LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
PODSJECANJA


Podsječanje PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 28 Srpanj 2018 21:12

 

Tito i CeBroz i Če Gevara na Brionima: Saveti starijeg revolucionara mlađem

Blažo Mandić

Službeni glasnik objavio je prošle godine knjigu “Tito – neispričano” čiji je autor Blažo Mandić. Kloneći se svake isključivosti, rukovodeći se odgovornošću prema istini, događajima kojima je lično prisustvovao, ličnim zabeleškama i dokumentacijom, Blažo Mandić, dugogodišnji savetnik za štampu predsednika republike, osvetljava sliku državnika koji je na mnoga netipična pitanja imao originalne odgovore, čoveka koji se, uz sve ostalo, interesovao za umetnost ali i u zvaničnim i nezvaničnim razgovorima i istupima brinuo o međunarodnoj poziciji svoje zemlje. Pozicija lične iskrenosti neposrednog svedoka i učesnika čini tekstove u ovoj knjizi autentičnim, bez suvišnih autorskih komentara. Mnogi tekstovi i fotografije pojavljuju se prvi put, izoštravajući pogled na vreme, događaje i ličnost o kojoj smo mislili da znamo sve. Iz knjige Blaža Mandića prenosimo nekoliko odabranih delova u vidu feljtona.

Legendarni Če Gevera!

O njemu se već mnogo zna. Najkraće: Ernesto Gevara de la Serna, zvani Če – Argentinac; pozivom – liječnik; opredjeljenjem – revolucionar. Kao Peronov protivnik napustio je Argentinu i otišao u Boliviju, gdje liječi leprozne bolesnike. Potom je u Gvatemali, u kojoj pomaže ljevičarsku Arbenzovu vladu, sve do njenog pada 1954, a već se 1955. u Meksiku upoznaje sa Fidelom Kastrom i pod njegovim uticajem učestvuje u revoluciji na Kubi. Nakon pobjede revolucije (1959) obavljao je više odgovornih funkcija, sve do 1965, kada je kao ministar industrije dao ostavku, sa namjerom da nastavi revolucionarnu borbu na drugim područjima. Krajem 1966. postaje vođa gerilaca u Boliviji, ali već slijedeće godine u novembru zarobljen je i mučki ubijen. Stekao je slavu, posebno kod mladih generacija, beskompromisnog borca za prava naroda na slobodu.

Tito je primio Če Gevaru samo pola godine nakon svrgavanja Batistine diktature. Bilješkom (od 4. avgusta 1959) Tito je upoznat da sredinom toga mjeseca u Jugoslaviju stiže kubanska Misija dobre volje, sastavljena uglavnom od predstavnika armije i privrede, sa majorom i izvanrednim ambasadorom Če Gevarom na čelu. Podsjeća se da je u posjeti nizu zemalja Afrike i Azije sa ciljem uspostavljanja bližih veza sa njima. Dok se Misija nalazila u Tokiju, Če Gevara je po instrukciji Fidela Kastra zatražio prijem kod jugoslovenskog ambasadora i zamolio posjetu Jugoslaviji. Naglasio je da „želi prenijeti Titu pozdrave Kastra, jer ga u Kubi smatraju herojem i uzorom u borbi za nezavisnost i ravnopravnost“. Na pomenutoj bilješci u kojoj Državni sekretarijat za inostrane poslove predlaže da predsjednik primi kubansku misiju, Tito je u gornjem lijevom uglu napisao: „Ako ću moći, primiću je.“ Vrijeme se našlo iako je u toku bila posjeta etiopskog cara Hajla Selasija i do susreta je došlo na Brionima 18. avgusta 1959. godine.

Razgovoru su prisustvovali državni sekretari za inostrane poslove i narodnu odbranu, Koča Popović i Ivan Gošnjak, kao i generalni sekretar predsjednika Republike Leo Mates. Bila je to interna prijateljska razmjena mišljenja. Za neke i danas može biti interesantna kao primjer korisnih sugestija starijeg revolucionara mlađem. Na samom početku Kastrove Kube.

Citati su samo dijelovi razgovora.

Tito: Pozdravljam drugove sa Kube i izražavam radost što su danas naši gosti predstavnici jedne nedavno izvršene revolucije, u zemlji koja se bori za svoju nezavisnost... Ako drugovi žele nešto da čuju od mene, rado ću im odgovoriti.

Če Gevara: Doputovali smo u Jugoslaviju da se upoznamo sa vašim iskustvom i da ga naučimo na najbolji mogući način.

Ažurirano: Subota, 28 Srpanj 2018 21:15
 
MIljenko Smoje i današnji Split PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 25 Lipanj 2018 20:54

 

SmojeSamo kurbin sin: Grad kojega je Smoje napravija velikim danas ne želi njegove knjige

Ivo Anić, Split

Vikend je na bilo kojem našem otoku festival. Jel petak, tri ure, svi su boduli već na svojin trajektima. Tako to ide i tako će to pari mi se uvik ić. 

Sad imamo velike, široke trajekte i više se niko ne mora stiskat. Na onaj moj mali, koji je iša za Šoltu ili Brač, natiskali bi se svi na šank. Pun brod bi bija borši, bagaja i kesa, a oni moj mali frižider puca bi od kokoši, mesa i ribe šta bi se kupilo za dva lipa i ugodna dana na otoku. 

Triba „provitrit“ kuću, triba „šporkat“ gradele, i često bi u tom malom trajektu zna bit i sprovod i vinčana torta. Sve u isto vrime. Ožalošćena familija natiskala bi se u jedan kraj, a mladenci, kumovi i muzika u drugi. Takav je život na našim škojima, cili taj život stane u jedan mali trajekt. I kapsel i trudnica koja će se sutra vinčat. 

Moran priznat da mi fali ta Fellinijeva kakofonija života, sav taj svit prid kojin bi otvorija šank i gleda taj festival života. I smrt i novi život, sve u isto vrime. I u istoj balanci. I u vrimenu su mi ostala ta lica, ma jedno nikad neću zaboravit. Lice moje Lepe, koja bi sa svojin Smojon išla u bungalov na Brač. 

Gleda san Smoju kako dite gleda ikonu svoga grada, čovika koji je taj mali grad stavija na kartu svita, opisa ga i uveliča ka misto buntovnih, a opet dragih ljudi, opisa ga u svoj njegovoj veličini i zauvik mu udarija timbar. Timbar za vječnost. Bilo di, i dan danas da vas put zatekne, u Beograd, u Sarajevo, u Novi Sad, Banja Luku, jel čuju da si iz Splita svi ti žele stisnit ruku. Svi platit piće. 

Taj nesritni grad nikad ustvari i nije bija velik, baš po ničemu, a velikin ga je napravija Smoje. Toliko velikin, da i dan danas ljudi misle kako smo mi iz Splita nešto posebno. Kako se uvik bunimo, dižemo revolucije, kako nas niko ne more pokorit, ubit u nama dišpet, satrat nas, i kako smo mi Splićani u svemu posebni. Najbolji. U svemu čega se uvatimo. Bilo kojen sportu, bilo kojoj umjetnosti, filmu, književnosti dajemo taj svoj timbar. I Smoje je to zna. Dite ribara zaljubljeno u svoj grad, cili život uz Matejušku, uz ribare, udice i more. Smoje je zapravo bija Split, u svim njegovim veličinama, koje su činili njegovi mali ljudi, njegov Šanto, njegov Toma, njegov Roko. Split koji je zauvik nesta.

I taj Split kojega je toliko proslavija po bivšoj Jugoslaviji, da su ulice širom te zemlje bile prazne kad bi se repriziralo Velo misto, ugriza je starog barda za srce. Više nego bolest, više nego starost. Na njegovo misto u „Gage“ konobari ga nisu tili poslužit. Rekli su mu da Jugoslavenčini neće donit kafu. Na vratima mu je osvanulo – „Lepa i Smoje, četnici“. 

Ažurirano: Ponedjeljak, 25 Lipanj 2018 20:57
 
Sjećanje na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 11 Lipanj 2018 21:35

 

Gimnazija u TuzliNa korak od propasti

Ivan Berisov, Portugal

(na fotografiji iz 1937.g. je zgrada Gimnazije u Tuzli)

Za vrijeme martovskih događaja, aprilskog rata, kapitulacije Jugoslavije i okupacije zemlje nastava u svim državnim školama je bila prekinuta, kako u Tuzli tako i u mnogim drugim mjestima. U vrijeme mobilizacije i ratnih zbivanja školske zgrade su bile pretvorene u kasarne u kojima su prebivali najprije vojnici Kraljevine Jugoslavije, a poslije njih, vojnici okupacionih snaga Njemačke i Italije.

Kada je NDH preuzela vlast nastava se nije mogla odmah obnoviti, u prvom redu zbog toga što su škole boravkom vojnika u njima bile devastirane. Prema tome trebalo ih je najprije dovesti u red. Vlasti NDH su žurile da to učine. Otvaranje osnovnih škola bilo je predviđeno za 12 svibanj (maj) 1941. godine, što je i ostvareno, dok je nastava u svim srednjim školama bila odgođena do septembra. Kako bi se riješilo pitanje okončanja tekuće školske godine, poglavnik Ante Pavelić je odlučio da se svim učenicima, bez obzira da li su regularno okončali školsku godinu ili ne, u znak „uskrsnuća Hrvatske države“, dodijeli “Svjedodžba u spomen prve školske godine u NDH”. Osim toga, učenici završnih razreda osnovnih škola su bili oslobođeni polaganja prijemnog ispita za upis u srednje škole. O uspostavi školstva u NDH može se detaljnije saznati iz vrijednog rada mlade historičarke iz Sarajeva Sanje Gladanac, prvog te vrste, pod naslovom „Uspostava državnog školstva na području Velike župe Vrhbosna“.

Prema tome moj djed, kao profesor Tuzlanske gimnazije, u tom periodu nije radio, ali se nije mnogo uzbuđivao. Za mjesec april (travanj) dobio je platu, i nalazeći se bez obaveza živio u očekivanju početka nove školske godine. Sigurno je već bio saznao da je stari direktor gimnazije (vjerojatno sa svom direkcijom) bio smijenjen i da se umjesto njega pojavio novi upravitelj bivši profesor Behram-begove medrese, Omer Džudža. Vjerojatno je također saznao da je za novog tajnika Gimnazije bio postavljen Stipe Vučetić. Da li je profesora Omera Džudžu odranije poznavao nije mi poznato. Moguće je da jeste, ali po svoj prilici samo iz viđenja.

U tom prvom periodu uspostave ndh „Zakonodavno povjereništvo pri Poglavniku“, koje je predvodio Dr. Miroslav Žanić, je za mjesec dana svog postojanja, dakle od 15 travnja do 15. svibnja 1941., izdalo ni manje ni više nego 119 što naredbi, što odredbi (dakle u prosjeku po četiri dnevno). Bile su sve kratkog sadržaja. Objavljivane su u Narodnim novinama, službenom glasilu NDH.

Neke od ovih odredbi i naredbi što posredno, što neposredno, ticale su se kako učenika tako i nastavnog kadra. Na osnovu njih svi profesori Jevreji su bili odstranjeni iz nastave, a učenicima iz jevrejskih porodica je bilo zabranjeno pohađanje srednjih škola. Osim toga protjeran je jedan broj profesora Srba koji su iz Srbije i Crne Gore doselili u Hrvatsku i Bosnu poslije 1900. godine. Protjerani su zajedno sa svojim porodicama. Prema tome na te profesore i učitelje se više nije moglo računati. Zbog donesenih zakona nastavni kadar se osuo, ali su ga vlasti kanile nadoknaditi reaktiviranjem umirovljenih profesora, kao i postavljenjem za profesore tek svršenih studenata.

Međutim, do još većeg decimiranja nastavnog kadra došlo je mimo bilo kakvih odredbi i naredbi po volji Ministra bogoštovlja i nastave Dr. Mile Budaka, koji je smatrao da u redovima nastavnog osoblja ima mnogo onih koji ne odgovaraju građenju novog školskog sustava, koji je trebao biti zasnovan na ustaškim načelima. Kako se izrazio „među njima ima mnogo onih koji bojažljivo stoje po strani, kao i onih koji su stajali u neprijateljskoj službi, dok je najmanji broj onih proustaški orijentiranih“. Prema tome u redovima profesorskog kadra sve je bilo spremno za veliku čistku.

Kako je navela Sanja Gladanac „uklanjanjem neodgovarajućeg kadra nastojalo se školstvu i u kadrovskom pogledu dati “hrvatski karakter”, zadržati osoblje koje će maksimalno odgovoriti zahtjevima nacionalnog odgoja omladine te pokazati odanost državi i poslušnost režimu“.

Teško je reći da li je moj djeda predosjetio opasnost. Pa i da jeste, teško da bi bilo što mogao učiniti. Mislim da je prema Budaku spadao u kategoriju onih za koje bi se reklo kako „stoje po strani“, a takvi su po njemu trebali biti odstranjeni.

Moj djed je od rane mladosti bio ljevičar, ali komunistima, kao religiozan čovjek i veliki protivnik boljševizma, nije pripadao. Borio se za socijalnu pravdu i jednakost svih ljudi, a rasnoj, etničkoj, vjerskoj ili bilo kakvoj drugoj pripadnosti nije pridavao nikakav značaj. Za njega su svi ljudi bili jednako vrijedni i družio se sa svima. Poslije ženidbe se smirio prekinuvši svaku političku aktivnost. Pred sami rat već odavno nije pripadao nijednoj političkoj organizaciji, bilo kom nacionalnom ili kulturnom udruženju, kao ni bilo kom pokretu. Nije naravno prišao ni ustaškom. Potpuno sam siguran da je politika diskriminacije i progona ljudi za njega bila neprihvatljiva i da ju je svim svojim bićem osuđivao. Već samim tim po svojim nazorima i po svom karakteru nije bio pogodan režimu u kojem je bio prisiljen živjeti.

Ažurirano: Ponedjeljak, 11 Lipanj 2018 21:39
 
Podsječanje PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 09 Lipanj 2018 09:58

 

Koca PopovicKoča Popović, duboka ljudska tajna: O Josipu Brozu Titu

Dušan Čkrebić, Beograd

“Službeni glasnik” objavio je prošle godine treće izmenjeno i dopunjeno izdanje knjige Dušana Čkrebića "Koča Popović, duboka ljudska tajna". Reč je o obimnoj, detaljnoj, brižljivo napisanoj biografiji Koče Popovića, španskog borca, komandanta Prve proleterske brigade, filozofa, nadrealiste, državnika, ministra spoljnih poslova u SFRJ, jednog od najznačajnijih ličnosti u Jugoslaviji u XX veku. Kako sam Čkrebić kaže, "Uveren sam da će, zahvaljujući ovoj knjizi, svaki čitalac upoznati Koču Popovića kao svestranu, nesvakidašnju ličnost XX veka, koja je učestvovala u stvaranju istorije svog vremena. Ali, istovremeno sam svestan da mnoge stranice Kočinog života i njegovih pogleda na svet nisu do sada dovoljno istražene, pa ni poznate našoj javnosti. Tom ogromnom poslu sam pristupio kao istraživačkom izazovu u iščitavanju njegovih svakodnevnih, rukom pisanih zapisa na više hiljada stranica. Nadam se da će to upotpuniti pogled ne samo na njegovu ličnost već i na vreme, prilike, unutrašnja zbivanja i okolnosti u SFRJ, koji su karakterisali posebno poslednju trećinu prošlog stoleća, a koji su u mnogim detaljima gotovo nepoznati savremenoj istoriji. Već danas se može reći da Koča Popović predstavlja jednu od vertikala na koju se oslanja savremena srpska istorija. Moderna Srbija će to s vremenom uvideti, ali i potvrditi. Ljudi će i kod nas shvatiti da čovek može ostaviti značajan trag u istoriji svog naroda jer je bio intelektualac, uspešan vojskovođa, istaknut i vrlo cenjen diplomata i državnik s idejama i strasnom željom da menja društvo, a da pritom nikada sebi ne dodeli ulogu VOĐE. Osvedočeni borac protiv fašizma, Koča je nastojao da se naše društvo modernizuje na osnovama evropskih vrednosti i demokratije, opet se ne boreći pri tome za ličnu vlast. Bio je omiljen u narodu, poštovan i cenjen širom nekadašnje Jugoslavije. U tome i jeste njegova veličina, ali i TAJNA..." Iz Čkrebićeve knjige prenosimo XIII poglavlje "Koča Popović o Josipu Brozu Titu" u tri nastavka.

Koča se prvi put susreo sa Titom uoči rata kada mu je kao ilegalcu trebalo obezbediti sklonište u Beogradu. Koča se ne seća detalja, ali kaže da ga je smestio kod svog pašenoga, slikara Žike Vlajnića, gde je kasnije boravio u više navrata. „Sećam se da smo se sastali u jednoj kafanici u tadašnjoj Bosanskoj ulici (sada Gavrila Principa), nedaleko od beogradske železničke stanice, nedaleko od ulice u kojoj sam ja stanovao. Posle toga ga nisam viđao do izbijanja rata 1941. godine. U ratu smo se prvi put sreli na vojnom savetovanju u Stolicama. Treći susret se dogodio u Užicu, gde me je pozvao na referisanje, ali kako se vojna situacija u Srbiji pogoršavala, Tito mi je saopštio da je situacija zapravo dramatična i naložio mi da preuzmem odbranu grada. Kako sam raspolagao malim i slabo opremljenim i organizovanim jedinicama, nije se moglo bogzna šta ozbiljnije učiniti.“ Kada je razbijena odbrana Užica, Koča se sa Zlatibora, s manjom grupom boraca, povlačio kroz četničku teritoriju. Četnici se još nisu upustili u otvo-renu borbu sa partizanima. Koča se sa Titom ponovo video u Ivančićima kod Sarajeva početkom 1942, ali tu se zadržao vrlo kratko jer su upravo tada neuspešno napadali Vareš. Sa Titom nije razgovarao ni kada je preuzeo dužnost komandanta Prve proleterske brigade na Podromaniji, već je samo dobio naređenje da preuzme dužnost.

„Kada sam stigao u Foču i kasnije sretali smo se i razgovarali, često. Neretko mi je na razne načine stavljao do znanja da me veoma ceni kao komandanta, mada je, istini za volju, bilo ponekad i kritika, ali bilo je i mojih odgovora na te kritike, što se najbolje može videti iz moje knjige Beleške uz ratovanje.“

Koči, koji je u partiju primljen 1933, ne bi se moglo prigovoriti da nije poznavao stanje u partiji u to vreme. Međutim, na V kongresu KPJ u leto 1948. stvar u kongresnim referatima je postavljena tako kao da partija do 1937, odnosno do dolaska Tita na njeno čelo, nije ni postojala u organizovanom smislu. Budući da je bila skoro u rasulu, početkom delovanja partije smatrao se dolazak novog rukovodstva – svi raniji rukovodioci, osim Parovića, koji je poginuo u Španiji, i Đure Đakovića, koji je ubijen na jugoslovensko-austrijskoj granici, proglašeni su frakcionašima i izdajnicima. Stari komunisti su to slušali i ćutali. Niko se nije usuđi-vao da kaže da je takva ocena jednostrana, preterana i u svojoj suštini netačna. Koča je prvi put o tome govorio na drugi način: „Osećam potrebu da kažem nešto o Titovom prelasku u zemlju 1937. godine. Ne bih isključio mogućnost da ga je na odlazak iz Moskve podsticala i želja da se oslobodi Staljinovih hirovitih i nepredvidivih postupaka. Možda je, štaviše, imao dovoljno razloga da strepi da bi se mogao naći među žrtvama nekih sledećih čistki. Drugo, što bih, s tim u vezi, želeo da kažem, jeste moje uverenje da je u našim zvaničnim, posleratnim tumačenjima Titovog povratka iz Sovjetskog Saveza napravljena nategnuta mistifikacija. Mislim na tvrdnje po kojima je, pre njegovog dolaska, u jugoslovenskom komunističkom pokretu bezmalo sve bilo u neredu da bi, potom, velikom brzinom, s njim na čelu, došlo do preporoda. To prosto nije tačno. On nije počinjao ispočetka: preuzeo je organizaciju koja je već bila na svojim nogama, spremna za okršaje pred kojima se nalazila. Jugoslovenski komunistički pokret bio je, ukratko, ojačan i u punom zamahu i pre nego što se J. B. Tito našao na njegovom čelu.“

U našoj posleratnoj istoriografiji pa i u memoarskoj literaturi retki su ovakvi pogledi na KPJ pre 1937, iz jednostavnog razloga što je na V kongresu KPJ, u Titovom i drugim referatima koje su podneli članovi Politbiroa predstavljen euforičan, pobednički prilaz, po svoj prilici nametnut od generalnog sekretara Tita, iza koga je stala uspešno okon-čana Narodnooslobodilačka borba, poraz fašizma, ali i svih kvislinških snaga, uz osudu svih građanskih partija. Ti stavovi su kasnije samo razrađivani, ali nisu dovođeni ni u kom slučaju u sumnju. To je bila neka vrsta uputstva i za tumačenje stanja u partiji pre i posle 1937. godine. Ako se tome doda i teza o pravoverstvu da je KPJ izvršila „boljševizaciju“ u svojim redovima po ugledu na SSSR i KPSS i da verno sledi SSSR, onda slika postaje potpuna. Jednostavno, nije ostavljen nikakav prostor za stvaranje objektivnog i kritičkog mišljenja. Verujem da su stari komunisti u svojoj duši teško sa ćutnjom ali disciplinovano prihvatali jednostrane ocene da je do 1937. u partiji bilo krajnje loše stanje, bezmalo da je vladao haos i da su maltene svi dotadašnji rukovodeći ljudi u KPJ bili frakcionaši.

Ažurirano: Subota, 09 Lipanj 2018 10:00
 
Sjećanje na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 06 Lipanj 2018 09:11

 

KurtLjudi dobrog srca

Ivan Berisov, Portugal

(Fotografija: rahmetli muftija Muhamed Šefket efendija Kurt)

Nije mi poznato kako je muftija Muhamed Šefket efendija Kurt doznao o pripremanom masakru tuzlanskih Srba. Netko mu je svakako javio, uglavnom vijest je procurila, i nakon što je o tome doznao odlučio je da to što hitnije spriječi.

O tome je historičarka iz Sarajeva Senija Milišić ovako napisala:

“Kada je dobio obavijest muftija je brzo reagirao i odmah sazvao konferenciju uglednih Bošnjaka Tuzle. Odluka je bila da tročlana delegacija, na čelu sa muftijom, ode kod Hochbauera, njemačkog komandanta Tuzle, i njegovog zamjenika potpukovnika Wüsta, te zatraže od ove dvojice da spriječe ustaški plan. Kada je njemačka komanda vidjela koliko je protivljenje Bošnjaka izdala je pismenu naredbu kojom je zabranila ustašama da poduzimaju bilo kakve mjere odmazde bez njenog odobrenja. U isto vrijeme, slične akcije su poduzeli i ugledni tuzlanski Hrvati: Jure Begić, Ante Kamenjašević i drugi. Nakon svega ustaše se nisu usudile realizirati svoj plan. Njemačka komanda je opet, iz svojih razloga, odmah istakla plakat s upozorenjem da „niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi."

No intervencija, nije ostala na tome. Muftija tuzlanski Šefket efendija Kurt i hadži Hasanaga Pašić, poslije svog obraćanja njemačkoj komandi, otputovali su u Zagreb kako bi se sastali sa Dr. Antom Pavelićem i izložili mu svoje neslaganje sa postupcima vlasti. Međutim, on ih nije htio primiti, pa ih je umjesto njega primio ministar unutarnjih poslova dr Andrija Artuković. Prema onome što je poznato, njihov razgovor nije bio nimalo ugodan. Kada je saznao o čemu je riječ Artuković je izgubio prisebnost, repetirao je „luger“ (parabelum) te uz psovke i prijetnje krenuo na efendiju Kurta i Pašića. Tom prilikom, prema nekim navodima, prislonio je cijev revolver na sljepoočnicu muftije Kurta. Ostali u grupi Bošnjaka, među kojima i dva Pašićeva sina skočili su u njihovu odbranu i otvoreno kazali Artukoviću da će, ubije li Pašića, Kurta ili nastavi ubijati Srbe „cijela Tuzla otići u šumu“.

Njihova odlučnost je, kako dalje stoji, pokolebala Artukovića, nakon čega se povukao i deklarativno amnestirao Srbe sa područja Tuzle. Zahvaljujući tome najveći broj tuzlanskih Srba izbjegao je tragičnu sudbinu svojih sunarodnjaka iz drugih dijelova zemlje. Bio je to pravi podvig, neshvatljiv za vrijeme u kojem živimo, tim prije što je veliki broj nevinih muslimana po selima u okolini Tuzle, kao i u drugim krajevima, posebno u istočnoj Hercegovini i Bosni, zajedno sa ženama i djecom, bez ikakve milosti, već bio masakriran od strane četnika.

O podvigu muftije Kurta, čovjeka plemenitog i dobrog srca, Vera M. je u svojim uspomenama možda najljepše napisala: „U Tuzli se otpor protiv terora nad Srbima …vezuje za ime i svetli lik muftije Muhameda Kurta koji je svoj ugled založio za presecanje krvavog kola koje bi u Tuzli imalo svakako daleko teže i krvavije rezultate da je otpor izostao“.

Muhamed Šefket efendija Kurt je, zbog svog zadivljujućeg podviga, bio poslije rata nagrađen ordenom Bratstva i jedinstva. Umro je u Tuzli 1963.

Kako sam ranije napisao, usporedo sa tom, u Tuzli se odvijala druga drama. Po odluci središnjih vlasti, koja je bila donesena početkom januara 1942. godine, svi tuzlanski Jevreji su trebali biti uhapšeni i zatim otpremljeni u sabirne logore. Prema podacima sa portala „El mundo sefard“, citiram „ 23. januara 1942. godine tuzlanska policija je pod rukovodstvom svoga šefa Šefkije Muftića uhapsila sve tuzlanske Jevreje muškarce, a mjesec dana kasnije žene i djecu. Muškarci su odvedeni u Jasenovac i Staru Gradišku, a žene i djeca u Đakovo“. No, kao što ćemo vidjeti zahvaljujući jednom čovjeku velikog srca Ratimiru Deletisu dio pohapšenih Jevreja je bio spašen. Koliki je broj Jevreja tog dana bio uhapšen nigdje se ne navodi, ali se indirektno može zaključiti kako ih je bilo oko dvije stotine.

Ažurirano: Srijeda, 06 Lipanj 2018 09:14
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 8 od 59

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search