LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home SANDE DODEVSKI
SANDE DODEVSKI
Sandetova priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 26 Veljača 2016 19:24

 

Jato čvorakaČuvar vinograda                                                    

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Na ledini (vidim ga iz daleka), stoji zaobljen kamen nalik tek ispečenom hljebu od pšeničnog brašna. Sunce nemilosrdno prži, a iznad vinograda se zaustavila ustreptala jara. U strani, pod ledinom, samuje brijest uz jarugu koju nazivamo dolom i u kojoj, s proljeća, ponekad, zaista ima vode koja otiče prema pružnom nasipu.

Čuvam vinograd od jata gladnih čvoraka budući su se zrna na grozdovima već počela crnjeti, a grozdovi „šarati“. Čvorci se pojavljuju tek u kasno popodne ili tik u samo predvečerje, ali ja sam poranio. Sam sam. Ubija me samoća i okolna tišina. Ništa se živo ne čuje u blizini. Uzeću onaj kamen - kažem sebi - pa ću se klizati niz ledinu, a kada dođe do ubrzanja usmjerit ću ga prema deblu brijesta koje će me zaustaviti. Ne pođe li mi to za rukom, u svakom trenutku mogu da odskočim ustranu i pustim kamen da sam produži. Prilazim mu i on stvarno liči na tek ispečenu, omanju pogaču. Po „naški“ ga zovemo - „beluštrak“. Kvarcni je to kamen i, kada ga se razbije, iznutra je bijel, a kod lomljenja se rasprskava kao da je od srče! Nazivaju ga još i brusnim kamenom od kojega se prave brusna platna. Na tim istim platnima lijepkom utišću njegove staklaste kristale, pa sitniji od njih dobijaju oznaku „01“, malo grublji „02“, i tako redom, već prema veličini gromuljica od stučenog „beluštraka“ po kome ću se klizati niz sasušenu travu na ledini...

Klizanje počinje.

Ažurirano: Petak, 26 Veljača 2016 19:39
 
Priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 05 Veljača 2016 21:18

 

Vezena maramicaVezena maramica

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Udjenu iglu, a onda je nakratko ophrva san.

U snu je dodirnu ledena ruka smrti i ona pomisli: „ Bože, kolika sam to do sada umiranja vidjela?! ... I ono kada je mrtvacu čaršaf bio prekratak uprkos potezanju bijele tkanine, čas do ispod nogu mu, čas iznad glave mu?...Sve sam to vidjela – pomisli – ali da sam život proživjela, toga se ne mogu sjetiti!“

Život joj je minuo u trenu nad ledinom iznad koje je bez prestanka gorjelo sunce. A i ta ledina – i život na njoj - razigran i zgusnut u posnoj, suhoj travi po kojoj se prosipa žuta svjetlost sa zrelih kajsijinih plodova boje starog zlata - ličio je na igračku! Igračku, koja je nekome ispala iz ruku i samo tupo odjeknula udarivši u tvrdu zemlju, baš poput pada prezrele kajsije sa stabla. Tog se pada i sada sjećala!

Pomislivši na pad zrele voćke, osjeti kako umire. Brzo, nezaustavljivo i, što je bilo najstrašnije - stvarno!

Igla s kojom je ušila maramicu i od nje napravila zavežljajić, iskliznula joj je iz ruku. Tanka i sa svijetlim vrhom, kao da je pala i zagubila se u krilu njenog ranijeg života. Ostade se sjajiti među naborima one iste bijele tkanine kojom su, jednom ranije, prekrivali pokojnika. Samo je iz njezinih nevidljivih ušica, sićušna, izbijala jedva vidljiva tama i pod njom ostajala ista takva crna linija sjene. Sve ono dalje je bilo iščekivanje smrti pred kojom su nad nevidljivom iglom treperile posljednje zrake raspršene svjetlosti, a ona je i dalje uporno pokušavala doći do daha!

Ažurirano: Petak, 05 Veljača 2016 21:20
 
Sandetova priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 15 Siječanj 2016 20:56

 

SanaU motelu "Zelene vode”                                                  

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Stane je, jutros rano, ubrala narandže. Da joj ih ko ne ukrade... Na pijaci, odnekud donijete, mirišu dinje. Uzvodno, kraj rijeke, u motelu „Zelene vode”, tek se bude i protežu dvoje mladih zagrljeni u krevetu. On joj prstom pritišće vrh nosa i kaže: - Uzeću te!

-Zar opet?

-Ma, uzeću te za ženu!

-A-ha, a ja sam mislila...

Pod motelom, na nizbrdici, kosac okiva kosu. Kroz otvoreni prozor miriše im bazga i tek pokošeno sijeno. Mirisi se međusobno miješaju. Ispred „Zelenih voda“, na panjevima, sjede dvojica odrpanaca i piju iz čokanjčića dok još nije posve ugrijalo.

Ispod sjenokosa u strani, negdje duboko, duboko dolje teče rijeka, a kraj nje vjetar povija krošnje na stablima izvrćući im lišće na naličja koja se bijele kao da su srebrom optočena.

Na zelenoj rijeci je most. Uz ogradu mosta stoje neki ljudi. Uglavnom mladići. Na zapovjed uniformisanih ljudi što su ih potpuno opkolili, jedan po jedan, prelaze ogradu i goli do pojasa skaču u vodu. Kako koji skoči, za njim po četvorica ospu rafalima iz automatskih pušaka.

Tijela plove niz zelenu vodu. Jedno za drugim.

Jedan od onih koji je skočio, ne pojavljuje se niz rijeku. Skočio je, pod mostom skinuo sa sebe majicu i pustio je da pluta i da je voda nosi...Pucaju i u nju rafalima. Nemilo. Iza majice, nevidljiv, on roni i uspijeva nekako da ga ne pogode.....

Dvojica odrpanaca se u neka doba nadižu i kreću. Prolaze kraj kosca koji belegijom struže i sa jedne i sa druge strane kose, naizmjenično. Brzo to radi, a u njih dvojicu gleda ispod oka. Oznojen je i nečemuran. „Ovi nikad ništa ne rade već samo piju, Bog im dao!“ – kaže u sebi. Odrpanci ga ne čuju i ne sluteći   o čemu razmišlja, ali jedan od njih isto tako u sebi kaže: „Vala, prošao sam i sito i rešeto za ovo malo života, ali nikada nisam naučio kositi... od onoga što bih ja nakosio, ni ovca se ne bi mogla najesti!“

Ažurirano: Petak, 15 Siječanj 2016 20:59
 
Zimska priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 27 Prosinac 2015 10:06

 

VijavicaPosljednja nada djeda Božila

Angel Karalijčev

Prevod s bugarskog: Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Napolju vijavica, snijeg grabi, zatrpava usnulo seoce i zavija poput bijesnog kučeta – tužno i neprestano. Pod teretom snijega savinute grane na stablima pucaju.

-Ja diži se da ideš! Ponoć je prošla. Nije ti ovo han. Sjeo tu uz pećicu, raspružio se ko neki beg i ne pada mu na pamet da bi trebalo da ide.

-Stani, Pašo, ostavi me još malo da zgrijem ruke. Hladno mi je.

Djeda Božil ispruži ruke ka otvorenim vratima pećice, iza kojih više nije bilo žerave, već samo vruć pepeo, i stade vas treperiti.

Paša otvori vrata na kafani.

-Maleee, kako zavija! Sipa li sipa. Ljudski boj snijega će natrpati. Djeda Božile, ove noći u tvojoj bašti - u kojoj nemaš plota ko sav ostali svijet - vuci će igrati „preskoči-magare“ (truhle kobile). Kada ih osjetiš, uzmi jednu užarenu baklju i izađi im na doček. Pet para ne daj - vuk bježi od vatre ko đavo od tamjana.

-Odakle vatra u mojoj kući, sinko? Za lijek da ti zatreba, nećeš se ni na triješčicu namjeriti. Nemam drva, Pašo, nemam!

-I ne imao kada si s takvom pameću. Ama, postao si neki čudan čovjek! Što ga ne prodaš? Silne ćeš pare za njega dobiti.

-Milo mi je ... – reče djeda Božil.

-Tja!   Drn-drndara!... Milo ti bilo čuti. Star si čovjek, devedesetu „lazarkinju“ nosiš na leđima, a ponašaš se kao prekjučerašnje dijete. Toliki iz tvoje generacije već leže pod zemljom na groblju - ta kako ih samo prežaliti možeš - a ovamo to nešto, i nikakvo, nikako da prežališ. Šta će ti ga? Hoćeš li ga na onaj svijet ponijeti? Da ne misliš da će ti u grobu biti toplije. De pogledaj kako je vijavica uzbučala. Pođi sjutra u Orahovicu i prodaj ga. Tamo u čaršiji ima jedan zlatar. On ti kupuje upravo takve stvari. Veoma je bogat. Da ga uhvatiš za gušu - zlatnici će mu iz usta početi ispadati. Kada mu ga prodaš, napunit će ti šubaru parama. Otići
ćeš do pijace i onamo ćeš uzeti lijep kožuh, kupit ćeš sebi i fine kondure sa dva prsta debelim đonom – da ti ne kisnu noge na snijegu. Ja pogledaj se na šta ličiš! Krenuo si u svinjskim opancima, probušenim odozdo, a ni obojke nemaš, nego si noge umotao dvjema okraćalim krpama. Nego, ostavi se cipela, već pogledaj si košulju? Meso ti se vidi ispod anterije. Sramota je da hodaš go. Poslušaj me, pa da si vidiš život. Zlo li će ti biti od toga?

-Dobro… de. Sve je istina što kažeš, i lijepo, ali ako sada krenem, kako ću stići po ovolikom snijegu u Orahovicu?

Ažurirano: Nedjelja, 27 Prosinac 2015 10:09
 
Sandetova priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 12 Prosinac 2015 09:21

 

TutunStid

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Čitajući druge, i bolje od sebe, dođe mi da se postidim! Ne umijem da objasnim zbog čega me je sramota, a i stid je izvana nekako uglađen, uljuđen... i nekako posve žilav, a svevremen. Nikako da se svede samo na bruku i sramotu što je takva, već joj je potrebno i objašnjenje! Objašnjenje, koje je bezmalo isto toliko neznaveno, te je čak i gore od sramote koja naspram njega izgleda sasvim bezazleno!?..

-Ne mrdaj! – rekoh sebi.

Ne pomjerih se. Ispružih ruku stidu i priznah mu da je bolji od mene! On se na to ponovo zastidi i – nestade!

... A kasno je ljetnje popodne na čardaku koji je okrenut ka jugu i koji gleda prema duvaru susjedove kuće dok nižemo listove tutuna u dugačkim nizama...

Poetska raskoš triju topolica što rastu nad bunarskim vitlom već je zahvaćena prvim jesenjim rujem...a mi baš tada očekujemo da se na nebu ukaže jato graktavih vrana i da odnekud, iako je to nemoguće, skupa sa vjetrom do nas zastruji i talas topline mekan kao ljudska duša! Osjećamo da su to samo naše puke želje, ali nadamo se. Ima nečeg u tome; strah i nada su neodvojivi, a glad za spokojstvom vječita, te jedva čekamo da nas sustigne nagrada.

I nižemo li nižemo, kraju nikad početka.

Ažurirano: Subota, 12 Prosinac 2015 09:24
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 7 od 17

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search