LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid"
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 17 Svibanj 2019 22:19

 

ImperialRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (70)

Sretna Nova 1949. godina!!!!

(Stari hotel Imperial u Adeleide)

Spremali su se na proslavu nove 1949-te godine. Ponovo novo odijelo, nekoliko košulja, nove potkošulje, gaće, čarape, kravate i tri para cipela. Što god ušpara ode ili na gardarobu, ili na izlaske i plesove. Neka. Jednom se živi.

Justina nije bila grebatorka. Kako je bila darežljiva u seksu, tako je bila darežljiva i u plaćanju polovice svih troškova. Odlučili su se za doček nove godine u hotelu Imperial, na uglu King William Street i Grenfell Street, u najstrožijem centru grada. Dovezli su se taksijem, a pošto je bilo rano za ulazak šetali su se u kasnom, prevručem popodnevu. Uz ulicu, niz ulicu. Kupili su sladolede u kornetu i sladili se gledajući lijepe kuće.

-Jao, što bih bila sretna da imam lijepu kuću.

-Pa imaš. Šta tvojoj fali?

-Nije to moja kuća. Slagala sam te da te impresioniram. To je kuća jednog mog rođaka koji živi u Melburnu. Dao ju je meni na korištenje za malu kiriju znajući da ću se brinuti o kući i da ću je čuvati. No, napomenuo mi je nekoliko puta da će mi na vrijeme javiti ako se odluči prodati kuću.

-Ma, znao sam da lažeš. Nevješta si u tome. Ne volim ni ja lagati, ali čovjek nekad mora.

Taman se smrklo. Ušli su u salu. Priđe neki mladić koji ih odvede do njihovog stola. Večera je bila preskupa, ali, mora se priznati, predivna. Plešući i pijuckajući veoma kvalitetno bijelo vino dočekaše novu 1949-tu.

Tek oko jedan izjutra izađoše u sparnu noć. Pričekali su taksi i odvezli se, zna se gdje, kod Justine. Odmah su legli. Nije ga dirala. Nije jo nešto bilo do seksa. Njemu jeste, ali je nije htio siliti.

Još je bila mrkla noć kad ona ustade. Metla je dlan na usta i otrčala u klozet. Čulo se kako povraća. Povukla je vodu. Umila se, oprala zube i ponovo legla.

-Šta je? Da nisi pokvarila stomak? Pa večera je bila odlična. Ne bi trebalo da u takvom hotelu kakav je Imperial služe ukvarena jela. Možda je neka muha opljunula onaj krem – kolač koji si pojela?

-Da Bog da da je tako kako govoriš – uzdahnula je duboko i okrenula se na stranu leđima prema njemu.

Rušid se nage i vidje da ona plače.

-Šta ti je? Nemoj da nam prvi dan nove godine prođe u plaču. Baksuzno je to. Hajde, okreni se prema meni da te poljubim i pomazim.

-Nije mi ni do čega, Rusido. Ni do čega.

-Pa, jesam li ja šta loše napravio? Reci mi.

-Ne Rusido. Već mi je danima ujutro muka, povraća mi se, a povratiti ne mogu. Tek sam večeras malo povratila i bi mi lakše. Brinem se Rusido, strašno se brinem.

-Pa reci mi šta te muči.

-Mislim da sam trudna, Rusido. Mislim da nosim tvoje, odnosno naše dijete. Ovdje nema pobačaja, jedino ako je ženi život u opsanosti zbog trudnoče. A i moja vjera mi ne dozvoljava da abortiram. Ne želim te vezati. Ti možeš biti slobodan. Nisi ti kriv. Kriva sam ja zato što ne volim seks uz korištenje gumenog prezervativa i što volim da sve ušpricaš u mene, a tvoj jako dobro prska. Ima nekih baba po Adeleidu koje daju neke trave da se pobaci; ima nekih koje to rade pomoću igala za pletenje, ali bi to bio veliki grijeh. Uostalom, želim imati dijete, a tebi dajem punu slobodu. Možeš otići, možeš ostati, ne moraš o djetetu brinuti, sama ću se snaći. Jedino bi me učinilo sretnom je da priznaš dijete da u školi za njom ili njim ne viču da je kopilanka ili kopilan.

-Ima li pive u hladnjaku?

-Što? Mislim da ima par boca.

-Idem sve popiti da proslavim.

-Šta češ slaviti? Ja krepavam od tuge, a ti bi slavio.

-Hajde i ti sjedi tu i ne plači. Donijeću pivo i čaše da nazdravimo.

-Čemu da nazdravimo?

-Sačekaj.

Eto ga sa tacnom na kojoj su stajale dvije čaše i pet boca piva. Natoči. Tutnu joj u ruku čašu preko koje se preljevala bijela pjena.

-U zdravlje buduće mamice!

-Rusido, jesi li poludio?

-Kada idemo na vjenčanje, ako me uopšte hoćeš?

-Lud si. Zaista si lud.

-Ako me hoćeš reci sada. Ja te dva puta neću pitati.

-Hoću Rusido. Kako da neću. Dobar si mi. Volim te, a osjećam da i ti mene voliš.

-A gdje ćemo živjeti? Nećemo valjda ovdje gdje strepiš od istjerivanja. Ja bih da kupimo kuću.

-Lud si. Potpuno si lud. Kakva kuća?! Znaš li ti koliko košta kuća?

-Hajde, još čašu piva...

-Ne. Ti popi sve, ali ne zaboravi da sutra moraš raditi.

Rušid nastavi da pije, a ona se okrenu i zaspa, ovaj put s blaženim osmjehom na licu.

(nastavlja se)

Ažurirano: Petak, 17 Svibanj 2019 22:22
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 10 Svibanj 2019 10:18

 

MjesecinaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (69)

Srebrena noć

U toku noči ga zakratko probudi lupanje krošnji o oluk kuće. Mjesečina je obasjavala sobu. Sve je srebreno oko njega. Ponovo utonu u san. Međutim, taman kad je “ušečerio”, probudi ga nekakav dodir po prsima. Otvorio je oči. Srebro mjesečine je obasjavalo Justinino golo tijelo. Plava kosa mu se prostrla po trbuhu, a lice joj je bilo na njegovim prsima. Spavala je ili se pravila da spava. Pođe da je nježno pomakne na stranu, ali odustade. Srce mu je lupalo. Odjednom ga uhvati kašalj. Justina ga samo pogleda ne skidajući glave sa njegovih prsa: “Prepala me je lupa grana po olucima, a i ljepše nam je ovako.”

Ostao je bez riječi. Odjednom njena ruka poče polako plaziti preko njegova stomaka prema dole. Mazila ga je i on osjeti kako mu krv navire u međunožje. Gaće su se počele uspravljati. Zavukla je ruku i dalje ga mazila.

-Justina, ja nisam nikad bio sa ženom. Ne znam šta da radim.

-Rusido, ludo moje Rusido. Naučila sam te plesati. Naučit ću te i pravoj ljubavi i kako da uđeš u mene. Da sjedinjeni uživamo na ovoj mjesečini.

Legla je na leđa, a njega povukla da legne na nju. Podigla je noge i stavila mu ih na ramena.

-Sada ga stavi. Tako....tako....uh jeste lijepo.

Počela je vrtiti stražnjicom. Rušid je osjaćao sve jaču slast, sve jaču i sve bržu. I on je ubrzao.

-Ne brzaj. Polako...polako, joj...nemoj još, još malo, još malo izdrži da i ja..ne, ne sada, još malo....joooj što je lijepo, hajde sada ako moraš.

Divlje ubrza, a Rušidu eksplodira nešto u glavi i dole. Osjeti neizmjernu slast. To li je valjda merak o kojem sevdalinke pjevaju – pomisli na tren. Justina ga nježno odgurnu da leži pored nje. Stavila je njegovu ruku na svoj donji dio stomaka, na brežuljak. Osjetio je neke damare u njemu. Najprije jake, pa sve slabije.

-I ja sam, ali malo. Hajde, ustani i uzmi cigaretu i zapali. Moramo se malo odmoriti do zore, a u zoru češ biti još bolji. Ostat češ u meni što duže da se nauživam, da svršim barem nekoliko puta, a onda ćemo, kao u plesu, svršavati zajedno.

Justina ustade i zatvori oba prozorska krila: “Ja sam u ljubavi previše glasna. Bolje da ne budimo susjede.”

Utom oblaci prekriše mjesec i soba utonu u mrak.

Osvanulo je nedeljno jutro. Ostali su u krevetu cijeli dan. Rušidu se otvorio novi horizont. Uživao je u seksu sa ženom koju iskreno voli. Prvi put je osjetio nešto što bi se moglo nazvati srećom.

U vođenju ljubavi brzo prođe još jedna noć. Kleti ponedeljak! Valja im raditi.

I tako se rastadoše, doduše na kratko. Ona na svoju, a on na svoju stranu. Za poslom. Justina je radila kao prodavačica u jednoj trgovini kolonijalne robe u kojoj se moglo kupiti skoro sve što je potrebno za kućanstvo. Dvije ulice dalje od njegovog radnog mjesta.

Dani su im postali prelijepi, a da i ne govorimo o noćima. Ona je bila stalno željna seksa i nježnosti, baš kao i Rušid. Mladi ljudi. Nezasitni oboje.

Stara Lidka je sve “skužila” ali se pravila da ništa ne primjećuje. Kad bi ga seks smorio spavao je u svojoj sobici odakle je ranio na posao, ali subotu, a često i nedelju, nije mogao izbjeći. Vikend je provodio u krevetu sa Justinom. Sam sebi je priznao da mu se osladilo. A i vakat mu je bio. Da nije naletio na Justinu samo bog zna kada bi skinuo mrak sa očiju.

(nastavlja se)

Ažurirano: Petak, 10 Svibanj 2019 10:38
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 30 Travanj 2019 19:27

 

Dvije piveRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (68)

Nadan Filipović

Justina

Pošto je imao veoma dug put za pješačenje do Woodside barracks, poslovođa je posavjetovao Rušida da nađe neki, kakav-takav smještaj, što bliže klaonici. Prevoditelj u tim, za Rušida još uvijek mučnim razgovorima, bio je Dalmatinac Vice, koji je u klaonici radio na tranžiranju. Nakon nekoliko tjedana poslovođa mu reče da je našao sobu kod jedne stare Poljakinje, na stotinjak metara od klaonice. Kolege s posla su odveli Rušida u policijsku stanicu i tamo objasnili razloge njegovog preseljenja i promjene mjesta boravka, o čemu je dobio zvaničan dokument za čije je izdavanje platio tri šilinga.

Poljakinja je imala oko osamdeset godina. Zvala se Lidka. Bila je prijazna i naplaćivala je samo osam šilinga nedeljno, a u cijenu je bio uključen jutarnji čaj, obično sa kriškom kruha namazanog maslacem ili džemom.

I tako je krenulo. Pos'o – soba, soba – pos'o. Radio je i subotom. Bio je zadovoljan plaćom, a još zadovoljniji kad mu je gazda, nakon tri mjeseca, povečao nedeljnu plaću na dvanest funti i deset šilinga. Nedeljom se nije radilo pa je stari Ante dolazio po njega i vozio ga do svoje kuće koja se nalazila na drugom kraju grada, u Milangu, na obali jezera Aleksandrina. Pomagao je Anti oko okopavanja i obrezivanja čokota grožđa, oko maslina i smokava. Kad bi završili poslove obično su imali obilne objede, a nakon večere stari Ante je palio svoju, bog zna koliko staru krntiju od auta i vozio ga do stare Lidke i njegove sobice.

Prošle su dvije godine. Radio je vrijedno. Nije uzimao ni dana odmora. Jedino što ga je brinulo bio je “zašnjirani” novac, funte i dolari, koje je jako dobro skrio u jednom malom, ohrdanom pisaćem stoliću kojeg je odmah, kad je uselio kod stare Lidke, kupio kod nekog staretinara za dva šilinga. Našao je komad šperploče koju je isjekao na mjeru dna najdonje ladice i prišarafio na njeno dno. Između dna ladice i te drvene ploče nalazilo se svo njegovo bogatstvo, dok je najveći dio plaće ostavljao u obližnjoj banci, na štednu knjižicu. Sebi je odvajao tek toliko da može platiti kiriju, da ima za najjeftinije cigarete, te za pokoju bocu piva. Svake subote, kad god bi joj plaćao nedeljnu kiriju, babi Lidki je kupovao po šest boca piva na poklon. Stara Lidka je volje cugnuti. Nos joj je bio uvijek crven, a znala je povremeno zaplitati jezikom i pridržavati se za zidove, teturajući.

Često mu je kroz misli znao prostrujati strah da bi se neki lopov mogao uvuči kroz prozor njegove sobice i ukrasti pisaći stol. Ma, neće se niko na taj ružni stolić osvrnuti.

Jedne večeri kod Poljakinje je u goste došla neka njena daljna rodica, Justina. Upoznao se s njom. Bila je krupna, malo viša od njega. Raspuštenica, bez djece. Starija od njega dvije godine. Tako je barem rekla. Bivši muž joj je, kako je pričala, bio teški pijandura, tukao ju je i maltretirao, otimao njenu zarađenu plaću, te je odlučila da ga napusti. Mrzila je alkohol i alkoholičare. Tako se, prvo večer sa Justinom završi u neformalnom čavrljanju, kad eto ti Justine ponovo slijedeće nedelje. Nije ju mogao prepoznati. Na njoj svijetlo zelena haljina, pa štikle, pa tašna koja se sjajila. Druga Justina. Baš lijepa. Opet je razgovor bio sasvim formalan. On je malo pričao zbog svog još lošeg engleskog koji mu je bio suficijentan za posao u klaonici, ali nije bio ni blizu razine za svakodnevne razgovore na različite teme. Kad je Justina ponovo došla, a odjednom je počela obilaziti staru rodicu svake bogovetne subotnje večeri, jednom nehajno, onako usput, predloži da ga ona uči engleski. Rušid je to objeručke prihvatio, ali ne samo zbog učenja engleskog, već zbog toga što se uhvatio u čestim razmišljanjima da jedva čeka Justinin dolazak. Stara Lidka mu je, kao u šali šanula da se on sviđa Justini, a uz to odmah dodala da ona nije slijepa da ne vidi da i on uživa u Justininom društvu. Rušid je ćutke prešao preko tog napadnog provodadžijskog komentara.

I počeli su učiti engleski, ispočetka u trpezariji kod stare Lidke, a kasnije u Justininoj kući. Učenje engleskog je zaista napredovalo. Rušid se svakim danom osjećao sve sigurnijim. I na poslu su svi primjetili da se njegov engleski sve više poboljšava.

Kako se zahvaliti Justini?

Nakon dužeg oklijevanja i straha da će ga odbiti predložio je da izađu na večeru. Pristala je bez oklijevanja. Nakon nekoliko večera ona preuze inicijativu i predloži da odu na ples u neku plesnu salu u kojoj je živa muzika svake subotnje večeri. Bi Rušid išao, ali je sa osjećajem stida priznao da ne zna plesati.

-Rusido, Rusido, ne budi smijesno...pa to nije nikakav problem. Ja ću te naučiti. To će ti ići mnogo lakše od engleskog. Imam gramofon, star doduše, ali radi. Imam na desetine ploča sa različitim tipovima muzike. Hajde, ne prenemaži se. Počinjemo odmah sa najlakšim plesom, sa tangom.

Navila je neku ploču i započela je za Rušidovo uho prelijepa muzika kakvu do tada nije imao prilike čuti. Natjerala ga je da ustane. Ispočetka je bio ukrućen kao kolac, ali Justina ga je oslobodila napetosti i počela učiti.

-Prati me. Dva koraka desno, jedan lijevo. Jedan korak nazad, jedan korak naprijed. Taaaakoooo....Tako! Polako! Ne brzaj. Nemoj me gaziti po nogama. Tako, tako. E, to je već bolje.

Mirisala je na ružu. Odjednom mu se pred očima stvori ružičnjak u dnu rodne avlije. Sličan miris. Jak i zamaman. Dok su stajali priljubljeni u učenju tanga, osjetio je tvrdoču njenih grudi, vidio je kako joj se dlačice na vratu uspravljaju, osjetio je u njoj neki drhtaj, a plave oči su ga gledale sasvim drugačijim pogledom nego li obično. No, onako neiskusnom nije mu još bilo jasno da se za sada samo tinjajući pali ona vatra koja se kasnije teško gasi, a ponekad samo suzama.

Učenje plesa je napredovalo. Začas zaljubljeni Rušid nauči fokstrot, pa onda ingliš-valcer, pa Boston-valcer, a na kraju i osnovne elemente bečkog valcera. “Skuhala” ga je i odvela da kupi lijepo teget odijelo, crne lakovane cipele, finu bordo kravatu, snježno bijelu košulju. Ode pola ušteđevine sa knjižice! Nije žalio. Uslijedilo je šišanje, brijanje i manikiranje noktiju, nova frizura, namirisano lice i sjani nokti bez zanoktica. Prva destinacija im je bila plesna sala u Australia Hall u Angus Street. Ušao je sa golemom tremom, ali tu je bila Justina s njim ispod ruke. Sala je bila ogromna. Svirao je pravi plesni orkestar. Sjeli su za rezervirani stol za dvije osobe. Ode novih tri funte, uključujući ulaznicu i jedno piće.

Ispočetka nisu plesali. Pijuckali su neki sok od malina sa sodom koji ga je stvarno razgaljivao.

-Hajdemo Rusido. Nemaj straha. Idemo se umiješati u sredinu, među plesače. Ništa se ne boj. Prvih par plesova češ imati tremu, kasnije će ti sve ići od ruke...izvini od noge.

Nasmija se niskom prelijepih zuba. Rušidu su noge bile kao od olova. Drugo je plesati uz muziku sa gramofona, sami njih dvoje u intimi četiri zida. Ali ovdje?! Pred ovoliko svijeta! Nije mu bilo druge već prihvatiti njenu ruku i krenuti na plesni podijum koji se sjajio uglačanim parketom. Uskoro nestade olovo iz njegovih nogu. Plešući, pomalo se osvrtao. Pa, nisu baš gori od drugih, ako nisu bolji od nekih parova. Kad orkestar napravi pauzu i kad svi krenuše k svojim stolovima bilo mu je čak i krivo. Ples sa Justinom ga je toliko podigao da se osjećao kao u sedmom nebu.

Ples za plesom se ponavljao. Izbjegli su čarlston jer ga još nisu naučili. Oko jedanaest uvečer voditelj orkestra najavi da je na programu zadnji ples. Tango za rastanak od subotnje noći. Otplesali su ga do kraja, uzeli svoje mantile s gardarobe (još dva šilinga) i sačekali taksi koji će ih odvesti kućama (još dodatnih pet šilinga).

Kad su došli pred Justininu kuću ona reče: “Hajde, uđi kod mene. Imam hladno pivo za tebe. Tamno. Veoma jako. Kao led ledeno. Znam da voliš popiti pivo, ali nećeš da piješ preda mnom. Popi par piva, zapali cigaretu, ohladi se, pa možeš kući, a možeš i ostati spavati u drugoj sobi. Sutra je nedelja. Ne moraš juriti na posao.”

Šta sad?!

Nakon par sekundi razmišljanja reče: “OK. Ali samo da popijem jedno pivo. Ne želim ti smetati.”

-Uopće mi ne smetaš. Dapače, mislim da bi mogli provesti još koji tren trijebeći utiske o ovoj predivnoj večeri. Nikad s onim mojim bivšim, onim pijandurom, nisam bila negdje na kafi, a kamo li u restoranu ili na plesu. Do tebe je. Ne želim se nametati.

Uđoše u kuću. Pivo se stvori pred njim na stolu.

-Daj, molim te, donesi još jednu čašu. Da popijemo zajedno.

-Jao Rusido, ja sam jako neotporna na alkohol. Brzo me uhvati i opije me. Ali, hoću zbog tebe. Međutim, ja ću popiti svijetlu, laganiju pivu. I to samo jednu čašu. Zaista si mi ovo večer pretvorio u trajnu uspomenu.

-Ne, ti si meni učinila život ljepšim.

Uslijedio je opušteni razgovor, uslijedila je još jedna boca tamnog piva, pa još jedna, pa onda Justina otčepi sebi još jednu “laganu” i sve tako dok, već pomalo teturajuća Justina ne dođe iz kuhinje i zapličući jezikom protrtlja da nema više piva.

-Rusido, ti češ spavati u ovoj sobi. Krevet je raspremljen. Ja ću spavati u mojoj sobi.

-Ma idem ja. Naletjeće kakav taksi, a mogu i pjehe.

-Ne riskiraj Rusido! Nema nikog u ovo doba napolju. Samo policijske patrole. Ako te uhvate i vide da si popio, dok ti njima objasniš na svom engleskom, prenoćit češ u zatvoru.

-Ma kako ću? Nemam pidžame.

-Ha-ha-ha! Nečeš valjda otići po pidžamu, pa se vratiti. Nije hladno, a jorgan je dosta debeo i topao. Nećeš se prehladiti.

Ona ga smjesti u raspremljen krevet, ušuška ga jorganom, pa krenu prema vratima.

-Laku noć Justina.

-Laku noć Rusido.

Pive su ga prilično omamile. Brzo je zaspao dubokim snom. Sretan.

(nastavlja se)

Ažurirano: Utorak, 30 Travanj 2019 19:34
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 21 Travanj 2019 10:57

 

Wintulich butcherRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (67)

Konačno Australija

Nakon četiri ili pet dana, nije više tačno znao, stigoše u Đakartu. Dizalice istovariše neke sanduke, a utovariše druge. Brod je krenuo nakon utovara ugljena. Čekao ih je put do Fremantle-a, prve luke pristajanja u Australiji.

I dalje su se na bodljikavom žicom ograđenom dijelu palube skupljale grupice, što Srba, što Hrvata, Poljaka i ostalih, ali više nije bilo vojvode Momčila koji je dušu ispustio negdje tonući u dubine pustog Indijskog okeana. Srbi su galamili, raspravljali se, bili su najglasniji na palubi za treću klasu, ali Rušid ne ću da iko upita za vojvodu. Kao da nikad nije ni postojao.

Pet dana ih je pratilo nevrijeme. Brod se klatario na golemim talasima. Skoro svi su duše ispovraćali. Sa zakašnjem od dva dana konačno stigoše u luku Fremantle. Sivilo, kiša i samo kiša. Tu se iskrcalo nekoliko desetina putnika, uglavnom Hrvata. Kad je pred mrak na brod konačno ukrcan ugalj krenuše za Adelaide. Vrijeme se popravilo. Na palubi je bila manja gužva. Srbi su glasno pričali o Melbourne-u gdje oni svi izlaze. Mogao je načuti da ih tamo čekaju predstavnici tamnošnje pravoslavne crkve i Srbi koji su ranije, prije rata, emigrirali u Australiju.

A u Adelaide, njega niko ne čeka.

Plovidba do Adelaide je bila veoma ugodna. Onaj Matjaž se nešto posvađao sa Poljacima i još prije uplovljavanja u Fremantle našao mjesto u jednoj kabini u kojoj su putovali Hrvati, a koji su se iskrcali u Fremantle. Iskrcala su se i dvojica Poljaka, teko da je bio samo s njima dvojicom. Kako su ostali samo dvojica, manje su pili, a par dana prije pristajanja u Adelaide nisu više nikako pili. Naime, sve boce i pletare koje su prošvercovali na brod bile su prazne. Mogao je mnogo mirnije spavati u kabini koja više nije bila zagušena.

I konačno, dva sata poslije podne, četvrtak, 28.decembra, taman pred novu 1946. godinu uploviše u luku Adelaide. Kada je brod konačno vezan uz pristanište oko dva sata niko nije izlazio. Tek tada se spuštise one stepenice sa strane i prvi se putnici počeše polako spuštati. Od mjesta stupanja na tlo Australije do jedne zgrade, za koju će tek kasnije saznati da se zove Port Dock Station, njih dvadesetak je koračalo kroz kordon sastavljen od policajaca i carinika. Svi su bili u uniformama.

Našli su se u Port Dock Station - u. Vidio je da onim prvim pregledaju kose. Tražili su vaši ili uši. Jednog odvojiše i odvedoše da ga očiste od nametnika. Neki stari čovjek je svakog natjerao da zine, isplazi jezik, a on mu je gurao, svima istu – baš higijenski, neku kao metalnu žlicu. Nakon toga su morali na jednom pultu otvoriti kofere ili torbe gdje su ih dva carinika samo ovlaš pregledali. Znali su da ova fukara što dolazi među njih nema šta da šverca. Za novac nisu ni pitali.

Napolju je čekao autobus. Potrpali su ih i poveli u jedan kamp za izbjeglice koji se nalazio u Adelaide Hills. Tu su ostali dva mjeseca. Rušid je s ostalim učio osnove engleskog dovoljne za komunikaciju na radnom mjestu. Časove je vodio neki luteranski svećenik, a pomagao mu je jedan stari Hrvat, Ante. Pošto je Rušid bio jedini s govornog područja Jugoslavije, brzo se zbližio s Antom i taj dobri starac je znao ostajati satima i satima nastojeći ga ne samo naučiti osnovni vokabular i malo gramatike, već mu je detaljno opisivao filozofiju načina života u Australiji i pripremao ga za traženje radnog mjesta koje ne zahtijeva preveliko znanje engleskog jezika.

Nakon dva mjeseca manja grupa je preseljena u jednu baraku u okviru vojnog kompleksa “Woodside barracks”. Tu je Ante dolazio svaki dan i satima podučavao Rušida koji je, sa svoje strane, dao sve od sebe da upije što više i da se pripremi za posao. Anti je sasvim pošteno rekao da je najveći dio života proveo perući goveđe, juneće i janjeće drobove. Ante se razletio i jedan dan se vratio s radosnom viješću. Našao mu je posao kod poznatog mesara Jacoba Wintulicha, u njegovoj mesari, preciznije u klaonici koje su se nalazile u Murray Street u Salisbury Heights, odmah uz Old Spot Hotel. Vlasnik Jacob Wintulich, tada star oko 70 godina, dao je Anti na znanje da Rušida prima na probni rad od četiri tjedna koja treba odraditi bez plate, samo za doručak na radnom mjestu. Ako se pokaže dobar ostat će sa tjednom plaćom od sedam funti i pet šilinga.

Rušid se dao na posao. Prao je toliko temeljito da nije bio potreban tretman varikinom, preciznije tretman klorom. I stari Jacob Wintulich je jedan dan došao da se uvjeri u kvalitet Rušidova posla. Bio je zadivljen. Nakon dva tjedna probnog rada, ne samo da ga je primio na posao, već mu je za ta dva tjedna plaćeno petnaest funti. Bila je to dobra para pogotovu kad se u obzir uzme da je imao besplatan smještaj u baraci na kraju Woodside kasarne. Nakon dva mjeseca svi kobasičari su “stajali u redu” čekajući crijeva koja su bila besprijekorne kvalitete za pravljenje kobasica. S druge strane, treba naglasiti da su tripice (škembići) i danas, kao i tada, bili i ostali delikatesno jelo. Ilustracije radi, sada u Australiji ima na stotine registriranih “tripe clubs”, a čak se i organizuju takmičenja u pripremanju tripica (škembića), dijele se medalje i pobjednički pehari.

(nastavlja se)


Ažurirano: Nedjelja, 21 Travanj 2019 17:38
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 13 Travanj 2019 20:07

 

SiloRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (66)

Zla sudbina vojvode Momčila

Ponekad bi vojvoda Momčilo imao privilegiju da sa trojicom ili četvoricom, valjda najvjernijih pratitelja, ostane u još desetak minuta na palubi u tihom razgovoru, sve dok iz utrobe broda ne pokuljaju putnici iz druge klase. Tada bi mornari sklanjali onu provizornu žičanu ogradu i sretnici koji su bili dubljeg džepa koji im je omogučio kupovinu skuplje brodske karte izlazili su na palubu i smjeli su se zadržavati sve do deset uvečer, svakako ako su to vremenski uvjeti dozvoljavali. Rušid je skužio tu protekciju pa bi se znao sakriti između dva golema čamca za spasavanje da što duže ostane na svježem zraku.

Konačno su pristali u Colombo, u taj bakat - Cejlon. Tu su se zadržali cijeli dan radi utovara ugljena i istovara nekoh golemih sanduka. Cijeli dan su se mogli slobodno kretati na ograđenom dijelu palube, dok je mnogo veći ostatak iza žice bio na raspolaganju putnicima prve i druge klase. Brod je krenuo u kasno popodne. Sunčani dan se brzo pretvorio u jako vjetrovito predvečerje. Oni mornari su puhnuli u pištaljke što je bio znak, zna se, da je vrijeme napuštati taj “tor za hajvane” iz treće klase. I te večeri je ostao skriven između dva čamca za spasavanje sa željom da što duže ostane na svježem zraku. Znao je šta ga čeka u kabini. Noć puna smrada, hrkanja i prdeža. Mrak oko njega, mrak na palubi. Pod slabašnim svjetlom na kraju krme jasno je vidio vojvodu Momčila i četvoricu njegovih pajtaša kako puše naslonjeni na ogradu. Bili su okrenuti leđima prema palubi. Čuo je kako razgovaraju, ali nije mogao razaznati o čemu. Odjednom glasovi postaše čujniji.

Onaj što je stajao s desne vojvodine strane podviknu: “Bre Momčilo, ima da se podelimo pre Australije. Šta ima da čekamo, bre?! Pare na sunce, ovde pod ovim svetlom.”

-Kume Mitre, desna ruko moja, nemoj se bre bojati. Zar bre misliš da bi kumašin svoga kuma i za zeru zakinuo. Dobro svi znate da je sve što imamo svi zajedno ušiveno u postavu ovog kožuha.Tako smo se braćo dogovorili kad smo kretali iz Itralije. Misliš li bre kume, da mi je lako ovako težak mantil nositi na leđima. Bolje je da su devize i zlato kod jednog, nego kod više nas. Čuo sam da su u Australiji mlogo opasni carinici i granična policija. Priča se da prekopavaju, da ljude znaju skidati do gola. Ako podelimo sada na nas petoricu mlogo je veća šansa da će jednog od nas prekopati i tada smo svi jebali naninu nanu. Evo, nudim jednom od vas da obuče ovaj mantil, ali ste sva četvorica bre maleni nekakvi. Ne bi vam dobro stajao, a ne bi ga ni mogli nositi sa svim teretom kako ga ja nosim. Je li vam jasno, bre?

-Kad smo kretali iz Đenove rekao si u da je delidba u Napulju, pa si onda rekao u Port Saidu, pa si onda rastegao do Sueca i dao si čvrstu reč da se delimo u Kolombu. Evo, isplovismo, a delidbe nema.

-Strpljen – spašen! Delimo se u Melburnu, kad uplovimo. To je moja zadnja.

-E, ne može tako vojvodo. Sada će Rista i Milojica da donesu baterije, pa ćemo se sakriti iza ovih čamaca za spasavanje, postavu parati i na jednake delove podeliti.

Vojvoda je počeo da se svađa s njima, a dvojica odoše negdje i za čas se vratiše. Rušid vidje da se jedan od njih zaputio prema čamcima za spasavanje. Dođe na metar do njegovog skrovišta, baci nešto i ode prema vojvodi i onoj dvojici. I dalje su se prepirali. Rušid popipa rukom. Mekano. Uze i primače očima. Mekana debela krpa ili golem peškir. Vidje da onaj drugi što je bio otišao priđe i dodade nešto onoj dvojici uz vojvodu. Osjetio je da se nešto gadno sprema. Na brzinu razveza onaj pokrov na čamcu za spasavanje i hitro uskoči u njega, pa iznutra ponovo navuče pokrov. Odmah malo podiže pokrov na drugoj strani, samo toliko da može vireći vidjeti šta se dešava. Vojvoda je i dalje s trbuhom naslonjenim na ogradu mirno pušio i posmatrao trag bijele pjene koju je elisa ostavljala iza broda. Ona dvojica, jedan s desne, a jedan s lijeve strane su u lijevim rukama držali cigarete, a u desnim iza leđa nešto što nije mogao razaznati na slabom krmenom svjetlu.

Odjednom začu vojvodin glas: “Dobro je bre braćo! Zar bi mogli i pomisliti da bi vas ja prevario. Časnu reč vam bre dajem da će sve biti podeljeno onako kako petorica braće uskršnju pogaču dele. Svakom jednako. Baš bratski. Spavajte bre mirno. Kako sam o vama brinuo celi jebeni rat i glave vam na ramenima sačuvao, tako ću se o vama pobrinuti i u Australiji. Aj'mo sada u kabinu.”

Krenu par koraka i odjednom samo jeknu, a jeku odnese jak vjetar prema bijelom tragu iza broda. Namilosrdno su ga udarali tim nečim što Rušid nije vidio. Vojvoda pade potrbuške.

-Brzo mu skidajte mantil. Hitro. Risto... daj bre te peškire. Davaj brzo.

Jedan od četnika se zavuče ispod čamca za spasavanje, napipa i dodade im one peškire.

-Ti Milojice za jednu nogu, a ti Risto za drugu. Mi ćemo ga za ruke. Vucite mrcinu prema ogradi. Šta ste blenuli bre. Vucite što jače.

Odvukoše vojvodu do ograde. Jedva ga podigoše i nasloniše na nju.

-Sada brzo, ho ruk, jen...dva....tri.

Vojvoda je izgleda došao svijesti: “Braćo, šta mi to radite. Evo delićemo odmah...nemojte bre preklinjem vas..majko moja, majko moja, tako vam boga...”

Međutim, ona četvorica ga presamitiše glavom prema vodi, naglo se nađoše oko njegovih nogu...jen...dva...tri...ho ruk...i začu se samo - “pljas”.

Jedan od njih uze vojvodin mantil preko ruke, a drugi posvijetli baterijom: “Nema puno krvi. Šilo kad bode ne da da budući mrtvak ispusti puno krvi u prvim momentima. Milojice.... peškire i briši. Ovde. I ovde. Tu malo i tu malo. Dobro je. Neće se videti. Samo što kiša nije počela. Ona će to oprati. Baci peškire za vojvodom. Možda će mu trebati. Ha-ha-ha! Nas je hteo pokrasti kurvin sin. Ajmo leć. Delidba će biti u kabini. Odma braćo, pa nek bre svak svoje zna.”

Odoše. Rušid je u ledenoj vodi. Pođe da izađe iz čamca, ali na sreću, na vrijeme začu korake što su se približavali. Brzo navuče pokrov. Dvojica mornara se zadržaše možda pola minute i odoše. Zadnja kontrola prije jutra. Kiša poče dobovati po pokrovu. Rušid pomisli što će sada ići u kabinu. Ona petorica su pijani, spavaju kao zaklani, hrču i prde u horu. Odluči da ostane u čamcu do zore, a onda će se izvuči i početi šetati oko žice i brodske ograde da izgleda da je prvi izašao na udisanje svježeg zraka. Zakunjao je, a onda ga uhvati dubok san.

Probudi ga zvuk pištaljke. Sada će prva dnevna kontrola. Vješto iskoči iz čamca, pa navuče pokrov i poče šetati po ograđenom dijelu palube. Izgledalo je da je tek izašao. Dva mornara koja su bila u kontroli brzo prođoše pored njega bez ikakva pitanja i pobjegoše da ih ne namoči kiša. Jedan je drugom pokazivao kažiprstom na čelo što se moglo samo prevesti kao: “Gledaj onog kretena što je uranio šetati po pljusku!”

(nastavlja se)

Ažurirano: Subota, 13 Travanj 2019 21:19
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search