LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home SANDE DODEVSKI
SANDE DODEVSKI
Sjećanje - kao da je jučer bilo! PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 17 Ožujak 2015 23:46

 

TopovnjačaOtočni madrigal

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Alkidno sive, i čiste, izranjaju iz pomrčine kanala. Plove. Sve jedna za drugom!

U tim trenucima nebo na zapadu dogorijeva kao na lomači. Crvenooki galebovi raseljavaju tamnoplavu, glatku morsku pučinu i stane se uz priobalje – na tvrđem, sigurnijem tlu!

Lete s juga, prethodno dugo, dugo klizeći po bistrom vazduhu nad morem ispuštajući oštre i prodorne krikove: - Khhh-ššš- khh-ššš!

U tom jednom jedinom slogu u kojem se izvija promuklo “Š”, ima nečeg što isuviše liči na ljudsko zapomaganje. Cijela jedna kolonija bijelih ptica uskoro poput grada pada na kameniti plato rta Pelegrin.

Kao predznak lošeg vremena na stotine slabo vidljivih, bijelih tačaka nepomično ostaju pod vedrim nebom.

Topovnjače – njih sedamnaest na broju, u koloni - povećavaju brzinu na izlazu iz kanala. Prva od njih naglo zadiže pramac nad površinom mora, što negdje u daljini, još svjetluca metalnim sjajem.

Ostale, slijede njezin trag. Uskovitlan i zapijenjen trag u brazdi - sve do one posljednje!

A ta posljednja, sedamnaesta, uronjena u moru više od ostalih, u želji da ne zaostane – ostaje kao propeta uz vlastiti trup!

Najzad, sve one dostižu i gaze treperavo crvenkasti trag što ga na vodi u refleksima baca malo obalno svijetlo sa svojim crvenim bljeskovima pravilnih karakteristika – dostižu, pa nestaju kroz noć …

Ažurirano: Srijeda, 18 Ožujak 2015 23:40
 
Priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 08 Ožujak 2015 09:52

 

SidroAdmiralitetna sidra

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Bio je mlad, snažan i vitak. Tek pristigao iz unutrašnjosti, vukao je za sobom dva teška kofera i sve vrijeme zastajkukući po mulu zadivljeno pogledavao orade što su lelujale na dnu prozirnog mora. Za koji čas (sve se dogodilo za koji čas), presrela ga je bijela barkasa na kojoj se među mornaričkim i oficirima sa obalske baterije nalazio i dirigent vojnog orkestra. Kada su ga ugledali, pitali su kako to da i ranije nije stigao?

„Nisam mogao!“ – odgovorio im je. „Vidjeli ste da upravo ukrcavaju ona sidra!“ – dodade, na šta se oficiri sa OB nasmijaše. Kod jednog od njih, u kožnom novčaniku, nalazila se slika žene u crnom sa snježno bijelim licem i sa kao izvajanom gornjom usnom. „Ah, ta žena! Ona, uostalom kao i sve druge, jednoga će mi dana doći glave!“ – pomisli, a onda ponovo pokuša da se opravda: - Nikako nisam mogao ranije stići! Niko ne može stići prije nego dođe – kazao je zamišljen i iznova zaćutao.

I dirigent vojnog orkestra je tada zaćutao.

Ubrzo su i svi ostali na barkasi šutjeli i samo su se na ogradi mosta koji je lansirnu stanicu spajao s kopnom – oglasili galebovi čisteći pri tom svoje bijelo perje. Pred nevrijeme. Na istoku se crnilo.

Ažurirano: Nedjelja, 08 Ožujak 2015 09:54
 
Poezija PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 02 Ožujak 2015 14:42

 

KopanjeArgatska pjesma

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Kakav je bio, svima nas je nudio!
Dušanu redovito, djeda-Stojku gotovo uvijek,

A kopali smo i Veličku, mužu Stojninom,
I bili sjajna argatska četvorka bez straha i mane ...

Za doručak – sjećam se: pera mladog bijelog luka,
I sirće razblaženo u običnoj vodi:
Puna kašika bistrog kisjeliša!
Ali, iza nas, ni kap, u zemljanoj ćasi ostala ne bi!!!

A zeleni konci mladog pamuka,
Redovi - s kraja nakraj njive!!!
Ne. Nismo se žalili na umor, jer,
Bilo je to naše zlatno doba pred očev smiraj,
Iza silnih nespokoja...

A nudio nas je ne stoga što bi bio megaloman,
Već jedino iz nužde!
Davao nas tolkujući o životu,
Sa očima orošenim i vlažnim - jal od suza, jal od trunja?!...


A ja ponavljao u sebi:
„... Neka mi ni sjenka kao špica od lubenice »mramorke«
Ne padne na lice - da me ozari il zasjeni,
U danu koji je bio i pusten, i lijep, i nasmijan!«

I dok pod brijestovima - odveć umorni – ručasmo,
U podnevu koje je kao pakao bilo vruće,
Ćutao sam ko Stojmen i Veličko što su ćutali,
Rječitosti svojoj pretpostavljajući trepet lišća,

S nadom da će mi ono odškrinuti nikada do kraja zatvorena vrata
daljina...
I samo su mlade Duška, Rajna i Gena, svoje marame
Čvršće privezale uz bradu propuštajući priliku
Da u crnim račvama brijesta vide grlicu koja upravo slijeće!

I ta je grlica, o Bože, uskoro zagrgutala tananim grgutanjem
Nad Veličkovom glavom, i nad hljebom mu na pola puta do ustiju,
I on je onda prvi prekinuo tišinu, povikom:
„More, hej! Vrijeme je da se dižemo!“ ...

Ažurirano: Ponedjeljak, 02 Ožujak 2015 14:46
 
Priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 23 Veljača 2015 23:50

 

putic487-petar-volovska-zapregaSestra Andonova

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Andonov otac Veličko optrčavao je oko pretovarenih kola na nizbrdici i podmetao ispod točkova brijestovu kladu, a malenom Andonu se već žurilo da ga upita kada će stići na obalu rijeke i do visokih topola na ravnom dijelu puta ....

U žurbi, brzo spadoše do rijeke i do ravnog dijela puta; minuše i kraj dugačkog drvoreda prastarih topola i tada ugledaše vikendicu Andonove sestre koja se već bijaše udala ...

Na tom se mjestu samo nakratko zaustaviše koliko da Veličko obriše kožni širit sa unutrašnje strane svog plišanog šešira i tada mu je mali Andon ugledao skoro bijelu boju kože na ćelavoj glavi koja je vidno odudarala od njegovog crvenog lica! Veličko je bio zadihan i dugo se maramicom brisao po vratu i razdrljenim grudima, a onda je posadio Andona u vrh kola među snopove - visoko, visoko iznad lotri, pa je iza toga i sam sjeo na prednji dio dušemeta i potjerao bivole...

Prolazeći ispod topola, Andon je neprestano gledao u njihove vrhove. Kako su se kola kretala, izgledalo mu je da i njihovi vrhovi lagano plove nebom. Kada ga u jednom momentu zabljesnu sunce kroz njihovo granje, učini mu se da je međ oblacima ugledao bijeli fijaker i u njemu Belim-bega, lično!

Žurio je Belim-beg nekamo iznad vrhova topola sjedeći između dvije mlade bule čija su lica bila otkrivena i poput snijega bijela. Ispod grla su im visili teški zlatni đerdani, a Belim-begu se zbog nečega nije skidao osmijeh sa lica!

Fijaker je dugo jurio iznad drvoreda sve dok se kod posljednje od topla jedan od točkova ne zapetlja u grane. Tada se fijaker u paramparčad rasprsnu, a Belim-beg je sa svojim bulama veoma dugo i sporo padao prema livadama ka bližoj obali rijeke...

Ažurirano: Utorak, 24 Veljača 2015 12:54
 
Poezija PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 19 Veljača 2015 11:32

 

MaraU plavom dumanu trave

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

(Jani Ritsosu)

Do pjesme mi nije,

Na Ćedilu Malom.

Ne hajen za vječnost;

Ushićuje li me što,

Ili ne…

Ili to samo strah

U meni je...?

Večeras..

Večeras ...

Ažurirano: Četvrtak, 19 Veljača 2015 11:34
 
« Početak«11121314151617»Kraj »

Stranica 11 od 17

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search