LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home SANDE DODEVSKI
SANDE DODEVSKI
Priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 18 Rujan 2015 09:29

 

OrjenBratstvo i jedinstvo                                                   

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

(na fotografiji: pogled na Perast sa vrha Orjena)

U novootvorenom motelu na Grahovu, u predvečerje, igra se šah u kafani. Šuco i Danile za jednim stolom, a pukovnik Dule i ja na drugom stolu. Uz prvu tablu stoji kibicer, bivši Golootočanin koji navija za Danileta! Uvijek mu govori pogrešan potez. Tek kada Danile izgubi pješaka, Golootačanin krisne: - Ma, ne-eee! Falio sam...Ne to! Čuvaj sad konja!... – dodaje očinski.

Šuco mu uzima i konja. Ubrzo ga i matira, a Danile, pomirljivo: - Hajmo sad novu! Ovu sam izgubio zbog ove nesreće... Nije on uzalud bio na Golom otoku!?

Golootočanin se premješta kod nas. Zabrinut je zbog pukovnikovog lovca i pita ga je li to „bijeli“ ili „crni“ lovac...?

-Bijeli, bijeli! – odgovara mu Dule i hvata rukom lovca pa ga okreće u polju na kom i inače stoji, ali ga ne pomjera.

-Aaaa, da! Jeste, to je bijeli lovac – veli Golootočanin.

Dule ponovo hvata lovca i poklapa ga šakom da se ne vidi. Zatim ga diže i takođe mi uzima pješaka na kojega sam potpuno zaboravio. Golootočanin me tješi i veli: - Ma, vrlo važno za jednog pješaka... probijaj se ti po drugom krilu! I čuvaj topa!!!...

Ažurirano: Petak, 18 Rujan 2015 09:32
 
Priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 05 Rujan 2015 15:19

Sutjeska

Sutjeska, pomahnitali tifusar i prva parada – krhotine sjećanja

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

U predvečerje iliti u sumrak „antibirokratske revolucije, u Meljinama, u Titovoj vili nazvanoj „Šeherezada“, sjedimo nas dvojica pjesnika sa trojicom generala veterana iz Titovog vakta. S njima je i jedan aktivni general, te uz njega i neki nama nepoznati šutljivi tip, pretvoren u uho, što će reći čovjek iz DB-a!?

Mezimo šopsku salatu koju je spremio general, veteran iz Makedonije,
poznatiji pod nadimkom „Crveniot“... Aktivni general me pita šta se najviše čita, budući sam mu se predstavio kao načelnik biblioteke. Uz to, pita i koje su od knjiga „pod zabranom“?!...

Odgovaram mu da su to, ako dobro pamtim, „Korijen, stablo, pavetina...“ – Gojka Nikoliša; „Psi u Trgovištu“ – Ivana Aralice; te, „Islamska deklaracija“ – Alije Izetbegovića....

General se zadovoljno smješka. Ne pita me koje se knjige najviše čitaju.
Spreman sam da mu ih nabrojim: „Golubnjača“ – Jovana Radulovića; „Nož“ – Vuka Draškovića, „Tren-1, i „Tren-2“ – Antonija Isakovića-Luleta, „Hazarski rečnik“ Milorada Pavića zvanog „Cici“, i svakako: neka od knjiga iz Ćosićevog „petoknjižja“ o vremenu smrti ili zla, te svakako i “Evropska trulež” Mirka Kovača.

Veteran, general potpukovnik Janko Obradović ili Janković Obrad – ne sjećam se tačno – kome je dozlogrdilo da nas sluša – upada nam u riječ i pita nas da li znamo kako je kapitulirala „bivša“...?

Ažurirano: Nedjelja, 06 Rujan 2015 13:24
 
Sličice iz Boke PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 21 Kolovoz 2015 21:40

 

MrcineSličice iz života u Boki                                                    

 

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska


(na fotografiji je zaseok Mrcine, snimak gospodina Kreše Strnada)

 

“ … Naša mila Boko,

nevjesto Jadrana,

sa nebom ko od plave svile,
ljepša si od svoje,

primorkinje vile!” – tako je pjevao Mostarac Aleksa Šantić, osjećajući se u Boki maltene kao kod kuće…

 

U Boku sam prvi put stigao davne 1965. godine, a stalno se nastanio 1976. S nostalgijom se prisjećam tih dana, naročito svog neumornog planinarenja, kupanja u moru i ribolova. Ono što mi je, međutim, ostalo u živom sjećanju jesu svakako ljudi koje sam u svom zrelijem dobu počeo da upoznajem, prije svega osobe iz svijeta umjetnosti kakve su recimo slikar Vojo Stanić, čudesni Zulfikar – Zuko Džumhur ili Radoš Rotković. Među inima svakako pamtim novinara sa radija u Kotoru, Tomislava Grgurevića – Tomu, te Sagera i Dubrovčane Feđu Šehovića i Matka Župu koji je na radiju imao neki specifičan glas – glas ptice kreštalice! Znao je u govoru da sve vokale obavije onim specifičnim dubrovačkim “oa”, pa je od grada ispadalo “groad” i slično.

 

Ipak, za ovu priču je mnogo važniji Rotković: scenarista, dramski pisac, istoričar i romanopisac, a u poznijem dobu i ljutiti (čestiti) liberal… Još je, hvala bogu, živi i imam osjećaj da se nikako ne mijenja. Sličan mu je i Vojo Stanić koji takođe još aktivno slika. Ove dvije ličnosti su me nadahnjivale i još uvijek me nadahnjuju u kavoj-takvoj aktivnosti iz oblasti pisanja. Nažalost, neki od mojih uzora kao što je neponovljivi Zuko Džumhur, već su odavno umrli.

No, da se vratim Rotkoviću i njegovoj priči o suživotu na koji je potrošeno mnogo mastila i brda papira, ali o kojemu se i dalje neumorno piše…

Posjetih ga u njegovoj kući na Toploj III. Sjedimo u radnoj sobi-biblioteci sa bezbroj knjiga i – sa kompjuterom na stolu! Imao ga je i kada ja nisam znao kako izgleda kompjuter. Pisao je o doseljavanju Crnogoraca iz Polablja u Poljskoj… Prekinuo je pisanje, okrenuo se prema meni i počeo usmeno da mi kazuje sjećanja na svoje djetinjstvo u Mojdežu, život u ratu 1941-45, i, napokon, i sve ono iza rata. Kazivanje mu je ličilo na automatsku paljbu, te kao da tečno čita iz knjige!

Ažurirano: Petak, 21 Kolovoz 2015 21:51
 
Priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 01 Kolovoz 2015 10:05

 

GrmečSan pod Javornjačom

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Sanjao sam čudan san. Namučio me je. Kažu, ne valja prepričavati snove...?!

Najprije je moj brat dugo, dugo usnom svirkom svirao neku predivnu melodiju dok smo se provlačili kroz suhu travu. Džinovski visok, a malkice krivonog – hoda i svira. Između nogu mu promiču oklasali vrhovi suhe trave, a on neprestano svira.

-Samo sviraj! – kažem mu. – Nastavi da sviraš tu prekrasnu melodiju iz pjesme o Taki – Daskalu i ne prekidaj je, molim te, jer mi se toliko mnogo dopada... i ne pamtim kada sam je posljednji put slušao.

Dok je svira stojeći na hrptu brijega nad rijekom, zavlačim se u brijestov gustiš i ispred mene se ukazuje nečiji neobrani vinograd. Crne se grozdovi na čokotima. Mahinalnim pogledom tražim brijest iz djetinjstva, iako znam da je davno posječen. Oko njegova panja su izrasli samonikli izdanci, a na obodu panja stoji sasušena gljiva brijestovača.

Utom izgubih brata da ga nikada više ne vidim!

Umjesto njega, osmjehuje mi se šurak i zove me da idemo na vrh Javornjače. Javornjača je jedan od dva najviša vrha na Grmeču. Pošumljena je jelom i omorikom i, naravno, javorom. Zato se i zove Javornjača!

Osim toga da ćemo ići na vrh Javornjače, ne kaže mi ništa drugo i krećem bez razmišljanja i bez bilo kakvih predrasuda. Jednostavno ih nemam, ili mi se barem čini da ih nemam. Ne vide se u vrhu ledenog brijega; u donjim su dvjema trećinama, ali miruju. Ne čačkam ih, hodam i gledam u zelenu travu kroz Bjelajce, preko Rujišta i mislim na Velinku Mrkalj. Ubila je muža sjekirom zbog toga što je bio notorni alkoholičar i bolesno ljubomoran. Vezivao ju je iznad ognjišta na verigama i pod njom podlagao vatru...Kada je dara prevršila mjeru, dočekavši ga pijanog po cičoj zimi, zatukla ga je ušicama sjekire, a onda odvukla u grabu nedaleko od kuće – onoliko daleko koliko ga je najdalje mogla odvući. Ništa se za njega nije saznalo narednih tri mjeseca... Odležala je svoje u zatvoru i zatim otišla u Rovinj!

Ažurirano: Subota, 01 Kolovoz 2015 10:07
 
Priča uz mali jubilej - 2.000 priloga na Bošnjačkom oku PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 20 Lipanj 2015 10:41

 

Poštovani posjetitelji OKA,

ova priča je 2.000 - ti prilog na našem portalu. Našeg stalnog saradnika gospodina Sandeta Dodevskog je zapala čast da njegova priča "Jutarnja zvijezda" bude baš taj 2.000 - ti prilog. Zahvaljujem se ne samo Sandetu na saradnji, već i svim drugim saradnicima koji su svojim prilozima doprinijeli održavanju i poboljšanju kvaliteta ove naše "svaštare" koja, kako svi mogu vidjeti, nije rezervirana samo za Bošnjake, već za nju pišu, kako se ono u narodu znalo kazati - "i Vlah i Turčin". Pa kakvi bi mi Bošnjaci bili kad nebi voljeli druženje sa svima, jer u šarolikosti nacija, rasa, svjetonazora i ličnih stavova se upravo i nalazi bogatstvo naših brzoprolazećih života. Nadam se da ćemo u budućnosti, neka svima samo bude dobra zdravlja, uspjeti održati na pristojnom nivou kvalitet ovog nekomercijalnog portalčića, koji je, kako neki pišu, potpuno blesav, ili čak "odvaljen", kako mi piše jedan kritičar svega i svačaga. Neka je i blesav i odvaljen, ali on ima one koji ga vole "zraknuti" i pročitati šta im se sviđa.

S poštovanjem,

Nadan Filipović

zvijezda








Jutarnja zvijezda                                                                                                      

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Preda mnom kasno veče ili rano jutro. Blijeda, svijetleća kupola nad gradom, nepomična, stoji u izmaglici neba i već je daleko iza mene. Ostao je iza mojih leđa i visoki toranj Jačkovog mlina čiji nevidljivi žrvnjevi potmulo tutnje u svanuće, dok se na nebu na istoku, treperava i sa zelenkastim odsjajem, još može jasno vidjeti jutarnja zvijezda...

Hodam po smrznutom snijegu ridom iznad Tromeđe. Nisam svjestan je li   zaista svanulo ili je noć još vidljiva uslijed bjeline snijega? .. . A vidio sam ih: moju mladu gazdaricu i mog gazdu u spavaćoj sobi pored moje samačke sobice. On ju je držao u zagrljaju otpozada sa napola spuštenim donjim dijelom pidžame i vidjela mu se gola stražnjica iz koje je virio crni čuperak kovrdžave dlake. Na njoj se vidjela samo kosa i jedno razgolićeno rame i mislim da je u potpunosti bila gola - oboje u dubokom snu poslije ljubavnog grča...

Išao sam ka svom dalekom, toplom domu jureći u susret jutru sa željom da ga prestignem – da kući dođem prije izgreva crvenog, promrzlog sunca...

Kod Slatinskog rida, ugledah zaleđenu Studenu baru ispod bujnih i ogoljelih brijestova pod kojima su se ranije sakrivale komitske vojvode po istoj ovakvoj cičoj zimi u kojoj je jedan od njih ostao bez nožnih prstiju zbog promrznuća. Bio je to šesnaestogodišnji Petko Nagorički, jedan od mojih djedova po majci. Uvijek je poslije jahao konja, a promrzla su mu stopala vazda bila omotana zavojima od grubog, bijelog platna...

Ažurirano: Subota, 20 Lipanj 2015 10:59
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 9 od 17

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search