LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home SANDE DODEVSKI
SANDE DODEVSKI
Sandetova subotnja priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 27 Svibanj 2016 22:22

 

Ljubavnici na spruduRani početak ljeta                                                  

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Na livadi podno visokih trepetljika, u smiraj dana, Simka je gledala uz glatko deblo čekajući Vukadina da iz gnijezda snese pirgava jaja ptice zvane „zelenika“ - ptice zlatovrane! U Rodetovom bostanu, na pjeskovitoj zemlji njive, duguljaste dinje su mirisale i iz daleka viđene bile su opervažene bijelim, mahovinastim dlačicama, budući su još bile zelene. Rijeka pod obalom obraslom gustim rakitama, glasno je šumjela, a onda su jaja bila u Simkinim rukama. Četiri zelena, duguljasta i tamnim pjegama prošarana jaja. Iz njih je onda trebalo „točiti svilu“...?!

Vukadin, onaj koji se uspinjao u vrh trepetljike, nožićem je pravio maleni štapić s kojim je nanizao sva četiri jajeta, zatim je štapić provukao između Simkinih prstiju, a potom je snažno pljesnuo po dlanovima. U Simkinim su se rukama cijedili ostaci žumanjka i bjelanceta od razbijenih jaja... Ona je gledala u nebo, jer joj je bilo rečeno da glavu digne uvis i da zažmiri! Ljepljivih i slipavih ruku, a zatvorenih očiju, smijala se, a on joj je bio grudima prislonjen uz leđa i osjećala je kako joj diše za vratom. Ništa nije rekla. Osmijeh joj se sledio na licu. Ubrzano je disala, a vremenu je bio nesaglediv kraj. Bile su još nekolike trepetljike u suprotnom dijelu livade, i svaka je bila skoro iste visine, a bijela traka kolskog puta kojim se dolazi i odlazi - stjala je kao kapija na ulazu i izlazu iz ovog svijeta.

Na trenutak je poželjela da je povedu na rijeku i da tamo sa njenih ruku saperu ostatke smrskanih jaja; krišom je pomislila i da će biti gola i okružena radoznalim pogledima momčića, a onda je ponovo sklopila trepavice, te se još jedanput glasno nasmijala...

Ažurirano: Petak, 27 Svibanj 2016 22:39
 
Sandetova priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 13 Svibanj 2016 21:36

 

Kamenje u rijeciKamen iz rijeke

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Iz izbe u kojoj je gorjelo oskudno svijetlo, iseliše se na izmaku ljeta napoličari i tek onda kada za njih više nije bilo nikakvog posla na zemlji...Uoči njihovog odlaska, osim žurbe, dan je bio ispunjen sjetom. Takvi su odlasci! A i inače je sve tako, jer se veselosti zatire put već na samom njenom začetku - govori jedan od Torbeša, koji iz hlada pod trepetljikama nad orizovim strništem pogledom ispraća let ptice sa perjem svijetlo-oranž boje.Ta mala ptica, kada ne leti i sklopi svoja krila i kao okamijenjena ostane na tlu - takođe je čvrsto vezana za zemlju i isto tako mora da se seli - razmišlja Torbeš, pa ga u toj misli pretiče žurba i on od straha zbog preduge dokonosti odjednom potrči kroz orizište... Strahuje da ne izgubi mnogo vremena, jer će kasnije - da bi sustigao ostale napoličare - morati dvostruko brže da trči!!! I, dok su napoličari odlazili iz naše kuće ostavljajući nam naš dio žutog orizovog zrnevlja, uzimajući svoj i na njivi preostali dio ostavljajući vrapcima koji su ga nerado jeli - odlazilo je s njima i vrijeme u kome su se, još nenapadnuti "holandskom bolešću", zelenjeli brijestovi u dolu. Nakon njihovog odlaska modrim kamionom sa prenatovarenom prikolicom bijelim džakovi punim oriza i jesen brzo stiže! Zastudi i zahladnje u dvorištu i u izbi kod razboja. Izdužiše se sjenke; počeše uto i da kao grad krupne sestrine suze padaju na nedovršeno tkanje; Georgi Dimitrov obeća autonomiju Gornjoj Džumaji, a uz tri topole kod Adžijske vodenice vjetar poče raznositi lišće divlje loze....

Na kraju, od autonomije ne bi ništa, i suze sestrinske brzo usahnuše, a onda majka pođe na rijeku da traži kamen za kacu u kojoj će biti buduća turšija...

Otišla je neprimjećena i dugo se na rijeci zadržala. Dok je tražila kamen u brzaku rijeke - zabavljena prevrtanjem i uklanjanjem ostalog kamenja - zaboravljala je da pogleda kroz vrbak i da tamo negdje u daljini, iza zelenih vrbovih grana, po prvi put ugleda kako se na suncu crveni plitka karoserija prvog zadružnog traktora! Tu prvu stvar je propustila, a kamen je donijela i ostavila ga uz kacu na novine. Umorna od hodanja, izmakla se potom na korak-dva i ostala tako da stoji i da ga gleda. Kamen je bio obal, modar, čist i bez ijedne pukotine na sebi... Još je bio mokar od vode koja je, nevidljiva, klizila sa njegove glatke površine i kvasila novine. Kada ga je dobro zagledala sa svih strana, sjela je na prag uz dovratak da se još malo odmori i ni na šta više nije mislila. Tek onako, s vremena na vrijeme, nekako u isti čas, pred očima joj se, zamišljena, njihala na vjetru zavijorena suha zmijska košuljica na vrhu drače, a sa sredine novinskog stupca osmjehivao lik Moše Pijade...

Ažurirano: Petak, 13 Svibanj 2016 21:39
 
Sandetova sjećanja PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 16 Travanj 2016 11:19

 

BikoviJačinska jutra

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Malo ih je bilo. Svega desetak i nešto više kojih se sa sigurnošću sjećam. Nazivam ih po mjestu u kojemu sam rođen. To su moja Jačinska jutra.

Pamtim ih i još po nečemu: moja mati nije znala gledati u sat. Vrijeme je mjerila po sjenkama predmeta u blizini kuće, ali glavni orijentir u mjerenju joj je bio jutarnji dolazak voza. Kako voz nikada nije stizao prije osam časova, tako je ona, s vremenom, naučila da mu određuje i kašnjenje – opet prema sjenkama!
- Aaaaa! – rekla bi – jutros kasni dobrih sedam-osam minuta ako ne i cijelih dvadest!?
Moj stariji brat, koji je imao ručni sat, sve je to provjeravao i uvijek je mati pogađala skoro u minut!
Imala je neki svoj sunčani časovnik, a kada bi zimi bilo oblačno i kišilo ili snježilo, tada bi joj bilo još lakše. Samo bi izišla i uhvatila se za direk na čardačiću, podigla kažiprst u visini lica, te se osvrnula lijevo i desno pogledavši prema ambara ili ka rijeci, i - kazala: toliko je i toliko sati!

Od nje sam i naučio da mjerim vrijeme, takođe uz pomoć voza na početku, ali i po mjerenju sopstvene sjenke bosim stopalima. U najdužem ljetnjem danu moja je sjenka bila dugačka ravno tri stopala. Kako sam, međutim, neprimjetno rastao, u predzadnjem ljetu mi se dogodilo da je ona bila dugačka nepunih dvije i pol stope! Upitao sam majku šta se to desilo kada se podne „smanjilo“, a ona mi je odogovorila kako su mi stopala narasla, te kako bih ubuduće morao uz njih stavljati „drvce“ da bi pomoću njega mjerio više kako rastem nego što mjerim vrijeme...Nisam na to pristao, ali sam odonda vrijeme mjerio samo „đuture“ i odoka, i - takođe uvijek pogađao koliko je sati!

Kada sam otišao od kuće daleko, daleko na morsku obalu, i postao pitomac vojnopomorske škole - na časovima iz matematike koji su mi bili najdosadniji, nastavio sam sa mjerenjem! Drugovima sam prstima pokazivao koliko je još minuta ostalo do odmora. Pogađao sam sa minimalnom ili nikakvom pogreškom.

Ažurirano: Subota, 16 Travanj 2016 11:23
 
Priča iz ka(h)fića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 13 Travanj 2016 12:41

 

KafićKa(h)fić "Osmica"                                                        

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Nejmam više što dodati ni vodi, a ni vatri - veli Hikmet Vejsilu dok skupa stoje kraj šanka u Vejsilovom tek otvorenom kafiću koji se zove "Osmica"...
- A i ti, brate Vejsile, nisi treb'o kafić otvarat' ovdi, ukraj čaršije,nego ispred kantonalne vlade.
-Nemerem tamo, jer su borci oto mjesto sebi rezervisali za nakav šator - odgovara mu Vejsil.
Obojica ćute, a Hikmet uz to i teško diše jer ima polipe u nosu. U kafiću nema nikog osim njih dvojice.
Vejsil je u kafić uložio pet hiljada eura kao povratnik iz Njemačke gdje je nekoliko godina bio na duldungu, kao izbjeglica. Uzeo je još i 15.000 KM kredita iz prijedorske filijale "Bobar" - banke...
Eto i prvog gosta. Ulazi Kucijev mali.
-Šta je, Nundo? - pita ga Vejsil.
-Posl'o me babo da mi daš malo mlika.
-Posl'o te babo? Posl'o te babo? Reci ti svom babuki da je ovo kafić i da nejma mlika. Neka traži kod Kumalića. On drži krave.

Poslije Nunda uđe hodža, a za to vrijeme ispred kafića prolaze dvojica vehabija (Ma, kako him je samo ona brada nako crvena, i kad him onol'ka nareste?)

Ažurirano: Srijeda, 13 Travanj 2016 12:45
 
Priča za subotu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 02 Travanj 2016 09:09

 

Stado ovacaDjed Stojko                                                            

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

U 88-oj godini života, djed Stojko unosi u Makavejsko ljeto svu svježinu duha kao oplemenjenje dana koji je vidno okraćao jer se sunce umilno priklonilo južnoj hemisferi, a on, još samo koji časak prije toga, opštio sa tim danom govoreći mu: „Oko moje!“ I inače, svim se danima najiskrenije radovao iz zahvalnosti spram njihove svjetlosti, na kojoj se – po ko zna koji put - još mogao ogledati sa daljinama horizonta...

Najljepše što mu se događalo u tim ljetnjim danima, bila su njihova praskozorja. Pristizala su brzinom odstrijela donoseći jutra purpurne boje; moglo se pri tom lijepo vidjeti kako ta ista jutra zatiču i osujećuju zabludjelu Danicu, a djed Stojko bi prinapomenuo kako su mu ovi makavejski dani brzo prolazeći i stoga , možda, i draži od svih dotadašnjih!

Njegova je želja bila da sunce ne bježi i ne zamiče tako žurno ka zapadu; ali, i pored toga ih je volio - okraćale i tužne - uvjeren da su mu oni jedini vrijedni pažnje na izmaku svega...

Britki hod vremena koje se iz noći u noći uparađivalo s mjesečevim mjenama kao da je čekalo obračun s njim – djedo, Stojkom! Čekao se taj neizbježni trenutak, pa je i jutros rano - dok je još stajao na obronku brijega, a ovce sitnim hodom već zabijeljele riječni pijesak - računao s takvim mislima i strijepio kako će mu i ovaj dan brzo iščiljeti. U stvari, mislio je na napor silaska na rijeku, na isti takav napor i u povratku, a na kraju i na ono „mrtvo“ vrijeme koje će mu ponestajati baš onada kada mu bude bilo najpotrebnije... Najvjerovatnije je da će se sve to događati i u ovom danu; ta okrutnost u mislima, zaboravnost i nemoć da se slijedi ishitrena navala misli – sve ga je to dovodilo u stanje ljutnje, ali su se baš u takvim trenucima oko njega događale i iskrsavale sve značajnije stvari i mjene oko njih! Kao, recimo: neočekivani nalet vjetra s istoka, sjenčenje brda na toj strani, a onda i - sunce! Sunce, koje je stalno i neumoljivo klizilo ka zenitu i koje mu krade vrijeme. Jednom riječju: događale su se stvari da ispune dan u osamdeset i osmoj godini njegovog života, baš kao i sumnja kako će se baš u ovom ljetu naći na svom početku, a ne na kraju !?...Budući da to nije moglo biti tako - da početak i kraj ponovo tvore neki novi početak – htio ne htio, djed Stojko je osjetio nemoć, a inercija ga sve dublje uvlačila u odsutnost misli. Razdanivši se posve, ponada se da će čuti i glasove ukućana koji će do njega doprijeti iz dvorišta; za daljine je znao da ih niko i nikada neće moći izbaciti iz njihove ravnoteže. Ne može im se
nauditi, jer se sve dešava sada i ovdje! One su i dalje ostajale nijeme pred njim. Glasove probuđenih koje je iščekivao, takođe su se doimali kao nešto posve ovdašnje i sadašnje, ako ni zbog čega drugog, a ono radi toga što bi s njima do njega mogao doprijeti i toliko željeni dah živoga života! Tada je djed Stojko počeo istezati vrat i cijelim tijelom zakretati prema kućama. Bio je blago uznemiren što nikoga nije mogao čuti. Poboja se da im on uopšte i nije potreban, te se zbog toga i ne oglašavaju. Ostade na trenutak postiđen i zatečen.

Ažurirano: Subota, 02 Travanj 2016 09:12
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 6 od 17

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search