LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid"
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 23 Svibanj 2018 18:41

 

DrvoRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (6)

Jedan od zidova sarajevskog svijeta se ruši, a uskoro će i ostali.

Rušid je nakon nekoliko dana otišao do mesara Fadila. Rekao mu je da Moric Gaon i njegov poslovni partner Tolentino zatvaraju svoju veletrgovinu i magacin. Objasnio je da je opet nezaposlen, da mu valja boležljivu mater hraniti, te upitao može li se vratiti čišćenju drobova? Fadil objeručke prihvati i Rušid opet poče one svoje ture – mesnica, pa na Darivu ili čak oko Kozje ćuprije, pa peri i peri dok iz želudaca i crijeva ne počne čista voda izlaziti. Dobio je posao čišćenja drobova i kod još trojice mesara. Mlad je i pun snage. Jeste da se nahoda, ali kad aščijama proda škembad boga mi kući i friška somuna donese, a i koja para Safeti ostane. Samo je strepio kako će se mater snaći ako dobije poziv za regrutaciju.

Nastupi 1941. godine. Sredina je marta. Nekakav čudan mir je vladao Sarajevom. Svaki dan je sa sepetom na leđima. Trči na ispiranje na Miljacki.

Jednog dana, sredina marta je bila, taman počeo ispiranje jednih junećih crijeva malo poviše Darive, kad se začu naka dreka. Rušid se izvuče iz grma koji ga je skrivao od pogleda, kad šta će vidjeti? Na suprotnoj strani, jedno tristotinjak metara na lijevu stranu od Babića bašće, nekakav se dedo popeo na drvo pored džamije. U pidžami je i bos. Rukama se pridržava za drvo i dere se na sav glas: “Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sel-lem je 'vako rek'o - smak sv'jeta neće nastupiti sve dok sunce ne izađe na zapadu; kad' to ljudi tada vide, svi koji budu živi na površini zemlje će vjerovat', a to je vr'jeme kad nijednoj duši neće bit' od koristi što će vjerovat' tad', ako nije vjerovala prija. Pokori se narodeeee! Smak svjeta se približioooo! Nestaće i oni koji su vjerovali i koji vjeruju, a u smak svjeta ne vjeruju. Šnjima će i oni koji ne vjeruju nit' su vjerovali, a u smak svijeta sumnjaju.“

Oko drveta prava gungula. Nekoliko desetina ljudi i nekoliko žena. Odozdo se deru: „Sađi doli Uzeir efendija, molimo te. Sađi ako Boga znaš! Sađi da s nama budeš kad smak svjeta dođe. Hoćemo mi s tobom, našim imamom, da dočekamo smak svijeta. Sađi, bolan ne bio, eno ti se hodžinica bajlisala i nikako sebi ne dolazi. Preklinjemo te da sađeš jer će ubrzo doć vatrogasci da te k'o prošli put ozgo skidaju. Ha'de ba s'lazi, razbolićeš se. Evo kišica hladna počela.“

Uzeir efendija ni mukajet. Nastavlja se derati: „Akšamsko će vr'jeme nastupit'. Uzvišeni Allah će poslat' vjetar iz pravca Šama koji će tri puta obaći zemaljsku kuglu i uzeće dušu svakom' u čijem srcu bude bilo kol'ko i trun imana. Tog' dana akšam-namaz niko neće ni klanjat'. Smak svijeta će nastupit' i zbog radi od tog' što se mnoge ženturače i mnogi ljudi, poput magarica i magaraca, jebu na javnim mjestima. Svojim očima sam vidio. Da, da! Svojim očima. Allaha mi! Vjeru smo zijanili. Omladina ne zna šta je namaz, šta je post, šta je zekjat, šta su fitre, a kamo li šta je hadž. Samo rakijetinu piju, puše cigaru na cigaru, kockaju se i jebu se po javnim mjestima. Niko ih ne uči šehadet….. Opet ove nove hodžice nabili drobove, gmaze i gramze po dženazama, samo da steknu, da im je još više. Svaki od se'jačkih hodžica sebe k'o reisa sanja. Narodeeee, ima podosta hodža koji piju rakiju, pa poslije opijanja u gubice nevjerničke metnu po šaku nanijag bonbona da se rakija iz njiha ne čuje. Da ne bazde na rakijetinu. Misle Allaha dželešanuhu nanijag bonbonama prevarit'. Sakriju se, forange navuku pa loču rak'jetinu, k'o da ih Allah dželešanuhu kroz forange viđat' neće. Ne poštuju nas stare hodže. Izgurali nas do zadnjeg safa. Uskoro će nas jamda i iz džamija istjerivat' kako su mene iz ove moje džamije isćerali. U Saraj'vu sve hodže se'jaci. Kijamet nam dolazi. Mnogi Sudnjeg dana dočekat' neće. Uskoro će vam se vid od straha ukočit', mjesec će se pomračit', a sunce i mjesec spojit'. Tog dana čo'jek će povikat' - Kuda ćemo bježat'? - Nikuda! Nikuda! Utočišta nejma. Nejmaaaa! Džabe vam je i ovaj akšam klanjat'. I ne očekujte ništa od onih koji su od vas sve očekivali i sve očekivano na sahanu od vas dobili….Djeca više nisu djeca, već katili rodite'jski. Samo čekaju da mater i babo heleknu pa da steknu…… Šejtan će inovjerni jedan narod uništit', al ga neće moć' svega uništit'. Ostaće tog naroda i on će se svetit' za svoju zlu sudbinu na onim koji mu krivi nisu, al' su slabiji od njega i njegovijeh zaštitnika. Taj će narod postat' gori od samog šejtana što je njima hotjeo dokundisat'. Doće ostaci ostataka otog naroda što sebe naziva izabranim od Boga; doće u muslimanske avlije k'o prognan narod pa će u otim avlijama svoje šatore postavit'. Vlasnici avlija će otog naroda žalit' i svoje će mu gostoprimstvo darežljivo pokazat'. Neće dugo proć' a otaj prognati narod će sve muslimanske kuće otet', a svoje dobročinitelje će u šatore prognat'. Sav će him zirat i imanja pootimat', a njiha, djecu him, unučad i praunučad će nemilo ubijat' i niko na dunjaluku ni mukajet bit' neće. Daklem, oni koje je šejtan proganj'o postaće gori od samog šejtana, al' ni to neće vječito trajat'. Oni će u džehenemskijem vatrama jope gorit' jerbo će sami ote vatre potpalit' ne havizajuć' da će hina jope vatra progutat'. I oni koji za urneka samo ostanu jope će tulit' i kukat' nad sudbinom svojom k'o da sami za nju krivi nisu. Allah je nad nama i ako tako ne budne svi će na dunjaluku njihovi robovi postat'. Niko dugo neće smjet' ništa protiv njiha rijet', svi će sve viđat, al' nije'ne neće smjet' progovorit'. I to će sto godina trajat' i po njih sve će jope se džehenem na dunjaluk spušćat' i r'jetko će ko od njiha ostat' i ti r'jetki koji ostanu će ko zmija noge krit' da su oni od tog naroda. I ovdi, u Sarajv'u je sve skoro njihovo, al' neće bit dugo njihovo, al' neće ni naše bit' jerbo i nije naše i bilo bi haram njihovo sebi uzet', al' će drugi inovjerci pod križem i krstom doć' i sve njihovo poklopit' i otet' him, a njiha će većinu pobit'. ”

-Prevrno je sasvim i nejma l'jeka za ovaj mahnitluk. Džabe nam ga je i u mahnithanu mećat' jerbo za njega ni doktora psihijatora ni l'jeka nejma na dunjaluku – postavi “dijagnozu” jedan od Uzeir efendijinih zetova.

Uto se Uzeir efendija nekako poče spuštati, a kad se dovoljno spustio dva ga njegova zeta spengaše i ubaciše u vozilo hitne pomoći. Pravac Jagomir kod doktora Karabaića koji ga je na navaljivanje familije nerado otpustio iz ludnice prije dvije hefte.

Gomila se razišla, ponovo je nastupila tišina koju su samo remetili grgolj vode i jači zvukovi ispuštanja ispiranih crijeva i drobova u plićaku.

Rušid na tren kroz glavu bljesnu šta ako duševno oboljeli Uzeir efendija ima pravo, ali brzo odagna tu zloslutnu misao.

Ažurirano: Srijeda, 23 Svibanj 2018 18:46
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 21 Svibanj 2018 20:45

 

NightRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (5)

Šarao je i šarao, čekajući da prođe ponoć. Neće Ramizu ostati dužan. Još jedna dvobanka i Ramiz će biti više nego zadovoljan. Reći će mu da nije htio smarati konje, a daće mu na peškeš i fišek sirove kafe.

Kad je stigao pred kuću oblaci prekriše mjesec. Nesta srebrne mjesečine. Odjednom se, kao utvara, Safeta stvori pored njega.

-Mati, idi u kuću. Sam ću istovarit'.

-Sine dragi, nalet te ne bilo, đe si to sve pokr'o. Joooj, majko moja, Allahu dragi, k'o da gledam…. eto đandara jal' noćas, jal' sabahile. Sine, haram je ovo sve. Harama u kuću neću. Gon'  to i vraćaj na vakat dok đandari došli nisu.

-Mati draga, nije haram, već halaljeno od gazde Morica. On uskoro zatvara firmu, veli gurava su vremena, pa nemade plaće mi isplatit' i dade robu umjesto plaće.

-Ha'de, bolan ne bio, rahmetli bi Ramo dvajes godina svaki dan bez odmora irgatio, pa jope ne bi skupio para za kola puna svačeg'.

-Šuti mati. Karavakat je na pragu. Ha'de da sklonimo, l'jepo rasporedimo, zaštitimo od miša, pa da imamo za crne dane što su pred nama. I šuti kako ti je rahmetli mati pod rahmetli ocem šutila, i nikom ni r'ječi.

Istovarali su i slagali, a sve u najcrnjoj tami jer Safeta nije htjela ni petrolejke upaliti. Kad su došli do donjeg reda, odnosno do vreća s brašnom ispod kojih je bila limena kutija, Rušid reče materi da ode i podgrije mu štogod za večeru. Ona tiho ode uz basamke.

Rušid vreću po vreću na rame pa unosi u magazu. Prvo je stavio kutiju na pod, a onda preko nje vreće.

Uđe u kuću ne paleći svjetla, na brzinu pojede nekakav gulaščić što mu je mati podgrijala i leže. Neće san na oči, pa eto ti. Sve je osluškivao ne bi li čuo kakav sumnjiv zvuk ili grebanje oko brave na vratima magaze. U tom nemiru je možda uspio otkunjati par puta po pola sata.  

Sutra, dok još nije svanulo, vrati Rami kola i konje. Objasni da nije htio morit' konja. Dade mu još dvobanku i pogolem fišek sirove kafe za mater mu. Kad je krenuo konji kao da će se pokrenuti za njim. Sve ga gledaju i ržu.

-Aaaa! Ovo je čudo. Nikad za mnom krenuli nisu, a u tebe gledaju k'o da su u te zaljubljeni, od sreće ržu i da ih pušćam, poletili bi za tobom.

-Vallahi billahi, ne znam šta him je. 'Fala i Allahimanet.

-'Fala tebi, previše si dao, a mater će mi se pravo obveselit' kad joj ov'liko kahve donesem. Evo ti ba dvobanka izvadka. Dosta je kahva. I previše.

Jok ba! Samo metni u šlajpek. Allahemanet.

-Allahemanet.

…….

Preksutra se navuče mrkla noč, oblačna, bez mjesečine, crna da ne može crnija biti. Safeta oko jedanaest učećerila, spava k'o top. Rušid se nečujno izvukao iz kreveta pa bos krenuo na vrata. Podmazao ih je jučer, da ne zaškripe. Sišao je do magaze. Tiho otključao Okretao se lijevo-desno. Ništa nije vidio, niko, dakle, njega ne vidi. Zavukao je ruke ispod vreća s brašnom i napipao kutiju. Polahko je iznese u crnu noč. Sinoč oko ponoći je tačno izbrojao trideset i osmi direk počevši od prvog lijevog do avlijske kapije. Pored njega je ostavio pogolem kamen. U naramku ponese kutiju. Pipao je i pipao u mraku i konačno napipa kamen. Tu je trideset i osmi direk. Drmao je direk što tiše, lijevo pa desno, naprijed pa nazad i jedva ga izvadio. Onda je uzeo ašov, onaj Ramin špicasti, pa čučeći poče kopati da produbi rupu. Kopao je i kopao, baš bez zvuka, kad se oglasiše komšijski psi. Leže na već rosnu travu. Psi se ubrzo utišaše. Nastavio je kopati. Probao je da li kutija može da stane u rupu? Može. Postavio je direk na nju. Joj, direk malo viši ostalih. Može neko primjetiti da je viši od ostalih, da se nekako izdvaja. Izvadio je kutiju, iskopao još zemlje, stavio kutiju u rupu, a na kutiju postavio direk. Sad' je štimalo. Zatrpao je rupu i utabao svu zemlju oko direka, a sutra na noć će kokošijeg izmeta zakopati oko direka da tu što više korova izraste.

Vrati se i leže. Uzdahnu nekoliko puta. Gola je voda. Prevrtao se u nekom čudnom nemiru već opterećen tajnom koju od sada mora držati u sebi. Kao u hodajućem mezaru.

(nastavlja se)

Ažurirano: Ponedjeljak, 21 Svibanj 2018 20:50
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 19 Svibanj 2018 09:17

 

Old metal boxRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (4)

Kutija

Magacin se sve više i sve brže praznio, a nova roba više nije dolazila na skladištenje. Rušid je osjetio da postaje višak u magacinu jer što će u njemu noćni čuvar kad skoro više i nema što da čuva. U Čaršiji je vladalo i pojačavalo se zlurado uživanje kako muslimanskih, tako i pravoslavnih trgovaca i gazda. Uopće i nisu skrivali svoju radost što jevrejska konkurencija ubrzano tone i propada, te su se nadali da će se propašću konkurencije njihovi profiti golemo uvećati. Bio je to, kako će vrijeme koje brzo dolazi pokazati, baš “račun bez krčmara”.

Jednog jutra dođe gazda Moric ranije u kancelariju. Nikog nije bilo osim njega i Rušida.

-Sabah hajrula i šalom moj dobri sine. Evo, ja uranio - zoru prevario. Nemoj pomisliti da sam došao tebe provjeravati. Jok! Nego šta je?! Noćima oka sklopiti ne mogu. Bolje bi mi bilo da sam svaku noć dolazio i da smo nas dvojica dominama il' tavlom zabavili. Moj Rušide, karavakat je na pragu. Bježe Jevreji iz Njemačke, Austrije, Češko-Slovačke, Mađarske i odkud sve znam. Puna je Kraljevina Jevreja izbjeglica. To je, međutim, klopka. Hitler će i Jugoslaviju zamezetit', ma kol'ko mu ovi današnji političari išli kao krmku niz dlaku i muda na okukama zanosili. Valjam firmu isprazniti, dakle, sve što je u skladištu bud zašto rasprodat', i dok je vakta, a pitanje je da li ga više i ima, pa nagarit' odavde. Neće me šubha prevarit', k'o nikad do sad'. Nego, da tebi Moric nešto kaže. Nađi, bolan ne bio, kakva furmana, što se kaže sutra, pa prevuci desetak vreća brašna, soli svakako, so će biti k'o suho zlato, šećera par vreća, zejtina nekoliko kanti, po volji ti, konzervi sardine i pašteta nakamaraj, ionako im je blizu kraj roka upotrebe al' znaj da mogu trajat' i još makar deset godina…ma uzmi puna kola moj Rušide, valjaće materi i tebi, rat nam kuca na vrata. Teška srca ti velim da mi je stvarno žao što više ne trebaš dolaziti na pos'o, jer ću sve likvidirati pa ključe u katance, gotovo je i sa prodajom i sa veleprodajom. Valja mi familiju i vlastitu glavu spašavati. Da mi se nekako Amerike dokopati pa makar u njoj gologuz osvanuo. Ne bi dugo bio gloguz kokuz. Snaš'o bi se ja i na Marsu, a kamo li u Americi.

-Poštovani gazda, ne brigaj se za mene. Vidim i ja da se nešta iza brda valja, al' ipak mislim da rata bit' neće. Meni se svakako sprema poziv za u vojsku, a šta ću poslije, eeee… to baš ne umijem sad' rijet'. Nego, šamse nema da bilo šta iz radnje ponesem. Mogu samo pon'jet' što rukama mogu pon'jet', svakako samo ako platim.

-Hajde, bolan ne bio, nemoj mi se tu namiti. Znam da si pošten, da si ponosan, da sve sa svojih deset prsta stvaraš, ali pomisli na mater, ako nečeš na sebe. Još ti nisi zelenih opanaka poder'o, moj sinko. Upamet se. Sutra da su kola bila pred magacinom. Jes' čuo? Ni jedne više! Moja se ne poriče. Kajado!

Rušid se počeša po glavi i smjerno reče: “Kako vi kažete gazda Morice. Stid me je, u crnu zemlju bi prop'o da mogu. To mi dođe k'o naka sadaka….

Dosta! Kakva sadaka, bolan ne bio! Bolje da ti kola robe materi i sebi odvučeš, da imaš štek za crne dane što su iza čoška, nego da čaršijska jalija razvuče 'nako. Čekam te sutra uvečer. U sedam se nacrtaj. Najkasnije. Hajde sad.

Rušid je znao oko kola i konja. Nije ni šest bilo kad plati Ramizu iz Hladivoda sokaka dvije banke u komadu i ovaj mu posudi kola i konje da se posluži uz molbu da konje uzbrdo ne goni, već plahko, 'nako lag-laganice, s odmaranjima. Sretan Ramiz da ne mora “drva” utovarati i istovarati, jer mu je Rušid reče da mu valja tri-četiri metra drva za zime obezbijediti. A da ga je zovnuo da on furmani, Ramiz mu opet ne bi mogao naplatiti više od te dvije banke.

Dovezao se još prije sedam. Vidi svjetlo u kancelariji. Izađe gazda Moric.

Ažurirano: Nedjelja, 20 Svibanj 2018 09:46
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 16 Svibanj 2018 10:03

 

Magacin„Rušid“ – roman u nastavcima

Nadan Filipović

Poštovani posjetitelji Bošnjačkog oka,

na portalu je postavljena rubrika „Roman – Rušid“. Počinjemo objavljivanje u nastavcima. Oni koji nisu „naletjeli“ na prve nastavke jednostavno mogu, svakako ako uopće i požele, „kliknuti“ na rubriku „Roman Rušid“ u sadržaju sa lijeve strane naslovnice, pa će moći pročitati poropuštene nastavke.

Glavni junak ove duge, duge priče je Rušid, rođeni Sarajlija iz jedne od mahala sa padina našeg grada. Njegov život su napisali sudbina i stjecaj niza okolnosti na koje on nije mogao utjecati. Ja sam samo kao neki zapisivač. Dakle, radi se o romanu u kojem je glavni lik čovjek koji se rodio u strahu, živio strah i umro u strahu, daleko, daleko od svog rodnog grada.

Roman je zasnovan na istinitim činjenicama. Rušid je stvani lik kojeg sam imao prilike upoznati 1974. godine u Sarajevu. Normalno, kao autor sam promijenio ime glavnog junaka, te neke druge podatke koji bi, ne daj Bože, mogli biti neugodni i bolni za njegovo potomstvo.

Nadam se da će se još poneki stari Bosanac, iz one grupe koja je emigrirala poslije Drugog svjetskog rata u Australiju, bude li uopće čitao ovaj roman, sjetiti tog od mnogih davno zaboravljenog lika sa periferije Adelaide.

Molim vas da mi ne zamjerite na određenim elementima tzv. mahalskog sarajevskog žargona koji odavno postoji, a i danas se tamo uveliko koristi, i bilo bi možda šteta da izumre kao što mnogo šta u Bosni izumire, ali ne samo u Bosni.

Svaka sličnost sa stvarnim likovima je (ne)namjerna.    

Rušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (3)

Jahudijama se crna vuna prede – mi ostali iz čaršije moremo oadhnut. E neka him!!!!

1939-ta je.

Rušid već četiri godine radi za Morica Gaona i Tolentina u njihovoj veletrgovini kolonijalnom robom. Bez dana godišnjeg. Nit' mu neko nudi godišnji, nit' ga on traži. Dolazi tačno petnaest minuta do sedam navečer, kada se skladište zatvara. Preuzima ključeve. Noćni je čuvar. Nije šala. Skladište je prepuno svakojake robe. Gazda Moric Gaon ga je primio za čuvara jer su bile zaredale noćne krađe. Hrsuzi su se znali preko krova ušuljat' u skladište i nakrast' se svačega. Gaon je bio jako dobar prema Rušidu. Nije bio dobar ispočetka, dok je trajao tromjesečni probni rad. Bio je hladan i strog. Testirao je Rušida pomoću različitih finti i trikova svojstvenih iskusnim trgovcima. Znao je zalijepiti skoro nevidljive konce preko ladica da ujutro vidi je li Rušid ijednu otvarao. Znao je na stolu ostaviti kuvretu sa snopčićem para da vidi hoće li makar banka faliti. No, Rušid se nije nikad uhvatio na bilo koju od njegovih “udica”, pa i kad je na njima bio i najbolji, masni mamac. Radio je svoj posao veoma temeljito i na najpošteniji način, jer je dobro znao da sva ta roba u skladištu nije bila njegova i da ništa ne smije pojesti, čak ni taknuti. Krađa nije bilo, česte inventure su pokazale da u skladištu sve štima, te je Moric Gaon bio prezadovoljan. U opisu posla je bilo da radnim danom počisti kancelariju i da zimi, već u pet izjutra, naloži golemu peć da gazdu u toplom dočeka.

-Rušide sine, je li i noćas sve bilo u redu?

-Jaštaradi gazda! Ko me zatekne da po noći u sklatištu zaspem nagrada sl'jedi, a meni noga u guj'cu, da izvinete na izrazu. A ako se, kojom svojom nesrećom, kakav hrsuz uvuče preko krova u skladište, ima da ga više nema. Samo će heknut' s krovnih greda napolje, daklem, nesretan slučaj.

-Ama jok sine Rušide. Jok! Nije sva ova roba ljudskog života vrijedna. Propusti ga kroz šake i sveži k'o cuku na sindžir do sabaha i do policije. Joj ne! Mariši ga dobro, pa ga na sabahu pusti. A ono, ako ti se uzspava, a ti malo prilegni. Ču'ćeš, bolan ne bio, ako neko po krovu ili oko vrata horlja.

-Ma jok Moric efendija! Ti mene pošteno i prepošteno plaćaš i ja moram uzornim radom plaću zaradit'.

-Hodider sine vamo. Vidiš li onaj golemi grozd duguljasta voća što se žuti?

-Vidim, da vidim. Sve sam noćas oko njega hod'o pitajući se šta li je to?

-To su banane, Rušide moj. To je slatko voće što raste u Africi i Južnoj Americi. Tamo hajvan s njima hrane, a u Evropi je skupo k'o abu zenze. Evo otkini materi i sebi po jednu da probate.

-Ma jok Moric efendija! Ne znam kako se to jede. A i jazuk je davat' materi i meni to što je skupo k'o abu zenze. Nije to voćka za sirotinju. Ostavite. Prodaće se radoznalu parajli svijetu.

Moric Gaon otkinu jednu banana, učas je oguli i dade pola Rušidu, a pola on strpa u usta. I Rušid zagrize malehnim grizom, a usta mu ispuni okus kakva nije do tog dana upoznao.

-Baš je slatka. I ti je gazda oguli brez čakije. Aaaa?

-Jašta radi! Nego, evo tri materi Sadeti, poselami je maksuzile od mene, a evo dvije tebi.

-Nije ona Sadeta. Ona je Safeta. Ma, vama je svejedno. Nemoj nama sirotinji ba banana dragi gazda Moric! Jazuk je ba! Štetova'ćeš brez veze. Za nas sirotinju je krompir, budimka, kuruz varenjak ja l' pečenjak, šljiva, hošafka, takiša, jabuka i dosta.

-No, no! Gazda se slušat' mora, moj sinko.

Uze jednu smeđu kesu i stavi pet banana u nju.

-Ode ja gazda! Fala ti đe čuo i đe ne čuo. Nek' tebi i u tebe ti evladu Allah dželešanuhu dobra zdravlja podari i svake nafake. Baš si dobar čoj'k.

-Evo i deset deka ove najnovije taze brazilske kahve materi, a i tebe ako fildžan zapa'ne…

-Uh…previše je. Al' ne smijem odbit'. Allahimanet gazda!

-Allahimanet sine. Selam češ materi.

Ažurirano: Srijeda, 16 Svibanj 2018 15:53
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 14 Svibanj 2018 15:07

 

Muha„Rušid“ – roman u nastavcima

Nadan Filipović

Poštovani posjetitelji Bošnjačkog oka,

na portalu je postavljena rubrika „Roman – Rušid“. Počinjemo objavljivanje u nastavcima. Oni koji nisu „naletjeli“ na prve nastavke jednostavno mogu, svakako ako uopće i požele, „kliknuti“ na rubriku „Roman Rušid“ u sadržaju sa lijeve strane naslovnice, pa će moći pročitati poropuštene nastavke.

Glavni junak romana je Rušid, rođeni Sarajlija iz jedne od mahala sa padina našeg grada. Njegov život su napisali sudbina i stjecaj niza okolnosti na koje on nije mogao utjecati. Ja sam samo kao neki zapisivač. Dakle, radi se o romanu u kojem je glavni lik čovjek koji se rodio u strahu, živio strah i umro u strahu, daleko, daleko od svog grada.

Roman je zasnovan na istinitim činjenicama. Rušid je stvani lik kojeg sam imao prilike upoznati 1974. godine u Sarajevu. Normalno, kao autor sam promijenio ime glavnog junaka, te neke druge podatke koji bi, ne daj Bože, mogli biti neugodni i bolni za njegovo potomstvo.

Nadam se da će se još poneki stari Bosanac, iz one grupe koja je emigrirala poslije Drugog svjetskog rata u Australiju, bude li uopće čitao ovaj roman, sjetiti tog od mnogih davno zaboravljenog lika sa periferije Adelaide.

Molim vas da mi ne zamjerite na određenim elementima tzv. mahalskog sarajevskog žargona koji odavno postoji, a i danas se tamo uveliko koristi.

Svaka sličnost sa stvarnim likovima je (ne)namjerna.      

 

Rušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (2)

Nadan Filipović

Bez oca

Sadeta je obudovila 1932. godine. Ramo je rekao da ide u Mokro i okolo da kupi koje čokle, jal june, za kasape, a i jedno, ako bude, telešce, za koje je imao naruđbu od komšije, i za koje je dobio pare unaprijed. Prođe dan, prođe noć, a Ramo se ne vraća. Prođe još jedan dan i Safeta ne izdrža, uzbuni komšije, a oni se razletiše po njezinim i Raminim rođacima, pa nastade potraga. Prođe vas cijela noć, ojutri se, a Rame nema. Nema ni rođaka koji su krenuli u potrage. Tek s akšama, eto rođaka, a Rame jok. Svuđe su bili, mnogog su pitali, niko ništa vidjeo nije, niko ništa čuo nije. Kao da je Ramo u crnu zemlju prop'o, a još bilesi nema ni para konja i golemih nakupačkih kola s visokom ogradom.

Sve je prijavila policiji gdje je otišla s grupom rođaka koji su bili u potragama. Dali su izjave i svi se potpisaše osim Safete koja nacrta nakav krst umjesto potpisa.      

Nakon tri hefte Ramin lješ je slučajno pronašao jedan starac, čoban iz Kadinog sela. Truplo je ležalo u nekoj zabitoj jaruzi, prekriveno granjem. Po rukama i nogama su bile duboke rane napunjene solju. U ustima se nalazila jedna dječija vunena čarapa, a preko usta čvrsto stegnut crni šal. Ruke su bile vezane iza leđa čvrstim konopom, kao i noge. Žandari su rekli da je dugo i mučno umirao. Interesantno je da su mu u pregradi na bensilahu našli sve pare koje je ponio sa sobom. Donijeli su pare Sadeti. Ona je trebala potpisati potvrdu o primitku para, ali kako je bila nepismena, ovaj put su joj turili palac u naku kutijicu da u nju umoči palac i da pritisne na mjesto potpisa. Svjedok predaje novca je bio komšija, Abid, samardžija. On se potpisao.

Dakle, nije se radilo o grabežnom ubojstvu, već je u pitanju bilo nešto drugo. Kasnijim istragama je, navodno, utvrđeno da je Ramo bio u vezi s nekom mladom udovicom, pravoslavkom iz Pustopolja, koja je s njim ostala u drugom stanju. Kad su njezina braća za to saznala, odnosno kad je ova pod batinama priznala, toliko su je tukli da je u petom mjesecu pobacila i kasnije je i ona netragom nestala. Žandari i jedan policajac u civilu su braću ovlaš ispitali, a oni su rekli da pojma nemaju ni ko je Ramo, niti su s njim imali ikakva posla. Helem, ubojstvo je prekrila prašina zaborava, a kola i konje nikad ne nađoše.

Pade kuća na Rušida. Šta će, ku'će. Četiri razreda škole, još nejak četrnaestogodišnjak, ko će ga i za slugu primiti? On se, međutim, nekako snađe. Ipak mu je valjalo što ga je babo nemilo gonio da ispira hajvanske drobove. Prvo je počeo „ispirati“ za kasapa Fadila što je imao radnju u blizini Markala, a onda, kad su ostali kasapi čuli da je odličan „ispirač“ dobi posao još kod četvorice. Iz mesnica je u sepetu nosio drobove čak do poviše Bentbaše gdje ih je u Miljacki temeljito ispirao. Stari, dobro ispraksirani sistem – ugura se pijesak i kamenje u drob pa valjaj i valjaj. Puni i ispiri. Kad bi iz droba poteci čista voda znao je da je posao obavljen kako treba. Onda bi se vraćaj do kasapa, a dogovor je bio njima dvije trećine čistog droba i crijeva, a njemu trećina samog droba. Onda bi leti aščijama koji su ga željno čekali, pa bi se kasno uvečer vraćao kući i materi donosio „špaceraj“ što bi usput kupi, ali, uvijek, i zadnji sekser što bi mu ostao od dnevne zarade.

Takav mučni i zaista preteški posao ispiranja drobova potrajao je do sredine 1935-te. Posrećilo mu se kad je Jevrejin Rafael – Rafo što je radio za poznatog sarajevskog veletrgovca Morica Gaona upitao mesara Fadila ima li mu kakva mladića preporučiti. Naime, noćni čuvar u Gaonovom skladištu, neki Ostoja, je uhvaćen u krađi pet kutija šečera u kocki, od po kilu, i dvije kile sirove kafe. Moricu Gaonu nije bilo ni na kraj pameti da tu krađu prijavi policiji, posebice zbog toga što je Ostojin otac, Strahinja, vunovlačar, dovukao sina sve pod teškom batinom, natjeravši ga da ukradeno vrati gazdi Moricu i da ga poslije toga u obje cipele poljubi. Ostoja je dobio nogu, ali bez biljega u čaršiji. Zataškalo se.

Kasap Fadil reče Rafi da garantuje za Rušidovo poštenje: -Vrijedan je to momak. Familiju mu znam. Safeta je predivna žena, iz fine kuće, baš fine. A otac mu je rahmetli Ramo…znaš onaj što ga kod Mokrog Vlasi iznakaziše i u rane soli natrpaše da se napati dok ne krepa.

-A Ramin li je! Rahmetli Ramu sam dobro poznavao. Nekoliko puta mi je telešcad donosio. Uvijek je bilo kako bi se dogovorili. Nikad nije oman'o. I dobro se sjećam, kad god bi mu dadni pare za telešce, on i ne izbroji, već je, vjerujuć' mi, pare met'o u bensilah. Dobro da si mi rek'o. Pren'jeću tvoje preporuke gazdi Moricu, al' ništa ne obećavam.

I ode.

Nije prošla ni cijela hefta, a Rafo dođe i reče: “Primiće ga gazda Moric, na tvoju preporuku Fadile. Znao je i on rahmetli Ramu i njegovu tužnu sudbinu. Kaže gazda Moric – hajde da ufatimo sevapa. Al' da dobro znadeš, najprvo tri mjeseca probe, pa kako se pokaže i dokaže. Za plaću će se sam momak dogovarat'. Plaća nije do mene.

I tako Rušid dobi posao noćnog čuvara u najvećoj veletgrgovačkoj firmi tadašnjeg Sarajeva.

......

Ljetno je popodne. Avgustovska sparina tuši. Daška vjetra nema. Ni jedan list u baščici se ne pomiče. Kako li je onim dole u čaršiji i gradu? Sigurno vilene.

Muha uporno zuji i zuji. Povremeno se zaustavi na stori ili negdje gdje je Rušidu nevidljiva. Sa šišeta u sobičku visi muholovka, ona sa gumirabikom. Skoro sva je prekrivena mrtvim muhama koje su bile previše radoznale. Rušid razmišlja: „More bit' da se muhe izmeđuse sporazum'jevaju, da imaju nakav svoj jezik. Pa i ne zuje džabe. Biće da je to zujanje njihov muhlji govor. I k'o da su ovu golemu zelenu zunzaru opomenule one što su pokrepale na muholovki. Već tri dana zuji, zglave neće na muholovku. Otvar'o sam širom pendžer, a ona nikako da izađe. Otvorim pendžer, a ona se neđe sakrije i pritaji. Dok je pendžer otvoren, ona ne zuji. A ne mogu, vallahi billahi, po vas c'jeli dan pendžera otvorenog ostavit'. Hem će još hejbet muha uletit' u sobu, hem more neki hrsuz, dok sam na poslu, uletit' Safeti i pokrast' ovo nešta našeg jada i sirotinje. More taj neko, a najbliže kakva Vlašina, Safetu ud'rit' il' je, ne daj bože, ubit'.

Ažurirano: Srijeda, 16 Svibanj 2018 10:14
 
Više članaka...
« Početak«12»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search