LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
PODSJECANJA


Mala razglednica iz Sarajeva PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 03 Lipanj 2019 06:58

 

Panorama SarajevaRazglednica iz Sarajeva - (1)

Prof. dr Radomir Čolaković

Jedno od najdublje urezanih sjećanja na dane mladosti je sjećanje na ono prelijepo školsko doba kada smo počesto znali drijemuckati ili “drincati” na klupi pored čuvene „Parkuše“ (2). Bili smo potpuno opušteni i pored toga što smo znali da smo “natovarili” neopravdane časove. Na toj klupi su nam vrele, zelene glave počesto znale ohladiti kapi mlake lјetnje kiše što su kao note u kajdanci skakutale po strminama mahala. A onda je znao početi dugotrajni pljusak. Kanalizacija je začas bivala prepunjena, a po ulicama, padinskim posebno, formirali bi se najprije potočići koji bi se na jakoj nizbrdici učas pretvarali u prave nabujale potoke toliko snažne da se sjećam slučaja da je s Mejtaša Fiću do Titove dokotrljalo. Sve te vode nisu imale gdje drugo nego li u već pobješnjelu Miljacku.  

Ali, Milјacka je bila i ostala neukrotiva i nepredvidiva po svome plesu na kiši, oluji i ljetnjoj žezi. Dozvolila bi, da je u vrijeme lјetne žege preskočimo iz jednog skoka, ali kada bi joj snagu dali plјuskovi, munje i grmlјavina sa okolnih brda i planina, zapalacala bi jezikom k'o poskoci na Orlovcu, Borijama, Grdonju, i Trebeviću kad ih, u robinzonskim pohodima na okolinu grada, nestašna i radoznala sarajevska dječurlija svojom grajom uznemire u njihovu sunčanju. Kada oblaci prekriju sarajevsku kotlinu i počne rominjati kiša sarajevskom kotlinom zapara čula čudna simfonija svjetla, boja i tonova, da nikad ne znaš sa koje strane može doći neki belaj. Sve to sa zebnjom osluškuju stare Sarajlije.

Zašto?

Prošlo je preko dva vijeka, ali Sarajlije pamte neobuzdane poplave, za koje niko ne zna čime bijaše izazvane. Kad se susretnu i u jedno korito spoje palјanska i mokranjska Milјacka, tada tamno smeđa, a nekad crvenkasto-smeđa bujica biva još više ojačana dotokom iz usputnih potoka i probuđenih izvora. Ta bujica, što je znala biti poput goleme, ali brze zmije, protutnji Koziju ćupriju, pa Bentbašu, a onda sa hukom krene koritom Miljacke, baš kao s ciljem da grad zbriše s lica kotline. Starije generacije pamte dane kada se nabujala Miljacka prelivala preko Drvenije (3) i plavila podrume od Čaršije do Ilidže.

Od ongo što nabujala Miljacka ponese Sarajlije nešto spasiše, a ono što odnese oni halališe. Vratiše se pjesmi, meraku i sevdahu. Mada i danas se tom čudu od grada mnogi ne mogu načuditi i pitaju:„Je l' Saraj'vo gdje je nekad bilo, je l' Milјacka r'jeka presušila?“

Pamte sve to generacije i generacije Sarajlija. Čuvaju to i pamte Sarajlije k'o amanet, al' mi sve to izgleda k'o da je to juče bilo.

Kao i ja što se često sjetim dremuckanja uz neopravdane časove! Ne znam ni sam zašto, ali se često vraćam u snu i na javi klupama kraj Parkuše.

Ko koga više voli, klupe nas ili mi njih, to ne bih znao reći. Ko kome više duguje mi njima ili one nama? Možda bih i znao to reći, al' kako, a da se me ne “jami” k'o nekakav teret u grudima, a oči se nakratko zamagle.

1.Priča je objavljena u Oslobođenju, 2019.

2. Čuvena kafana u Sarajevu pored koje su klupe na kojim su se uvečer okupljali srednjoškolci.

3. Drveni most kod Prve gimnazije.

Ažurirano: Nedjelja, 23 Lipanj 2019 12:04
 
Lijep "akvarel" o Mušinoj kafani PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 27 Svibanj 2019 22:15

 

Kafa rahatlokumKafedžija sa Vratnika

Prof.dr sc. Radomir Čolaković, Novi Pazar

Kafedžija je od malih nogu. Od maksumluka. Vijek je uz kahvu ili kafu. Ali, nije on obični kafedžija. Sa svakim ispijenim fildžanom ili šoljicom kafe pokušavao je da u tom čarobnom napitku otkrije njegovu moć, koja je bila vidljiva i opipljiva na licima, u emocijama i ponašanju kafedžija. Zamisliti ga bez fildžana u ruci je isto, kao pričati o nekom brendu, a ne navesti mu zaštitini znak.

Kafa je, kako kaže arapska poslovica, crna kao pakao, jaka kao smrt i slatka kao ljubav. Postoji više vrsta kafe: turska kafa, filter kafa, espreso, instant kafa, nes kafa, irska kafa, kapučino, dva u jedan, tri u jedan itd. U kafi je otkriveno oko 800 aromatskih jedinjenja od kojih su neki najjači antioksidansi.

Ništa od ovoga On nije znao i niti mu je predstavljalo motiv za kafenisanjem. Ali u svojoj glavi se stalno pitao: Šta nam to „radi“ kofein i još mnoštvo supstanci u moždanim hemisferama. On, na primjer, ne može zamisliti život bez kafe!

Bolje je što je tako i akobogda neka tako i ostane. Njemu su zakon bili: kafa – razbuđuša, prva jutarnja kafa uz koju je u ranim jutarnjim satima udisao miris lipa sa Vilsonovog šetališta i liječio iscrpljenost poslije neprospavane noći ili pijanke; sačekuša - dok je čekao dragu u obližnjem Slatkom ćošetu (1) i uživao u akrobacijama baščaršijskih golubova; štreberuša - pio je kad je usvajao prva znanja i vještine svoje struke i nauke, najčešće u famoznom “Staklu” kod Viječnice; mahaluša – pio je kad je osluškivao glasine iz života čaršije koji su svojim pulsiranjem popunjavale prazninu čaršijske klime kada se ništa nije dešavalo u šeheru; razgovoruša – je pio kad se ljudski duh u društvu jarana opusti kao pacijent na Frojdovom kauču, bez brige da će ga neko provaliti, jer se tu ništa neda maskirati, sakriti i izmaći kontroli; sikteruša – se pila kada bi došlo vrijeme da je red da se kafenisanje prekine, ali je znao da se najukusnija kafa srče (2) na Vratniku u Mušinoj kafani.

Kafana je bila u tipičnoj bosanskoj kući, pokrivenoj šindrom od cijepane jelove i hrastove daske. Zidovi su joj bili od kamena sedre i krečnjaka, kao i zidine vratničkih kula i bedema. Od namještaja je imala štokrle, mindere prekrivene dekorativnim ponjavama, četvrtaste dušeke napunjene vunom, na prozorima mušebake, stare drvene rešetke i demire od ručno kovanog gvožđa, čuvare kafanske intime. Pored samog ulaza, vijuga i stidljivo žubori, između glatkih bijelih kamenih oblutaka, rukavac rijeke Mošćanice, koga je bosanski sandžak-beg, Skender–beg, prije oko pet vijekova, zbog nedodirnute čistoće vode, sproveo preko Vratnika, za potrebe snabdijevanja vodom stanovnika ovog dijela grada.

Ažurirano: Petak, 07 Lipanj 2019 10:18
 
O Aladži PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 09 Svibanj 2019 10:55

 

AladzaALADŽA JE ISTEKLA IZ ZDENCA I OSTALA U KAMENU

Mirsad Sinanović

U svom ljetopisu 1664. godine Evlija Čelebija kaže: “Ovoj džamiji nema ravne u bosanskom ejaletu, ni u zvorničkom sandžaku, niti šeheruTaslidži (Pljevlje), a ni drugdje. Njen je neimarbaša Ramadan-aga, glavni zastupnik (baš-halifa) slavnog neimara Kodža Mimara Sinana, sina Abdul-Mennan-agina, uložio je svu svoju sposobnost dok je napravio ovu krasnu i divnu džamiju, kojoj ne može biti ravne.”

Podataka o neimar-baši nema, ali prema načinu projektiranju i tehnici gradnje, riječ je o najboljem majstoru poniklom u školi čuvenog neimara Sinana, glavnog arhitekte Carstva. Zbog toga neki istraživači zastupaju mišljenje da je džamija izgrađena prema arhitektonskim crtežima Kodže Mimara Sinana. Svi stručnjaci kažu da je ljepota Aladže u njenoj geometrijskoj simetriji i jednostavnosti gradnje, a ovo dvoje čine ljepotu džamije, pa one koji je gledaju ne pritiska težinom kamena, već im olakšava dušu ljepotom. Imajući u vidu ovo dvoje, što je osnova arhitekture svih džamija Kodže Mimara Sinana (ne samo džamija), smatra se da je gradnjom Aladže rukovodio njegov najbolji učenik Ramadan-aga, te svi istraživači smatraju da je naš Hasan Nazir Čelebi dobio crteže od najvećeg arhitekte Osmanskog carstva Kodže Mimara Sinana, mada to ne potkrepljuju dokumentacijom. Mom romanu San Hasana Naziraurednici Izdavačke kuće “Timaş” iz Istanbula u prijevodu dali su naslov Sinan in gizli eseri, što na bosanskom znači Tajna Sinanova džamija.

SAN HASANA NAZIRA

Ovakva razmišljanja inspirirali su me da u romanu San Hasana Naziraopišem susret između Kodže Mimara Sinana i našeg Hasana Nazira nakon završetka džamije. Ovako je u romanu opisan taj susret: “Sve mi se kovitlalo u glavi. Što je mene u svoje odaje doveo veliki graditelj Kodža Mimar Sinan. On me presiječe pitanjem.

– Je li velika kupola na četverokutu kao zdjela nad džamijom?

– Baš je tako, veliki graditelju.

– Para li munara nebo?

– Para, veliki graditelju.

– Je li džamija od kamena ili tijesta? – Kako to pitaš, veliki graditelju? Džamija je sva od kamena.

– Koliko je teška kamena džamija?

– Kamena džamija nije teška, ona je lahka, veliki graditelju.

– Kako će biti lahka ako je od kamena?

– Ne treba se čuditi, veliki graditelju. To je kao kad djeca od one zemlje što se ne mrvi nego savija naprave đugum za vodu, ili kada voda istječe iz zdenca u planini i taj se mlaz zaledi pa liči na pticu dok leti, ili kada stijena u planini postane kao glava insana i karavani se osvrću, gledajući zabezeknuto. Naša džamija je istekla iz zdenca i ostala u kamenu, veliki graditelju. Lakša je od ptice što leti.

– Da ti ja kažem, Hasane. U tvojoj džamiji nema kamene težine, one što pritišće od stajanja, ima samo džamija od kamena što leti, toliko je simetričnosti u njoj. Simetrija sve spaja. Putnici kada dođu iz tvog sandžaka kažu da je džamija napravljena iz jednog kamena, ili da su je ljudi izvukli iz tijesta. Ljepota i lahkoća su u simetriji. Cvijeće u unutarnjim zidovima preslikano je iz najljepšeg svjetnjaka, iz vrta sultana Sulejmana Silnog. Tvoja džamija je kao lijepa čarolija. Putnici kada stanu pred njom skamene se od ljepote.Džamija je ptica, a putnici kamen.

– Kako ti crtaš, veliki graditelju, i to postane džamija?

– Dug je put od zamisli do džamije, Hasane. Na crtežu ja vidim džamiju kao da je završena, ali je vidim i dok se gradi, glasovi do mene dolaze. I najmanji dio mora biti tako urađen da bismo na kraju dobili ljepotu i skladnost, od potpornih zidova do munare. Svako u svome poslu mora doći do ljepote. I kamenorezac, i zidar, i slikar. Osim ljepote, džamije sobom nose priče o ljudima u jednom vremenu, o njihovim strastima i slabostima, o smrti i ljubavi, i one nastaju dok se gradi džamija, kao da su ljudi sudbinski vezani s njome. Priče se mijenjaju, nekad im i kraj bude drukčiji, ali ne prođe puno vremena, a te priče se vraćaju svome izvoru, ali, opet, ostane ona najmaštovitija. Tu i jeste ljepota svih džamijskih priča, nemaju kraja, teku uvijek drugim koritom.”

MAJKA

Ažurirano: Četvrtak, 09 Svibanj 2019 10:57
 
Mehmed Meša Delić - podsjećanje na Aliju Nametka PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 07 Svibanj 2019 09:21

 

Nametak AlijaAlija Nametak – pisac moralne nostalgije

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Alija Nametak je rođen 6. marta 1906. godine u „rasadniku darovitih ljudi“, u Mostaru, a umro u Sarajevu 1987. godine.

Nekima je malo znani pisac, ali za one koji su se susreli sa njegovim stvaralaštvom – izuzetnim pripovjedačem, književnim povjesničarem i, kako to već biva, nepravedno skrajnutim, marginializiranim, osporavnim sudionikom naše kulturne scene.

Intelektualno profiliranje, započeo je u mektebu, nastavio u klasičnoj gimnaziji, pa na jugoslavistici i germanistici u Zagrebu. Dakle, osnovno školovanje i gimnaziju završio je u rodnom Mostaru, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je jezik i književnost.

Alija Nametak je znameniti bošnjački (bosanski), pisac, sjajan novelista, komediograf i urednik u brojnim časopisima „Novog Behara“ (1929. – 1945.), „Glasnika IVZ“, „Kalendara Musa Ćazim Ćatić“ (1930.) i „Narodne uzdanice“ (1933. – 1845.), saradnik u brojnim časopisima „Gajretu“ (1925.), „Književniku 1928“, „Vijencu“, „Preporodu“, „Prilozima za orijentalnu filologiju“, „Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena“, „Književnim horizontima“, „Analima Gazi Husrev–begove biblioteke“ i brojnim drugim.

Mnogobrojna su, ali među najpoznatija djela Alije Nametka su „Bajram žrtava“, „Dobri Bošnjani“, „Trava zaborava“, „Ramazanske priče“, „Tuturuza i šeh Meco“…

U toku Drugog svjetskog rata bio je lektor i intendant u sarajevskom Pozorištu, ispisujući priče i objavljujući ih, bavi se i folkloristikom, nekoć „zanemarljivom rabotom“, ali, pokazalo se, dragocijenom za otkrivanje usmenog umovanja, ponajprije bošnjačkog naroda.

Sklonjen od „razbošnjivača Bosne“ u biblioteku jedne od sarajevskih visokoškolskih institucija, Alija Nametak je, istihano, razabirao lirsko – epski vez narodnog stvaralaštva, ispisujući i svojevrsnu „literaturu srca“. Umirovljen, živio je do 1987. godine, preselivši se u 81–oj godini života u novi zaborav.

Tek 1991. godine biva predstavljen u Ediciji „Muslimanska književnost XX vijeka“ novelističkom zbirkom „Trava zaborava“, a radnja ovih životnih priča događa se na Rodimlji, selu stolačke općine gdje su njegovi imali imanje. Ovo je mjesto i nekropolit stećaka gdje je počeo Makov razgovor s kamenom…

A onda i 1994. godine u Cirihu posthumano mu je objavljena knjiga „Sarajevski nekrologij“. Dotad je bio svojatan, „tiskan“ ponajviše u Matici hrvatskoj, kroatiziran, „zaveden“ pod brojem 108 u „Pet stoljeća hrvatske književnosti“.

U te svrhe, analiziran je život i djelo Alije Nametka, kao hrvatskog pisca islamske vjeroispovijesti. Iako je njegov jezik visoko ocjenjivao – s razlogom – i Miroslav Krleža.
Nametkova proza, u poređenju sa djelima savremenika koji se uključuju u moderna evropska književna strujanja, djeluje nepopravljivo anahrono, ne samo u stilskom pogledu (njegovo pisanje trajno je obilježeno romantizmom i narodnim stvaralaštvom), već i u tematskom: on žali zbog propadanja starih oblika socijalnog života kojima je lično privrežen, i nastoji da obnovi tradicionalne patrijarhalne vrijednosti poštenja, pobožnosti, porodičnog sklada i uvažavanja autoriteta na kojima počiva (i) bosansko – muslimanski ethos.

Ažurirano: Utorak, 07 Svibanj 2019 09:25
 
Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 05 Svibanj 2019 09:47

 

Miljenko - AjfelSendvići razni za krsne slave i svatove (5)

/građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu/

Miljenko Jergović

Sarajevske kafedžije po “europsku”

Od 116 kafedžija po europsku, 71 je musliman, 38 kršćana i 6 Jevreja. Kafedžijke su 23. Telefon u svojim kafanama imaju Risto Misović, Isak Romano, te Muhamed i Sejfo Muzur, vlasnici slavne kafane “Volga”.

“Volga” nije preživjela rat, nestala je s uspostavom NDH, i nikada nije obnovljena, ali ima kafana koje su nastavile postojati kroz cijelo socijalističko razdoblje, stvarajući tradiciju i povijest koja neće biti zapisana, nego se prenosi s koljena na koljeno, usmenim pripovijestima i kafanskim propovijedima, kada se u kasno doba noći raspričaju pijanci, da ih nitko ne može zaustaviti ni ušutkati. U početku to su sjećanja, potom priče i svjedočanstva iz druge ruke, a kada se pretvore u legende i mitove, tada glavni junaci promijene imena, iz prošlih događaja nestaju oni koji su u njima sudjelovali, i useljavaju se neki novi, pričaču ili kafanskom koru poznatiji likovi. Na koncu svaka priča umine, iščili legenda kao preko noći otčepljen kiseljak, i povijest dođe svome kraju.

Babića bašča, gazda Vlade Đurića postojat će sve do 1992, i nakon što se stari vlasnik već odavno bio preselio na Groblje svetoga Marka, gdje će njegov grob, kao i stotinjak drugih, nestati pod obilaznicom sagrađenom pred Zimske olimpijske igre.

Možda slučajno, možda i ne, Bujrum će i nakon rata postojati u istoj ulici, onoj Vuka Karadžića, ali na drugom broju. I to više neće biti kafana, nego gostionica u kojoj ima i za pojesti.

Na adresi Jekovac 1, na kojoj je 1937. kafanu držao Svetislav Cucić, ostala je kafana u kojoj se šezdesetih i sedamdesetih ginulo od rakije i menalkolije, s pogledom na grad kao na zatvorski krug. U neka kasnija, ali i mnogo ranija vremena od tog pogleda teško da je ljepšeg bilo. Mijenjaju se naravi i običaji, pa tako isti prizor može biti ružan i lijep, tjeskoban i širok kao svijet. Sarajevo je usko kao uska cipela, koja dušmanski nažulja nogu, i nikad se ne razmekša i ne prilagodi stopalu. Sarajevo je široko kao pogled s Jekovca, pred očima koje ga uživo više ne gledaju. Sve je to stvar perspektive, kao što će i roman o tom gradu ovisiti o perspektivi svoga romanopisca. Za dobar, veliki roman perspektiva ne smije biti jedinstvena, nego se, prema unutrašnjoj logici, u skladu velike simfonije, treba kretati od hladnog pogleda kroničara, nježne i bolećive učtivosti onoga koji je odavno otišao, mrzovolje onoga koji ne uspijeva otići jer su mu stopala salivena u sarajevski beton, opijenosti budale koja misli da je ovaj grad nešto naročito i uzvišeno, bogobojaznosti umirućeg koji sa svoga brijega gleda na grad, u nadi da je Spasitelj iza jednoga od njegovih upaljenih svjetala, pa sve do prezira, gađenja i mržnje prema tom gradu onoga koji je Sarajevo upoznao do u dušu, i od njega se zauvijek rastao, prognan poput muža kojem bivša žena promijeni bravu. Onaj koji bude spreman za takav roman, taj će ga i napisati. U Sarajevu ga neće čitati, zato što će Sarajevo u romanu biti stvarnije od grada koji nosi njegovo ime.

Riječ krčma u neka će kasnija doba poprimiti drukčija značenja i ružan prizvuk, tako da krčmi više neće biti. Ali 1937. krčme su, a ne kafane, hramovi sarajevskog ugostiteljstva. U njima se jelo, pilo i terevenčilo. Tu je nastajala umjetnost Sarajeva, tu se gasio duh turske kasabe i austrijskoga gradića s jugoistočnih granica, i rađalo se balkansko Sarajevo, s telećim glavušama, škembe čorbama i ranojutarnjim rakijama, višednevnim mamurlucima i pizmom na sve što izmiče svemiru krčme, pizmom na Boga i bogomolju, na vlast, kralja i otadžbinu.

Sto trideset četvero je krčmara i krčmarica u gradu. Neki od njih pojavljuju se i kao kafedžije, pa su neke od krčmi ujedno i kafane, a kafane su, ustvari, krčme. Kao u suvremenoj prozi žanrovi se prelijevaju. Ne postoji sanitarna inspekcija, niko ne određuje ugostiteljske standarde, niti vaga šniclu i ćevap, da provjeri vara li krčmar gosta. Ako ga vara, njemu na štetu, jer mu gost neće drugi put doći.

Vrijeme je predratne euforije, državom vlada svedržac Milan Stojadinović, kojega Hrvati preziru zato što je veliki Srbin, Srbi ga ne vole jer se slizao s Vatikanom, ali Muslimanima nije mrzak, jer je doveo Spahu da bude drugi u državi. U gradu sve vrvi od komunista i sindikalaca, uzdigli su se nakon što prođe šestojanuarska diktatura, a kralja ubiše u Marseilleu, ali oni ne zalaze po krčmama. Ima ih po mračnim pajzlovima, kafanama po predgrađu, u hotelima Evropa i Central, tamo gdje je sve bambadava ili vrlo skupo. Ono između kontroliraju policijski agenti, žbiri i uhode. Krčma se mjeri po kuhinji, iako je dosta i krčmi u kojima se ništa ne može pojesti. Takva mjesta su pajzli, tako ih zovu, i ne ulaze unutra, ili samo uđu da kupe rakiju i vino za ponijeti. Tako neke krčme postaju obične točionice pića.

Tko ima najbolju kuharicu- kuhari su rijetkost u predratnom Sarajevu, tome je krčma na najboljem glasu. Za krčmu je svejedno gdje se nalazi, ljudi će se i nahodati radi poguzluka, i nije važno kako je uređena. Sarajevska krčma ima najviše desetak stolova. Sve preko toga je menza sumnjive kvalitete, jer kako bi jedna kuharica nahranila tolike ljude?

Krčmari i krčmarice su:

Drago Ajduković, Kočićeva 1,

Sara Atijas, Ćemaluša 8,

Dušan Babić, Kralja Petra 1,

Lazo Bajčetić, Kralja Petra 33,

Trifko Bajčetić, Nemanjina 21,

Petar Barišić, Kralja Petra 22,

Albert Baruh, Miloša Obilića 6,

Moša Baruh, Gazihusrevbegova 9,

Filomena Borojević, Curak 2,

Božo Bošković, Ulica 6. novembra 36,

Branko Branisavljević, Kulovića 12,

Mijat Brkić, Bentbaša 1,

Ajdin Buarladžić, Odobašina 36,

Ante Carić, “krčma i trgovina vina i rakije, Kablareva 1, ćošak Ulice kralja Tomislava”,

Alojz Cezner, Kapetanovića 16-17. Njegov sin jedinac Vatroslav, zvani Naci, oženit će se u dom Stublerovih, u Kasindolskoj, za Karlovu unuku Nevenku. Stari će Cezner doživjeti duboku starost, umrijet će sedamdesetih godina, a priča o njegovim krčmarskim godinama potrajat će sve do rata, kada se, malo po malo, gasi sve. Nakon 1945. narodne vlasti nacinalizirale su Ceznerovu krčmu, a on je do penzije nastavio raditi kao šef sale u jednome od sarajevskih hotela (ne pamti se kojem),

Ažurirano: Nedjelja, 05 Svibanj 2019 09:51
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 2 od 60

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search