LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid"
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 21 Srpanj 2018 09:44

 

Skela na SaviRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (22)

Nadan Filipović

Dolazak Kozarčana

(Fotografija jasenovačke skele za put bez povratka)

Dani su brzo prolazili. Rušid se, htio ili ne htio, počeo navikavati na “život” u Jasenovcu. Znao je šta ga slijedi ako ne posluša svaku naredbu nadređenih, a posebno Alagine naredbe. Najčešće je s njim u društvu, kao poslušni pas obilazio gradilište nasipa uz Savu gdje su kontrolirali da li logoraši ispunjavaju norme.

Luburić je veći dio vremena provodio u Zagrebu. Znao je doći na par dana, izvršiti punu kontrolu, izdati naloge i naredbe, pa bi opet, uz pratnju, automobilom odlazio u Zagreb. Početkom juna 1942. godine odjednom se stvorio u logoru. Bez inače uobičajene najave. Sazvao je hitni skup svojih najbližih i najpouzdanijih glavešina. U upravi. Sastanak je trajao više od tri sata. Rušid je za to vrijeme sjedio na klupi ispred barake. Pogled mu je često znao skrenuti u pravcu one kolektivne grobnice i zlokobne ploče nad njom. Kad god bi pogledao u tom pravcu cijelim tijelom mu je prolazila drhtavica. Znao je pomisliti: “Još je sekunda falila pa da i ja tamo ležim. Sami me je Allah dželešanuhu spasio iako sam bio prisiljen šejtanu prodati dušu.”

Sastanak je završen. Luburić sjede u automobil. Ode u Zagreb.

Alaga se spusti na klupu do Rušida: “Što smo plandovali, plandovali smo. Počela je golema bitka protiv vlaške crvene bande na Kozari i Potkozarju. Pojma nisam imao da su crvendači zauzeli Petrovac, Drvar, Glamoč i konačno Prijedor. Proširili su se do Varcar Vakufa, a povremeno upadaju u sela oko Banja Luke. Pukovnik nam je rekao da je pokrenuta velika ofanziva protiv komunističkih bandita. Velika je sila krenula na tu bandu. Kako reče, na partizansku bandu kreće preko deset hiljada N'jemaca, naših, što ustaša, što domobrana preko dvadeset hiljada, a začudilo me kad nam reče da će bit' preko tri hiljade četnika na našoj strani, na čelu sa njihovim bajagi vojvodama, nekim Drenovićem i Marčetićem, ako sam dobro uhaviz'o. Jako mi je čudno da su se naši utalili sa četnicima, al' valjda zagrebačke glavuzije znaju šta rade. I zamisli Rušide koja je to banda. Napravili naku lutku da liči na poglavnika, pa je objesili u centru Prijedora, bilesi na prava vješala, a na prsima toj lutki napisali na kartonu da će poglavnik na vješalima završit'. Kad je poglavnik to čuo pravo je povilenio i naredio je da se butum Kozara i svo Potkozarje kompletno očisti od Vlaha koji su masovno, jal' za četnike, jal' za partizane.”

-Hoće l' i nas dizat'?

-Jok, bolan ne bio! Nas čeka golem pos'o. Pukovnik veli da mu je poglavnik naredio da sve civile potrpamo u Jasenovac, a dio da gonimo u Gradišku. Na to je pukovnik odgovorio poglavniku da kod nas ima mjesta morebit samo za pet stotina do hiljade, možda, a da je Gradiška prepuna. Na to je poglavnik rek'o pukovniku Luburiću da se snađe i da uradi šta god hoće sa vlaškom ruljom koju će dognat' nakon bitke. Nama je na sastanku naredio da nikog, ama baš ni jednog, ne primamo u logor, već da se organizuju dvije skele i da ih gone preko Save prema Uštici i Gradini. Još je strogo naredio je da se puške i pištolji ne koriste, već samo kama, malj, bradva i drugi ručni halat. Ne smije se čuti niti jedan pucanj da se ova vlašadija na ovoj strani ne bi uzbihuzurila i ne daj bože zaobadala. Sutra moram preko u Ušticu da naredim onim grobarima, Ciganima, da dan-noć kopaju što veće jame. Valja ta govna zakopat'. A kol'ko će ih bit sami Allah znade?”

-Boga ti Alaga, kak'i ono brodovi jutros prođoše uz rijeku? Vidim, nisu naši. Nemaju naše oznake. Čiji li su?

-Mađarski ba! To su njihove topovnjače koje će bombardovati Kozaru sa Save da banda ne bi mogla nagrnut' prema rijeci i preplivavat' 'vamo. I to nam je pukovnik rek'o, al' ti ja zaboravi' rijet. Mađarski poglavnik pomaže našem poglavniku da se r'ješimo gamadi i svih Vlaha. Inšallah! Hajmo po jednu cigaru krehnut' pa radnu bandu na nasipu da vidimo ispunjavaju li norme.

Izvadi kutiju “Ljubuškog” i natjera Rušida da nazor zapali.

-Ha'de ba, šta se pekmeziš k'o naka minderpuza. Zapali, ne volim sam ni kahve ni rakije popit', a ni cigare sam zažmarit'.

I zaista, slijedećih četrdesetak dana i noći osluškivali su u daljini detonacije topovskih granata. Krajem jula, u taj vakat srpnja, daleka tutnjava zamuknu, a Savom protutnja onih pet mađarskih topovnjača koje je admiral Horthy poslao Paveliću kao bratsku pomoć. Ostavljale su za sobom golemi bijeli trag. Kad su prolazile pored logora ustaše koji su bili na nasipu oduševljeno su mahali, a jedna od topovnjača se oglasila dugim piskom sirene.

Ažurirano: Subota, 21 Srpanj 2018 15:24
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 16 Srpanj 2018 10:16

 

KamaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (21)

Nadan Filipović

Na ćevap

Došli su u logor tek slijedećeg jutra. Kamioni su stali pred upravnu baraku, a dvoja zaprežna kola sa prasadima, telešcem koje je gladno plakalo, te svakako kantama sa mašću i domobranskim tandžarama, stajala su diskretno, sa strane.

Na vratima barake se pojavi Luburić. Nasmijan. Jako lijepo raspoložen. Dođe laganim korakom do one trojice svezanih pljačkaša, pomilova ih po obrazima i vratu.

-Draga gospodo, dobro došli u klinički centar Jasenovac. Osjećajte se kao da ste kod svoje kuće.

Tada čučnu poviše onog ranjenog što je jaukao na zemlji.

-Dozvolite da vam se predstavim. Luburić sam Vjekoslav, a nadimak mi je Maks. Ništa ne brinite, vi ćete prvim transportnim sredstvom u Zagreb, bilo samovozom ili vlakom, pa na kliniku Rebro. Na pravo liječenje.

-Hvala vam gospodine pukovniče za svu brigu koju za pokazujeta za moje izlječenje.

Luburić se brecnu na ustaše koje su stajale oko njega i smijuljili se.

-Šta se cerekate? Sram vas bilo. Zovite doktora Pudića i dajte odmah nosila za ovog ranjenika.

Odmah se tu stvori poručnik Dragutin Pudić, zvani Paraliza: “Izvolite gospodine pukovniče! Na raspolaganju sam.”

-Doktore Pudić, odnesite ovog ranjenog veseljaka do Granika, a onda s njim u Zagreb, pod pratnjom na Kliniku Rebro. Pri tome diskretno namignu poručniku Pudiću.

Dvojica ustaša donesoše nosila, položiše ranjenika, čak mu nježno podmetnuše jastuk pod glavu, a Luburić mu doviknu: “Želim vam brz oporavak gospodine. U ime mojih ustaša ispričavam se zbog vašeg ranjavanja. Kad se potpuno izliječite naša država će vam platiti golemu nadoknadu u ime odštete i dobit ćete invalidsku mirovinu. Dotle, uživajte u Zagrebu. A nakon toga u Krapinske ili Varaždinske toplice. Na banjanje. A tamo frajlice bolničarke masiraju nogu. Pet njih oko vas gospodine, a po noći šta će biti… ehehe, junače, to ovisi od vas. Lijepe puce, bolničarke, prvo masiraju potkoljenicu, pa koljeno, pa natkoljenicu, pa nježno sve više i više, he-he-he.”

-Hvala vam dobri gospodine pukovniče. Baš ste šalđija! Nikad neću zaboraviti vašu plemenitu dobrotu. Ako ikad naiđete u moje selo okrenuću na ražnju i janjca i prasca. Bićete moj najdraži gost.

Uz to je razdraganao svima okolo mahao rukama dok su ga nosili.

Ažurirano: Utorak, 17 Srpanj 2018 09:47
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 11 Srpanj 2018 10:21

 

Ustase na kamionuRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (20)

Nadan Filipović

Hvatanje „partizana“

Kad su se približili Kozaricama, Brkljačić reće: “Hajde braćo da ostavimo kamione i dvojicu da ih čuvaju, a da se mi po ovoj šumi na lijevo i na desno razvijemo i da je prečešljamo.”

Tako i uradiše. Napraviše takav razmak da je između svakog ustaše u nastupajućoj vrsti bilo po tridesetak metara razmaka. Tiho su se provlačili kroz oniže grmlje. Nakon jedno sat češljanja šume Brkljačić naišareti prstom na usnama da se šuti. Nastade potpuna tišina koju je narušava samo ptičje oglašavanje. Brkljačić dade znak da se lijeva strana “češlja” pomakne još u lijevo, a desna u desno. Dade znak za što tiši polazak. Nakon par minuta opet naišareti da svi stanu. Izvadi dalekozor iz futrole. Gleda, osmatra, lijevo i desno. Primače se Alagi i prošapta: -Eno ih. Evo ti dalekozor pa pogledaj.

Alaga osmotri, pa će tiho: “Da, četvorica su. Dvoja su kola. Na njima kante. Konji su razuzdani i pasu pored njih u hladovini. Čekaj, čekaj, pa onaj što ima kačket na glavi nešto okreće na ražnju. Čini mi se da je tuka.”

-Prenesi od uha do uha da lijevo krilo skrene u šumu i da im se privuku s leđa. Imaju pola sata, a onda mi krećemo.

-Dobro. Idem im prenijeti naredbu.

Alaga se sasvim poget otšunja u lijevu stranu, a Brkljačić ostade da osmatra.

Kad se Alaga vrati kaza mu: “Koja je to drska banda. Teferić prave uz državnu mast. Nadam se da su samo četvorica. Sačekaj još dvadesetak minuta da ih lijeva strana opkoli, da nam ne uteknu. Banda je to. Znaju oni bolje ove šume od sviju nas.

Gleda kroz durbin: “Vidim dvije puške naslonjene na drvo, čekaj…puška je kraj onog što okreće ražanj. Gdje li su još dvije puške?”

-Pusti to sada. Još petnaestak minuta.

Nakon otprilike petnaestak minuta Brkljačić naredi najtiše puzanje sve do granice proplanka na kojem su pod drvetom sjedila ona četvorica. Očigleno su čekali da se tuka dobro ispeče. Golema čutura je išla od ruke do ruke, od usta do usta. Već su ih jasno čuli kako nazdravljaju: “Živjeli mi braćo. Živjeli! Živio, bog ti sreću dao….Daj, Milane, odsjec'der mi još komad slanine. Krepavam od gladi. Ma, ko će tuku dočekat'?!”

Ažurirano: Srijeda, 11 Srpanj 2018 10:23
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 06 Srpanj 2018 23:41

 

Svinjska mastRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (19)

Nadan Filipović

Potjere

Nakon nekoliko akcija u čišćenju ili, kako su govorili, deratizacije šire okoline Jasenovca od crvendača i četnika u kojim je učestvovao i Rušid, početkom ožujka 1942. kao grom iz vedra neba dođe obavijest lokalnih redarstvenih istražitelja da su četiri partizana, članovi šumske crvene bande, drsko napali željeznički kolodvor u Staroj Subockoj koji su obezbjeđivala sedmorica domobrana. Pametni domobrani su se odmah predali, bez i jednog pucnja s njihove strane. Partizani su ih razoružali, sa njih skinuli sve osim od straha ukehanih gaća i potjerali ih kućama, priprijetivši im, da ako ih ponovo negdje zarobe da će ih pobiti na licu mjesta.

Na sporednom kolosjeku je bilo nekoliko teretnih vagona koji su bili predviđeni za prikopčavanje na vlak Slavonski Brod – Zagreb. U jednom vagonu partizani su našli goleme količine svinjske masti, sve u kantama. Valjda je negdje bio prekrcaj pa je u istom vagonu bilo desetak praznih kanti. Nije im, crvenim vragovima, bilo malo što su opljačkali svu svinjsku mast i to toliko da su je morali voziti na dvoja zaprežna kola oteta od lokalnih seljaka, već su na praznom vagonu napisali:

Domobranima ostavismo gaće

tako im je sačuvana čast

partizanima pripade sva mast

a tebi krvoloče Ante

samo dvije prazne kante.

Ispod stihova je bila nacrtana crvena petokraka.

Kad su za ovo saznale jasenovačke ustaše došlo im je da polude od muke. Posebno je podivljao Luburić oko čijih usta se jasno vidjela bijela pjena.

Kolutao je zakrvavljenim očima: -Nastup ustaše! Hitni nastup. Alaga, Brkljačiću, trideset ustaša da ste odvojili, na kamion i u potjere. Ne vraćajte se dok ih ne pohvatate. Sva okolna sela pročešljajte. Kuće pretražujte i gdje god nađete i gram svinjske masti sve koljite i kuće palite. A crvenu bandu mi dovedite, ako ikako uzmognete, i to žive da im u oči pogledam i da ih osobno kao gudine pokoljem. Prije toga ću im oguliti kožu s prsa i leđa. Skalpirat ću ih kao što Indijanci čine kaubojima. I da znate, vratite li se bez crvendača vidite li dobro gdje vas sve čeka udobno mjesto da se ispružite. Svi! Jeste li čuli?! Svi!

Pri tome pokaza kažiprstom u pravcu ploče i groba one desetorice što su platili glavom za svoje lopovluke.

Utom zabrundaše dve kamiona. Stadoše pred upravnom barakom. Alaga, Brkljačić i još tridest ustaša se popeše i sjedoše na klupe. Među njima je i Rušid, Alagina “sjenka”.

Češljali su i češljali teren. Svako selo, svaki zaseok. Nigdje nema ništa u kućama. Svinjske masti ni u tragu. Međutim, u jednom zaseoku im se posreći. Nađoše u jednoj kući kantu punu masti. Istjeraše sve ukućane i počeše ih kundačiti. Gazdu, postarijeg čovjeka je već oblila krv što je liptala iz rana na glavi.

-Govori odakle ti kanta masti? Govori ili ćemo ti prvo ženu zaklati, pa snahu, pa sina, pa dvojicu unuka.

-Kupio. Dao svu ušteđevinu. Šest stotina kuna i jednu tuku.

Brkljačić mu se unese u lice: “Od koga, da ti majku četničku jebem? Od koga kupi mast prokleti Vlašino?!”

-Od četvorice nepoznatih. Imali su dvoja kola puna kanti masti. Još je ljudi bilo koji su kupili ili trampili.

-Koji su to ljudi bili?

-Znam da je jedan od njih bio moj imenjak Mitar Skoko iz Kozarica.

-Jesu li to bili partizani? Jesu li imali na kapama crvenu zvijezdu? Petokraku?

-Jedan je imao kačket na glavi, a trojica šubare. Ne znam, ne vidjeh nikakve petokrake. Ja se ne petljam u politiku. Moja je parola: “Caru carevo, Bogu božije! Jesam pravoslavac, ali se osjećam Hrvatom pravoslavne vjere. Kako vi kažete, ja sam Hrvat grkoistočnjak, gospodine ustaša.”

-Jesu li imali one vaše kokarde na šubarama?

-Kakve kokarde? Ne znam ja ni za kakve kokarde. Nijesu, čini mi se, na šubarama imali nikakvih znački. Nisam gled'o ni u kapu, ni u šubare već samo u mast.

-Kamo su se uputili? Hitro govori.

-Čini mi se prema Kozaricama.

-Dobro. Alaga vodi ga iza štale i s njim blago popričaj. Još ga detaljnije ispitaj. Onako na tenane. Sačini detaljan zapisnik.

-Namojte ljudi ako za boga znadete. Pa pošteno sam platio.

-Pošteno platio?! Poštebo platio?! Ha! Lopove jedan četnički, državnu si mast ukradenu pošteno platio. Vodi ga Alaga na ispitivanje iza štale ili dole na potok.

Alaga priđe i starini najpristojnije reče: “Hajmo stari dole do potoka. Merak mi se malo umit', a tebe ću tamo ispitat'. Znaš, moram sve zapisati. Službeni zapisnik sačinit'. Vidiš da imam blok. Evo i tintoblajke. Ti čes sve potpisat' i vrati se onda kući. Ovo je pravna država. Mora se sve po zakonu. Ne boj se ništa. Hajmo polako.

-Dobro čo'ječe, pa ispitaj me ovd'e, pred kućom, pred čeljadima. Ispitaj. Sve ću reć'. Meni se ne ide do potoka.

-Hajde, hajde starino. Pa zar misliš da bih ti ja, ozbiljan čo'jek kak'a zla napravio. Samo kratko ispitivanje. Idemo.

Krenu, a starac ga krotko prati. Zađoše u vrbik. Pred kućom skupljena čeljad. Muk.

Nije prošlo ni par minuta kad eto Alage. Kaže: “Idemo put Kozarica.”

Ona baba priskoči: “A gdje mi je muž? S tobom je otiš'o, s tobom se je treb'o vratit'.”

-Baba, nemoj tu budalasati. Ispit'o sam ga i sve zapis'o, a on se od ispitivanja zamorio pa eno ga leži pored potoka. Potrbuške. Zvao sam ga da krenemo nazad zajedno, čak sam htio pomoć', al' on reče da želi malo odmorit'.

Baba krenu kao da će prema potoku, a Alaga zaurla: “M'rš bando četnička. U kuću. Udiri u kuću! Čujem li još ije'nu zatvorićemo vas i kuću i zažgat'. U kuću i da niste pola sata izvirili.

Kamioni zabrundaše i odoše put Kozarica.

Čim su zamakli za prvu krivinu, baba izleti i poletje prema potoku. Za njom sva čeljad. Potok krvav. Stari Mitar leži potrbuške s glavom u krvavom potoku. Prerezan vrat. Od uha do uha.

(nastavlja se)

Ažurirano: Petak, 06 Srpanj 2018 23:44
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 05 Srpanj 2018 10:30

 

Sarajevo NDHRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (18)

Nadan Filipović

Potraga za sinom

Rušid kao da je u crnu zemlju propao. Safeta samo što nije povilenila. Nit' ga ima, nit' se javlja. Obijala je kapiju gradskog poglavarstva ne bi li ponovo ujagmila “prijam” kod rođaka Atifa Hadžikadića. Gradonačelnik je, međutim, bio stalno zauzet i nikako da je primi. Njegova tajnica, ona zmija Zdenka, samo je likovala i neskriveno se smijuljila. Uporna Safeta nije odustajala.

Jedan dan je ostala sve do uvečer. Noć pade, redarstveni sat se približava, a svjetla u gradonačelnikovoj kancelariji i dalje gore.

-Ma, vala čekaću ga do sabaha, makar morala pored ulaza ketit.

Posreći joj se. Dođe automobil, parkira se, a kapija se otvori i Atif izađe i krenu prema vozilu. Safeta skoči pred njega kao razjarena zvijer: “Stan'der rode! Ne bjež' od mene jadne i kaharne, stan'der samo na minutu da te nešta pri'pitam!”

-Joj, to si ti Safeta! Šta je tako hitno, bona ne bila?

-Ma, evo obijam ova tvoja vrata već danima, a ona latinska zmijurina što je ispred tebe u kamcelariji sve viče nemere te primit gradonačelnik – nemere pa nemere. Nema mi Rušida. Ni glasa od njega. Ti si mi obeć'o da će on bit' že'jezničar na vozu da buši karte i ovda tude, samo oko stanice, a on ode haman će skoro mjesec, pa ni karte, pa ni glasa, pomagaj, Allaha ti.

-I veliš nema ga? Da nije dezertirao, bog ga ne ubio. Ako je dezertirao ne bih mu bio u koži.

-Šta ti je to – zertir'o?

-Pobjegao iz vojske.

-Pa nije on u vojski. Ti si rek'o on je že'jezničar. Jamda samo buši karte?

-Joj draga Safeta, ništa ti ne razumiješ. Prekosutra dođi i ne čekaj me ovdje, već na onoj desno kapiji gdje vozač ugoni samovoz i mene u njemu, pa ću izaći na kapiji i sve ti objasniti, ali se moram prije toga dobro raspitati. Kako češ ti sada hudnjice moja do Baruthane. Uhvatiće te policijski sat. Hajde ulazi. Odvešćemo te do kuće.

Safeta uđe. Prvi put u životu sjedi u autu. Gleda kroz prozor kako pored auta prolaze kuće poluusnulih mahala dok se auto teško brekčući penje uz Kovače, pa eto ih na Vratniku, prođoše Sedrenik, kad… kao da si ih rukom bacio, pred kućicom u Baruthani.

-Allahemanet Atife. Baš ti 'fala da me nisi pušćo pjehe tabanat' do kuće mi.

-Allahemanet Safeta.

Auto se odveze niz Baruthanu, a ona ostade da se hrva s noći punom najzlokobnijih misli.

Prođe sutra u turobnim mislima, dođe prekosutra. Safeta već u šest kod ulaza za auta. Naiđe neki mlad ustaša pa je bez pozdrava upita šta tu radi, a Safeta mu priprjeti kazavši da će ga prijaviti rođaku gradonačelnik cijelog Sarajeva i kazati da je maltretira. Ustašica podvi rep i požuri kontajući: “Ja opasne li babe! Svašta u ratu na površinu isplazi. Pa i ovakve opasne babuskare.”

Atif se doveze tek iza sedam. Izađe iz auta, a vozaču naišareti da “samovoz” utjera u dvorište iz zgrade.

Ažurirano: Četvrtak, 05 Srpanj 2018 12:07
 
« Početak«12345»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • Dioptrija Nebojše Krstića
    Nema se sta dodati. Da je samo vise ovakvih razboritih ljudi. Više...
    21.07.18 02:17
    Autor - Zijo
  • Osvrt “doktora” Milojka Pantić...
    Necija kolumna ili YouTube interview, propovijed, predavanje I sl.- ja ih dozivljavam kao pojedinacn... Više...
    21.07.18 02:14
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Mislio sam da imate cijelu priču na jednom mjestu. Onda ništa, zahvaljujem se na ovome što imamo. Že... Više...
    17.07.18 03:24
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Gospon Zike, rado bih Vam izašao u susret, ali nisam u kondiciji. Naime, pišem ovaj tekst nastavak p... Više...
    16.07.18 19:42
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane dragi, uz svo dužno poštovanje, molim vas da mi pošaljete tu priču na mail, da je pročitam na... Više...
    16.07.18 17:22
    Autor - Zike
  • Dijagnostički osvrt doktorice...
    Srbi be svojim ženama, odmah do onog Neznanom junaku, trebali podići spomenik i nazvati ga Spomenik ... Više...
    14.07.18 05:44
    Autor - Nihad
  • Priča
    Lijepa prica, sentimentalna. Mirza, malo ise koncentracije kod citanja. Kontraadmiral je izgubio nog... Više...
    05.07.18 00:20
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nihade, ne bi bilo neobicno da se upravo to desi. Ljudska priroda je nepredvidljiva, nije jedan ugnj... Više...
    05.07.18 00:12
    Autor - Zijo
  • Priča
    Sande lepa prica. Salom Elijas-Lelo je bio moj teca. Rodjen u Mostaru, Bio je oficir JRM. Nije koris... Više...
    04.07.18 03:19
    Autor - Mirza
  • Tahebo čaj i rak
    Ima izreka: "Davljenik se i za slamku hvata". A, bolesna osoba eto i za čaj. Ako pratimo kako i šta ... Više...
    03.07.18 14:59
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Tahebo čaj i rak
    Moj muž imao dobrocudni tumor iza uha 3 godine je pio čaj Taheebo i svake godine kada je išao na mag... Više...
    03.07.18 00:37
    Autor - Kathy
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Evo kladim se Zijo da ce nakon treninga u Jasenovcu, završiti ko Luburićeva kopija. Više...
    30.06.18 16:15
    Autor - Nihad
  • Sjećanje na rijeku
    Nadanu se srdačno zahvaljujem da Bošnjačko oko (u)gleda moju rijeku Bosnu! Pozdrav i selam iz Witten... Više...
    30.06.18 15:44
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovani Meša, želio bih se još jednom zahvaliti na ovoj prelijepoj priči. Posjetitelji Bošnjačkog ... Više...
    22.06.18 21:17
    Autor - Nadan Filipovic
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovana/i, javljam se ne da bi nekome zahatorio, već da bi se zahvalio da ste ovo objavili i usput... Više...
    22.06.18 17:31
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • RUŠID - roman u nastavcima
    samovoz :lol: :lol: :lol: sepIri, bravo kad je ijekavski u pitanju, a ne ekavska varijanta sepUri. S... Više...
    21.06.18 16:18
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Haman da će, al će se valjda nekako izvuči i to u zadnji čas. Nemoj se ba pekmezit! Više...
    14.06.18 09:24
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nisam čitao par nastavaka ali sam zapamtio Rušida. Jooj, baš mi ga je žao... Nadane ako će ubiti Ruš... Više...
    13.06.18 22:27
    Autor - Zike
  • Sjećanje na staru Tuzlu
    Citam ovaj tekst i vidim kako se povjest ponavlja. Ponasnje ustaske vlasti ocjenjujemo kao fasistick... Više...
    12.06.18 03:22
    Autor - Heli
  • Podsječanje
    Zar je ovaj još živ? Ja sam njega doživljavao kao Miloševićev kadar (iako se on sa njim kasnije razi... Više...
    09.06.18 17:59
    Autor - Nihad
home search