LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Dobri vojnik Švejk
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 09 Studeni 2018 21:30

 

svejk-2Dobri vojak Švejk (11)

ŠVEJK KAO OFICIRSKI MOMAK KOD FELDKURATA

Ponovo je počela Švejkova Odiseja s počasnom pratnjom dvaju vojnika s nataknutim bajonetama, koji su ga morali odvesti vojnom svećeniku. Pratioci su mu bili ljudi koji su dopunjavali jedan drugoga. Jedan je od njih bio dugajlija, a drugi malen i debeo. Dugajlija je hramao u desnu nogu, a manji vojnik u lijevu. Obojica su služili u pozadini, jer su nekoć prije rata obojica bih potpuno oslobođeni vojničke službe. Koračali su ozbiljno uz pločnik i od vremena do vremena iskosa pogledavali Švejka, koji je išao u sredini i svakoga vojnički pozdravljao. Njegovo se civilno odijelo izgubilo u skladištu garnizonskog zatvora zajedno s njegovom vojničkom kapom s kojom je pošao u vojsku. Prije nego su ga otpustili, dali su mu staru vojničku uniformu koja je pripadala nekom trbonji, za glavu višem od Švejka. U hlače koje je obukao mogla su stati još tri Švejka. Bezbrojne bore od nogu do iznad prsiju, dokle su dopirale hlače, same su od sebe izazivale čuđenje prolaznika. Golema bluza sa zakrpama na laktovima, zamaščena i prljava, klatila se na Švejku kao kaput na strašilu. Hlače su visjele na njemu, kao kostim na klaunu iz cirkusa. Vojnička kapa koju su mu također zamijenili u garnizonskom zatvoru, padala mu je preko ušiju.

Na podsmijehe prolaznika Švejk je odgovarao umiljatim smiješkom, toplinom i nježnošću svojih dobroćudnih očiju. I tako su išli na Karlín, u stan feldkurata. Prvo je Švejka oslovio mali i debeli vojnik. Bili su baš na Maloj Strani, dolje pod svodovima kuća.

- Odakle si? - upita mali debeljko.

- Iz Praga.

- A nećeš nam pobjeći? U razgovor se umiješao i dugonja. Čudna je to pojava da su mali i debeli ljudi većinom dobrodušni optimisti, a dugački i mršavi naprotiv skeptici. I stoga dugonja reče debeljku: - Kad bi mogao, pobjegao bi.

- A zašto bi pobjegao - javi se mali debeljko - sada je zapravo kao na slobodi, više nije u zatvoru. Evo nosim to ovdje u zamotku.

- A šta to nosiš u tom zamotku za feldkurata? - zapita dugonja.

- Ne znam.

- Eto vidiš, ne znaš, a govoriš.

Preko Karlova mosta prijeđoše šutke. U Karlovoj ulici opet se obrati na Švejka mali debeljko: - Znaš li zašto te vodimo k feldkuratu?

- Na ispovijed - ravnodušno odgovori Švejk - sutra će me objesiti. Tako se to uvijek radi i to se zove duhovna utjeha.

- A zašto će te, kako da kažem…objesiti? - zapita obazrivo dugonja, dok je debeljko sažalno promatrao Švejka. Obojica su bili seoski obrtnici, očevi obitelji.

- Ne znam - odgovori Švejk smješkajući se dobroćudno - ja ništa ne znam. To je jamačno sudbina.

- Valjda si se rodio na nesretnoj planeti - reče znalački i samilosno malešni vojnik. - Kod nas su u Jaseni kod Josefova, još za pruskoga rata, isto tako objesili jednoga čovjeka. Došli su po njega, nisu mu ništa rekli i u Josefovu ga objesili.

- Ja mislim - reče skeptički dugonja - da ne vješaju ljude samo tako, da uvijek mora biti neki razlog da bi se vješanje moglo opravdati.

- Kad nema rata - primijeti Švejk - tada se to obrazlaže, ali u ratu se ne mari za jednog čovjeka. On treba da padne na bojištu ili da bude obješen kod kuće. Nije šija, nego vrat.

- Čuj, da nisi ti možda političar? - upita dugonja.

Po tonu njegova pitanja moglo se zaključiti da je počeo osjećati simpatiju za Švejka.

- I previše sam političar - nasmija se Švejk.

- Da nisi narodni socijalist?

No sada mali debeljko postade oprezan i umiješa se u razgovor: - Šta se to nas tiče - reče on - ovdje je sve puno ljudi i gledaju nas. Kad bismo bar u kakvim kućnim vratima mogli skinuti bajonete, da sve to ne izgleda tako strašno. Nećeš nam pobjeći? Mi bismo imali zbog toga neugodnosti. Nije li tako, Tonjiku? - okrenu se on dugonji, koji tiho reče: - Bajonete bismo mogli skinuti. Ta to je naš čovjek! Nije više bio skeptičan i duša mu se napunila samilošću prema Švejku. Potražili su dakle zgodna kućna vrata, skinuli su bajonete i debeljko dopusti Švejku da ide uz njega.

- A bi li ti pušio, a? - upita dugonja. - Hoće li ti… - Htio je reći: „Hoće li ti dati da zapušiš prije nego te objese“, ali nije dovršio rečenicu osjećajući da bi to bilo netaktično. I pripališe sva trojica, a Švejkovi pratioce počeše pričati o svojim obiteljima u oblasti Kraljičina Graca, o ženama, o djeci, o komadiću zemlje, o kravi.

- Žedan sam - reče Švejk.

Dugonja i mališan se pogledaše.

- Pa i mi bismo pošli na čašicu - reče mali osjećajući pristanak dugonje - ali nekamo gdje ne bismo udarali u oči.

- Hajdemo na Kuklík - predloži Švejk - puške ćemo ostaviti u kuhinji, gostioničar Serabona je sokolaš, njega se ne trebate bojati.

- Svira ondje violina i harmonika - nastavljaše Švejk - a dolaze onamo ulične djevojke i različito društvo koje ne smije u reprezentativne lokale. Dugonja i mališan pogledaše se još jednom, a onda dugonja reče: - Hajdemo dakle, do Karlína je još daleko. Putem im je Švejk pričao različite anegdote, i oni stigoše na Kuklík u dobru raspoloženju učinivši sve po Švejkovu savjetu. Puške ostaviše u kuhinji i uđoše u lokal, u kojem su violina i harmonika ispunjavale prostoriju zvukovima omiljene pjesme: „Na Pankracu, na onom brežuljku, ima lijepi drvored…“

Jedna gospođica, koja je sjedila na koljenima nekog iživjelog mladića s glatko razdijeljenom kosom, pjevala je promuklim glasom: „Isprosio sam djevojku, drugi joj udvara…“ Za jednim je stolom spavao pijani prodavač sardina, koji se svaki čas budio, udarao šakom po stolu, progunđao: „Ne ide, pa ne ide“ i onda opet zaspao. Pred zrcalom iza biljara sjedile su tri druge djevojke i dovikivale nekom željezničkom kondukteru: „Mladi gospodine, počastite nas vermutom!“ Kraj muzike svađala su se dva čovjeka o tome da je Marženku jučer udarila patrola. Jedan je tvrdio da je to vidio svojim očima, a drugi da ju je vidio kako je otišla spavati s nekim vojnikom u hotel „Valš“. Kraj samih vrata sjedio je neki vojnik s nekoliko civilista i pričao im je kako je bio ranjen u Srbiji. Jedna mu je ruka bila zavezana, a džepovi puni cigareta koje je dobio od tih civilista. Govorio je da više ne može piti, ali jedan ćelavi starčić iz toga društva stalno ga je nudio: „Samo pijte, vojniče, tko zna hoćemo li se još ikada vidjeti. Hoćete li da vam nešto zasviraju? Volite li pjesmu. Siroče?“ To je naime bila omiljena pjesma ćelavog starčića, i zaista začas su violina i harmonika zasvirale tu tužnu pjesmu, a pri tom su starčiču briznule suze na oči i on zapjeva drhtavim glasom: „Kad je već doraslo, za mamu je pitalo, za mamu je pitalo…“

Od drugoga stola netko viknu: „Ta prestanite! Idite do vraga! Objesite to na klin, dosta toga siročeta!“ I kao posljednji adut neprijateljski sto! zapjeva: „Rastanak, ah rastanak, srce mi je shrvano, shrvamo…“

- Franta! - pozvaše oni ranjenog vojnika pošto su otpjevali i zaglušili „Siroče“ - ostavi ih već jednom i sjedi k nama! Pusti ih do đavola i pošalji amo cigarete! Valjda nećeš zabavljati te naivnjake!

Švejk i njegovi pratioci gledahu to sve sa zanimanjem. Švejk je utonuo u uspomene jer je ovamo često dolazio prije rata. Sjećao se kako je amo dolazio na policijski pregled policijski komesar Drašner i kako su ga se prostitutke bojale i pjevale o njemu pjesmice suprotnog sadržaja. Kako su baš jednom pjevale u zboru: Za silnog Drašnera gužva je nastala, Maržena je bila pijana, al’ ga se nije bojala.

Uto je došao Drašner sa svojom pratnjom, strašan i neumoljiv. Bilo je to kao kad lovac opali u jarebice. Civilni agenti stjerali su ih sve na gomilu. I on, Švejk, bio je tada u toj gomili, jer je, kako je već nesretan, zapitao komesara Drašnera koji ga je pozvao da se legitimira: „A imate li dozvolu redarstvenog ravnateljstva?“ Švejk se sjećao i jednog pjesnika koji je tu obično sjedio pod zrcalom i u toj općoj galami „Kuklíka“ uz pjesmu i zvukove harmonike pisao pjesme i čitao ih prostitutkama.

Nasuprot tome Švejkovi pratioci nisu imali sličnih uspomena. Za njih je to bilo nešto sasvim novo. Ali počelo im se sviđati. Prvi koji se počeo osjećati potpuno zadovoljan, bio je mali debeljko, jer takvi su ljudi ne samo optimistični nego su i skloni epikureizmu. Dugonja se časak borio sam sa sobom. A kao što je već izgubio svoj skepticizam, tako je polagano gubio i svoju suzdržljivost i ostatak razboritosti. - Malo ću zaplesati - reče poslije petog vrča piva, kada je vidio kako parovi plešu. Mali pratilac sasvim se predao uživanju. Kraj njega je sjedila jedna gospođica i pričala skliske stvari. Oči su mu samo igrale. Švejk je pio. Dugonja je otplesao i vratio se sa svojom plesačicom k stolu. Zatim su pjevali, plesali, neprestano pili i tapšali svoje drugarice. I u toj atmosferi prodajne ljubavi, nikotina i alkohola neupadljivo je kružila stara lozinka: „Poslije nas neka dođe i potop!“ Poslije podne sjeo je do njih neki vojnik i ponudio se da će im za pet kruna izazvati flegmonu i otrovanje krvi. Ima uza se štrcaljku za injekcije i uštrcat će im u nogu ili u ruku petrolej. S tim će odležati u bolnici najmanje dva mjeseca, a ako ranu budu natapali slinom, možda i pola godine, pa će ih morati uopće otpustiti iz vojske. Dugajlija, koji je već potpuno izgubio duševnu ravnotežu, dopustio je da mu vojnik na zahodu uštrca petrolej u nogu, pod kožu. Kad se već smrkavalo, predloži Švejk da produže put do feldkurata. Mali debeljko, koji je već mucao, nagovarao je Švejka da još ostanu. Dugonja je također izrazio mišljenje da feldkurat može čekati. No Švejku se više nije sviđalo na Kuklíku, pa im je stoga zaprijetio da će otići sam. I tako pođoše, ali im je morao obećati da će svi još nekamo svrnuti. Iza Florence svrnuše u malu kavanicu, gdje je debeljko prodao svoj srebrni sat da bi se još mogli proveseliti.

Ažurirano: Petak, 09 Studeni 2018 22:13
 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 08 Studeni 2017 16:33

 

svejk-2Dobri vojak Švejk (10)

ŠVEJK U GARNIZONSKOM ZATVORU

Posljednje utočište onih koji nisu htjeli ići u rat bio je garnizonski zatvor. Poznavao sam jednog suplenta matematike koji u artiljeriji nije htio da puca, pa je stoga ukrao sat jednom natporučniku samo da dođe u zatvor. To je učinio potpuno svjesno. Rat mu nije imponirao, a nije ga ni opčaravao. Pucati na neprijatelja i ubijati na drugoj strani šrapnelama i granatama isto takve nesretne suplente matematike smatrao je glupošću. - Neću da me mrze zbog moje nasilnosti - rekao je i mirne duše ukrao sat. Ispočetka su ispitivali njegovo duševno stanje, ali kad je izjavio da se htio obogatiti, otpremili ga u garnizonski zatvor. Bilo je više takvih ljudi koji su sjedili u zatvoru zbog krađe ili prevare. Idealista i neidealista. Ljudi koji su rat gledali kao izvor prihoda, različitih računarskih podoficira u pozadini i na fronti koji su vršili svakojake prevare s hranom i vojnicima, a zatim i malih kradljivaca, tisuću puta poštenijih od onih macana koji su ih amo poslali. U zatvoru su sjedili vojnici i zbog različitih drugih prestupa, sasvim vojničkog obilježja, kao što je povreda discipline, pokušaj bune, dezerterstvo. Poseban su tip zatvorenika predstavljali politički zatvorenici, od kojih je osamdeset posto bilo potpuno nevinih, a od kojih je ipak devedeset i devet posto bilo osuđivano. Aparat vojnog suda bio je veličanstven. Takav sudski aparat ima svaka država prije općeg političkog, gospodarskog i moralnog pada. Sjaj bivše moći i slave čuvaju sudovi, policija, žandarmerija i potkupljiva bagra doušnika. U svakoj vojnoj jedinici Austrija je imala svoje doušnike koji su denuncirali svoje drugove iako su zajedno s njima spavali na vojničkim krevetima i na maršu dijelili s njima svoj kruh. I državna je policija dostavljala u zatvor obilan materijal. Radila su to gospoda Klima, Slaviček end comp. Vojna je cenzura dopremala tamo autore korespondencije između fronte i onih koji su kod kuće ostali u očajnim prilikama. Žandari su dovodili i stare pravoužitnike koji su slali pisma na frontu, a vojni sud im je natovario na leđa po dvanaest godina zatvora zbog njihovih utješnih riječi i prikazivanja bijede na kućnom ognjištu. Iz hradčanskog garnizonskog zatvora vodio je put preko Břevnova na motolsko vježbalište. Tim je putem išao u pratnji vojnika neki čovjek s lancima na rukama, a za njim su išla kola s mrtvačkim lijesom. I na motolskom je vojnom vježbalištu odjeknula kratka zapovijed: „An! Feuer!“ A u svim regimentama i bataljonima čitala se pukovnijska naredba da je opet jedan čovjek strijeljan zbog pokušaja pobune prilikom stupanja u vojsku, kad je gospodin kapetan udario sabljom njegovu ženu koja se nije mogla rastaviti od muža. A u garnizonskom su zatvoru trojica: štabni profoz Slavik, kapetan Linhart i narednik Repa, nazvani „krvnik“, izvršavali već svoj zadatak. Koliko su ljudi umlatili u samicama! Lako je moguće da je kapetan Linhart i danas, u čehoslovačkoj Republici, i nadalje kapetan. Želio bih da mu se priznaju godine službe koje je proveo u garnizonskom zatvoru. Slavičeku i Klimi s državne policije priznate su te godine. Repa se vratio u civil i on je sada zidarski majstor. A možda je i član kakvih rodoljubnih društava u Republici. Štabni profoz Slavik postao je za Republike tat, pa je sada u zatvoru. Nije se, jadnik, uspio usidriti u Republici kao ostala vojnička gospoda. Sasvim je prirodno da je štabni profoz Slavik, preuzimajući Švejka, bacio na nj pogled pun nijema spočitavanja: - I ti si valjda na slabu glasu kad si došao ovamo među nas? Mi ćemo ti, momče, zasladiti ovdašnji boravak, kao i svima koji su pali u naše ruke, a te naše ruke nisu baš ženske ručice. A da prida važnost svome pogledu, gumu Švejku pod nos svoju žilavu, golemu pesnicu i reče: - Pomiriši, nitkove!

Švejk pomiriše i reče: - Ne bih htio da dobijem njom po nosu, miriše na groblje.

Ovaj mirni i razboriti odgovor svidio se štabnom profozu. - He - reče i udari Švejka pesnicom u trbuh - ispravi se, šta to imaš u džepovima? Ako imaš cigaretu, možeš je zadržati, a novce daj ovamo, da ti ih ne ukradu. Zar nemaš više? Zaista nemaš? Ne laži, laž se kažnjava. –

Kamo ćemo s njim? - upita narednik Repa. - U ćeliju br. 16 - odluči profoz - među one gaćane, zar ne vidite da je gospodin kapetan Linhart napisao na spisu: „Streng behüten, beobachten!“

- Da, da - reče on svečano Švejku - s gadovima mi postupamo gadno. Kad se tko opire, mi ga odvučemo u samicu i ondje mu prebijemo sva rebra i ostavimo ga ondje dok ne crkne. Imamo pravo na to! Tako smo npr. uradili s onim mesarom, zar ne, Repa?

- No da - odgovori sanjivo narednik Repa - ali s njim smo imali muke, gospodine štabni profoze. To je bio ljudeskara. Gazio sam po njemu preko pet minuta, a onda su mu tek počela pucati rebra i izlaziti krv na usta. Živio je još deset dana. Strahovita snaga!

- Eto, vidiš, nitkove, tako ti je to kod nas kad se tko opire ili pokuša da pobjegne - završavao je profoz Slavik svoje pedagoško izlaganje. - To je zapravo samoubojstvo, koje se kod nas isto tako kažnjava. Ih, ne dao bog, da ti, govnaru, padne na pamet da se na što tužiš kad dođe inspekcija. Kada dođe inspekcija i zapita: imate li kakvu žalbu?“ - tada moraš, smrade, stati mirno, salutirati i odgovoriti: „Pokorno javljam da nemam, da sam potpuno zadovoljan!“ Kako ćeš dakle reći, gade, ponovi!

- Pokorno javljam da nemam, da sam potpuno zadovoljan - ponovi Švejk, a lice mu je pri tom imalo tako dragi izražaj da se štabni profoz prevario i smatrao to iskrenim nastojanjem i poštenjem.

Ažurirano: Srijeda, 08 Studeni 2017 20:44
 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 14 Svibanj 2017 15:25

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (7)

PROBIVŠI ZAČARANI KRUG, ŠVEJK SE VRAĆA KUĆI

Zgradom redarstvenog ravnateljstva provijavao je duh tuđinskog autoriteta, koji je želio utvrditi u kolikoj je mjeri stanovništvo oduševljeno za rat. Osim nekoliko ljudi koji nisu zatajili da su sinovi naroda koji treba da iskrvari za interese njemu sasvim tuđe, redarstveno je ravnateljstvo predstavljalo najkrasniju skupinu birokratskih zvijeri koje su imale smisla samo za tamnicu i vješala, da bi tako sačuvale egzistenciju zavrnutih paragrafa. Pri tom su sa svojim žrtvama postupali sa zajedljivom ljubaznošću unaprijed odmjerujući svaku riječ. - Vrlo mi je žao - rekao je jedan od tih cmo-žutih grabežljivaca kad su mu doveli Švejka - što ste opet pali u naše ruke. Mislili smo da ćete se popraviti, ali smo se prevarili. Švejk je šuteći potvrđivao glavom i držao se tako nedužno da ga je crno- žuti grabežljivac radoznalo pogledao i rekao: - Ne držite se tako glupo! No odmah je promijenio ton i nastavio ljubazno: - Nama je svakako vrlo neugodno držati vas u zatvoru, i mogu vas uvjeriti da po mojem mišljenju vaša krivica nije velika, jer s obzirom na vašu malu inteligenciju nema sumnje da ste zavedeni. Recite mi, gospodine Švejku, tko vas zapravo navodi da činite takve gluposti. Švejk se nakašlja i reče: - Ja, molim, ne znam ni za kakve gluposti.

- A zar to nije glupost, gospodine Švejku - nastavi grabežljivac hinjenim očinskim tonom - da vi, prema prijavi stražara koji vas je ovamo doveo, izazivate skupljanje naroda pred manifestom o ratu, nalijepljenom na uglu, i da bunite narod poklicima: „Živio car Franjo Josip! U ovom je ratu pobjeda naša!“

- Ja nisam mogao ostati ravnodušan - izjavi Švejk gledajući inkvizitora svojim dobrim očima - ja sam se uzrujao kad sam vidio da svi čitaju taj manifest o ratu bez ikakva izraza radosti. Nijednog poklika „Živio!“, nijednog poklika „Hura!“, uopće ništa, gospodine savjetniče. Kao da ih se sve to ništa ne tiče. I tada ja, stari vojnik devedeset prve regimente, nisam mogao više izdržati, nego sam viknuo one rečenice, a mislim da biste isto uradili i vi da ste bili na mojem mjestu. Kad je rat, mora se pobijediti, a mora se i vikati „Živio car!“, i o tom me nitko ne može razuvjeriti.

Svladan i skrušen, crno-žuti grabežljivac nije podnio pogleda nevinog jaganjca Švejka, nego je oborio oči na spise i rekao: - Potpuno razumijem vaš zanos, ali se on morao očitovati u drugim prilikama. Ta znate i sami dobro da vas je vodio policajac, tako da su vaši rodoljubni poklici mogli i morali djelovati na općinstvo više ironično nego ozbiljno.

- Kad koga vodi policajac - odgovori Švejk - to je težak moment u čovječjem životu. Ali kad čovjek ni u tako teškom momentu ne zaboravlja što treba da radi kad je rat, mislim da takav čovjek nije tako loš. Crno-žuti grabežljivac progunđa nešto i pogleda još jednom u Švejkove oči. Švejk odgovori nedužnom, mekom, skromnom i nježnom toplinom svojega pogleda. Časak su netremice gledali jedan drugoga.

- Neka vas đavo nosi, Švejku! - reče napokon službena glava. - Ali ako još jednom dođete ovamo, tada vas uopće neću preslušavati, nego ću vas odmah otpremiti vojnom sudu na Hradčane. Jeste li razumjeli? No prije nego se snašao, Švejk priđe k njemu, poljubi mu ruku i reče: - Neka vam za sve plati dobri bog! A ako biste kada trebali kakva čistokrvna psa, izvolite se samo obratiti na mene. Ja trgujem psima.

Ažurirano: Nedjelja, 14 Svibanj 2017 15:50
 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 23 Studeni 2016 18:22

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (3)

Dobri vojak Švej na policiji

Sarajevski je atentat napunio policijsko ravnateljstvo brojnim žrtvama. Dovodili su jednoga čovjeka za drugim, a stari im je inspektor u kancelariji za primanje govorio svojim dobroćudnim glasom: - Da, da, zapamtit čete vi nadvojvodu Ferdinanda!

Kad su Švejka zatvorili u jednu od mnogobrojnih soba na prvom katu, zatekao je ondje društvo od šest članova. Petorica su sjedila oko stola, a u uglu na krevetu sjedio je čovjek srednjih godina kao da zazire od njih.

Švejk poče ispitivati jednoga za drugim zašto su u zatvoru. Od petorice koji su sjedili oko stola dobio je, tako reći, potpuno jednak odgovor: -Zbog Sarajeva! - Zbog Ferdinanda! - Zbog ubistva gospodina nadvojvode! - Zbog Ferdinanda! - Zato što su u Sarajevu ubili gospodina nadvojvodu!

Šesti, koji je zazirao od te petorice, rekao je da on s njima nema ničega zajedničkog, kako ne bi pala na njega nikakva sumnja, i da on tu sjedi samo zbog pokušaja grabežnog umorstva nad nekim gazdom u Holicama.

Švejk sjede za stol u društvo urotnika koji su već po deseti put pričali kako su ovamo zapali. Svi su, osim jednoga, nastradali ili u gostionici, ili u vinari, ili u kavani. Izuzetak je bio neki neobično debeli gospodin s naočarima, zaplakanih očiju, koga su uhapsili kod kuće, u njegovu stanu, jer je dva dana prije sarajevskog atentata u Gostionici kod Brejške platio račun za dva srpska studenta, tehničara, i jer ga je vidio pijana u njihovu društvu detektiv Brixi u „Montmartru“, u Řetězovoj ulici, gdje ih je, kao što je već i potvrdio u zapisniku vlastoručnim potpisom, također častio.

Na prethodnom preslušavanju u policijskom komesarijatu on je na sva pitanja stereotipno zakukao:

- Ja imam trgovinu papira.

No to su mu jednako stereotipno odgovarali:

- To vas ne ispričava.

Omaleni gospodin, koga su uhapsili u vinari, bio je profesor povijesti, pa je krčmaru objašnjavao povijest različitih atentata. Uhapsili su ga baš u času kad je završavao psihološku analizu svakoga atentata riječima:

- Ideja atentata je jasna kao Kolumbovo jaje!

-Isto tako jasna kao i to da vas čeka zatvor na Pankracu - dopunio je njegovu izjavu pri preslušavanju policijski komesar.

Treći je urotnik bio predsjednik dobrotvornog društva „Dobromil“ u Hodkovičkama. Baš onoga dana kad je izvršen atentat, „Dobromil“ je priredio vrtnu zabavu s koncertom. Na svečanost je došao žandarmerijski narednik i zamolio prisutne da se raziđu, jer je Austrija u žalosti, na što je predsjednik „Dobromila“ dobrodušno rekao: - Pričekajte časak dok odsviraju „Hej Slaveni“!

Sad je sjedio ovdje oborene glave i jadikovao:

- U kolovozu se kod nas bira novo predsjedništvo, pa ako dotle ne budem na slobodi, može se dogoditi da me ne izaberu. A za predsjednika sam dosad biran deset puta. Neću preživjeti ove sramote.

Čudno se pokojni Ferdinand našalio s četvrtim uhapšenikom, čovjekom čista karaktera i neokaljana imena. Čuvao se čitava dva dana bilo kakva razgovora o Ferdinandu, dok nije naveče u kavani pri partiji marijaša, odnoseći žirovskoga kralja adutskom sedmicom, kliknuo: - Sedam metaka kao u Sarajevu!

Peti čovjek, kako je sam rekao, sjedi ovdje „zbog ubistva gospodina nadvojvode u Sarajevu“, a još mu je i sada naježena kosa i brkovi, tako da njegova glava podsjeća na stajskoga pinča.

U restauraciji u kojoj je bio uhapšen on uopće nije ni riječi progovorio, pa čak nije čitao ni novine o Ferdinandovu ubistvu, nego je sjedio za stolom potpuno sam, kadli mu odjednom priđe neki gospodin, sjede sučelice i zapita ga brzo:

- Jeste li čitali?

- Nisam.

- A znate li?

- Ne znam.

- A znate li o čemu se radi?

- Ne znam, ja ne marim za takve stvari.

- A ipak bi trebalo da se zanimate.

- Ne znam šta bi trebalo da me zanima. Ja popušim svoju cigaru, popijem nekoliko čaša piva, povečeram i ne čitam novine. Novine lažu. Zašto da se uzrujavam?

- Vas dakle me zanima ni ubistvo u Sarajevu?

- Ne zanima mene uopće nikakvo ubistvo, pa bilo ono u Pragu, Beču, Sarajevu ili Londonu. Za to postoje uredi, sudovi i policije. A ako kada koga gdje i ubiju, pravo mu budi kad je glupan i tako neoprezan da se dade ubiti!

To su mu bile posljednje riječi u tom razgovoru. Od toga časa on je samo glasno ponavljao svakih pet minuta: - Ja sam nevin, ja sam nevin!

Te je riječi viknuo i na vratima policijskog ravnateljstva, te će riječi ponavljati i pri prijevozu do kaznenog suda u Pragu i s tim će riječima ući

u tamničku ćeliju.

Kad je Švejk saslušao sve te strašne urotničke priče, smatrao je za umjesno da im objasni svu beznadnost njihova položaja.

- Svi mi vrlo loše stojimo - poče ih tješiti. - Nije istina, kao što vi velite, da se vama, to jest nama svima ne može ništa dogoditi. Zašto imamo policiju, nego zato da nas kažnjava zbog naših dugih jezika. Kad su već nastala takva opasna vremena da ubijaju nadvojvode, tada se nitko ne smije čuditi ako ga vode na policiju. Sve se to radi zbog sjaja, da bi Ferdinand došao na glas prije svoga pogreba. Što nas ovdje bude više, to će za nas biti bolje jer će nam biti veselije. Kad sam služio vojsku, dešavalo se da se u zatvoru našlo pola kompanije. A koliko je osuđeno nevinih ljudi! I ne samo u vojsci nego i pred civilnim sudovima. Sjećam se kako je jednom bila osuđena neka žena zbog toga što je zadavila svoje novorođene blizance. Premda se zaklinjala da nije mogla zadaviti blizance jer joj se rodila samo jedna djevojčica, koju je zadavila sasvim bezbolno, ipak je bila osuđena zbog dvostrukog umorstva. A sjećam se i onog nevinog ciganina u Záběhlicama koji je jedne božićne noći provalio u neku sitničariju. Zaklinjao se da je htio da se samo ogrije, ali mu to nije ništa pomoglo. Kad već sud uzme nešto u ruke, tada je zlo. Ali to je zlo potrebno. Premda svi ljudi nisu takvi nitkovi kako bi se moglo pretpostavljati, ipak se postavlja pitanje kako ćeš danas prepoznati čestita čovjeka od ništarije, osobito danas, u tako ozbiljno doba, kad su ustrijelili Ferdinanda. Tako su kod nas, kad sam služio vojsku u Buđejovicama, u šumi iza vježbališta ubili psa našeg kapetana. Kad je to kapetan saznao, pozvao je nas sve, postrojio nas i naložio da izađe iz reda svaki deseti čovjek. Ja sam, razumije se samo po sebi, također bio deseti, pa smo tako stajali mirno, ni okom da trepneš. Kapetan obilazi oko nas i govori: „Ništarije, lupeži, gadovi, hijene pjegave, htio bih vas sve zbog toga psa strpati u ajncel, isjeći vas na rezance, postrijeljati vas i napraviti od vas brodet. Ali da znate da vas neću štedjeti, kažnjavam vas sve sa četrnaest dana zatvora.“

Eto vidite, tada se radilo o psu, a sad se radi čak o gospodinu nadvojvodi. I stoga mora biti strašno, da bi žalost bila što veća.

- Ja sam nevin, ja sam nevin! - ponavljao je nakostriješeni čovjek.

- I Isus je bio nevin - reče Švejk - pa su ga ipak raspeli. Nikada i nigdje nije nikomu bilo stalo do kakva nevinog čovjeka. Maul halten und weiter dienen! - kao što su nam govorili u vojsci. A to je baš najbolje i najljepše.

Švejk leže na krevet i zadovoljno zaspi.

Uto uvedoše novu dvojicu. Jedan je od njih bio Bosanac. Hodao je po sobi, škripao zubima i svaka druga riječ bila mu je: „Jebem ti dušu.“

Mučila ga je misao da će mu se na policijskom ravnateljstvu izgubiti njegov torbarski koš.

Ažurirano: Četvrtak, 24 Studeni 2016 08:40
 
Knjiga koja je obilježila dvadeseto stoljeće PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 21 Listopad 2016 21:19

 

Jaroslav HašekDOBRI VOJAK ŠVEJK (1)

Jaroslav Hašek (na slici)

KAKO SE DOBRI VOJAK ŠVEJK UMIJEŠAO U SVJETSKI RAT

- Ubili nam dakle Ferdinanda! - reče dvorkinja gospodinu Švejku koji jeprije nekoliko godina bio otpušten iz vojske pošto ga je vojna liječnička komisija definitivno proglasila slaboumnim, pa se prehranjivao trgujući psima, ružnim, nečistokrvnim nemanima kojima je krivotvorio rodoslovlje. Osim toga bolovao je od reumatizma i baš je mazao koljena opodeldokom.

Kojega Ferdinanda, gospođo Müllerová? - upita Švejk ne pristajući smasažom koljena - ja poznajem dva Ferdinanda. Jednoga koji je sluga kod drogeriste Prčše, pa mu je jednom u zabuni ispio bocu nekakve tinkture za kosu, a poznajem još i Ferdinanda Kokošku koji sakuplja pasje izmetine. Obojice nije nikakva šteta!

- Ali, milostivi gospodine, gospodina nadvojvodu Ferdinanda, onoga iz Konopišta, onoga debeloga i pobožnoga!

- Isuse i Marijo! - uskliknu Švejk. - To je fino! A gdje se to desilo gospodinu nadvojvodi?

- Udesili ga u Sarajevu, milostivi gospodine, revolverom, znate. Vozio se ondje sa svojom nadvojvotkinjom u automobilu.

- Gle, gle, gospođo Müllerová, u automobilu. Da, takav gospodin može tosebi priuštiti, a pri tom i ne pomišlja kako se nesretno može završiti takva vožnja automobilom. I to još u Sarajevu, to je u Bosni, gospođo Müllerová. To su valjda uradili Turci. Nismo im smjeli uzeti tu Bosnu i Hercegovinu. Eto vidite, gospođo Müllerová. Gospodin nadvojvoda je sad već mrtav. A je li se dugo mučio?

- Gospodin nadvojvoda je odmah umro, milostivi gospodine. Pa i sami znate da s revolverom nema šale.

-Nedavno se također kod nas u Nuslama igrao neki gospodin revolverom i poubijao čitavu porodicu zajedno s pazikućom koji je dotrčao da vidi tko to puca u trećem katu. A poneki revolver, gospođo Müllerová, neće da opali, makar se stavili naglavu. Takvih sistema ima mnogo. Ali za gospodina nadvojvodu svakako su kupili kakav bolji revolver, i ja bih se smio kladiti, gospođo Müllerová, da se onaj čovjek koji je to uradio, za tu zgodu lijepo obukao. Ta znate i sami, pucati u gospodina nadvojvodu, to je vrlo teška stvar, to nije kao kad zvjerokradica puca na lugara. Ovdje se radi o tome kako da do njega dođe, pa na takva gospodina ne smijete ići u dronjcima. Morate ići s cilinderom na glavi, da vas prije ne pokupi kakav policajac.

Ažurirano: Petak, 21 Listopad 2016 21:22
 
Proba PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 21 Listopad 2016 05:26

Proba

 


Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • RUŠID - roman u nastavcima
    Apsolutno se slažem s tobom moj polu-imenjače. ;-) Više...
    18.11.18 02:37
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane, ne zahatori, ali mislim da je ovaj moj polu-imenjak Zike nestrpljiv da procita sta se desava... Više...
    17.11.18 12:46
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Boga mi se oteglo. Ali nema veze, izdržao je Zike i gore. ;) Vozdra. Više...
    17.11.18 02:20
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Zike, ako Vam se radnja otegla, lijepo forget Rušida i to je to. Što se tiče pitanja odgovor bi moga... Više...
    15.11.18 08:01
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Ne bih da dosađujem ali moram priupitati nešto: “Ima li još kol’ ko?” :roll: Više...
    13.11.18 16:02
    Autor - Zike
  • Otvoreno pismo reisu-emeritus...
    Ovo pisanje je za pohvalu, da neko napokon nešto tačno (istinito) napiše o reisu Ceriću koji je uspi... Više...
    05.11.18 17:29
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Nemanjin portret
    Eeee, Amire, Amire! Grdne rane moje, o čemu sanjate. Iz faze jednog tetrijeba koji svoje megasrpstvo... Više...
    05.11.18 10:06
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nadane, doći će i moje vreme, kada će se stvoriti povoljne okolnosti kada će i ovakvi "doći do izraž... Više...
    04.11.18 23:27
    Autor - Amir Čamdžić
  • Nemanjin portret
    Zijo, Amir Čamdžić je u dubini duše jako nesretan izgubljeni čov(j)ečuljak. Htio bi biti nešto što m... Više...
    04.11.18 22:47
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nas "do kraja zivota Srbin" bi trebao da malo vise prati sociolosku nauku, azurirao bi stanje oko pi... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    @ Amir Camdzic Sramotno za jednog pravnika da toliko brka babe I zabe, da ne pravi distinkciju izmed... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    Nema to nikakve veze sa tim da su Srbija, Srbi, Beograđani kako god nazovite, izvršili agresiju na B... Više...
    03.11.18 16:11
    Autor - Zike
  • Nemanjin portret
    https://www.youtube.com/watch?v=yt9Uy-1zuQw&t=1559s Više...
    03.11.18 09:30
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Salih Selimović - Moj predak primio je islam 1650., mi smo Vujovići iz Hercegovine „Moja je želja bi... Više...
    03.11.18 09:21
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Ja ne razumem čemu potreba Emira Kusturice da se pravda bilo kome za svoje poreklo, ko su mu bili ot... Više...
    03.11.18 09:02
    Autor - Amir Čamdžić
  • Jedan savjet
    Fala na clanku, pred dva dana na kolonoskopiji mi j utvrden diverticolosis coloni totius uz napomenu... Više...
    02.11.18 21:36
    Autor - Durdica Jelenc
  • Nemanjin portret
    Emirovoj majci nije ime Senka, već Senija. Nebitno, čovjek se osjeća nacionalno Srbin i sasvim dovol... Više...
    02.11.18 21:27
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Koliko ja znam u ovom tekstu je napravljena cinjenicka greska. Senka Kusturica, rodjena Numankadic n... Više...
    29.10.18 22:24
    Autor - Zijo
  • Feljton o izraelskoj politici ...
    Vlado, dobro ti Zike napisa, ne pravi se ni ti ni ostali mutavi, a ja dodajem glupi. Srbi iz Srbije ... Više...
    29.10.18 22:03
    Autor - Zijo
  • Feljton o izraelskoj politici ...
    Normalno da su Srbi agresori kad su proglasili srpsku republiku BiH. Vlado ne pravi se mutav, možeš ... Više...
    24.10.18 17:13
    Autor - Zike
home search