LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid"
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 18 Rujan 2018 15:31

 

Vjesanje MarindvorRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (33)

Početak „deratizacije“ Sarajeva

Nadan Filipović

Ustaše iz Luburićeve “kaznene ekspedicije” su bile razmještene na nekoliko mjesta u Sarajevu, ali ti rekvirirani stanovi i kuće su bili na veoma bliskim udaljenostima. Sam Luburić je za svoj stoižer najprije rekvirao čitavu zgradu u Sokolskoj ulicu broj 10 (današnji FIS), ali se tu zadržao tek pet dana. Lokacija mu se činila nesigurnom pa je za sebe najprije rekvirirao kuću hrvatske obitelji Babunović u Đenetića čikmi, a zatim vilu Folkert (Volkert), odnosno, kako su je Sarajlije u taj vakat nazivale, Berkovića vilu u ulici Skenderija na broju 48 koja je tada bila u vlasništvu Milana Sarića. Navodno je Luburić znao samo prenočiti u kući Babunovića u Đenetića čikmi, a da je glavno stožer njegove “kaznene ekspedicije” ili “deratizacije”, kako je on često znao reći, bio u vili Folkert čiji je podrum, kako je naknadno utvrđeno, bio mjesto strašnih tortura i zvjerskih ubijanja uhapšenika. Od Luburića se nisu micali njegova četvorica “stručnih suradnika” – zapovjednik Stožera ustaški satnik Milan Cigoje, ustaški satnik Ivan Zovko, ustaški poručnik Budak i ustaški zastavnik Babić, Alagi od ranije poznati kao pravi sadisti i krvoloci. Posebno aktivni u Luburićevoj ekipi za “deratizaciju” Sarajeva, odnosno u tzv. Kaznenoj bojni, bile su notorne i od Luburića izabrane ustaške “krupne ribe” iz Jasenovca: Mile Orešković, natporučnik Ante Vrban, zastavnik, izvjesni Barbarić, vodnik, izvjesni Bevanda, vodnik, Modrić, poručnik, Nikola Gadžić, poručnik, neki Buhovac, vodnik, Krešo Majić, natporučnik, Vjekoslav Ile, poručnik, Jenko Maričić, zastavnik, Branko Slijepčević, natporučnik, te Nikola Gagro, vodnik i osoba od Luburićeva največeg povjerenja

Sve u svemu, u stožeru smještenom u vili Folkert bilo je 86 ustaša. Interesantna je činjenica da je za glavara Stožera Luburić nominalno postavio ustaškog pukovnika, dr Muhameda Riđanovića, liječnika iz Mostara, a za glavnog suca Prijekog ratnog vojnog suda je postavio dr Oktavijana Sviježića, tako da je Sviježić, Luburićeva lutka na koncu, k'o biva izricao presude i potpisivao ih, a ne Luburić, koji je, zaboga, u svemu ovom masovnom zločinu trebao da bude “savršeno čistih ruku”.

Onda je Luburić svoje “pacificiranje” Sarajeva započeo gromoglasnim govorima pred odabranom publikom, uglavnom u rekviriranom Gradskom podrumu iza kina Apolo (kasnije kino Romanija) koji je bio obezbjeđen desetinom puškomitraljeza. Ulica Dr Ante Pavelića (kasnije Titova) bila je zabranjena za bilo kakav promet i za pješake. Znao je natjerati na sastanke viđenije sarajevske intelektualce i držati im govore. Tako je 25.2.1945. godine, priredio večeru u Gradskom podrumu, a nazočni su bili predstavnici njemačkih i hrvatskih oružanih snaga, ustaški ministar dr Vjekoslav Vrančić, ustaški vitez Ivica Frković, predstavnici Hrvatskog stožera, Gradskog poglavarstva i svih sarajevskih društava.

Cijeloviti tekst tog govora prenio je sutradan sarajevski ustaški “Novi list”, sa naslovom – “Puškom u ruci obranit ćemo Hrvatsku”. Između ostalog, Luburić je rekao: “Očuvali smo i uredili svoju državu da nam može pozavidjeti mnogi i mnogi narod”. Zatim: “Među ostalim događajima, u zadnje vrijeme zabilježena je još jedna žrtva koju je dala Hercegovina, a to je povlačenje naših oružanih snaga iz Mostara”, ili dalje: “Ima ih koji vide i opasnost za Sarajevo. Ali Sarajevo je bilo hrvatsko i ostaće uvijek hrvatsko. Sarajevo ćemo braniti u Mostaru, na Drini, u Konjicu i gdje god hoćete, itd”.

Prisutni su ostajali nijemi, diskretno su se ispod oka zgledavali i nikad nije bilo nekih pitanja upućenih pukovniku, ali je zato svaki njegov govor ispratio gromoglasan aplauz koji mu je očigledno godio.

Ažurirano: Utorak, 18 Rujan 2018 15:34
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 12 Rujan 2018 10:11

 

Ustase u SarajevuRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (32)

Polazak na “deratizaciju” crvenog Sarajeva

(na fotografiji: Ustaše u Sarajevu)

Dođe nova 1945-ta godina. Nikakve proslave nije bilo. U logoru je među ustašama zavladale golema nervoza. Dvojica su pokušala dezertirati, ali su uhvaćeni u civilnim odjelima i dovedeni u logor. Jedan je uhvaćen na cesti blizu Bosanske Gradiške, a drugi, mnogo dalje, u Selčini, na periferiji Zagreba. Najprije su dobili teške batine, a sutradan ujutro Luburić je oglasio nastup. Svi logoraši su morali biti prisutni i gledati šta će zadesiti ovu dvojicu balavih ustaša, a ako bi neko od logoraša spustio glavu da ne gleda, ili zatvorio oči, znalo se dobro šta će biti s njim.

Doveli su tu dvojicu na nastup. Jedva su doteturali pred Luburića.

-Šta je pičke jadne?! Vidi, vidi. Usraše, a ne ustaše. I čudim se našim glavešinama zagrebačkim što dopušaju novačenje ovakvih bijednika. Gdje ste krenuli? Haaa…? Ti uskoro pokojniče što se tu klatiš kao notorna pijančina – obrati se jednom što mu je glava bila isprebijana do neprepoznavanja lica – ti lijepo krenuo u Zagreb. Krenuo fakinčina i mislio bit će gemišta, birtija, harmonika i frajlica, zagrebačkih puca? Biće fukanja, haaaa? Ha? Ti bi fukao dok prave ustaše ginu za domovinu?

A ti, isto još stojeći pokojniče – okrenu se drugom – krenuo u Gradišku, pa bi malo do Banja Luke, tamo da akšamlučiš i da se s curama banjolučkim na Vrbasu provodiš? Ha?

Javi se ovaj čije se lice još, kako-tako i moglo prepoznati: “Gospodine pukovniče, točno je da sam krenuo iz logora bez pitanja, ali nisam kanio dezertirati. Saznao sam da mi je majka teško bolesna, da skoro ne zna za sebe, da je na par dana pred smrt, pa mi je valjda neka olakotna okolnost u svem ovom nesporazumu ta moja želja da još jednom vidim majku prije no što premine i ode na drugi svijet. Za nadati se je da ćete dopustiti da usput da pripomenem da sam ja vaš zemljak. Vaša obitelj i Vi, gospodine pukovniče, ste iz Humca, a moji su iz Dubinjevca, znači obojica smo Ljubušaci. Moj dida je bio prijatelj s vašim pokojnim ocem, pa mislim da mogu zatražiti vašu milost da mi poštedite ži….

Luburić ga prekide urlikom koji je svima na nastupu, i logorašima, a i ustašama, zaledio krv u žilama i nakostrešio kosu na glavama.

-Fuj! Majku ti jebem dezertersku! Fuj! Čuj budaletine! Mrš izdajico! Čuj nesporazum! Pogazio si ustašku prisegu i zna se gdje ti je mjesto – pa mu prstom pokaza grob u kojem su ležale strijeljane ustaše. Čuj ti balavca. Mi Ljubušaci, braća po podrijetlu, did bio prijatelj mome pokojnom ocu, majka na samrti, a možda je već i pokojna. Uskoro češ se ti bijedniče susresti sa svojom majkom. Rušide, Rušide!!!

-Prisutan, gospodine pukovniče – progura se Rušid iz ustaškog troreda.

-Na ćevap…na ćevap. Hoće majku da vidi. Pošao mamicu da vidi. Sise da mu da. E, sada će je vidjeti. He,he,he!

Rušid izvadi kamu iz korica. Ona bljesnu kao da ju je sunce jarko obasjalo. Malo pognut, krivih nogu, očiju plavih kao čelik, priđe onom svom “kurbanu” koji je osuđen da bude “na ćevap”, kako je Luburić znao narediti. Pri tome nehajno gurnu onog drugog čije se lice nije moglo prepoznati od usirene krvi. Taj zatetura i sjede, pa stade plakati i kukati. Rušid zamahnu prema vratu, a ustaša se nekako izmače. Rušid ponovo kao da će ga ubosti, onaj zatetura, a kama mu probi tanak vratić. Za čudo jedno, ne pade, već poče da trči prema troredu ustaša koji mu hitro napraviše prolaz. Krv mu je šikljala iz vrata. Zadnjom snagom je uspio izvaditi kamu iz rane, a onda izvede kao neku piruetu i pade. Jednu minute je još kopao nogama po zemlji, a onda se smiri. Rušid polako odgega i podiže kamu sa zemlje, obrisa je i vrati u korice.

Luburić mu doviknu: “Čuvaj kamu Rušide. Vidiš da je taj lopov htio da je ukrade i pokaže svojoj mamici, da mu mrtvu mamicu jebem. Ha-ha-ha! Alaga, Alaga…”

Ažurirano: Srijeda, 12 Rujan 2018 12:10
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 04 Rujan 2018 11:21

 

VjesalaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (31)

Vješanja u logoru i Bosanskoj Dubici

Već uspaničenim i podivljalim ustašama je pošlo za rukom da saznaju da unutar logora postoji organizirana grupa koja je spremala proboj i bjekstvo. Na čelu te grupe bio je doktor Milo Bošković. U logoru su ti ilegalci formirali udarne “trojke” koje su u datom trenutku trebale da napadnu stražare. Ove trojke bile su naoružane oružjem tajno proizvedenim u jasenovačkoj radionici, “lančari”. To su bile nekakve improvizirane puškice kratkih cijevi koje su se mogle sakriti ispod košulje. Prodor je trebalo biti izveden tako da jedna partizanska jedinica napadne Bosansku Dubicu i privuče glavninu ustaške vojske iz Jasenovca. Tada bi logoraši u trojkama izvršili napad na preostale ustaše, oslobodili ostale zatvorenike i preplivali Savu, da bi se spojili na bosanskoj strani s partizanskim jedinicama. Zahvaljujući svugdje, pa i u logoru prisutnim cinkarošima, plan je otkriven, a svi koji su se spremali za proboj su pohvatani i okovani najtežim lancima.

Slijedeće večeri u logor se iz Zagreba dovezao Maks Luburić i objavio: “Svi uhapšeni osuđeni su na smrt vješanjem, javno pred čitavim logorom! Na badere s bandom!” 

Odmah su počele pripreme. Ustaše su u bandere zakucali čelične klinove i postavili stolice i klupe na koje su trebali postavljati osuđenike na improvizirana vješala. Među osuđenicima na smrt vješanjem je bila i nekolicina ustaša, ustaški poručnik Petar Nemet, dr Marin Jurčev, ljekar u ustaškoj bolnici, kao i njegova žena, i to samo zato što su se ponekad ljudski odnosili prema logorašima.

Doktora Milu Boškovića, Luburić je “poštedio” vješanja jer ga je ovaj zamolio da mu učini “uslugu”, odnosno da mu ispuni posljednju želju kazujući da je njemu kao Crnogorcu velika sramota da bude obješen. Rekao je: “Ja sam sin Crne Gore, i protestujem protiv ovakvog sramnog načina izvršenja smrtne osude. Kod nas se ljudi ubijaju iz puške“. Luburić je od ranije pokazivao nekakve znake simpatije za doktora Boškovića pa je odredio svoga šuru, Dinka Šakića da on iz revolver (samokresa) ubije logorskog liječnika.

Ubojstvo doktora Boškovića je uslijedilo kao neka vrsta uvertire u vješanje ostalih osuđenika.

Šakić je rekao: “Klekni crveni banditu da ti pucam u čelo!”

Bošković je glasno odgovorio: “Pucaj ovako. Pravi Crnogorac ne umire klečeći!”

Šakić je podviknuo: “Stavite banditu povez oko očiju i okrenite ga da mu pucam u leđa.”

Bošković je odbio i povez i naredbu da se okrene. Stajao je pred Šakićem ne pokazujući nikakav znak straha od skore smrti.

Tada je Šakić potegao revolver i ubio ga sa nekoliko hitaca.

Nakon toga je uslijedilo vješanje po banderama u logoru. Obješeni su Laci Meteo veterinar, Pejanović Nikola iz Siska, Marić Tomo iz Zagreba, Rebac Remzija iz Sarajeva, dr Branko Konić - sudija, dr Milanović - zubar, Živković Stevan - student iz Mitrovice, Sekulić Boro iz Vukovara, Vojnović Branko iz Bosne, Krajanović Pero iz Zagreba, Lubura Jovo - radnik iz Bosne, neki Rajić iz Sarajeva, Janković Žarko, Rukavina Franjo, neki maloljetni Boro, učenik iz Daruvara, Musafija Heinrich, ing. Dmitar Bošković i ostali čija mi imena nisu poznata.

Ažurirano: Utorak, 04 Rujan 2018 23:32
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 27 Kolovoz 2018 21:27

 

Dinko SakicRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (30)

Natporučnik Dinko Šakić

Upravo nakon odlaska delegacije Crvenog križa, za novog upravitelja logora Luburić je postavio ustaškog natporučnika Dinka Šakića, svoga šuru ili šogora, umjesto ustaškog dopukovnika Marka Pavlovića, za kojeg je smatrao da je previše blag i civiliziran. Taj Dinko Šakić je bio jako grub, ne samo prema logorašima, već i prema svim ustašama. Alaga je Rušidu rekao da je Luburić skoro kao “mila majka” u usporedbi sa Šakićem.

Taman nekako kad je Šakić postavljen za novog zapovjednika u junu te 1944-te, grupa ustaša se u dva “samovoza” odvezla u Dubicu na pijančevanje u njima omiljenoj birtiji. Sa sobom su iz logora poveli jevreja Ivana Wollnera. Inače, do uhićenja i zatvaranja u Jasenovački logor on je bio jedan od najboljih studenata Muzičke akademije u Zagrebu, sjajan harmonikaš i najbolji muzičar logorskog orkestra. On je bio jedan od koautora operete u dva čina “Raj na oceanu”, za koju je, u jasenovačkom paklu, napisao libreto zajedno sa logorašem, također jevrejom, Erihom Samlaićem.

Helem, kad su se ustaše ponapile i kad im je pažnja popustila Ivan se bajagi otišao u WC, a u stvari je utekao u varoš.To bjekstvo je malo otrijeznilo grupu ustaša pa su povilenili i poletjeli ga tražiti, ali bez uspjeha. Harmonikaš je ostavio harmoniku ustašama u birtiji i “propao” u zemlju.

Kad se ta grupa ustaša vratila iz Dubice i kad su Šakiću rekli šta se desilo, on je povilenio: “Alaga, uzmi trideset ljudi. Podijelite se u trojke. Ima da mi nađete harmonikaša i ovdje pred mene dovedete. Ima da mi svira dok god može, a kad ga ruke od svirke zabole i kad podsustane onda ću ga osobno zaklati pred svim logorašima. Ne vraćajte mi se bez čifuta – harmonikaša. Jeste li dobro čuli?!”

-A vi pijana bando koji ste dozvolili da vam čifo utekne, eheheeee… vi ste najebali i tek ćete vidjeti svoje!

Alaga i Rušid su u svoju trojku uzeli jednog mladog ustašu, balavca, koji, kako je Alaga govorio, nije poderao ni milimetar džonova svojih “zelenih opanaka”. Bio je to Ivo Sudar, rođak poznatog Mile Sudara. Odvezli su se na motoru s prikolicom da predgrađa Dubice. Tako im je odredio Dinko Šakić. Motor i prikolicu su ostavili na čuvanje kod nekog Salke, Alaginog poznanika, i pješice se uputili ka Dubici. Bilo je vruče. Ušli su u jednu omanju krajputašku birtiju. U njoj je bilo nekoliko lokalnih pijanaca. Kad su ušli nastao je muk. Naručili su po flašu hladnog piva. Gazda ih je hitro poslužio, a Alaga je izvadio pregršt kuna da plati. Gazda je odbio kazavši da mu je čast počastiti domovinske ustaške častnike.

Pred večer su se našli u Dubici. Alaga je tamo poznavao mnoge ljude. Išli su od vrata do vrata, raspitivali se kod isprepadanih ljudi koji su se znali od straha na vratima unerediti kad vide ko mu je na njih pokucao. Znali su da se oni koje ustaše odvedu na kratko ispitivanje nikada više ne vrate. U jednoj se kući Alaga poduže zadrža. Rušid i Ivo su stajali pred kućom pušeći u noći. Bio je nastupio redarstveni sat. Nikog nije bilo napolju, osim ophodnji, te posada niza bunkera koji su Dubicu štitili od upada partizana.

Alaga izađe nakon skoro sat vremena. I on zapali cigaretu.

Ažurirano: Ponedjeljak, 27 Kolovoz 2018 21:31
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 24 Kolovoz 2018 15:16

 

Ambulanta u JasenovcuRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (29)

Delagacija međunarodnog Crvenog križa u logoru

(Na slici je doktor Milo Bošković u bijelom mantilu. Pored njega su sa dva člana visoke delegacije Međunarodnog Crvenog križa koja je posjetila logor Jasenovac 13. 7.1944-te)

Nastupi 1944. Hitler gubi na svim frontovima. Da se kraj neumitno približava mnogim je bilo jasno nakon bitke kod Kurska koja je trajala od 5.7. do 25.8.1943, u kojoj su Nijemci izgubili pola miliona vojnika i oko hiljadu i pet stotina tenkova. Crvena armija je nezadrživo nastupala na svim frontovima. Saveznici su se iskrcali na Siciliji, a poslije i u južnoj Italiji.

U logoru je o tome vladala potpuna šutnja. Kako se kraj približava o Luburić je bio sve nervozniji i krvožedniji.

Jednog sunčanom martovskog popodneva Alaga i Rušid su sjedili na klupi ispred upravne barake. Ćutke su pušili. Luburić je bio u Zagrebu.

Rušid konačno ne izdrža pa tiho reče: “Alaga, vidiš li ti ovo. Hitler je tropa. Totale. Kad on pa'ne, pada i NDH. Bojim se da ćemo i nas dvojica tada doći na red da gubimo glavuše. Jasno je da će naša strana zijanit'. Šta misliš šta nam je radit'?”

-Šuti budaletino! Nikom to da nisi rek'o to što si meni. Zucneš li, ode ti glava. Cinkaroša oko nas na desetine. Hoš da završiš s desne strane one ploče?” Diskretno mu pokaza malim prstom na grob za ustaše.

-Dobro Alaga! Tebe slušam k'o rahmetli babu. Šutit' ću k'o zaliven.

U junu se uzvrtiše sve jasenovačke ustaše. Luburić je došao na par dana iz Zagreba. Okupio je glavešine i rekao im da 13. srpnja dolazi delegacija Crvenog križa u logor. Naredio je da se svim logorašima pojača ishrana i skrati radno vrijeme na nasipu. Diskretno je naišaretio da bolesni, stari i previše mršavi moraju nestati prije dolaska posjete. Naredio je da se stacionar što ljepše uredi i da, prije što delegacija dođe, u krevete smjeste mlade uhranjene ustaše koji će glumatati logoraše-bolesnike u novim, iz Zagreba donesenim, pidžamama. Luburić je porazgovarao sa logorskim doktorom, satnikom dr. Martinom Jurčevim, naredivši mu da po cijenu glave na ramenima niti jednim detaljom ne smije provaliti ovaj igrokaz, pravu jasenovačku verziju Potemkinova sela.

Dva dana prije dolaska delegacije logor je blistao.

I osvanu 13. srpanj. Divan dan. Vedro, bez oblačka. Luburić je otišao za nekim važnim poslom za Zagreb. Visoke goste će dočekati i u Luburićevo ime pozdraviti ustaški dopukovnik Marko Pavlović, upravitelj radnog logora Jasenovac i Stara Gradiška i zapovjednik Ustaškog obrambenog zdruga.

Začu se zvuk automobilskih motora. Pavlović naredi postrojavanje glavešina. Ostale ustaše su na dužnostima na raznim lokacijama logora. Svi su izbrijani, odore čiste, čizme se sjaje.

Automobili i ustaška pratnja na motociklima se zaustaviše pred upravnom zgradom.

Uslijedilo je upoznavanje i zaista potpuno relaksirana atmosfera. U delegaciji Odbora Međunarodnog Crvenog Križa su: izaslanik gospodin Julius Schmidlin, glavni ravnatelj za javni red i sigurnost NDH gospodin dr. Jurčić, državni tajnik u Ministarstvu unutrašnjih poslova dr Vladimir Sabolić, pravosudni savjetnik gospodin dr. Vragović, i predstojnik Odjela za radne logore u Ministarstvu unutrašnjih poslova gospodin bojnik Džal.

Pred delegacijom je postrojen samo jedan dio ustaša, a među njima su bila i dva Jevreja, kao i četiri Srbina, da bi se pokazalo, kako logorom aktivno upravljaju i drugi, a ne samo Hrvati. Postrojeni su bili: kao Jevrej – ustaški vodnik Altarac Ante, a kao Srbi, ustaški vodnik Milan Dangubić, ustaški zastavnik Stojan Martinović, vodnik Mile Vidović, kao i nezaobilazni Mile Vasić, među ustašama poznat kao ekspert za ubijanje svojih sunarodnjaka maljem. Ostale ustaše u počasnom stroju su bili uglavnom ustaše Hrvati i ustaše Hrvati islamske vjeroispovjesti.

Sa strane su stajali predstavnici logorske Interne uprave, svi Jevreji. U toj grupi su bili šef uprave Viner, šef ekonomije Feldbauer, šef pisarne Begovich, te šef električarske radione inženjer Reich, te kao predstavnik takozvanih slobodnjaka, Hason. Oni su visoku delegaciju upoznali sa činjenicom da Interna uprava logora u Jasenovcu ima pedeset zaposlenih koji primaju i plaću, a od toga su 46 Jevreja.  

U kantini je poslužen bogati zajutrak. Bijela kava ili čaj, po izboru. Žemičke od bijelog brašna, tek izvađene iz krušne peći logorske pekarne, razni suhomesnati naresci, sirevi, maslac, te više vrsta suhih kolača među kojim je dominirala orehnjača. Nakon bogatog doručka najprije su krenuli prema nasipima gdje su radili logoraši i horski pjevali “patriotsku koračnicu”, da se sve orilo:

Puška puca a top riče, grmi kao grom,
Sad ustaša bojak bije za hrvatski dom.

Puška puca krv se lije, dušman bježi klet,
A ustaška hrabra vojska vrši zavjet svet.

Tjera smjelo dušmanina, s praga djedovskog,
I podiže staru slavu roda hrvatskog.

Puška puca, a top riče, barut miriše,
Mlad ustaša na bojištu ranjen izdiše.

Ne plaši ga grom pušaka ni topova jek,
Dom, sloboda, vjerna ljubav, rani su mu lijek.

Oj Hrvatska zemljo mila, sviće danak tvoj,
Sad ustaška hrabra vojska za te bije boj.

Samo su se ustaše u pratnji delegacije počeli malo smijuljiti kad su vidjeli natporučnika Dragutina Pudića, zvanog Paraliza, kako s vrha nasipa diriguje horu logoraša. Alaga samo što nije “pukao” od smjeha. Hej! Paraliza dirigent raspjevanim logorašima! Jedva se suzdržao. Povuče Rušida iza čoška jedne od baraka.

-Sjedi ovde da zapalimo. Neka obilaze kol'ko hoće. Luburić je naštim'o da logor izgleda k'o najbolje odmaralište.

Nakon obilaska radova na nasipu gdje su članove delegacije oduševili razdragani i raspjevani logoraši oni izraziše želju da obiđu bolnicu. Upoznali su se sa doktorom, satnikom dr. Martinom Jurčevim i njegovim pomočnikom poručnikom Ivanom Belušićem, studentom četvrte godine medicine u Zagrebu. S njima, domačinima u pratnji, podijelili su “bolesnicima” poklon-pakete Crvenog križa. Svi “bolesnici” su ležali u krevetima sa kao snijeg bijelim plahtama i pokrivačima. Pored svakog kreveta nalazila se kao neka mala nahtkasna sa posudama punim naranči, limuna i drugog voća. Očigledno je bilo da su svi “bolesnici” bili jako dobro uhranjeni. U stvarnosti, u te dane, za vrijeme obilaska stacionara, u pidžame su uskočile najmlađe ustaše i legle da glumataju bolesnike, što treba ponovo istaknuti.  

Na bladan, na sam poglavnikov rođendan, 14. srpnja, delagacija je obišla svaki kutak logora i u svom pismenom izvješću navodi da je logorska bolnica jako dobro opremljena. Navdeno je da u bolnici, između ostalih, rade i dva liječnika koji su Židovi. Članovi delegacije su se upoznali sa kirurgom, doktorom Kleinom i internistom, doktorom Spitzerom, kao i sa Crnogorcem, doktorom Milom Boškovićem. Pitali su doktore imaju li kakvih problema zbog toga što su dvojica Židovi, a jedan Crnogorac. Sva trojica su uglas ushićeno odgovorili da im je u Jasenovcu jako lijepo, da jako fino rade sa kolegama Hrvatima, te da ova radna mjesta ne bi mijenjali čak ni za radna mjesta na Rebru ili Šalati.

U izvješću piše da je bolnica veoma dobro opremljena, te da se u okviru stacionara nalazi i suvremeno opremljena stomatološka ordinacija (električna Siemens-aparatura), te isto tako i dvije suvremene rentgenske aparature.

Predvođena šefom ekonomije Feldbauerom, delegacija je obišla i logorska poljoprivredna dobra i u izvješću pišu: “Zatočenici rade u okolici u doba košnje. Oni su pod stalnom stražom. Mogli smo izbrojiti oko 140 osoba. Ljudi izgledaju dobro, potamnjeli od sunca i snažni. Među tim ljudima sam utvrdio poneke s nježnim crtama lica. Naknadno mi je potvrđeno da intelektualci više vole rad na otvorenom. Istina, odjeća je kod mnogih više nego oskudna; to su još samo dronjci. Kao obuću nose drvene sandale s kožnim vezicama, koje primaju od logorske uprave. U stražarnici udaljenoj oko dva kilometra od radnih mjesta nalazila se kuhinja. Upravo se kuhala kukuruzna palenta (pura). Na vratima se nalazila pribijena ceduljica s imenima osam zatočenika za koje su od obitelji pristigli paketi sa živežnim namirnicama.”

Svi detalji izvješća iz Jasenovca pokazali su Međunarodnom Crvenom Križu da su laži i izmišljotine svi navodi o masovnim zločinima koji kolaju u javnosti. Zaključak je bio da se radi o radnom logoru koji bi mogao poslužiti kao uzor idealnog, ako uopće ima nekog idealnog mjesta za radno interniranje uz prevaspitavanje za povratak u društvo. Članovi delegacije su posebice bili oduševljeni činjenicom da se logoraši kreću sasvim slobodno, te da je nekoliko desetina Židova dragovoljno prihvatilo da aktivno učestvuju u aktivnom upravljanju logorskim poslovima. Dvojica Židova slobodnjaka su čak imali i revolvere za pojasom.

(nastavlja se)

Ažurirano: Petak, 24 Kolovoz 2018 22:02
 
« Početak«1234567»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search