LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
PODSJECANJA


Podsjećanje - Raspad Jugoslavije PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 10 Listopad 2018 21:02

 

Raspad JugoslavijeDrama: Svi su na TV-u gledali kako se Juga raspada

Boris Rašeta, Zagreb

Prije 14. izvanrednoga kongresa Saveza komunista Jugoslavije posjetio sam rudare na Kosovu koji su štrajkali glađu. Rekao sam im da ne smiju to raditi jer štete svojem zdravlju, no jedan on njih mi je rekao: ‘Zdravlje nije dovoljno’. Tad sam shvatio da se u Jugoslaviji proširila mržnja, a čovjek koji mrzi ne može biti zdrav", ispričao je svojevremeno za Express dr. Slobodan Lang, jedan od aktera famoznog 14. izvanrednoga kongresa SKJ, plenuma na kojemu se, de facto u izravnom televizijskom prijenosu, raspala jedna država. Republičke su partije bile međusobno zavađene, Slobodan Milošević od 1988. godine silovito se uspinjao na ljestvici moći, prijeteći da Titovu (kon)federalnu državu preustroji po svom planu. Dvije godine prije kongresa vlast se u Jugoslaviji valjala ulicama - Miroslav Šolević s Kosova organizirao je pučističke mitinge kojima je rušio Miloševićeve neprijatelje, prijeteći silom svima koji se ne pokore.

Unutar Saveza komunista Jugoslavije je kuhalo. Slovenija, koja je imala najrazvijeniji autonomistički pokret, već je jednom nogom bila izvan Jugoslavije. Parola dana bila je “Slovenija, moja dežela”. U Hrvatskoj je vladala tzv. hrvatska šutnja. Savez komunista Hrvatske nije se htio otvoreno suprotstaviti Miloševiću, a opozicija u vidu HDZ-a tek se osnivala, u ilegali, po klijetima Plješivice. Unutar Saveza komunista Hrvatske, ljudi su bili dezorijentirani. Raspad partije i države, i rat, bili su pred vratima - a jasnog stava nije bilo. Koristeći dezorijentaciju protivnika, Slobodan Milošević sazvao je kongres s namjerom da protivnike stjera u kut i nametne svoju volju. "Ja u Partiji nisam bio od 1971. godine. U međuvremenu sam bio i u zatvoru, ali sam vidio što se događa", ispričao je jednom prilikom Stipe Mesić. "Milošević je htio manipulirati kongresom. On nije bio ni za kakav politički dogovor, zato ničim nije ni bio zadovoljan. Silom je htio nametnuti svoje političko rješenje. Nikakav dogovor njega nije zanimao. Imao je samo jedan cilj - stvaranje velike Srbije. Tad se znalo da se Jugoslavija bez Tita, armije i partije ne može održati, a Milošević je tu situaciju htio iskoristiti", kazao je Stjepan Mesić.

Stipe Šuvar rekao je za Radio France International kako je Milošević u Srbiji “zajahao tigra nacionalizma”. Milošević Memorandum Srpske akademije znanosti i umjetnosti nije podržao kad je izašao. Njegove podrške nije bilo nigdje, čak se na sjednicama ograđivao. Drugo, kad je izašao list Student s Titovim lešem, koji je prikazan kao vukodlak kojeg probadaju glogovim kolcem, Milošević je ustao u energičnu obranu Tita. Prošlo je malo vremena i on je sam zajahao tigra srpskog nacionalizma i postao u neku ruku kaplar tog srpskog nacionalizma. Poslužio se onim što bismo mogli definirati kao nacionalistički populizam, koji se formirao u cijeloj Jugoslaviji, ali srpski je bio najjači. Sjednice Partije (Saveza komunista Jugoslavije) 1989. i 1990. godine bile su praćene kao trileri. Gledala ih je napeto cijela tadašnja država jer je postajalo sve jasnije da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspada. Slobodan Milošević u nizu je pučeva koji su nazvani “antibirokratskom revolucijom” srušio rukovodstva Kosova, Vojvodine i Crne Gore, a na Kongresu SKJ htio je zacementirati svoju svemoć i na saveznoj razini.

Ažurirano: Srijeda, 10 Listopad 2018 21:04
 
Podsjećanje - akademik Hamdija Kreševljaković PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 08 Listopad 2018 10:09

 

Hamdija Kresevljakovic130 godina od rođenja Hamdije Kreševljakovića – Strastveni zaljubljenik u historiju Bosne i Hercegovine

Hamza Ridžal, Sarajevo

Skoro je nemoguće istraživati bilo koju historijsku temu vezanu za Bosnu od dolaska Osmanlija do 20. stoljeća a da se u tom istraživanju ne konsultira rad Hamdije Kreševljakovića. Ovaj titan bosanskohercegovačke historiografije ostavio je iza sebe više od tristo naučnih radova i eseja bez kojih skoro da ne bismo imali uvida u naše osmansko naslijeđe. Možda to nekom zvuči kao pretjerivanje, ali treba imati na umu da su i mnoge druge studije o osmanskoj Bosni nastajale upravo na radovima Hamdije Kreševljakovića, kao prvijencima koji su pojedina poglavlja naše historije prvi put uvela u naučni diskurs.

Krasili su ga neumorni istraživački duh i spremnost da podjednaku pažnju posveti historijskim izvorima i onome što se dešavalo oko njega. Također, karakterizirao ga je jedinstveni stil u kojem se spajaju hronološka pojednostavljenost historiografa i umjetnička posvećenost detalju. Ona se otkriva u izlascima iz temeljnog toka opisivanja historijskih zbivanja, te u radovima u kojima su naglašenije etnološka i kulturološka dimenzija od one historiografske. Upravo u tim radovima Kreševljakovića prepoznajemo kao zaljubljenika u kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, kao entuzijastu spremnog da iz vlastitog džepa, bez ikakve institucionalne pomoći, organizira putovanja i otkupljuje vrijedne dokumente.

KREŠEVLJAKOVIĆ KAO “NASTAVNIK I UZGAJATELJ“

Hamdija Kreševljaković rodio se 18. septembra 1888. godine u Sarajevu, na Vratniku, u Lubinoj ulici, gdje je i odrastao. Radni vijek proveo je u obrazovanju radeći najprije kao učitelj, a poslije kao nastavnik u sarajevskim školama. Nakon završenog početnog mektepskog obrazovanja, upisuje ruždiju, zatim trgovačku školu, iz koje prelazi u učiteljsku školu, koju završava 1912. godine. U njoj upoznaje bosanskohercegovačkog književnika Silvija Strahimira Kranjčevića od kojeg mladi Hamdija usvaja znanja iz književnosti, a s kojim poslije, nakon završetka školovanja, ostaje prisan prijatelj. Moguće da je i poznanstvo s Kranjčevićem utjecalo na Kreševljakovićevu ljubav prema književnosti, pa već sa šesnaest godina sakuplja usmenu građu, pjesme i pripovijetke iz bošnjačke književnosti, objavljujući ih u časopisima.

Iako njegov nastavnički poziv, kojeg je počeo u osnovnim školama, nije nagovještavao posebnu naučnu karijeru, u tim se godinama u Kreševljakoviću rađa naročita ljubav prema historiji, koju je, pored geografije i pedagogije, predavao kao nastavnik. Još dok je bio nastavnik građanske škole, izradio je dobro zapažen udžbenik geografije, što je nagovijestilo njegov široki talent, ali geografija ipak nije bila područje u kojem se mogao smiriti duh mladog Kreševljakovića. Mada će uskoro otkriti svoju sklonost ka historiji, zanimanje nastavnika nije namjeravao napustiti. Od 1916. godine radi u Okružnoj medresi, a jedan je od najuglednijih profesora Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, u kojoj je predavao od 1926. do 1945. godine, nemjerljivo doprinijevši stabiliziranju najstarije odgojno-obrazovne institucije na Balkanu u novom političkom kontekstu. Dovoljno je spomenuti spisak predmeta koje je Hamdija Kreševljaković predavao u Gazijinoj medresi – geografija, historija, filozofska propedeutika, pedagogija i njemački jezik – pa da se vidi širina njegove naobrazbe. Pored toga, bio je profesor i u Prvoj gimnaziji i Srednjoj ekonomskoj školi. Svjedočanstva o njegovom brižnom odnosu prema učenicima i spremnosti da im bude na raspolaganju i mimo školskog dvorišta moguće je pronaći kako u tekstovima pisanim nakon njegove smrti, tako i u ličnim svjedočanstvima njegovih učenika, kao što je to slučaj s Dnevnicima Halid-efendije Hadžimulića.

Kako je zapisao rahmetli Hazim Šabanović u tekstu “Hamdija Kreševljaković: nastavnik i uzgajatelj”, Kreševljaković je bio u cijelosti otvoren za svakog učenika i naprosto je studentima “usađivao” znanje, makar je tome prethodilo mnogobrojno ponavljanje pojedinih nastavnih cjelina ili, pak, kompletnih nastavnih jedinica. U njegovom su radu, sasvim očigledno, primjenjivane metode iz tada aktuelnih pedagoških i didaktičkih teorija, koje je također i predavao, a na časovima je insistirao na pažnji učenika, naglašavajući da sve ono što se ne zapamti može biti pronađeno u preporučenoj literaturi.

Ažurirano: Ponedjeljak, 08 Listopad 2018 10:11
 
(Pod)sjećanja na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 29 Rujan 2018 18:12

 

Partizani u TuzliOdlazak iz Tuzle

Ivan Berisov, Portugal

Prije zauzeća Tuzle jedinice Trećeg bosanskog korpusa kojim je komandovao general Kosta Nađ zauzele su Gračanicu, Modriču, Bosanski Šamac i Bijeljinu, a nakon toga Kladanj, Rogaticu, Vareš i Sokolac. Na taj način sjevero-istočnu Bosnu osim Doboja i Brčkog NDH više nije kontrolisala. Da povrati izgubljeno sama nije mogla, a ni njemačka vojska joj nije mogla priteći u pomoć, jer se glavnina njenih snaga zbog kapitulacije Italije nalazila u Dalmaciji, Crnoj Gori i Albaniji. U tom periodu njen jedini uspjeh je bio taj što je uspjela odbraniti Brčko, no i to je jedva uspjela uz pomoć njemačkih rezervnih divizija priteklih iz Vojvodine, kao i riječne flotile.

Situacija za NDH je bila tim nepovoljnija što su se domobranske jedinice protiv partizana nerado borile i sve češće prelazile na njihovu stranu. Primjera ima mnogo, ali je jedan slučaj bio posebno drastičan. Bio je to slučaj sa domobranskim pukovnikom Sulejmanom Filipovićem, zapovjednikom Tuzlanske brigade, koji se sa oko dvije hiljade vojnika (po drugim podacima sa oko pet hiljada) i 73 časnika priključio partizanima. Samo dva časnika iz njegove brigade nisu prešla u partizane.

Prilivom novih boraca i ratnog materijala Bosanski korpus je znatno ojačao, ali su u njegovoj komandi bili svjesni kako zauzeće Tuzle može biti samo privremeno. Protivno principima gerilskog ratovanja ipak su je branili, ali na kraju su pod pritiskom njemačkih snaga i dijela domobransko-ustaških snaga nakon četrdeset dana povukli. Glavni udarac na Tuzlu je izvršen iz pravca Doboja sa oko 5 hiljada vojnika uz podršku avijacije, većeg broja tenkova i teškog naoružanja. Kako bi se olakšao prodor na glavnom pravcu napada istovremeno je krenuo pomoćni napad iz Brčkog. Dok je sporedni napad iz Brčkog pod kodnim nazivom “Ferkel” bio zaustavljen, glavni udar iz Doboja nije bilo moguće zaustaviti. No, kada su njemačke trupe nakon teške borbe ušle u Tuzlu partizana više nije bilo, a prema nekim navodima nije bilo ni polovine stanovništva, koje je prebjeglo na slobodnu teritoriju.

Prije povlačenja partizani su teško oštetili sve željezničke objekte sa voznim parkom kao i postrojenja jedine fabrike amonijačne sode na Balkanu u Lukavcu, zatim fabrike špirita u Kreki, rudnicima uglja u Kreki, Bukinju i Dobrnji kao i solane u Tuzli i Siminom Hanu. Bila je uništena velika pilana u Živinicama, kao i električna centrala, tako da je grad ostao bez struje. Na slobodnu teritoriju pored zaplijenjenog oružja, vojnog i sanitetskog materijala bila je izvezena i velika količina namirnica, špiritusa, uglja kao i nekih drugih proizvoda, a posebno soli. Prema nekim podacima na slobodnu teritoriju bilo je otpremljeno oko 400 vagona soli, koju su partizanske vlasti kasnije razmjenjivali po selima Vojvodine za brašno. Nakon povratka u Tuzlu hrvatske vlasti su svu preostalu sol za svaki slučaj otpremili u Zagreb pa je grad ostao čak i bez soli.

Ažurirano: Subota, 29 Rujan 2018 18:15
 
(Pod)sjećanja na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 27 Rujan 2018 09:15

 

Muhamed HadziefendicPretposljednja godina karavakta u Tuzli

Ivan Berisov, Portugal

(Na fotografiji je Muhamed Hadžiefendić)

Nastupila je 1943. godina. U samom gradu osim povremenog partizanskog bombardovanja održavao se kakav takav mir. Većina stanovnika je mislila da će se tako i nastaviti jer je malo tko znao kako se partizanski obruč oko grada sve više steže i da će u oktobru mjesecu uslijediti veliki napad na grad, prilikom kojeg će on biti osvojen, odnosno oslobođen od Nijemaca i ustaša.

Za upućene to i nije bilo neko veliko iznenađenje jer je situacija u Velikoj župi Usora i Soli i općenito u čitavoj istočnoj Bosni od samog osnutka NDH bila veoma teška.

Već od maja 1941. na muslimanska sela su počeli napadati lokalni četnici čineći velika zlodjela, a njima su se od jula mjeseca pridružili još i četnici iz Srbije. Nakon što su zauzeli Vlasenicu i Srebrenicu, te dijelove tuzlanskog i zvorničkog kotara krenuli su u pravcu Bijeljine i Kladnja da i njih osvoje. Otpor ustaško-domobranskih formacija je bio veoma slab, a njemačke snage za odbranu tog područja su bila preslabe.

No, situacija se za NDH još više pogoršala nakon velike ofanzive koju su poduzeli Nijemci u Srbiji, prilikom koje su se partizani pretrpjevši veliki poraz krajem 1941. prebacili u Crnu Goru, a iz nje u istočnu Bosnu. Za njima su u istočnu Bosnu došli kako crnogorski, tako i ostatak srbijanskih četnika koje su Nijemci također protjerali. I tako, dok se Srbija oslobodila i četnika i partizana, NDH se suočila i sa jednima i drugima. Jedina povoljna okolnost za NDH se sastojala u tome što se te dvije antagonističke snage po prirodi stvari nisu mogle ujediniti.

Muslimanski prvaci su postajali svaki put sve više svjesni kako se u NDH vojnicu, pa ni u samu državu, ne mogu pouzdati već da se moraju sami vojnički organizovati i braniti svoja ognjišta. Međutim, još uvijek nisu znali kako? Pomogao im je slučaj za vrijeme odbrane Puračića, malog mjesta u blizini Tuzle, od navale četnika. U toj bici, koja se odvijala u novembru 1941. Trećom bojnom Osme pješačke domobranske pukovnije komandovao je major (bojnik) Muhamed Hadžiefendić, rođeni Tuzlak. Prestrašeni četničkim napadom domobrani su gotovo prestali pružati otpor i Puračić bi pao da se u tok bitke nije on lično umiješao. Preuzeo je odbranu u svoje ruke i pozvao lokalno stanovništvo uključiti se u borbu. Pošto je gradić zahvaljujući prije svega borcima iz lokalnih sela bio odbranjen u njemu se stvorila ideja stvaranja jedinica na teritorijalno-nacionalnom principu. Sa takvim prijedlogom je otputovao kod ministra domobranstva Slavka Kvaternika i predložio mu da se to učini. Pošto je prijedlog bio prihvaćen u Tuzli su se krajem decembra formirale prve teritorijalne jedinice sastavljene isključivo od muslimana. Sve više su se popunjavale i pred kraj su narasle na oko pet hiljada boraca. Od njih je bilo stvoreno šest bataljuna (bojni) koje su bile raspoređene u Tuzli, Gračanici, Brčkom, Bijeljini, Zvorniku i Puračiću. Nakon njihovog stvaranja narod je u okolini tih mjesta bio mnogo bolje zaštićen. U narodu je ta vojna formacija postala poznata kao Muslimanska legija, dok se na zvaničnom nivou u NDH nazivala DOMDO-pukovnija.

No umiješali su se Nijemci sa idejom da se od veoma uspješne Muslimanske legije stvori 13. SS brdska divizija, poznatija kao Handžar divizija. Stvorena je u martu 1943. Pristupio joj je veliki broj muslimana, nešto folksdojčera i Hrvata. Narasla je na preko 20 hiljada boraca čime je postala najbrojnijom SS-divizijom Wermachta. Zapovjedništvo nad njom je bilo ponuđeno Muhamedu Hadžiefendiću, na što je on pristao. Obukao je njemačku uniformu i sa činom njemačkog SS-majora (SS-Obersturmbannführer) u cilju regrutacije počeo je obilaziti jedinice Muslimanske legije kojima je ranije komandovao.

Ažurirano: Četvrtak, 27 Rujan 2018 09:19
 
(Pod)sjećanja na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 21 Rujan 2018 13:03

 

Pisaca masinaU zatvoru zbog ćirilice

Ivan Berisov, Portugal

Nakon što je kao politički suviše pasivan bio otpušten iz Tuzlanske gimnazije djed je nakon mjesec i pol dana neizvjesnosti i velikog nerviranje zahvaljujući svojim vezama i pomoći predivnih prijatelja bio vraćen na posao. Odahnuli su, ali je njihov život bio i dalje daleko od mirnodopskog vremena. Radio je sam i kako je mogao izdržavao četveročlanu porodicu. Živjeli su kao i mnogi drugi, veoma skromno, sa velikim poteškoćama u nabavci osnovnih živežnih namirnica, a pogotovu pšeničnog brašna, umjesto kojega se na kartice moglo nabaviti samo kukuruzno.

Početkom aprila 1942. doživjeli su ponovo veliku neprijatnost, ali je i ona bila sretno prebrođena. Sve se desilo kada je ujak koji nije bio nigdje angažovan u svojoj 27. godini života napravio pravu ludost. Lutajući bezbrižno gradom, u dvorištu Tuzlanske gimnazije ugledao je nekoliko odbačenih ćiriličnih pisaćih mašina. Jednu od tih mašina usred bijela dana je uzeo i odnio kući.

Teško je pretpostaviti kako nije znao za zakonsku odredbu o zabrani ćirilice, koja je stupila na snagu 25. travnja (aprila) 1941., dakle skoro prije godinu dana. U toj naredbi koju je potpisao ministar unutarnjih poslova Dr. Andrija Artuković je između ostalog stajalo: „Zabranjena je svaka uporaba ćirilice na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske… Prema tome naređujem da se na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske odmah obustavi svaka uporaba ćirilice u javnom i privatnom životu… Prekršitelji ove naredbe kaznit će se po upravnim oblastima novčano do 10.000 dinara i zatvorom do mjesec dana“.

Iz ovoga vidimo kako je upotreba ćirilice bila zabranjena i u privatnom životu.

Treperio je od sreće kada ju je donio. Njegova davna želja da imaju rijetko kome dostupnu pisaću mašinu bila je time ostvarena, ali ne za dugo, jer ga je neko, očigledno od poznanika vidio i prijavio policiji.

Istog dana u večernjim satima, ili tačnije u 17 sati i 5 minuta kako stoji u zapisniku koji sam pronašao u djedovoj arhivi, do njihovog stana u ulici Huseina Gradaščevića u Staroj Tuzli, došla su dva policijska „detektiva“ iz Redarstvene župske oblasti, vodeći sa sobom dvojicu civilnih svjedoka. U stanu su zatekli baku i mamu, koja je tada imala 21 godinu, dakle tek jepostala punoljetna. Ujak je negdje prije toga otišao, a ni djeda nije bilo. Kada je otvorila vrata imala je koga vidjeti! Nakon što su detektivi pokazali isprave sva četvorica su ušli u stan. Započeo je pretres. Sjedeći pored prozora baka se sa svog mjesta, po riječima mame nije ni pomjerila. Samo ih je sa iznenađenjem pogledala i nastavila mirno čitati knjigu.

U njihovom malenom stanu koji su iznajmljivali mašinu su lako pronašli i nakon toga sastavili zapisnik. Na kraju zapisnika u rubrici „Spisak pronađenih predmeta ili stvari koje su se pronašle prigodom pretresa kod gore navedenog gospodara, a koje se oduzimaju od istoga“, švrakopisom je bilo dopisano: „Mašina ćirilična stavljena u zapljenu do objašnjavanja“.

Zapisnik su potpisala oba detektiva sa oba svjedoka, kao i mama, koja je umjesto bake preuzela ulogu domaćice.

U tom momentu vračajući se iz grada na vratima su se pojavili djed i ujak. Na ujaka, što je zaista čudno, nisu obratili nikakvu pažnju, dok su djeda odmah uhapsili. Izveli su ga iz stana i nakon što su otpustili svjedoke poveli su ga pješice u zatvor i to kroz najprometnije ulice grada. Bila je to prava sreća što je išao pješke, jer su ga na raznim mjestima susretali njegovi bivši učenici. U normalnim prilikama, skidajući šešir zaustavljao bi se sa njima u srdačnom razgovoru, ali ovaj put nije mogao. Po tome im nije bilo teško shvatiti kako je njihov bivši profesor iz gimnazije o kojem su imali samo najljepša sjećanja bio uhapšen.

Kako se pokazalo ti njegovi bivši učenici su već nekoliko godina radili i zauzimali bolje položaje u raznim ustanovama u Tuzli, a moguće je da je bar neki od njih radio u redarstvenoj službi Župske uprave kojom je rukovodio svemoćni Šefkija Muftić. Slijedećeg dana zauzeli su se za njega i djed je bez ikakvih posljedica bio otpušten kući nakon što je prespavao samo jednu noć u zatvoru.

Bila je to druga po redu velika neugodnost koju su za nepunu godinu doživjeli u NDH, ali su se iz obje uspjeli izvući zahvaljujući bivšim učenicima, prijateljima i kolegama iz Tuzlanske gimnazije. Sve do kraja postojanja NDH velikih neugodnosti više nisu imali. Djeda je pratila sreća, možda zbog njegovog dobrog i humanog odnosa prema svim ljudima. Dobro se dobrom vraćalo.

Sredinom 1942. godine, kako bi poboljšali materijalnu situaciju mama i ujak su se latili posla i od konopca (špage) počeli praviti neku vrstu espadrila, takozvane „špagerice“. Kako su se toga dosjetili nisam saznao. Prodavali su ih „kao halvu“ i počeli dobro zarađivati. Od tada više nisu ni u čemu oskudijevali i živjeli su bolje nego mnogi Tuzlaci.

Život im je prema tome krenuo nabolje, ali u 1943. počelo ih je prema maminim riječima, uznemiravati povremeno bombardiranje grada od strane partizana sa gradskog groblja na padinama Majevice. Koliko je bilo štete i da li je netko tom prilikom nastradao nije mi rekla. Pokušao sam pronaći bar neke podatke o partizanskom bombardovanju Tuzle, ali gle, o tome nigdje nema ni riječi.

Ažurirano: Petak, 21 Rujan 2018 13:09
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 7 od 60

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search