LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home SANDE DODEVSKI
SANDE DODEVSKI
Priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 20 Rujan 2014 14:23

cavceJana Kirova

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

„...Ne mogu a ne odužiti se…barem zbog zelenih klijenova u vodi!“

Nakon omanule vršidbe što ne potraja ni tri cijela dana, zaputi se pustahijski Jana Kirova kroz polje da traži i iz gnijezda izvlači mlade, tek izljegle čavčiće. Goluždravi i viđeni ko zna gdje i kada, prethodno su joj se cijelu noć ukazivali pred očima a ona ih držala na dlanu: u svakoj ruci po jedno!

Nespretno čučeći ptići žutih kljunova tresli su joj se na dlanu. To nemoćno drhturenje bilo je poput vapaja za sigurnošću novoizljeglog i tek rođenog.

-I to li se negdje i u nečemu začelo, Bog ga ne ubio? – pitala se pomalo zastiđena, ali i iz puke radoznalosti i čudeći se sebi samoj, a sve tobože kunući sićušnu čavčad u rukama, te je bosonoga, a već prava djevojka, sjedila na brijegu u sjenci brijestova...

Činilo joj se da ne želi u polje. Samo zamišljeno šuti. Glavu drži na razgolićenim koljenima dok joj vjetar sa rijeke miluje stegna i zadiže kosu sa čela. Jana se, bez plana - i bez bilo kakvog vremenskog ograničenja, odjednom sama nađe na Veličkovoj ledini kraj usjeka i među dračama koje već bjehu procvjetale! Na samom vrhu jedne od njih, zavijorena, njihala se cijela cjelcata zmijska košuljica u svojoj punoj veličini, a pod dračom, sklupčana na suncu koje ju je osvijetljavalo, ležala je šarka! Lijeno se pomaknula, ali ne ode sa sunca. Šare su joj jezivo čiste. Bijelo na njima je kao kada oči pobijele od straha, a crno crnje i od mraka i dublje i od najdubljeg ponora, te stoga niti se kako s očima pobijeljelim od straha kakve su i inače Janine oči – niti pak kako zakoračiti u tamu ambisa i u njemu potonuti bez glasa i krika; nestati gore od onoga kada se u snu sanja da se propada u bezdan!?

I nakon što je sve to vidjela i preživjela, Jana Kirova je muškobanjasto uskliknula i dozvala svoju drugaricu da skupa potraže i nađu prut jednogodišnjak od trendafilovog grma da od njega naprave ram za preslicu... Nakon susreta sa zmijom krenule su u potragu za trendafilovim grmom, a kada ga nađoše posjekoše sve prutove sa njega, pa ih zatim raspolutiše nadvoje i uz kikotanje, oboružane noževima, čitavo popodne provedoše uz rijeku.

Ažurirano: Nedjelja, 21 Rujan 2014 20:02
 
Priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 08 Kolovoz 2014 21:55

Pismo

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Neko od neznanaca – ribar li je… ko li je? Uglavnom stranac je neki, našem kraju nepoznat. Zastao je na obali rijeke podno Arsinih bašti i posmatrao u daljini oronule šopske kuće. Zagledan u njihove visoke i ćerpičom ozidane zidove i crvenu zemlju brijegova, u čudu se pitao zbog čega su sve one toliko oronule da izgledaju kao napuštene?

U njegovoj neposrednoj blizini, zaostao iza nadolaska rijeke, nalazio se dubok vir sa bistrom vodom u kojem se kao u ogledalu oslikavalo prelomljeno deblo trepetljike sa srebrenkastom korom... Oko odraza debla u vodi, zalelujan, uvijao se raskvašen kraj konopca omotan donjim krajem oko nečega što se nije vidjelo. Zaokupljen pažljivim promatranjem konopca u viru, na strancu su se presijavale na suncu žute čizmice: žute poput zrela limuna, što su napadno odudarale od skladne okoline. A onda je duhnuo lagani povjetarac i glatka površina vode u viru poče poigravati.

I dalje mirno stojeći uz trepetljikino deblo iznad vira, neznanac se u jednom trenutku osloni rukama uz njegovu glatku koru, a kada mu ruke počeše kliziti ka vodi vira, odluči da pogleda šta se nalazi na drugom kraju konopca.

Ažurirano: Subota, 09 Kolovoz 2014 11:14
 
Priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 05 Srpanj 2014 10:45

livnoNa putu prema Bosni

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

... Na stočnoj pijaci u Trilju bukare i bukarice od smrikovog drveta, užad svih debljina i dužina, samari, konjska oprema, kačice, buradi i još koješta...! Sve na prodaju!!! Navali narode!

I na malim i na većim bukaricama i bukarama što se bijele poput sira, zakrivljene ručkice od vrijesine u obliku kokošijeg ili tetrijebovog kljuna: iz malih se bukarica crno vino pije bez zadrške i do dna! A iz velikih - gutljaj po gutljaj – uz guštanje!

... Na stočnom pazaru su i neizostavni janjci na ražnju, a negdje nizvodno Cetinom, kod Đala, voda rijeke što se u padu sa litica bijeli, propada u ambis uz gromoglasan huk i vodenu prašinu...

Oprostih se u Splitu sa Ivanom Martincem (čudesnim amaterom sineastom), i evo me na putu prema Bosni pored planine Kamešnice uz koju tada još ne postojaše akumulaciono jezero Buško blato... Na vrh Kamešnice ću se popeti koju godinu kasnije i bit ću nasmrt uplašen od medvjeda koji samo što bješe skliznuo sa uske staze ispod visokih stijena: zavezao mi se jezik, osušilo grlo i zaustavio dah! Ne ni beknuti, čak ne ni „a“ izgovoriti uslijed paralizirajućeg straha kakav se ne osjeća, čini mi se, ni u trenutku zemljotresa. Da čovjek ne povjeruje! Reći ću tada sebi: „Ako ikada prorade krematoriji, neka me djeca spale i „moj“ pepeo prospu na vrh Kamešnice...“

Ažurirano: Subota, 05 Srpanj 2014 15:15
 
Priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 10 Lipanj 2014 00:22

Bijela je noć (1)                                                            

Sande Dodevski

Noć

Iskušavali su ga Planinci i tražili od njega nekakvo priznanje koje im on, i pored najbolje namjere, nije mogao dati. I sve se to dogodilo iznenada da se Mile, kod kojega su Planinci ostali da prenoće, najblaže rečeno uplašio!

Kako su saznali za njegovu kuću? Ko im je kazao da bi baš on mogao znati ono što njih interesira? I ko su najzad bili ti mladi ljudi koje je on, ni sam ne znajući zašto, jednostavno nazvao Planincima?

Sve je to živo zanimalo i Miletovu ženu, jer je nju ta posjeta najviše iznenadila.

Mile se već bio privikao na njihovo prisustvo; sve slobodnije je učestvovao u razgovoru kojega su Planinci poveli. Odavale su ga povremeno samo njegove plave oči i kratko podsječena brada koja bi na trenutke podrhtavala kao ozimi usjev na martovskom sjevercu. Tada bi se pitao otkuda da baš na njegovu kuću nabasaju, kada u selu ima i drugih kuća? Njegova je, istina, najbliža rijeci s jedne i dolu, sa druge strane brijega. No, zbog čega se nije dogodilo da im rijeka zasmeta i da mu od dola ne vide kuću? Nije. Nastavljao je za sebe, nego upravo tako: kao da rijeka ne postoji i kao da dola nema! Zaboravljao je pri tom da je rijeka već tri dana smrznuta, a da u dubokom dolu nikada i nije bilo vode osim iza obilnih kiša...

Ažurirano: Utorak, 10 Lipanj 2014 08:22
 
Priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 20 Travanj 2014 08:24

Bostandžije

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Zastali uz visoku među ispod Široke njive u Lokustovu, dvojica Pekoriječana pričaju priču o ranoliskama ...

- To je ono doba – veli jedan od njih – kada se iz mraka i nakon što bjelina dana osvoji nebo, a ono se počne rumeniti s istoka, prethodno dugo očekivane, najzad pojavljuju ranoliske ...Ukažu se tako, bivaju i traju neko vrijeme, a onda nestanu kao da ih nikada nije ni bilo. Izgube se u još veću tamu od one iz koje su izišle! I sve su one, Stojane, slične, pa gledajući ih sa strane, čovjek bi rekao da se svaki put pojavljuje jedna te ista »ranoliska«! Toliko su slične jedna drugoj!

A i ti, kada te gledam kako stojiš na međi sa tim dudukom – izgledaš mi veći i od planine...!?

- E pa, čika Stoimane, planina je daleko, a ja sam blizu, pa ti se zato tako čini! – brani se Stojan od Stoimana koji se samo smješka.

I po tome kako Stoiman priča, i iz onoga o čemu kazuje, njegova razboritost izgleda beskrajna, što je prava rijetkost među bostandžijama o kojima je u nastavku dugo, dugo razgovarao sa svojim sabesjednikom.

Ažurirano: Ponedjeljak, 21 Travanj 2014 08:05
 
« Početak«11121314151617»Kraj »

Stranica 14 od 17

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search