LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
PODSJECANJA


Zukina "slika" Sarajeva PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 14 Kolovoz 2018 21:10

 

PanoramaSAČarobni grad

 

Zuko Džumhur

Odavno je rečeno i zapisano da dušu imaju samo oni gradovi koji imaju svoju prošlost. Sarajevo ima svoju prošlost. Ima svoju povijest, dugu priču o rođenju, postanku i nastanku. U podnožju moćnog i šumovitog Trebevića na lijevoj strani Ishaković podiže svoj konak, dvorac – saraj – po kome, od tada, stara Vrhbosna, dobi novo ime – Saraj ovo – polje oko dvora, saraja – Sarajevo.

Ima jedna čudesna zemlja na ovome lijepom i šarenome svijetu. Ta zemlja je Bosna ponosna. Bosna je na Balkanu, Balkan je na jugu Evrope. U zelenim šumovitim njedrima te brdovite zemlje Bosne ima jedan čarobni grad. Taj grad se zove Sarajevo. Sarajevo, šeher Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine. Nadomak grada Sarajeva su bistri i hladni izvori rijeke Bosne po kojoj je čitava ova lijepa zemlja dobila svoje ime. Nekada, veoma, veoma davno ova rijeka zvala se je Bosante ili Bosanius. Čeljad što je oko rijeke živjela bili su Bošnjaci.

Pored ovih bogatih i hladnih izvora u tamnim šumama na početku prostranog i plodnog polja u staroj bosanskoj državi u srednjem vijeku bila je jedna od najvećih i najbogatijih sretnih župa – župa Vrhbosna. Kud god pošli sa ovoga mjesta na kome je bila stara župa Vrhbosna, pratiće vas slika neobične zemlje Bosne i svuda će vas slijediti opojni šum njezinih hladnih vrela ukraj sretne župe.

Noseći u sebi sjenovitu tišinu prastarih nepomičnih stabala što su se ko zna kada i u koje doba kao nekakvi radoznali putnici ogrnuti bogatim zelenim kabanicama, zaputili sa vrhova visokih planina niz blage travne padine i skamenili se, pravije, zdrvenili se i zauvijek ostali u mjestu očarani i opijeni ljepotom i basnoslovnim sjajem grada na vidiku. Taj grad na stranama okolnih brda i u prostranom polju oko rijeke ima svoju divnu dušu. Odavno je rečeno i zapisano da dušu imaju samo oni gradovi koji imaju svoju prošlost.

Sarajevo ima svoju prošlost, svoju povijest, drugu priču o rođenju, postanku i nastanku od mlađeg kamenog doba, naseobina staroga Rima i dolaska raznih slavenskih plemena do bogumilskih nekropola, trgova, stare Bosanske crkve. Ovaj grad ima i svoj duh. Taj duh, taj vječiti duh Sarajeva, to je duh sarajevske na daleko čuvene trpeljivosti, pažnje i uvažavanja. Na jedva stotinjak metara zračne udaljenosti uzdižu se, postoje i traju bogomolje i muslimanske, i katoličke, i pravoslavne, i jevrejske. I tako u dugim vijekovima različiti hramovi, drugačijih propovijedanja i obreda, tako daleko, a tako blizu jedan drugome, da ih nadlijeću i pod njihovim strehama cvrkuću iste ptice, stoje i obstoje bez nerazumnih mržnji, razaranja, geta i pogroma.

Kao što ima i svoju dušu, i svoj duh, Sarajevo ima u njedrima i svoje veliko srce. To je njegovo srce kojim se ludo voli, osjeća, uzdiše i stoljećima i danju i noću pjeva o ljubavi. I sarajevske pjesme sevdalinke i zvuci harmonika, ćemaneta, tambura i sazova u slatkim trenutcima vedrih opuštanja i životne radosti, imaju nešto duboko sjetno i suzno. I prošli sretni i nepovratni dani i mladost u sarajevskoj pjesmi ožive u uzdasima i jecanju i sve u ovom gradu ima prizvuk neke nježne tuge, i krajolici i čeljad, a ovaj čovjek je često i pored sve svoje prividne tvrdoće i ukočenosti blag, nježan u dubini svoga srca poput kakvog velikog i dragog djeteta.

Ne znam da li je igdje na ovom svijetu ljubav ljudi tako spojena sa tugom kao u Sarajevu, divnom gradu velikih ljubavnih zanosa. Istina da velika ljubav i tuga čine jedno isto, nigdje nije tako uočljiva kao u šeher Sarajevu. Ovaj grad je središte bosanske pjesme i svirke, prijestonica zanosnog sevdisanja, zagledanja, ašikovanja i begenisanja.

Ažurirano: Utorak, 14 Kolovoz 2018 21:14
 
Eugenu Didi Kvaterniku je još davne 1952. godine postalo sve jasno, a Kolindi i Plenkoviću još i danas nije PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 13 Kolovoz 2018 10:02

 

KvaternikDido Kvaternik u Argentini - 1952. godina

Eugen Dido Kvaternik, koji je po Pavelićevim usmenim nalozima organizovao masovna ubojstva, kojima je najčešće osobno prisustvovao, poslije rata u Hrvatskoj reviji (glasilu ustaške emigracije u Argentini) 1952. kaže: „Naš narodni pad tako kratko vrijeme nakon uspona 1941. uzrokovan je stalnim i opetovanim kršenjem osnovnih etičkih i moralnih zasada... Notorna je činjenica koju ne možemo nijekati, da je za vrijeme prošlog rata i sa hrvatske strane učinjeno teških izgreda, koji s moralnog stanovišta sačinjavaju grijeh, sa pravnog zločin, a s političkog ludost... Zato našu odgovornost pred poviješću ne će nitko moći izbrisati.“ (Citat iz knjige Slavka Goldsteina, 1941 - Godina koja se vraća, Službeni glasnik, Synopsis, Beograd – Sarajevo, 2012, 70)

Ažurirano: Ponedjeljak, 13 Kolovoz 2018 20:55
 
Podsjećanje na balvan-revoluciju koju su mnogi Srbi zaboravili PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 12 Kolovoz 2018 10:01

 

Balvani i gumeSećam se oluje koja je avgusta 1990. razbacala balvane od Hrvaca do Knina

Boris Dežulović

Oluja, avgust mesec, subota, podne: topao vetar s Dinare razvija na kninskoj tvrđavi džinovsku trobojku zastavu, a tamo dole, na krajinskim drumovima, kolone prljavih automobila, oznojeni mrki vojnici s pretećim dugim cevima i uplašen neki svet koji ne zna šta ga čeka u mesecima i godinama koje slede.

Dabome da se sećam. Oluja je valjda bila, šta drugo, kad su te vrele avgustovske subote polomljena popadala sva stabla i bandere pod Dinarom, a moj drugar Predrag i ja uputili se u Krajinu da vidimo to čudo neviđeno – drveće i stenje rasuto po cesti od Hrvaca do Knina.

Oluje koja je 17. avgusta 1990. po krajinskim drumovima razbacala balvane, u Srbiji se, međutim, malo ko uopšte seća. Sva su sećanja na Balkanu oštro presečena, a svaki srpski pomen na avgustovsku oluju počinje od 1995. godine. Dan će tada biti 5. avgust, a boje na zastavi s kninske tvrđave malo drugačije raspoređene, ali jednako će biti subota, i jednako će biti kolone prljavih automobila na krajinskim drumovima, oznojeni mrki vojnici s pretećim dugim cevima i uplašeni neki svet koji neće znati šta ga čeka u mesecima i godinama koje slede.

Tačno pet godina i dvesta pedeset subota u to će vreme već proći od subote 17. avgusta 1990., kad smo Predrag i ja iza Hrvaca pokušavali da razgovaramo sa rabijatnim nekim tipom što nam se kalašnjikovom unosio u kola. Na poslednjoj barikadi pred Kninom – a sećam se da je bila napravljena od kamenih gromada na poslednjoj serpentini stare ceste nad gradom, neposredno pre tunela – pitali smo naoružane pobunjenike čime će se baviti, od čega će živeti kad onu orijašku zastavu Srpske autonomne oblasti Krajine sa kninske tvrđave jednog dana podignu pred staklenim tornjem Ujedinjenih nacija na Ist Riveru, i ponosno zavijore kao zastavu Republike Srpske Krajine. ‘Od čega ćemo da živimo? Od drumske pljačke, kao i prije’, oholo nam je odgovorio jedan od njih, pozdravljen zadovoljnim cerekom ostalih.

Ažurirano: Nedjelja, 12 Kolovoz 2018 10:16
 
In memoriam PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 04 Kolovoz 2018 09:57

 

OliverJa san zapravo jedan smišni tip

Zlatko Gall

Otišao je čovjek koji nam je osvajao srca svojim Galebom, Malinkolijom, Skalinadom... Iza Olivera su ostala čak 23 albuma, punio je najpoznatije svjetske dvorane i osvojio osam Porina. Split i Dalmacija ostali su bez svog najomiljenijeg tumača svega onoga što mi jesmo. Evo što je kozmički Dalmatinac govorio o svom siromašnom djetinjstvu na Korčuli, obitelji i zašto nikada nije htio otići iz Splita.

„Rodija san se, 7. prosinca 1947. kao peto dite Mate i Kate Dragojević iz Vele Luke na Korčuli, i to u zgradi škole "Natko Nodilo", u kojoj je tada bilo rodilište. Mater mi je dala ime po Oliveru Twistu. Govorila je poslin da je to bilo zato jer smo bili prava poslijeratna sirotinja. Prije mene su se rodile tri sestre – Glorija, Marija i Tatjana, ali su i umrle prije moga rođenja, dvi u Veloj Luci odmah posli poroda, a jedna u partizanskome zbjegu u El Shattu od salmonele. Stariji od mene je i brat Aljoša.

Moja familja ima nadimak Koža. Niki je pradida dera kože i zvali su ga Derikoža, ali su lini judi u Luci to skratili na – Koža. Prve godine života proveja san u Veloj Luci... Iz Luke smo se priselili u Split kad je otac dobija posal pilota u Lučkoj kapetaniji.

Prva sićanja iz ditinjstva vezana su mi uz uzbune i vježbe civilne zaštite poslin rata te slike judi koji s gasmaskama trčidu po dvoru (…) „Mater i otac su radili, a Aljoša i ja smo doma sami kuvali. Poštenije je reć da je Aljo kuva, a ja san sprema i pomaga oko sudi. Bilo je to gadno vrime: malo pinez, malo spize. Nije bilo mesa, a sićan se da smo dobivali i pomoć. Pamtin američko maslo, zvali smo ga „John Waynne maslo“, pa mliko u prahu.

Kad san bija mali i kad bi me pitali šta ću bit kad naresten, govorija san – mesar. Zna san jednoga maloga sina od mesara i u nji' se svaki dan jilo meso. To me je fasciniralo. Stan di smo živili bija je mali – jednosobni, ali ni drugima nije bilo puno boje. Svako je sve zna o svakome, a i danas Aljo i ja pamtimo prijateje iz ditinjstva, koji su se rasuli svugdi po svitu (…)

VELU LUKU NE ZABORAVI

Svako smo lito provodili u Veloj Luci. Kako nismo imali didovinu, stanovali smo kod barbe. Bilo nas je ka pasa: puna kuća, i po trideset bi nas spavalo u kužini, u hodniku, u dvoru... Kad smo se spuštali na more, parili smo ekskurzija. Jer kod babe i dide, koji su još tada bili živi, naprosto nije bilo mista za svi'. Tek kasnije smo u Luci naslidili njihovu kuću.

Kada je otac otiša u penziju, priselija se na Korčulu. Čim sam skuca neke novce, napravija sam i ja kuću sebi, ali kako to već ide, danas liti u toj kući spavaju dica, a Vesna i ja smo – na brodu... Sićan se da san u Luci nastupa i kao saksofonista. Jedno lito, a meni je može bit bilo 13-14 godin, u Luci je nastupa bend kojemu je triba drugi saksofonista. Ja san prihvatija ponudu, zatvorija se pet dana s jednin prijatejen u kuću i vježba. Kad je došla večer nastupa, kako nisan ima duge gaće, seli su me na katrigu, a noge mi pokrili tavajon…“

PIVAČ OD KOLINA

Ažurirano: Subota, 04 Kolovoz 2018 10:00
 
Podsječanje PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 28 Srpanj 2018 21:12

 

Tito i CeBroz i Če Gevara na Brionima: Saveti starijeg revolucionara mlađem

Blažo Mandić

Službeni glasnik objavio je prošle godine knjigu “Tito – neispričano” čiji je autor Blažo Mandić. Kloneći se svake isključivosti, rukovodeći se odgovornošću prema istini, događajima kojima je lično prisustvovao, ličnim zabeleškama i dokumentacijom, Blažo Mandić, dugogodišnji savetnik za štampu predsednika republike, osvetljava sliku državnika koji je na mnoga netipična pitanja imao originalne odgovore, čoveka koji se, uz sve ostalo, interesovao za umetnost ali i u zvaničnim i nezvaničnim razgovorima i istupima brinuo o međunarodnoj poziciji svoje zemlje. Pozicija lične iskrenosti neposrednog svedoka i učesnika čini tekstove u ovoj knjizi autentičnim, bez suvišnih autorskih komentara. Mnogi tekstovi i fotografije pojavljuju se prvi put, izoštravajući pogled na vreme, događaje i ličnost o kojoj smo mislili da znamo sve. Iz knjige Blaža Mandića prenosimo nekoliko odabranih delova u vidu feljtona.

Legendarni Če Gevera!

O njemu se već mnogo zna. Najkraće: Ernesto Gevara de la Serna, zvani Če – Argentinac; pozivom – liječnik; opredjeljenjem – revolucionar. Kao Peronov protivnik napustio je Argentinu i otišao u Boliviju, gdje liječi leprozne bolesnike. Potom je u Gvatemali, u kojoj pomaže ljevičarsku Arbenzovu vladu, sve do njenog pada 1954, a već se 1955. u Meksiku upoznaje sa Fidelom Kastrom i pod njegovim uticajem učestvuje u revoluciji na Kubi. Nakon pobjede revolucije (1959) obavljao je više odgovornih funkcija, sve do 1965, kada je kao ministar industrije dao ostavku, sa namjerom da nastavi revolucionarnu borbu na drugim područjima. Krajem 1966. postaje vođa gerilaca u Boliviji, ali već slijedeće godine u novembru zarobljen je i mučki ubijen. Stekao je slavu, posebno kod mladih generacija, beskompromisnog borca za prava naroda na slobodu.

Tito je primio Če Gevaru samo pola godine nakon svrgavanja Batistine diktature. Bilješkom (od 4. avgusta 1959) Tito je upoznat da sredinom toga mjeseca u Jugoslaviju stiže kubanska Misija dobre volje, sastavljena uglavnom od predstavnika armije i privrede, sa majorom i izvanrednim ambasadorom Če Gevarom na čelu. Podsjeća se da je u posjeti nizu zemalja Afrike i Azije sa ciljem uspostavljanja bližih veza sa njima. Dok se Misija nalazila u Tokiju, Če Gevara je po instrukciji Fidela Kastra zatražio prijem kod jugoslovenskog ambasadora i zamolio posjetu Jugoslaviji. Naglasio je da „želi prenijeti Titu pozdrave Kastra, jer ga u Kubi smatraju herojem i uzorom u borbi za nezavisnost i ravnopravnost“. Na pomenutoj bilješci u kojoj Državni sekretarijat za inostrane poslove predlaže da predsjednik primi kubansku misiju, Tito je u gornjem lijevom uglu napisao: „Ako ću moći, primiću je.“ Vrijeme se našlo iako je u toku bila posjeta etiopskog cara Hajla Selasija i do susreta je došlo na Brionima 18. avgusta 1959. godine.

Razgovoru su prisustvovali državni sekretari za inostrane poslove i narodnu odbranu, Koča Popović i Ivan Gošnjak, kao i generalni sekretar predsjednika Republike Leo Mates. Bila je to interna prijateljska razmjena mišljenja. Za neke i danas može biti interesantna kao primjer korisnih sugestija starijeg revolucionara mlađem. Na samom početku Kastrove Kube.

Citati su samo dijelovi razgovora.

Tito: Pozdravljam drugove sa Kube i izražavam radost što su danas naši gosti predstavnici jedne nedavno izvršene revolucije, u zemlji koja se bori za svoju nezavisnost... Ako drugovi žele nešto da čuju od mene, rado ću im odgovoriti.

Če Gevara: Doputovali smo u Jugoslaviju da se upoznamo sa vašim iskustvom i da ga naučimo na najbolji mogući način.

Ažurirano: Subota, 28 Srpanj 2018 21:15
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 8 od 60

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search