LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home SANDE DODEVSKI
SANDE DODEVSKI
Sandetova priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 22 Listopad 2016 21:25

 

VoloviČekanje

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Petko Nikolev i starina Veličko vraćali su se istim putem (jer, kojim god putem da se krene - na kraju su svi oni isti!) Vraćali su se požurujući se u smiraju dana u kojemu kao da je sve oko njih zamuklo. Veličko je pognute glave i šumnim hodom od skrutnutih konopnih nogavica na pantalonama, išao uz bijelu stranicu kola, a Petku se činilo da vječito šuti, te da jedino licem govori; ne govoreći valjda i zbog toga što se riječima ionako ništa ne može kazati - sve je više tonuo u zamišljenost i odsutnost. Na kraju Petko pomisli kako će mu i cijeli vijek proteći u upornom ćutanju! Takvu svoju misao ponovio je u više navrata sve dok ne stigoše do rijeke. Olovnosiva voda i tiho žuborenje bi posljednja prilika da se Petko Nikolev pomnije zagleda u Veličkovo crveno lice, u okrupnjao mu nos i izboranu šiju preplanulu od svakodnevnog argaćenja na suncu. Umjesto toga, pogled mu nenadano odluta ka jednoj od njiva i prema vrišteće žutoj boji cvijetova uljane repice u zadružnom polju. Ugleda u mislima i krivi dio srpa okačenog na ručici pluga, a potom se i sam zagleda u prašnjavi put kojim su išli.

Veličko se sve vrijeme migoljio vizavi datog obećanja da će sa Petkom porazgovarati; a Petku se pak činilo da on strijepi od mnoštva pitanja na koja mu neće moći dati valjani odgovor, te da zbog toga odlaže obećani početak razgovora!?...

Hodali su idući jedan iza drugog i sve je oko njih promicalo stapajući se sa žutom bojom cvijetova uljane repice i sa zaboravljenim plugom na sredini njive. Za godine - duge godine koje su prohujale i za one koje će tek doći
- Veličko je mario na način da bi samo ponekad, u hodu, još više saginjao glavu, i - zadržavajući je tako nekoliko trenutaka - ponovo je uspravljao kao da je tako htio kazati kako se u međuvremenu ništa značajnije nije dogodilo?!

Prođoše najzad i pored trepetljika sa osušenim vrhovima i već se sasvim bjehu primakli rijeci koja je - izbliza viđena – Tekla u nekoliko rukavaca. Pred samim pregazištem, Veličko potjera bivole da naglo zaokrenu ka
uzvodnoj strani, a onda zapraštaše drvene osovine točkova čiji gvozdeni obruči utonuše u mokar pijesak.

Petku Nikolevom je bila sve jasnija Veličkova želja za odlaganjem razgovora. U nastavku razmišljanja, uspio je čak i da ga vidi sagnutog nad bakarnim kotlom napunjenim vodom prije početka prskanja gumna za
predstojeću vršidbu. U tom istom kotlu, na površini vode, plutao je i list hartije Dragoljubovog pisma poslatog iz nekog od dalekih gradova...

Ažurirano: Nedjelja, 23 Listopad 2016 07:47
 
Gljivarska priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 08 Listopad 2016 21:13

 

BlagvaU gljive

Sande Dodevski, Đenovići Boka Kotorska

Pozva me glavati Joga u gljive. Nije mi se dalo ići, ali on, dosadan kao stidna vaš,i dokon, navalio – hajmo, pa hajmo! Rekoh – sutra rano ujutro, ali ako okasniš, da znaš vrata neću otvoriti, a kamo li ići.

-Samo ti ponesi onu svoju tavu sa “montažno-demontažnom” ručkom, a ne zaboravi Vegete, luka, i crvenog i bijelog, pa zeru zejtina i malo kvasine…..

-Bog te ne ubio, pa moram li ja sve ponijeti? A šta ti nosiš?

-Znanje …znanje nosim. Bez mog gljivarskog znanja koje je enciklopedijsko ti bi sebi otrovnih nabrao. Ma, ne bi mi bilo tebe stara žao, ali srce bi mi puklo da ti se supruga i sinovi potruju zbog tvog neznanja.

Ode drobeći još nešto što ne razumjedoh.

Boga mi, eto ga sutra i ranije od dogovorenog. Onako nagluh dere se: “Sande, Sande, idemo li?!”

-Šuti glavonja, bog te ne ubio. Razbudit češ mi cijelu familiju. Šuti. Spavaju oni. Sa'ću ja!

Krenusmo oko pola šest.

Upitah: “Đe ćemo?”

-Vilino gumno – odreza i požuri par koraka ispred mene.

Ažurirano: Subota, 08 Listopad 2016 21:21
 
Sandetova priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 23 Rujan 2016 20:44

 

BrijestBrijest

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

U predvečerje ljetnjeg dana Veličkovi sinovi zapališe strnište. Kada pomrčina natkrili polje i vatra poče jenjavati, bešumno povlačeći noge po nagorjeloj zemlji i povijajući se u hodu poput zrelog žita na vjetru, jedan za drugim, sinovi napustiše njivu nad kojom su se dizali stubovi dima ...
 -Da zapalimo još jedno! - rekao je tada najstariji.
 -Ovo je brzo izgorjelo - kazao je drugi.
Sve je bilo kako su rekli. Nad poljem se uskoro nadvi još gušći mrak i oni odustadoše od dalje paljevine. Nerado su to učinili, ali nisu znali šta bi još mogli raditi dok bi vatra gorjela, nije im se vraćalo...

-Ako se već i vraćamo,  još uvek nam ostaje dovoljno vremena da svratimo u Parlevicu i posiječemo onaj brijest što raste u međi! - predloži najmlađi.

Ostala trojica ga poslušaše i skrenuše s puta. Svratiše u Angelove kuće. Htjeli su posjeći brijest koji se još ne bješe u potpunosti osušio od „holandske bolesti“. Htjedoše mu na taj način pomoći, da se takav - ni suh ni zelen - više ne muči! Odluku donesoše i ne razmišljajući: rečeno učinjeno! Plahost im je smetala da bi bilo drugačije.

Stigavši prečicom do Angelovih kuća, još izdaleka pozvaše domaćina. Kazaše mu u čemu je stvar i zatražiše od njega sjekiru. Angel, zvani „Jarebica“, samo je trepnuo prije nego što je iz plota izvukao sjekiru. A ona  - dražaljom  zabodena u suhi pletar plota - bila mu je na dohvat ruku, i Angel se, nakon što je izvuče, samo zagonetno osmjehnu ne vodeći mnogo računa što će mu smijeh biti odviše upadljiv!?...

Ažurirano: Petak, 23 Rujan 2016 20:48
 
Sandetova sjećanja PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 09 Rujan 2016 12:57

 

Svjetionik Tajer - Tejerske sestriceMornarički memoari

Sande  Dodevski,  Đenovići, Boka Kotorska

(Na slici je svjetionik Tajer ili Tajerske sestrice)

Iz  pulske  luke  Vargarola, ispratio nas je komandant  flotile torpednih čamaca, kapetan bojnog broda Josip Dundov. Prije isplovljenja je dugo razgovarao sa komandantom topovnjače Ilijom Kosanovićem, rekavši mu da plovi unutrašnjim kanalom, te da usput  uplovi i pristane i na otok Pag, a onda produži ka Virskom moru i potom između otoka Iža i Ugljana nastavi sve do Kornata i svjetionika Tajerske sestrice. Upitao ga je  i da li poznaje karakteristike svih svjetionika na plovnom putu do matične luke Lora u Splitu.

- Daaa! – odgovorio mu je Ilija.

Isplovismo.

Vozili smo i nekakvog pukovnika iz sektora bezb(j)ednosti. On je trebalo da prilikom pristajanja na pojedine od otoka nešto isprovjerava; da osluhne kako diše ustaška emigracija koja se možda privremeno dočepala neke od otočkih destinacija. Naravno, ništa sličnog tome se nije moglo opaziti na njegovom šeretski nasmijanom licu.

Vozili smo i našeg referenta za podvodno oružje, nekakvog poručnika bojnog broda Stojanovića koji je, opet, bio samo smetnja Slovencu Bevcu –- komandantu diviziona topovnjača -  zbog svoje neizlječive potrebe za alkoholom. Vraćali smo ga u Loru da bi tamo nastavio  da se na miru okrepljuje u restorančiću zvanom „Šumica“, a preko puta prašnjavog zoga za balote. On, koji balote nikada nije ni dotaknuo, stajao je sa bocom piva i uvijek grlato navijao za ekipu koja će igru i dobiti. Tada bi se toj istoj ekipi priključio i s njom nastavio  ispijanje dodatnih piva zarađenih na klađenju...

Ažurirano: Petak, 09 Rujan 2016 13:04
 
Priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 26 Kolovoz 2016 20:29

 

Makadamska cestaBugojanska cesta

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Kada neko jednom te istom cestom prolazi punih pedeset i više godina, onda, s vremenom, primjećuje samo to koliko se sama cesta izmijenila -  i to nabolje! A on sam, nažalost, ne samo suprotno od toga, već se našao i na kraju svega: svenuo, pogurio se, a volja i mašta posustale i skoro netragom nestale...

O, Bugojno!

Oooo, prazna makadamska cesto u ranu zoru kroz modru četinarsku šumu... cesto, sestro rođena, na kojoj se ukrug vrte dva mala crna tetrijeba sa crvenim krijestama na glavi i uz donje stranice kljunova. Zaustavio sam automobil i sačekao da naprave još na destine krugova u ljubavnom zanosu. Čekao sam i gledao ih!

Sunce se još nije bilo ukazalo iza vrhova Vranice, niti iza Raduše, a cijela je ta strana neba bila kao zapaljena crvenilom. Izronih iz pomrčine šume misleći na onu koju za kojom sam na korzu cijelo veče uporno išao zagledan u njezine prelijepe noge što odlaze. Imala je na sebi vunicom ispleteni zelenobijeli komplet, a crna joj je gusta kosa u valovima padala niz ramena sve do struka.

Cesto! Pokoro moja!!!

Eeee! Zgučen li sam, i ne sjećam li se više svega šta je bilo, a živim li upravo samo zato što me jedino sjećanje na to što je bilo još drži u ovom okrajku od života...?!

I ni sam ne znam šta je bilo ljepše: da li cesta na izlasku iz šume pred Bugojnom ili ona? Obje su bile podjednako lijepe. Onakvu cestu, i onakvu Nju, nikada poslije nisam - niti ću ikada više vidjeti!!!

Plamtjela je žar-zora. Tetrijebi su prhnuli u gusti ljeskov žbun koji je kao slavoluk visio iznad puta i sve je nestalo u trenu. Dočekala me je samo bučna rijeka i rosna trava na njezinoj obali. Srma krupne rose na vrhovima trava i bujni listovi „mohuna“ na grahu-trkljašu na samoj obali neukroćenog Vrbasa...

Ažurirano: Petak, 26 Kolovoz 2016 20:34
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 4 od 17

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search