LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home SANDE DODEVSKI
SANDE DODEVSKI
O siru TRAPISTU PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 03 Siječanj 2017 14:14

 

TrapistSir trapist

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

...   Istorija, kurva – učiteljica života je dobro pripomogla da se u predgrađu Banjaluke “rodi” sir “trapist”.

Redovnik Franz Pfanner i njegovih sedam pajtaša iz Austrougarske skelom hairli pređoše Savu kod Gradiške i zaputiše se prema Banjaluci gdje uz pravoslavni i “turski” živalj tavori i kuburi i katolički...Želja im je da vjerom u Isusa vrate dostojanstvo tom življu i da ga u “vilajetu” podsjete na pravovjerno življenja prema Marijinom evanđelju, te da ga očuvaju, umnože i osove pa da bude svoje na svomjemu. Kod jednog od redovnika na skeli je i Isusovo raspeće načinjeno od orahovog drveta, a na njegovom je križu od tog istog drveta i tijelo
Isusovo ukucano bakrenim čavlima pojeftino kupljenim u dućana nekog bečkog Židova... Čavli su već pozelenjeli, pa jedan redovnik-fratar franjevac, malo-malo, podlanicom glancuka zaobljene, pozelenjele glave, a brat mu po vjeri, neki grbavac po rođenju, premeće u rukama  krunicu i tupo gleda u vodu.

Pred noć stigoše u blizinu Banjalauke , ali tu i zastaju jer im zaptije banjalučkog paše ne daju da uđu u grad.
Kazaše im: -Utrapite se nizvodno Vrbasom, onamo gdje je rijeka Vrbanja svojom utokom odbila od sebe Vrbas i načinila onu trapinu...!

Pater Franz usrijed sredorijeka pronađe nečiji prazan napušteni hambar za prosušivanje kukuruza i u njemu smjesyti svoje redovnike. Tu vršahu službu božiju na latinskom – tu su dane provodili i noći spavali i, krišom, danju, odlazili na banjalučku pijacu gdje su kupovaki prve motike, vile, kose i ostale alatke, a posjećivali su često, čak prfečesto i okolna mjesta u kojima življaše katolički živalj Janjića, Lukende i Zorića...Objavljuju im svoj dolazak i dugi ostanak i opstanak luči katoličke.

Franz Pfanner se zatim sam promovisao u gvardijana samostana u hambaru kome daje ime “Marija zvijezda”.Hambar postade bogomolja. Uz sedmoricu “žednih preko vode Save prevedenih”, uskoro se priključuje i ostatak mladeži iz okolnih seocadi Janjića, Zorića, Zalužana ...Zaređuju se. Plaču noću zbog uskraćenog im djetinjstva, ali danju vrijedno šišaju travu, okopavaju kukuruze i siju djetelinu “sedmakinju” i “trećakinju”. Svetište u hambaru učas postade glasovito. Redovnici sebi pomalo već i tkaju na razbojima redovničke halje sa kapuljačom; one što se kaže - od glave do pete, i samo sa skromnim učkurom oko struka! Jednodijelne halje-mantili šušte kada hodaju na molitvu iza podneva. Ispod haljina ne nose ništa. Samo gole “muškosti” mladih isposnika-asketa u stalnom dodiru sa grubom tkaninom. Vazda ukrućeni, ali uzalud! Ne da vjera!!!

Ažurirano: Utorak, 03 Siječanj 2017 14:17
 
Priča uoči vikenda PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 16 Prosinac 2016 21:34

 

Baba na vratimaBaba-Boljka

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

U velikoj kamenoj kući izgrađenoj još za vrijeme Mletaka, a na periferiji Tivta, žive baba-Kristina, snaha joj Senka sa sinom jedincem Ivanom, zvanim Grga, te Senkina majka baba-Boljka ...

Ivanov stric a baba-Kristinin sin doktor Đuro, i on zvani „Bluz“, upravo se parkira ispred kuće i najprije se čuje kako vozi u rikverc i kako udara u betonski pitar za cvijeće, a zatim ponovo naprijed, ali ga i sprijeda dočekuje isti takav pitar i ponovo se čuje udarac. U tom trenutku se gasi motor, pa se ništa više ne čuje ...

Mali Ivan, srednjoškolac, ima zasebnu sobu u koju svako malo upada baba-Boljka da nešto kaže ili da provjeri što Ivan čini sa društvom. Kartaju i Ivanu smeta što ih ometa u igri. Kako je ugleda da se pojavila na vratima visokim od poda do stropa, odmah se izdire iz sveg glasa: - Izlazi, baba!

Baba-Boljka je dobrano zagazila u demenciju, a uz to je i nagluha i neće da pusti kvaku dok god mali Ivan ne ustane i ne odgurne je skupa sa vratima koja će ona ubrzo opet odškinuti koliko da momčićima još nešto kaže. I -opet viče: - Auuu! kako na Kamenare bura puva-aaa!!! (Upravo se od tamo i vratila ne otišavši prije toga na Kamenare dvadeset i više godina!)

Ivan se ljuti. Baca karte i drugarima veli da on nije bio ni rođen kada mu je baba-Boljka posljednji put bila na Kamenare.

Vrata su i dalje samo pritvorena, a otvoren je i prozor što gleda na more i cestu uz rivu. Odmah uz kuću stoje dva metalna kontejnera i između njih gomila bačenog šuta, jer mu je mati Senka renovirala kupatilo pa ga tu krišom noću ostavila da ga pokupe komunalci.

Kako se doktor „Bluz“ uparkirao i zauzeo jedino mjesto gdje se može zaustaviti vozilo gradske čistoće, tek pristigli komunalci povlače kontejnere i kače ih na presu. Čuje se lupnjava. Prvo jedan, a onda i drugi kontejner. Baba-Boljka viri sa svog prozora iz susjedne sobe i viče im da pokupe i onaj građevinski šut. Ivan odmah skače i doziva je sa svog prozora. - Halo! Baba! Jesi li ti normalna? Šuti i ništa im ne govori, misliće da smo ga mi bacili ...?!

Ažurirano: Petak, 16 Prosinac 2016 21:36
 
Sande Dodevski o Juanu Ramonu Jimenezu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 01 Prosinac 2016 18:57

 

JimenezCrtica o velikom pjesniku Huanu Ramonu Himenezu

Sande  Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Od svih pisaca i pjesnika koje sam do sada pročitao, najsnažniji utisak na mene je ostavio španski pjesnik Huan Ramon Himenes (Juan Ramon Jimenez, 1881 – 1958),

Rođen u Mogeru; sin veoma imućnih roditelja, u početku studira slikarstvo i pravo, ali, zavoljevši liriku, ostaje  pjesnikom do kraja života!

„Poezijo naga, strasti

Mog života, vječno moja!“

Himenes tka sjetno-ljubavnu liriku i pjesnik je rodnih polja Andaluzije sa snažnim slikama radosti života u prirodi - raskošno prelivnoj ili raskošno jednobojnoj, osjećajno posmatrajući tragedije drugih i, svakako, sopstvene nemire.

Iz Madrida bježi od građanskograta i kasnije strahovlade generala Franka rata u daleki Portoriko, odakle se vraća pred kraj života da bi na samo dvije godine pred smrt dobio Nobelovu nagradu za književnost. Osim za poeziju, nagradu je dobio i za veličanstvenu prozu u poeziji pod nazivom „Sivac i ja“ Poema  je to o dječaku i magarcu Sivcu s kojim je Huan Ramon provodio svoje najranije djetinjstvo u Mogeru, na obali Atlantika i u blizini luke Kadiz!
Poezija je, međutim, ono što ga je cijelog života održavalo i nadahnjivalo ljepotom, pa je, tako, ispjevao i jednu od najljepših 
pjesama u antologiji svjetskog pjesništva, kao što je pjesma „Bulka“.

Bulka

O, zemljina krvi, bulko,
Rano sunca blistavog,
Usta sunca plavog pramaljeća,
Bulko srca mog!

Al' se smješiš vinogradom,
Klasjem i srijed žbuna tog,
Poljem sa potokom zlatnim,
Bulko srca mog!

Vjerenice rujne usne,
Leptiru karmina cvjetnog,
Bulko, ukrasu života,
Bulko srca mog!

Ažurirano: Četvrtak, 01 Prosinac 2016 18:59
 
Sandetova priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 26 Studeni 2016 08:31

 

DalmacijaDalmacija                                                      

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Nalik mrkozelenoj paučini povija se na vjetru, kao sito gusta, zelena  grana koromača izraslog iz pukotine bijelog kamena na vrhu lukobrana! Prolazimo u koloni kraj nje i još izdaleka pjevamo pjesmu koja nije od postanka svijeta...  Oko nas je plava boja mora, čokoti vinograda, prebijeli zvonik i usamljeni hrast, i dan je sezanovski sunčan i lijep. I, ljudi pamte: ne sve i ne uvijek! I ne prebiru po sjećanjima, već pamte samo ono što se odnekud mora...

Dok sunce pogubno grije naša mlada pleća, zagledanost u prostor ne prestaje; u artiljerijskom kabinetu cijevi lakih topova u polutami! Hladne na dodir i glatke do savršenstva, ali svejedno gluhonijeme - leže na podlozi od zelene čohe, kao na odru! I da nije napolju tamarisovih stabala čije se grane njišu naspram plavog neba i nasuprot uljanoj, bijeloj boji po stropovima kabineta, te da se ne čuje glas Ljube Mihovilovića iz pravca jedrarske radionice i milozvučni glas Ante Righija čije fotografije nikako da izblijede - nebeska bi kupola u kabinetu ličila na igračku, a cijeli kabinet na opsjenarstvo!

Iza te nebeskoplave kupole na kojoj se, ucrtane, nalaze zvijezde, ne može se čuti šum borova koji su stvarni, i koji zaista kao da šapuću na vjetru...Šume, a onda sa njihovih krošanja otpadaju iglice po našim bijelim kapama - onda kada ih cijelim svojim bićem osjećamo kao nešto stvarno, kao nešto što će vječito trajati ...

I kako smo samo lako, i koliko sveobuhvatno, pamtili sva lica Dalmacije!?

Ažurirano: Subota, 26 Studeni 2016 09:26
 
Poezija PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 05 Studeni 2016 08:41

 

Bijeli cardakNa bijelom čardaku

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Šta da uradim sa zaumljem,
I kako uz pomoć laži da dođem do istine?
Zastao  u ćorsokaku,
Izdužujem korake...

Izuzev  bulki,
I valova na vodi,
Tu - uz osjećajnost i razum,
Nastaje Čovjekovo bivstvo!

Među bukvama vjetri se mržnja;
Bol u nutrini,
A sila se gubi u kopnežu,
Ali vjetar i nadalje tiho romori!

Recite mi, pređa što se tka
Za pokrivku od platna lanenog
Na rijeci izbjeljivanog -
Na razboju li muka sva naša ostade?

Ili, možda, u sjenci  na sokaku u podne?
A moguće je i da ne postoji odgovor
Na pitanja mnoga - laka i teška,
Od Iskona pa do Vječnosti...?!

Već jednostavno samo tako:
Noć se spušta,
Zvijezde gore na nebu,
Dane smijenjuju noći, a roditelji  nam putuju na daleke pute!

Kuda da se denem - i sve što hoću da zagrlim -
Opet ostajem sam, i dužan sebi i cijelom svijetu!
No, ne mogu se vratiti na početak,
A htio bih...

Da me čeka ista staza
Sa poput krvi crvenim bulkama,
I cilj mi je da nikada -
Ama baš nikada
Istina mi se na putu ne ispreči!!!

Bijel čardak ni na nebu ni na zemlji,
Nad sjenom sokaka
Što u podne liči na tamu
Kao da je noć naljegla...

Na Bijelom će čardaku bol moja uminuti....

Ažurirano: Subota, 05 Studeni 2016 08:48
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 3 od 17

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search