LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Roman ''Daidža''
Zadarska priča - DAIDŽA PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 09 Siječanj 2015 23:30

 

DAIDŽA

Nadan Filipović

Uvodne riječi autora

ZadarOva zadarska priča je objavljena 2008. godine u Melbourne u skromnom tiražu od 500 primjeraka.  I sada, nakon punih šest godina zamole me ljudi da im pošaljem tu knjižicu, a ja imam samo nekoliko primjeraka koje želim sačuvati mojoj djeci i unucima. Zato sam poslušao savjet jednog dobrog poznanika koji mi je sugerirao da je postavim na OKO. Na taj način je ova priča dostupna svim onim koje ovakvo štivo interesira.

Svaki napisani i objavljeni tekst podliježe ocjeni javnosti i kritičara. To svakako vrijedi i za ovu sasvim običnu priču. Likovi i glavni elementi ove priče odista nisu fikcija. Priču sam namjerno pisao za mnoge od vas neuobičajenim, sirovim i grubim jezikom, a u nekim segmentima i jednim nekonvencionalnim stilom, što mi nisu oprostili ni recenzenti. Taj jezik i jedan tip neuobičajenog ili nesvakodnevnog stila može zasmetati nekim čitateljima. No, to je moj izbor i ja taj jezik i taj stil nisam htio mijenjati. Naime, svu tu priču sam doživjeo “oslikanu” baš tim sirovim jezikom; jezikom koji se i sada ponekad i ponegdje koristi u “Saraj’vu” i širom Bosne. U priči ima čak i nekih neprimjerenih izraza, ali oni ne trebaju povrijediti ničiji ukus jer reflektiraju samu grubost svakodnevnice nekih likova iz ove priče koju su kreirali usud i život. Biće onih kojim se ta priča neće svidjeti, a biće i onih kojim će se svidjeti, što je sasvim normalno. Zna se da se nije još onaj rodio, ko je cijelom svijetu ugodio. Tako je bilo, tako jest i tako će uvijek biti.

Posebno se zahvaljujem gospodinu Slobodanu Bodi Stefanoviću, jednom gospodinu književniku i pravom poznavatelju bosanskog „damara“, koji kao i ja životari ovdje kao emigrant, autoru knjiga koja se lako ne ispuštaju iz ruku i čitaju u jednom dahu, a to su „Čo'ek nije 'tica“ i S golubovima u Tuzli“. On mi je dao veliku podršku i nagovorio me da „Daidžu“ i vama ispričam, odnosno napišem u ovoj formi. Dao mi je i neke dobrohotne sugestije, od kojih sam neke prihvatio, a neke nisam. Zbog toga mi mi Bodo valjda neće zahatoriti.

Priča je napisana onako „za raju“, a znam da će biti predmet ocjene naših sveprisutnih kritičara opšte prakse i njihovih primjedbi. Međutim, pošto su me prvo roditelji kao dijete stalno za svašta kritikovali, pa onda isto nastavili učitelji i profesori, pa šefovi, pa neki bjelosvjetski predsjednici nekih organizacija bombastičnih naziva, pa me stalno nešto kritikuje i moja supruga, te ja bogme oguglo, naučio se i navik'o na kritike. Na jedno uho ušlo, na drugo bogme izašlo. Ja sve klimam glavom, duboko svjestan da kritičara ima više nego čitatelja. No, ja dalje radim po svome. Onako kako osjećam. Ima ih i previše koji pišu za kritičare. Ne moram valjda i ja biti među njima.

Nadan Filipović, Perth, Western Australia, (objavljeno u Melbourne, Vistoria, 2008)

Zadarski dani

Kiša je danima i noćima oplakivala posivjeli Zadar. Nikako da stane. Svi su se ti prekišoviti dani i noći stapali u jednu maglovitu melankoliju. Kiša i samo kiša. Kiša što grgolja po zatvorenim griljama, kiša što bubnja po simsovima… Ponekad predahne, kao da se malo odmara, nešto premišlja, pa opet udari po starom. Baš kao da su se nebo, i nešto poviše neba, naljutili na ovaj stari grad. Izhanđali šuplji oluci zapišavali su mlazove vodurine po olinjalim fasadama. Nakon desetak dana činilo se da u ovom filigranskom gradu sunce nije nikada ni sijalo. Zadar kao da je nedavno umro. I ima ga, i nema ga. Njegove su ulice, stare kale i kalete, posve puste. Nikoga nigdje. Samo bi ponekad pokoja umbrela brzo promakni i još brže nestani.

Kad padaju duge, danonoćne kiše, u ovom predalekom australijskom gradu, u kojem sada živimo, i koji je po svoj prilici naša zadnja životna marina, te kiše me baš uvijek podsjete na Zadar, na naše zadarske crne ratne i sive poratne godine. Kako god se osvrnem, više je ružnih nego li lijepih uspomena iz Zadra. Svaka vrsta ovozemaljskog rugla postaje još upečatljivija u dodiru sa vanvremenskom ljepotom, kakva je i ovaj stari, u arhitektonskom i estetskom smislu prelijepi grad. Zadar je nekada bio prostorno mnogo manji, ograničen samo na staru gradsku jezgru, ali je bio veći i gradskiji na neki drugi, kažimo, civilizacijski način. Kako vremena prolaze to gradsko i građansko kao da se sve bespomoćnije topi jer se grad puni malograđanskim papanima, novodošlim izbjeglicama, koji su se “privremeno”, kao većina svih balkanskih izbjeglica, dokopali urbanih sredina, panično hvatajući maglu ispred razularene četničke hordosije. Okolozadarski Hrvati su u ta posmrćena vremena bježali u stvarnosti ispred svojih dojučerašnjih susjeda, koji su njih susjede zvali komšijama, a s kojima su znali danima i noćima bezbrižno ispijati bačve vina, rezati pršute i u dugim zimskim tminama urlikati neke čudne seljačke pjesme, koje je malo i tko i ko razumio, a mislim da ih nisu potpuno razumjeli ni sami pjevači. Ti su komšijski susjedi preko noći podivljali, intoksicirani ili drogirani razbuktalom velikosrpskom idejom i snovima o Srbiji od Virovitice preko Karlovca do Karlobaga, na njenoj zapadnoj granici, a jednog lijepog i pogodnog dana do Beča i Milana. Svi Hrvati preko noći postadoše krvožedne ustaše na koje je došao red da budu poklani, opljačkani i popaljeni. Pjevalo se razdragano na Radio Kninu: "Oj Hrvati, oj Hrvati, al' ćemo vas klati..., Neka, neka, tako treba, poklaćemo po Zagreba..., Braćo, sestre, Srbin nije, ko ustašku krv ne pije..., Jooooj, veselju neće biti kraja, kad Tuđmana objesim za jaja....“.

Ažurirano: Subota, 10 Siječanj 2015 14:20
 


Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search