LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Dobri vojnik Švejk
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 08 Studeni 2017 16:33

 

svejk-2Dobri vojak Švejk (10)

ŠVEJK U GARNIZONSKOM ZATVORU

Posljednje utočište onih koji nisu htjeli ići u rat bio je garnizonski zatvor. Poznavao sam jednog suplenta matematike koji u artiljeriji nije htio da puca, pa je stoga ukrao sat jednom natporučniku samo da dođe u zatvor. To je učinio potpuno svjesno. Rat mu nije imponirao, a nije ga ni opčaravao. Pucati na neprijatelja i ubijati na drugoj strani šrapnelama i granatama isto takve nesretne suplente matematike smatrao je glupošću. - Neću da me mrze zbog moje nasilnosti - rekao je i mirne duše ukrao sat. Ispočetka su ispitivali njegovo duševno stanje, ali kad je izjavio da se htio obogatiti, otpremili ga u garnizonski zatvor. Bilo je više takvih ljudi koji su sjedili u zatvoru zbog krađe ili prevare. Idealista i neidealista. Ljudi koji su rat gledali kao izvor prihoda, različitih računarskih podoficira u pozadini i na fronti koji su vršili svakojake prevare s hranom i vojnicima, a zatim i malih kradljivaca, tisuću puta poštenijih od onih macana koji su ih amo poslali. U zatvoru su sjedili vojnici i zbog različitih drugih prestupa, sasvim vojničkog obilježja, kao što je povreda discipline, pokušaj bune, dezerterstvo. Poseban su tip zatvorenika predstavljali politički zatvorenici, od kojih je osamdeset posto bilo potpuno nevinih, a od kojih je ipak devedeset i devet posto bilo osuđivano. Aparat vojnog suda bio je veličanstven. Takav sudski aparat ima svaka država prije općeg političkog, gospodarskog i moralnog pada. Sjaj bivše moći i slave čuvaju sudovi, policija, žandarmerija i potkupljiva bagra doušnika. U svakoj vojnoj jedinici Austrija je imala svoje doušnike koji su denuncirali svoje drugove iako su zajedno s njima spavali na vojničkim krevetima i na maršu dijelili s njima svoj kruh. I državna je policija dostavljala u zatvor obilan materijal. Radila su to gospoda Klima, Slaviček end comp. Vojna je cenzura dopremala tamo autore korespondencije između fronte i onih koji su kod kuće ostali u očajnim prilikama. Žandari su dovodili i stare pravoužitnike koji su slali pisma na frontu, a vojni sud im je natovario na leđa po dvanaest godina zatvora zbog njihovih utješnih riječi i prikazivanja bijede na kućnom ognjištu. Iz hradčanskog garnizonskog zatvora vodio je put preko Břevnova na motolsko vježbalište. Tim je putem išao u pratnji vojnika neki čovjek s lancima na rukama, a za njim su išla kola s mrtvačkim lijesom. I na motolskom je vojnom vježbalištu odjeknula kratka zapovijed: „An! Feuer!“ A u svim regimentama i bataljonima čitala se pukovnijska naredba da je opet jedan čovjek strijeljan zbog pokušaja pobune prilikom stupanja u vojsku, kad je gospodin kapetan udario sabljom njegovu ženu koja se nije mogla rastaviti od muža. A u garnizonskom su zatvoru trojica: štabni profoz Slavik, kapetan Linhart i narednik Repa, nazvani „krvnik“, izvršavali već svoj zadatak. Koliko su ljudi umlatili u samicama! Lako je moguće da je kapetan Linhart i danas, u čehoslovačkoj Republici, i nadalje kapetan. Želio bih da mu se priznaju godine službe koje je proveo u garnizonskom zatvoru. Slavičeku i Klimi s državne policije priznate su te godine. Repa se vratio u civil i on je sada zidarski majstor. A možda je i član kakvih rodoljubnih društava u Republici. Štabni profoz Slavik postao je za Republike tat, pa je sada u zatvoru. Nije se, jadnik, uspio usidriti u Republici kao ostala vojnička gospoda. Sasvim je prirodno da je štabni profoz Slavik, preuzimajući Švejka, bacio na nj pogled pun nijema spočitavanja: - I ti si valjda na slabu glasu kad si došao ovamo među nas? Mi ćemo ti, momče, zasladiti ovdašnji boravak, kao i svima koji su pali u naše ruke, a te naše ruke nisu baš ženske ručice. A da prida važnost svome pogledu, gumu Švejku pod nos svoju žilavu, golemu pesnicu i reče: - Pomiriši, nitkove!

Švejk pomiriše i reče: - Ne bih htio da dobijem njom po nosu, miriše na groblje.

Ovaj mirni i razboriti odgovor svidio se štabnom profozu. - He - reče i udari Švejka pesnicom u trbuh - ispravi se, šta to imaš u džepovima? Ako imaš cigaretu, možeš je zadržati, a novce daj ovamo, da ti ih ne ukradu. Zar nemaš više? Zaista nemaš? Ne laži, laž se kažnjava. –

Kamo ćemo s njim? - upita narednik Repa. - U ćeliju br. 16 - odluči profoz - među one gaćane, zar ne vidite da je gospodin kapetan Linhart napisao na spisu: „Streng behüten, beobachten!“

- Da, da - reče on svečano Švejku - s gadovima mi postupamo gadno. Kad se tko opire, mi ga odvučemo u samicu i ondje mu prebijemo sva rebra i ostavimo ga ondje dok ne crkne. Imamo pravo na to! Tako smo npr. uradili s onim mesarom, zar ne, Repa?

- No da - odgovori sanjivo narednik Repa - ali s njim smo imali muke, gospodine štabni profoze. To je bio ljudeskara. Gazio sam po njemu preko pet minuta, a onda su mu tek počela pucati rebra i izlaziti krv na usta. Živio je još deset dana. Strahovita snaga!

- Eto, vidiš, nitkove, tako ti je to kod nas kad se tko opire ili pokuša da pobjegne - završavao je profoz Slavik svoje pedagoško izlaganje. - To je zapravo samoubojstvo, koje se kod nas isto tako kažnjava. Ih, ne dao bog, da ti, govnaru, padne na pamet da se na što tužiš kad dođe inspekcija. Kada dođe inspekcija i zapita: imate li kakvu žalbu?“ - tada moraš, smrade, stati mirno, salutirati i odgovoriti: „Pokorno javljam da nemam, da sam potpuno zadovoljan!“ Kako ćeš dakle reći, gade, ponovi!

- Pokorno javljam da nemam, da sam potpuno zadovoljan - ponovi Švejk, a lice mu je pri tom imalo tako dragi izražaj da se štabni profoz prevario i smatrao to iskrenim nastojanjem i poštenjem.

Ažurirano: Srijeda, 08 Studeni 2017 20:44
 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 14 Svibanj 2017 15:25

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (7)

PROBIVŠI ZAČARANI KRUG, ŠVEJK SE VRAĆA KUĆI

Zgradom redarstvenog ravnateljstva provijavao je duh tuđinskog autoriteta, koji je želio utvrditi u kolikoj je mjeri stanovništvo oduševljeno za rat. Osim nekoliko ljudi koji nisu zatajili da su sinovi naroda koji treba da iskrvari za interese njemu sasvim tuđe, redarstveno je ravnateljstvo predstavljalo najkrasniju skupinu birokratskih zvijeri koje su imale smisla samo za tamnicu i vješala, da bi tako sačuvale egzistenciju zavrnutih paragrafa. Pri tom su sa svojim žrtvama postupali sa zajedljivom ljubaznošću unaprijed odmjerujući svaku riječ. - Vrlo mi je žao - rekao je jedan od tih cmo-žutih grabežljivaca kad su mu doveli Švejka - što ste opet pali u naše ruke. Mislili smo da ćete se popraviti, ali smo se prevarili. Švejk je šuteći potvrđivao glavom i držao se tako nedužno da ga je crno- žuti grabežljivac radoznalo pogledao i rekao: - Ne držite se tako glupo! No odmah je promijenio ton i nastavio ljubazno: - Nama je svakako vrlo neugodno držati vas u zatvoru, i mogu vas uvjeriti da po mojem mišljenju vaša krivica nije velika, jer s obzirom na vašu malu inteligenciju nema sumnje da ste zavedeni. Recite mi, gospodine Švejku, tko vas zapravo navodi da činite takve gluposti. Švejk se nakašlja i reče: - Ja, molim, ne znam ni za kakve gluposti.

- A zar to nije glupost, gospodine Švejku - nastavi grabežljivac hinjenim očinskim tonom - da vi, prema prijavi stražara koji vas je ovamo doveo, izazivate skupljanje naroda pred manifestom o ratu, nalijepljenom na uglu, i da bunite narod poklicima: „Živio car Franjo Josip! U ovom je ratu pobjeda naša!“

- Ja nisam mogao ostati ravnodušan - izjavi Švejk gledajući inkvizitora svojim dobrim očima - ja sam se uzrujao kad sam vidio da svi čitaju taj manifest o ratu bez ikakva izraza radosti. Nijednog poklika „Živio!“, nijednog poklika „Hura!“, uopće ništa, gospodine savjetniče. Kao da ih se sve to ništa ne tiče. I tada ja, stari vojnik devedeset prve regimente, nisam mogao više izdržati, nego sam viknuo one rečenice, a mislim da biste isto uradili i vi da ste bili na mojem mjestu. Kad je rat, mora se pobijediti, a mora se i vikati „Živio car!“, i o tom me nitko ne može razuvjeriti.

Svladan i skrušen, crno-žuti grabežljivac nije podnio pogleda nevinog jaganjca Švejka, nego je oborio oči na spise i rekao: - Potpuno razumijem vaš zanos, ali se on morao očitovati u drugim prilikama. Ta znate i sami dobro da vas je vodio policajac, tako da su vaši rodoljubni poklici mogli i morali djelovati na općinstvo više ironično nego ozbiljno.

- Kad koga vodi policajac - odgovori Švejk - to je težak moment u čovječjem životu. Ali kad čovjek ni u tako teškom momentu ne zaboravlja što treba da radi kad je rat, mislim da takav čovjek nije tako loš. Crno-žuti grabežljivac progunđa nešto i pogleda još jednom u Švejkove oči. Švejk odgovori nedužnom, mekom, skromnom i nježnom toplinom svojega pogleda. Časak su netremice gledali jedan drugoga.

- Neka vas đavo nosi, Švejku! - reče napokon službena glava. - Ali ako još jednom dođete ovamo, tada vas uopće neću preslušavati, nego ću vas odmah otpremiti vojnom sudu na Hradčane. Jeste li razumjeli? No prije nego se snašao, Švejk priđe k njemu, poljubi mu ruku i reče: - Neka vam za sve plati dobri bog! A ako biste kada trebali kakva čistokrvna psa, izvolite se samo obratiti na mene. Ja trgujem psima.

Ažurirano: Nedjelja, 14 Svibanj 2017 15:50
 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 23 Studeni 2016 18:22

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (3)

Dobri vojak Švej na policiji

Sarajevski je atentat napunio policijsko ravnateljstvo brojnim žrtvama. Dovodili su jednoga čovjeka za drugim, a stari im je inspektor u kancelariji za primanje govorio svojim dobroćudnim glasom: - Da, da, zapamtit čete vi nadvojvodu Ferdinanda!

Kad su Švejka zatvorili u jednu od mnogobrojnih soba na prvom katu, zatekao je ondje društvo od šest članova. Petorica su sjedila oko stola, a u uglu na krevetu sjedio je čovjek srednjih godina kao da zazire od njih.

Švejk poče ispitivati jednoga za drugim zašto su u zatvoru. Od petorice koji su sjedili oko stola dobio je, tako reći, potpuno jednak odgovor: -Zbog Sarajeva! - Zbog Ferdinanda! - Zbog ubistva gospodina nadvojvode! - Zbog Ferdinanda! - Zato što su u Sarajevu ubili gospodina nadvojvodu!

Šesti, koji je zazirao od te petorice, rekao je da on s njima nema ničega zajedničkog, kako ne bi pala na njega nikakva sumnja, i da on tu sjedi samo zbog pokušaja grabežnog umorstva nad nekim gazdom u Holicama.

Švejk sjede za stol u društvo urotnika koji su već po deseti put pričali kako su ovamo zapali. Svi su, osim jednoga, nastradali ili u gostionici, ili u vinari, ili u kavani. Izuzetak je bio neki neobično debeli gospodin s naočarima, zaplakanih očiju, koga su uhapsili kod kuće, u njegovu stanu, jer je dva dana prije sarajevskog atentata u Gostionici kod Brejške platio račun za dva srpska studenta, tehničara, i jer ga je vidio pijana u njihovu društvu detektiv Brixi u „Montmartru“, u Řetězovoj ulici, gdje ih je, kao što je već i potvrdio u zapisniku vlastoručnim potpisom, također častio.

Na prethodnom preslušavanju u policijskom komesarijatu on je na sva pitanja stereotipno zakukao:

- Ja imam trgovinu papira.

No to su mu jednako stereotipno odgovarali:

- To vas ne ispričava.

Omaleni gospodin, koga su uhapsili u vinari, bio je profesor povijesti, pa je krčmaru objašnjavao povijest različitih atentata. Uhapsili su ga baš u času kad je završavao psihološku analizu svakoga atentata riječima:

- Ideja atentata je jasna kao Kolumbovo jaje!

-Isto tako jasna kao i to da vas čeka zatvor na Pankracu - dopunio je njegovu izjavu pri preslušavanju policijski komesar.

Treći je urotnik bio predsjednik dobrotvornog društva „Dobromil“ u Hodkovičkama. Baš onoga dana kad je izvršen atentat, „Dobromil“ je priredio vrtnu zabavu s koncertom. Na svečanost je došao žandarmerijski narednik i zamolio prisutne da se raziđu, jer je Austrija u žalosti, na što je predsjednik „Dobromila“ dobrodušno rekao: - Pričekajte časak dok odsviraju „Hej Slaveni“!

Sad je sjedio ovdje oborene glave i jadikovao:

- U kolovozu se kod nas bira novo predsjedništvo, pa ako dotle ne budem na slobodi, može se dogoditi da me ne izaberu. A za predsjednika sam dosad biran deset puta. Neću preživjeti ove sramote.

Čudno se pokojni Ferdinand našalio s četvrtim uhapšenikom, čovjekom čista karaktera i neokaljana imena. Čuvao se čitava dva dana bilo kakva razgovora o Ferdinandu, dok nije naveče u kavani pri partiji marijaša, odnoseći žirovskoga kralja adutskom sedmicom, kliknuo: - Sedam metaka kao u Sarajevu!

Peti čovjek, kako je sam rekao, sjedi ovdje „zbog ubistva gospodina nadvojvode u Sarajevu“, a još mu je i sada naježena kosa i brkovi, tako da njegova glava podsjeća na stajskoga pinča.

U restauraciji u kojoj je bio uhapšen on uopće nije ni riječi progovorio, pa čak nije čitao ni novine o Ferdinandovu ubistvu, nego je sjedio za stolom potpuno sam, kadli mu odjednom priđe neki gospodin, sjede sučelice i zapita ga brzo:

- Jeste li čitali?

- Nisam.

- A znate li?

- Ne znam.

- A znate li o čemu se radi?

- Ne znam, ja ne marim za takve stvari.

- A ipak bi trebalo da se zanimate.

- Ne znam šta bi trebalo da me zanima. Ja popušim svoju cigaru, popijem nekoliko čaša piva, povečeram i ne čitam novine. Novine lažu. Zašto da se uzrujavam?

- Vas dakle me zanima ni ubistvo u Sarajevu?

- Ne zanima mene uopće nikakvo ubistvo, pa bilo ono u Pragu, Beču, Sarajevu ili Londonu. Za to postoje uredi, sudovi i policije. A ako kada koga gdje i ubiju, pravo mu budi kad je glupan i tako neoprezan da se dade ubiti!

To su mu bile posljednje riječi u tom razgovoru. Od toga časa on je samo glasno ponavljao svakih pet minuta: - Ja sam nevin, ja sam nevin!

Te je riječi viknuo i na vratima policijskog ravnateljstva, te će riječi ponavljati i pri prijevozu do kaznenog suda u Pragu i s tim će riječima ući

u tamničku ćeliju.

Kad je Švejk saslušao sve te strašne urotničke priče, smatrao je za umjesno da im objasni svu beznadnost njihova položaja.

- Svi mi vrlo loše stojimo - poče ih tješiti. - Nije istina, kao što vi velite, da se vama, to jest nama svima ne može ništa dogoditi. Zašto imamo policiju, nego zato da nas kažnjava zbog naših dugih jezika. Kad su već nastala takva opasna vremena da ubijaju nadvojvode, tada se nitko ne smije čuditi ako ga vode na policiju. Sve se to radi zbog sjaja, da bi Ferdinand došao na glas prije svoga pogreba. Što nas ovdje bude više, to će za nas biti bolje jer će nam biti veselije. Kad sam služio vojsku, dešavalo se da se u zatvoru našlo pola kompanije. A koliko je osuđeno nevinih ljudi! I ne samo u vojsci nego i pred civilnim sudovima. Sjećam se kako je jednom bila osuđena neka žena zbog toga što je zadavila svoje novorođene blizance. Premda se zaklinjala da nije mogla zadaviti blizance jer joj se rodila samo jedna djevojčica, koju je zadavila sasvim bezbolno, ipak je bila osuđena zbog dvostrukog umorstva. A sjećam se i onog nevinog ciganina u Záběhlicama koji je jedne božićne noći provalio u neku sitničariju. Zaklinjao se da je htio da se samo ogrije, ali mu to nije ništa pomoglo. Kad već sud uzme nešto u ruke, tada je zlo. Ali to je zlo potrebno. Premda svi ljudi nisu takvi nitkovi kako bi se moglo pretpostavljati, ipak se postavlja pitanje kako ćeš danas prepoznati čestita čovjeka od ništarije, osobito danas, u tako ozbiljno doba, kad su ustrijelili Ferdinanda. Tako su kod nas, kad sam služio vojsku u Buđejovicama, u šumi iza vježbališta ubili psa našeg kapetana. Kad je to kapetan saznao, pozvao je nas sve, postrojio nas i naložio da izađe iz reda svaki deseti čovjek. Ja sam, razumije se samo po sebi, također bio deseti, pa smo tako stajali mirno, ni okom da trepneš. Kapetan obilazi oko nas i govori: „Ništarije, lupeži, gadovi, hijene pjegave, htio bih vas sve zbog toga psa strpati u ajncel, isjeći vas na rezance, postrijeljati vas i napraviti od vas brodet. Ali da znate da vas neću štedjeti, kažnjavam vas sve sa četrnaest dana zatvora.“

Eto vidite, tada se radilo o psu, a sad se radi čak o gospodinu nadvojvodi. I stoga mora biti strašno, da bi žalost bila što veća.

- Ja sam nevin, ja sam nevin! - ponavljao je nakostriješeni čovjek.

- I Isus je bio nevin - reče Švejk - pa su ga ipak raspeli. Nikada i nigdje nije nikomu bilo stalo do kakva nevinog čovjeka. Maul halten und weiter dienen! - kao što su nam govorili u vojsci. A to je baš najbolje i najljepše.

Švejk leže na krevet i zadovoljno zaspi.

Uto uvedoše novu dvojicu. Jedan je od njih bio Bosanac. Hodao je po sobi, škripao zubima i svaka druga riječ bila mu je: „Jebem ti dušu.“

Mučila ga je misao da će mu se na policijskom ravnateljstvu izgubiti njegov torbarski koš.

Ažurirano: Četvrtak, 24 Studeni 2016 08:40
 
Knjiga koja je obilježila dvadeseto stoljeće PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 21 Listopad 2016 21:19

 

Jaroslav HašekDOBRI VOJAK ŠVEJK (1)

Jaroslav Hašek (na slici)

KAKO SE DOBRI VOJAK ŠVEJK UMIJEŠAO U SVJETSKI RAT

- Ubili nam dakle Ferdinanda! - reče dvorkinja gospodinu Švejku koji jeprije nekoliko godina bio otpušten iz vojske pošto ga je vojna liječnička komisija definitivno proglasila slaboumnim, pa se prehranjivao trgujući psima, ružnim, nečistokrvnim nemanima kojima je krivotvorio rodoslovlje. Osim toga bolovao je od reumatizma i baš je mazao koljena opodeldokom.

Kojega Ferdinanda, gospođo Müllerová? - upita Švejk ne pristajući smasažom koljena - ja poznajem dva Ferdinanda. Jednoga koji je sluga kod drogeriste Prčše, pa mu je jednom u zabuni ispio bocu nekakve tinkture za kosu, a poznajem još i Ferdinanda Kokošku koji sakuplja pasje izmetine. Obojice nije nikakva šteta!

- Ali, milostivi gospodine, gospodina nadvojvodu Ferdinanda, onoga iz Konopišta, onoga debeloga i pobožnoga!

- Isuse i Marijo! - uskliknu Švejk. - To je fino! A gdje se to desilo gospodinu nadvojvodi?

- Udesili ga u Sarajevu, milostivi gospodine, revolverom, znate. Vozio se ondje sa svojom nadvojvotkinjom u automobilu.

- Gle, gle, gospođo Müllerová, u automobilu. Da, takav gospodin može tosebi priuštiti, a pri tom i ne pomišlja kako se nesretno može završiti takva vožnja automobilom. I to još u Sarajevu, to je u Bosni, gospođo Müllerová. To su valjda uradili Turci. Nismo im smjeli uzeti tu Bosnu i Hercegovinu. Eto vidite, gospođo Müllerová. Gospodin nadvojvoda je sad već mrtav. A je li se dugo mučio?

- Gospodin nadvojvoda je odmah umro, milostivi gospodine. Pa i sami znate da s revolverom nema šale.

-Nedavno se također kod nas u Nuslama igrao neki gospodin revolverom i poubijao čitavu porodicu zajedno s pazikućom koji je dotrčao da vidi tko to puca u trećem katu. A poneki revolver, gospođo Müllerová, neće da opali, makar se stavili naglavu. Takvih sistema ima mnogo. Ali za gospodina nadvojvodu svakako su kupili kakav bolji revolver, i ja bih se smio kladiti, gospođo Müllerová, da se onaj čovjek koji je to uradio, za tu zgodu lijepo obukao. Ta znate i sami, pucati u gospodina nadvojvodu, to je vrlo teška stvar, to nije kao kad zvjerokradica puca na lugara. Ovdje se radi o tome kako da do njega dođe, pa na takva gospodina ne smijete ići u dronjcima. Morate ići s cilinderom na glavi, da vas prije ne pokupi kakav policajac.

Ažurirano: Petak, 21 Listopad 2016 21:22
 
Proba PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 21 Listopad 2016 05:26

Proba

 


Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search