đubrad na drugoj strani, bila je najpoštenija i najispravnija iz prostog razloga jer je isključivala bilo kakve kulturne, nacionalne, religiozne, polne, rasne, intelektualne i slične razlike. Ako si OK, onda si raja, ako nisi onda si đubre! Tu moralnu podobnost i pripadnost određivala je raja, čaršija i ljudi u njoj. Bilo kakva prevara ili zabluda mogla je biti samo privremena i veoma brzo provaljena, a nakon pokušaja prevare zaslužena "titula" se nosila cijeli život. Tako da su vremenom i u našem gradu egzistirale raznorazne grupe koje su, na žalost, imale velikog uticaja u doskorašnjim dešavanjima na našim prostorima, svaka na svoj način. Međutim, njihova uloga u svemu tome, kao i slika njihove današnje sudbine bila bi nepotpuna kada se svaka grupa ne bi posebno okarakterisala.

Šupak

Sa sigurnošću se može ustvrditi da je najniži stadij našeg sugrađanina bio i ostao šupak. Šupci su dolazili iz svih sredina i bilo ih je jako mnogo u svim društvenim i socijalnim strukturama. Karakteristično za njih je i to da su se mogli pronaći u svim religijama i svim nacionalnostima. Njihov stil življenja se sastojao uglavnom u podmetanju nogu svim drugim ljudima u njihovoj blizini (prije svega kvalitetnijim i vrijednijim od njih samih), od krađa, prevara, intriga, laži, kao i svih ostalih niskih i animalnih poriva.

Ažurirano: Ponedjeljak, 03 Veljača 2014 08:32
 
Podsjećanja PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 28 Siječanj 2014 09:42

Vlado Dijak – „ambasador boema“

Vlado Dijak je rođen 1925. godine u Brezovom Polju kod Brčkog. Pohađao je gimnaziju u Banja Luci. Sa sedamnaest godine odlazi u partizane. Nakon rata je “zaglavio” kao informbirovac i robijao na Golom Otoku. Kad se vratio sa Goljaka krenuo je na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu da studira književnost, ali kako nije imao para za studiranje vratio se u Sarajevo gdje je ostvario karijeru kao poznati satiričar i humorista u Radio Sarajevu. Objavio je zbirke pjesama "Partizanske pjesme", "Ljubičasti kišobran", "Ambasador boema", te romane "Topovi i slavuji", "Crni konji", "Kafana San". Dijak je umro u Sarajevu 1988. godine. Prepoznatljiv kao ''ambasador boema'' Dijak je ušao u povijest sarajevske poezije. 

Uz me Vlade Dijaka se veže niz anegdota, pa bih naveo nekoliko. Jednu anegdotu o Vladi Dijaku koju bi uvjetno mogli nasloviti: “Ovo je Salko, daj mu p.č.e malko” ispričao je Branko Stojanović 2006. godine, a tu šegu je on opet čuo od novinara i književnika Nenada Radanovića.

Helem, priča je išla ovako. Poslali Vladu Dijaka na službeni put u Goražde. Vozač službenog auta je bio neki Salko, čije je ime – radi jedne rime, koja će se, kao poenta, pojaviti na kraju ovoga nepretencioznog zapisa – Dijaku u čast – vrlo važno. Trebalo je da Dijak napravi nešto kratko i duhovito, nešto kao portret predsjednice goraždanskog Opštinskog SSRN-a. A žena je, kažu, bila ljepotica, i ubrzo je potpuno očarala već pripitog Vladu Dijaka. Opčinjen njenom ljepotom, a zaboravivši se, Dijak je bio baš više nego li direktan. Zatražio je od nje da njemu, sarajevskom boemu, novinaru i piscu, da malčice one ženske stvari.

Anegdota, dalje, kazuje da je žena digla frku neviđenu, da je uz urlike iz svoje kancelarije istjerala Vladu Dijaka i odmah telefonom nazvala direktora RTV Bosne i Hercegovine i nadigla dreku u stilu: “Tako i tako, zar vi ne znate koga šaljete na put i kako može jedan pijani novinar da, u ime RTV-a, od nje, predsjednice goraždanskog SSRN-a, koja je takoreći važan lokalni politički faktor, traži ono što ona tako dražesno skriva među nogama u svojim gaćicama?”

Ažurirano: Utorak, 28 Siječanj 2014 12:19
 
Podsjećanja PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 20 Listopad 2013 20:29

Vlado Gaćina

Pripremio: Nadan Filipović

Naumpade mi, "nako" odjednom i iznebuha nekad legendarni i izuzetno popularni, a danas skoro zaboravljeni Vlado Gaćina za kojeg su po čaršiji govorili da je najružniji čovjek Sarajeva, pa i šire. I ako je pokojni Vlado i stajao negdje na kraju reda kad je bog ljepotu dijelio, zapao ga je zato veliki glumački talent. Bio je glavna “faca” famoznih “Teversenovih bajki” koje su harale početkom osamdesetih godina, ne samo Sarajevom, već i po cijeloj rahmetli Jugi. Pored televizijskih epizoda nastupao je i u kultnom Kamernom teatru, a kad je on bio “na redu” u predstavi, mala sala kultnog teatra bila je uvijek prepuna.

Ostale su mi tako u sjećanju neke neke njegove sekvence u kojim je uvijek bilo i neizbježnih Vladinih improvizacija.

U jednoj od emisija “Teversenovih priča” Vlado se popeo na klavir, a voditeljka je u tom najavila da će recitator odeklamovati pjesmu poznatog pjesnika, koji je u taj vakat, k’o biva, bio u Sarajevu u golemoj modi. Navodno je ta pjesma nađena na komadiću papira koji je pjesnik izgubio kad je išao prema Markalama. Najavila je da su za tu prigodu u studio pozvana i tri veoma poznata književna yugo-kritičara koji su trebali nakon recitiranja izložiti svoje “mudre kritike”.  

Uz gromoglasan aplauz, te svakako uz diskretnu muzičku pratnju, Vlado Gaćina je sa golemog koncertnog klavira teatralno odrecitirao:

„Ribbeee, ako imaaaa

I vinaaa,

Nešto slatko i neko voćeeee

Ako imaaa

Pismooo ubaciti,

I cvijećeeee ženiiii….

Vlado se nakon recitiranja naklonio, a iz publike je opet uslijedio gromoglasan aplauz. Glumac se ponovo još dublje naklonio i elegantnim pokretima sišao sa klavira.

Ažurirano: Ponedjeljak, 21 Listopad 2013 08:47
 
Podsjećanja PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 11 Listopad 2013 19:17

Ljiljana Petrović – velika pjevačica za dušu i srce

Nadan Filipović

Legendarna pjevačica Ljiljana Petrović Batler preminula je u aprilu 2010. godine nakon kratke i teške bolesti, u Amsterdamu. Nisu je slučajno prozvali “kraljica romske muzike” ili “ženski Šaban Bajramović”. Ljiljana Petrović se nije “gurala” po estradi, niti je za nju vezan i jedan skandal. Bila je samozatajna, jako skromna i veoma pošten čovjek. Sreća je nije pratila. Postala je popularna baš pred ovaj zadnji rat i to poslije hitova “Duško, Duško” i “Čiji su ono sirotani”. Čim je počeo rat u Sloveniji napustila je Jugoslaviju i s troje djece, kao samohrana majka, otišla u Njemačku, u Dieseldorf. U Njemačkoj se jako patila, radila najteže i najprljavije poslove da bi prehranila djecu. Kako je sama pričala čistila je i klozete samo da djeca i ona prežive. U Njemačkoj je živjela u potpunoj anonimnosti, potpuno zaboravljena. Iz “naftalina” su je na scenu vratili muzičariMostar Sevdah Reunion- a, a na preporuku rahmetli Šabana Bajramovića, koji je, čim ju je čuo odmah “prozentao” da se radi o izuzetno nadarenoj pjevačici specifičnog alta i još specifičnije “soul” tehnike. Sa Mostar Sevdah Reunionom je za holandsku „World connection” snimila famozni album pun evergrina, “Mother of Gypsy Soul”, a nakon raspada Reuniona objavila je još jedan izvanredan album “Frozen Rozes”.

Odrasla je u porodici muzičara. Otac joj je bio virtouzni harmonikaš koji nije želio ostaviti “kafansku scenu”. Majka joj je bila izuzetno lijepa žena, rođena Zagrebčanka i, također, izvrsna pjevačica. Kako “iver ne pada daleko od klade” i Ljiljana je počela pjevati po beogradskim kafanama i to kad je imala samo dvanaest godina.Naime, njena majka se teško razbolila i nije više mogla pjevati, pa je mala Ljiljana “uskočila” umjesto nje. Nakon majčine smrti ostala je potpuno sama. Zapazili su je na Radio Beogradu za koji je napravila niz snimaka ali se nikad nije odrekla pjevanja po kafanama bohemske Skadarlije. Uz naporan rad u kafanama gdje je noćima pjevala uspjela je završiti srednju muzičku školu “Stevan Mokranjac” u Beogradu. To joj je pomoglo da usavrši tehniku, a bog joj je podario jako lijep glas.

Ažurirano: Petak, 11 Listopad 2013 20:03
 
« Početak«51525354555657585960»Kraj »

Stranica 59 od 60

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search