LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home SANDE DODEVSKI
SANDE DODEVSKI
Priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 05 Lipanj 2015 23:10

 

vrbakTošev vrbak                                                          

Sande Dodevski

Na kraju njive u rijetkoj hladovini Toševog vrbaka sjede moj otac Mile i Andon „Jednooki“! Otac drži u rukama „Politiku“ bistreći usput svjetsku politiku, te kao opčaran gleda u dvije identično ćelave glave na naslovnoj stranici...Jedna od njih pripada Dvajtu Ajzenhaueru, dok je druga Nikite Hruščova. Gleda ih, uzdiše pobjedonosno i pokazuje   glavom na Hruščovljevu glavu jer su mu ruke zauzete držanjem širokih stranica novina na kojima se preko cijele stranice vide zadebljana, uveličana ćirilična slova sa imenima dvojice svjetskih lidera. I otac, i jednooki, ćoravi Andon, sjede na pjeskovitoj zemlji pod šljivom džanarikom sa čijeg stabla u grozdovima vise poput rubina crvene, okrugle, ali još uvijek nedozrele šljive. Tu i tamo, padne po neka na pijesak, no njih se dvojica na to ne obaziru. Odmah s kraja njive započinje i zelena, bujna trava Toševog vrbaka sa prorijeđenim i razgranatim vrbama od kojih je maltene svaka kriva, ili pri vrhu, ili odmah na početku debla koje se crni naspram jarko zelene boje trave u livadi.

- Jači je Hruščov! – kaže moj otac Mile! – Jači je on od Ajzenhauera! – dodaje, a Andonu utom već curka suza iz jedinog mu oka. Lice mu je crveno, a ona suza, zakotrljana je i prozirna jer kroz nju prosijava sunce između šljivovih grana. Dugo mu stoji na obrazu... Plače pošto mu je sin Duško „Fejza“ na Sinaju u mirovnoj misiji nakon prvog ili možda drugog ili već i trećeg izraelsko-arapskog rata... Moj otac mu ne gleda u suzu niti u okrupnjao i poput babure pri vrhu zadebljani nos – ne gleda ga budući je sveznajući tumač kako i kuda će se sve kretati svjetska politika ...?!

Ažurirano: Petak, 05 Lipanj 2015 23:15
 
Priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 29 Svibanj 2015 10:20

 

AfionLeteći Dovezenčanin

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Rano izjutra nakon što upregoše bivole i u kola ubaciše sve potrebne stvari, Guta i maleni Danail krenuše prema njivi sa afionom da bi Guta sa orezanih afionskih glava ubirao kal.

Prije i u toku polaska izgledalo je da se istinski bjehu uželjeli puta. U žurbi, osim nekoliko praznih džakova i torbe sa hranom u kola ubaciše i bijelu vrećicu sa ranije ubranim afionskim kalom i odmah krenuše. Kada dođoše do njive, Guta ispregnu bivole i reče Danailu da ih potjera prema Srednjem ridu da bi se napasali, te da ih vrati oko podneva jer će on do tada završiti sa ubiranjem kala. Ostala mu je bila samo četvrtina njive. Dva crna bivola i iza njih maleni Danail izgubiše se ispod visoke međe na donjem kraju njive. Guta ostade sam. Opasa se kaišem na kome se, ranije privezan, nalazio limeni tas, uze nožić sa kratkim, širokim sječivom i odmah uđe u afion. Počeše se povijati orezane zelene afionske glave pod njegovim rukama i zašušta bujno liće na stabljikama. Radio je bez predaha sve dok nije baš dobro ugrijalo. Tada izruči iz tasa ljepljivi kal u bijelu vrećicu okačenu na ekser ukucan na od kiša i sunca izbijeljelu stranicu kola, pa se zavuče u hladovinu ispod dušemeta da pričeka Danaila, pa da ručaju. Bijaše dobro ogladnio, ali ga vrućina i zamor natjeraše da se najprije malo odmori. Dok je ležao pod kolima zagleda se u bijele trake kolskog puta kojim se ide u Dovezence. U vazduhu je treperila podnevna jara, a pod visokom travnatom međom, uza samu ivicu puta crnila se kitnjasta krošnja mladog brijestića i pod njom se vidio pravilan krug sjenke.

Ažurirano: Petak, 29 Svibanj 2015 10:23
 
Priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 14 Svibanj 2015 21:53

 

Zlatna rudakonji

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Polje je mirisalo na zrelo žito. A opet me taj miris živo podsjećao i na miris brašna kojeg nije bilo u naćvama! I pogaće. Vruće pogaće. One kakvu je samo majka znala zamijesiti i ispeći.

Kad je bilo brašna.

Pas bi obnevidio da se nije iščekivao nailazak voza na novosagrađenoj pruzi – tačno u devet sati i po žeženom vrelcu koji će u koji dan usahnuti rijeku koja će samo u jednoj noći potonuti ispod ogoljelog kamenja.

Tačno u podne, pojavila se mati. Majčin povratak nas je otrgnuo iz dremljive učmalosti. Iza nje, u ispruženoj joj ruci, nastavljao se povodac. Za majkom i povodcem polako vukli su se crni, zaoglavljeni konji čije su se glave u hodu uvijek sudarale.

Osjetio sam. Namirisao sam. Znao sam!

Mati je u džepu pregače sašivenom sa unutrašnje strane, morala skrivati zrelu, žutocrvenu krušku u kojoj je nastanjen bijeli crv kafenih očiju i sa radoznalom glavicom iste boje. Miris te skrivene kruške ispunio je kuhinjicu.

Ažurirano: Četvrtak, 14 Svibanj 2015 22:22
 
Priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 11 Travanj 2015 15:57

 

mjesečinaRomanovo ljeto  

 

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

 

Ram za Ramizinu nostalgiju već je odavno gotov. Kada se na brijegovima uz rijeku zabijeli glogov cvijet i vjetar ga počne raznositi širom rječnog korita, tada će i Đurđevdan, a onda će i ljeto zakoračiti u prve vrućine i započeti sadnja duhana. Do tada će, međutim, duša Ramizina treperiti u neizvjesnosti Romanove teške bolesti, a pogled će joj se obračunavati sa daljinama kao da i nije Ciganka i kao da joj devetogodišnji Roman i nije bolovao tokom cijele zime...Živjet će njezina varljiva nada još samo u odbljescima tog minulog, devetog po redu Romanovog ljeta, a njena će tuga trajati i u ovom, desetom, koje je na pragu i u kojemu će se i štošta drugo događati ...?!

 

A već krajem avgusta kada se prethodnom ljetu najavljivao kraj i noću nad čardakom i naspram širom otvorenih vrata izbe na nebu neprestano „gorjela „ mjesečina – Ramiza je od večeri do jutra sjedjela na kamenim basamacima bdijući nad Romanovim zdravljem i čekajući da on zaspi...!

U vrhu čardaka, i ona ne mogavši zaspati - sva crvena u licu od kašlja - tapkala je u mjestu gazdarica Veličkovica, a onda se najzad odluči da progovori. Htjela je mama-Ramizi nešto reći o tom prolazećem ljetu, ali ju je kašalj u tome zaustavio i Ramiza je zatim čekala i čekala...Čekala, jer joj je ona bila gazdarica, i jer je tako moralo biti, a u međuvremenu su se već čuli praporci na konjima prstendžija, budući su Mladenovci u toj avgustovskoj noći pravili svadbu i dočekivali prve svatove!

Ažurirano: Subota, 11 Travanj 2015 16:01
 
Priča iz kukuruza PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 31 Ožujak 2015 09:19

 

kukuruzMiloš i Atanas u kukuruzima

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Nikada nije bila tamnija noć u Zajčevici i u međi Milić-Čarapanovog kukuruza što se crnio uzdižući se takoreći do neba i izgledajući visočiji nego što jeste. Nikad mračnije!

Otežali perčini na vrhu, krstasti, bili su puni cvjetnog peluda. Nije bilo vjetra, no svejedno, nisu se pomjerali jer je noć bila bez vjetra. Od kukuruznih perčina ni zvijezde na nebu se nisu vidjele. Umjesto njih, jedva čujno, cviljelo je lišće Gerove kruške budući je jedino njenom lišću bilo svojstveno da se i pri najmanjem povjetercu izvrće naopačke i da, skupa sa svojim do vilenosti tankim peteljkama, u mnoštvu, neprestano šumi. Noću posebno. I ono je, međutim, bilo nevidljivo i stajalo visoko nad gologlavim Milošem i Atanasom izazivajući svojim šapatom i kod jednog i kod drugog istu srčanost i smionost, ali i podjednaku neobazrivost.

Sjedili su kraj raspaljene vatre iz koje su frcale iskre, a mazna, crvena jara buktila je naspram njihovih lica dižući se k nebu kao u nekakvom crvenom vodenom slapu.

Miloš je na vatru nežaleći nadodavao nove riječne suvarke, pa kad je njih ponestalo poće čupkati osmuđene i oprljene vrhove trave u krugu vatre . Zagledan u jaru ostavio je da mu podlaktice vise preko koljena dok je on pri tom prstima doticao mesnate listove golih nogu.

Ažurirano: Utorak, 31 Ožujak 2015 09:22
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 10 od 17

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search