LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home SANDE DODEVSKI
SANDE DODEVSKI
Sandetova priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 21 Studeni 2015 14:29

 

OrjenPerov do

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Sve ih je ponio vjetar! Sve! Baš sve! Sve što vrijedi, uvijek doživi istu sudbinu! Ipak, ostalo je ponešto po vrhovima i, naravno, između bodlji kojih nikada ne nedostaje.

Disao je otežano hodajući po ispranom od kiša bijelom kamenjaru penjući se ka Perovom dolu. Otežano disanje prikrivao je zastajkujući I skrivajući zamor diveći se tobože vedrini dana i izgledu okoline pod kojom se, u daljini, prostrlo posve mirno more što je nalik na smrznutu modru ploču. Nije zalazio dublje u razloge zbog kojih ga je volio, jer, voljeti – šta to uopšte znači, osim biti u blizini sa stvarima, i – opet ono njegovo: disati, disati i samo disati!!!

Napreduju ka Perovom dolu svako sa po jednom pletenom korpom vlastoručne izrade i još i sa pregrštom najlonskih kesa za slučaj da tih crvenih đavolaka bude u izobilju, te sa hranom i crnim vinom, a sve hodajući po obodu kamenite staze kraj spaljene borove šume...Ono što je i od borova ostalo, nagorjelo i sa začadjavelom korom, uzdiglo se do samog neba koje se isto tako plavi! Gledao je u sve to, pošto nije znao šta bi drugo mogao raditi dok poput troprstog tropskog ljenjivca gamiže po uzbrdici, a da se pri tom ni na šta posebno ne može požaliti; jedino u njemu kipti neki jalovi nespokoj na kojega samo čeka kada će “pisnuti”!

Ažurirano: Subota, 21 Studeni 2015 14:34
 
Sandetova priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 14 Studeni 2015 20:29

 

FreskaPorodična freska

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska                                                  

Bio je kraj ljeta. Ruginske kruške - sjaj i bijeda Ruginca i Ruginčana - još su dozrijevale. Vjetar je raznosio njihov miris, a tada je i rijeka počela da se podebljava u svom koritu. Isprva plitka i gotovo presahnula, odjednom je počela da se rashlađuje, da joj narasta voda ka obalama i da na njima, zakašnjela, izrasta nova, mlada trava...

A prethodnog ljeta i mi smo u polju bili navrnuli kalem od ruginskih krušaka! Dva tamnozelena lastara prkosila su žitu u međi, Odževoj padini i našem ocu prijeteći mu da će ostati iza njega. Njega su već pritiskali crveni brijegovi zbog kojih se sve češće žalio: - Ovo modro parče neba što mi stoji nad glavom – govorio je - neću moći još dugo gledati! Ali, vi ste mladi i zdravi, i bit ćete živi, pa ćete se uvjeriti šta sam vam govorio!

Kada je najzad i Dragoljub otišao za Čapljinu da bi onamo gradio prugu, rijeka je strahovito dotekla! Izlazili smo i noću da je gledamo kako će pronositi grad, i dugo smo je mutnu i nabujalu promatrali, ali osim nekog dušemeta , dviju ili triju vodeničnih greda i jednog nadutog prasenceta okruženog gomilom sitnih drva – ništa drugo nije pronijela!

Vraćajući se sa rijeke, osjetili smo na na leđima studen vjetar koji je takođe puhao iz pravca Ruginca i koji je još jedanput do nas donio miris zrelog, opalog voća. Taj je hladan vjetar u naletu zbrisao ljeto i našeg oca koji je baš tada imao želju samo da pridrijema ili učas nakratko zaspi i da se od nečega odmori , te da na sve nas pomalo zaboravi...Ko kakvim čudom, ta mu se želja na kraju i ostvarila! Uspavao ga je onaj hladan vjetar sa rijeke i na oči mu navukao nesvakidašanj san. Zadrijemao je, a u snu ga pohodila majka - Gina! Ugledavši je u snu još izdaleka, osmjehnuo joj se i ponudio je ruginskim kruškama.

Ažurirano: Subota, 14 Studeni 2015 20:32
 
Na slovo, na slovo "ć" PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 08 Studeni 2015 12:10

 

Crveni ćilimSlovo "ć"                                                        

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Bijeli li se, sinko, jutros rano, Sakulica? – pita me mati dok se u daljini, na istoku, obla i glatka, pod snijegom presijava Sakulica...

Učim slovo „ć“! Veliko i malo! „Ć“ kao ćilim, kao ćurčija koji se bakće štavljenjem ovčijih koža, a kod koga Guta Milkin uči zanat, i to mi se slovo, kad sklopim oči, i danas crveni pred očima baš kao da ispred sebe vidim ćilim!? Igrom slučaja, na žici zategnutoj između dva direka, na dvorištu – raskravljen od noćašnjeg mraza, zaista stoji crveno-crni ćilim. Crvena mu se boja spustila na snijeg, a crna ostala gore. Stoji u dugim i u tkanju pravilno odvojenim crnim širitima. Zbog čega li je crvena boja okapala dolje kada se u snijegu ne vide rupice od kapanja? Kako je snijeg pocrvenio od ćilima i slova „ć“ koje tek treba da naučim...?

Idem ja onda radije do brijega da sa njegovog hrpta vidim je li rijeka zaleđena. U Sakulicu se od blještavila ne može gledati. A majka – kako za nju upita, više se ne oglasi. Pa i to kako je pitala, više je bilo zbog majčinstva i da bi me ohrabrila poslije noćašnje hladnoće i lapave vijavice iza koje je - gle čuda - osvanulo jutro sa nenormalnim suncem!?...

Mati se i nije odvažila zakoračiti prema čardačiću i snijegu uslijed obilate sunčeve svijetlosti. Stajala je u sjenovitoj i zimomornoj polutami odajčeta sa čijih je otvorenih vrata strujio hladan zrak i oko njezinih polubosih nogu stvarao neki mali vjetrić. Taj vjetrić sa čardačića nalikovao je sjevercu sa zapadne strane, ali suncu ništa nije mogao! Ono je bilo na istoku i tačno iznad zaobljenog vrha Sakulice. Okruglo, baš kao mamino slovo “o”.

Ažurirano: Nedjelja, 08 Studeni 2015 12:17
 
Sandetova priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 24 Listopad 2015 09:46

 

ZubatacVelika riba                                                  

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

U trenucima u kojima je predvečerje najljepše, sneno otvaram prozor i pogledom tražim kameniti rt obale koja zadire u more, a tada se pali i svjetionik! Njegovi bljeskovi mjere se sekundama; nadolaze u serijama. U svakom ciklusu po dva bijela bljeska, ali je vrijeme za njihovo računanje veoma kratko. I dok posmatram more kroz širom otvoreni prozor, u uglu terase stoji žuta najlonska kesa i u njoj najloni u neredu. Osim najlona, tu je i neoblikovano olovo, plastične čašice od jogurta sa očišćenim dagnjama, niklovani nož sa nareckanim vrhom sječiva, te parče prekjučerašnjeg hljeba...Sve je to u toj žutoj kesi, ali ja svejedno nikada ne mogu znati šta sve trebam ponijeti. Nikada se ne mogu sjetiti šta mi sve nedostaje. Jedino znam da sam isuviše nestrpljiv u želji da što prije krenem na pecanje, a onda kako bude?! Postoje li ljudi koji su mi slični, pitam se. Ima ih svakojakih, odgovaram sebi. No, oni su oni - a ja sam ja!

Dok o tome razmišljam čekajući da se na vratima stana pojavi Petre da bi skupa krenuli u noćni ribolov – naginjem se preko terase i zurim u noć. Utom ponovo svijetlo svjetionika što nadire poput tajfuna.Pršću i prosipaju se gusti, bijeli mlazevi kroz pomrčinu, isprva nekako stidljivo blijedi i kao kroz maglu, a onda, u djeliću sekunde, narastaju do blještavila. Pretvaraju se u svjetlosni prasak zasipajući me laserski precizno. Na njihovom svijetlu, u stanju sam da vidim svako od dugmadi na svojoj košulji. Terasa odjednom tone u mrak, a linija horizonta na izlazu iz kanala nestaje. Srećom, baš onda se pojavi i puni mjesec. Ploča njegovog diska odjednom krenu iskrsavati na obodu tamnog brda.

Ažurirano: Subota, 24 Listopad 2015 14:21
 
Sandetova priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 17 Listopad 2015 13:05

 

LjubavniciStojča Kelek

Sande Dodevski. Đenovići, Boka Kotorska

Koračajući samouvjereno, prolazio je uz oklasalu raž nad kojom se plavilo sinje nebo. Iza njive sa raži, prostiralo se polje pod zelenim žitom. U kraju polja vidjeli su se i visoko uzdignuti, okljaštreni brijestovi sa ostavljenom ćubom na vrhu. Na nebu je, nepomičan i lepećući krilima u mjestu, lebdio škanjac koji je nešto ciljao na zemlji – tačno nad Stojčevom glavom i u zenitu neba! Stojču se na pojasu ispod košulje i jeleka izdaleka vidjela niska sa prokuhanim i osušenim trutom na jednoj, i sa ognjilom i nabubrilom duhankesom na drugoj strani. Kremen-kamen, sakriven negdje u džepu, nije se vidio. Otežali, ali izbalansirani „kalabal,k“ visio je na nevidljivom učkuru ispod pojasa i bio nadohvat ruku kako bi u svakom momentu mogao biti upotrebljen kada se za to ukaže potreba. Mimo takvog, duhanskog rituala, Stojču sam očekivao i sa punim pregrštima svračijih pjegavih jaja, zelenim kajsijama, ali još više od toga i sa neobičnom pričom o svojoj majci Vekiji kojoj su u stotinu i petnaestoj godini života, navodno, bili izrasli novi, mliječni zubi!?

- Sitni, sitni, sitni! – govorila mi je mati – a poput bisera bijeli!

...Njoj Gospod svake noći, krišom od Stojča, pravi hljepčiće od blata u obliku malehnih lepinjica... Dok su još vrući, i bijeli kao simit, premazuje ih bjelancetom od prepeličijih jaja i u njih meće percad mladog, bijelog luka! Tako se Vekija noću hrani, a danju – pogrbljena i sa dva štapa – obilazi njivu pod raži nad kojom vjetar bez prestanka povija valove klasja...Tako mi je govorila mati.

Ažurirano: Subota, 17 Listopad 2015 14:13
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 8 od 17

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search