LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid"
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 13 Siječanj 2019 13:48

 

KnjigeRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (53)

Nadan Filipović

Na put se sprema, put mu je dalek

-Ku'ću sad? – razmišljao je. Do polaska voza je imao podosta vremena, ali vrijeme brzo teče, a on u postavi svog sakoa nosi gute funti i dolara. Valja mu to bogatstvo nekako sakriti jer ako ga budu kontrolisali ili prekopavali pa nađu, ima da zaglavi, debelo da zaglavi. Doživotna mu ne bi ginula. Kako bi im objasnio odakle mu sve to? Šta da radi?

Sjeo je na klupu u malom parku pored Drvenije. Grozničavo je razmišljao. Odjednom mu na pamet pade kako da riješi tu golemu brigu. Sakriće sve u kožne korice debelih knjiga. Ali, za to mu treba alat. Oštra čakija, baš oštra, ljepilo, može gumirabika, a ako može naći negdje žilet ili oštru britvu, gdje bi mu bio kraj. Potegao je kofer preko Drvenije i produžio u ulicu Ferhadiju, koja više nije bila Ferhadija već ulica Vase Miskina. U blizini Markala je bila jedna prodavnica, kao narodni magazin. Uđe.

-Dobar dan drugarice. - obrati se jednoj mladoj prodavačici, baš pravom pupoljku.

-Dobar dan druže. Izvoli, šta bi trebao?

-Imaš li kak'ih makaza?

-Imamo. Ali sve su nake jednake.

-A žileta?

-Uh, za žilete trebaš imati tačkice.

-Imam ja te bonove il', kako veliš tačkice.

-A imaš li para?

-Kako da ne bi im'o. Spremam se na put. U Doboj. Jaran mi se ženi. A imaš li kak'og ljepila za papir? Gumirabike?

-Čekaj, molim te, da pogledam.

Ode iza polica. Tamo je nešto čeprkala. Vrati se sa bočicom gumirabike.

-Zadnja. Sretan si.

-Imaš li kak'u četkicu za mazanje. Moram korice jedne knjige zal'jepit' i uredit'. Taj mi jaran davno knjigu posudio, ja čit'o i čit'o, a kad puno čitam meni se odjednom prispava. Čim pročitam stranicu jednu ja zaspem. Pa se oteglo. Tako sam jednom na sećiju zakunj'o pa sam u snu nekako na knjigu leg'o i oštetiše se korice. Baš peh! Valja mi to sriktat'. U crnu bi zemlju prop'o kad bi jaranu vratio raskupusatu knjigu. Što jes,' jes'. Čitavu dobio, valja čitavu vratit'.

-Evo momak, sve ti je to dvadeset i dva dinara, a za dva žileta moraš dati tačkica.

-Što se mora, mora se. Evo tačkica. A kako se ti zoveš?

-Vildana. A ti?

-Muharem - slaga.

-Baš si sinpatična. Vildana, baš l'jepo ime. Kad se vratim iz Doboja sa svadbe mogli bi izać' nas dvoje malo na korzo, pa neđe na kolače i bozu.

-A radiš li ti?

-Radim. Mehaničar sam u že'jezničkoj radioni. Obnavljamo je, a ti Vildana znaš onu našu – nema odmora, dok traje obnova!

-Hajde, kad se vratiš iz Doboja, navrati, a ja ću razmisliti. A imaš li curu?

-Jok! Kak'a ba cura!

Pođe da zausti …Allahima…pa brzo prebaci na: “Doviđenja drugarice Vildana. Smrt fašizmu!”.

Ona mu tiho reče: “Allahemanet”, a glasno: “Doviđenja druže Muhareme! Sloboda narodu!”

Izašao je i iza Markala, gore prema Baščaršiji, ugleda jedno dvorište puno otpada, kojekakvih polomljenih greda, polupanih buradi i ostalog otpada. Usred tog krša nalazila se jedna omanja baraka. Njena vrata bez krila i prozori su zjapili mrakom. Sa strane nađe neki uski prolaz i provuče se do barake. Ogledao se. Nije ga niko vidio. Uđe, sve ogledajući se. Sjede na neki sanduk do prozora kroz kojeg je mogao osmatrati hoće li neko naiči. Privuče nekakvu skoro polomljenu klupu. Stavi kofer na nju. Otvori ga. Izabra jednu golemu knjigu debelih kožnih korica. Povuče žiletom po unutarnjem rubu i brzo “zinu” šupljina između kartonske strane korica i kože. Izvadi kuvertu sa funtama iz postave. Poče gurati novčanice u taj prorez. Skoro je pola nafilovao. Tako uradi i sa zadnjom stranicom, odnosno koricom debele knjige. Funte su bile “spakovane”. Otvori bočicu sa gumirabikom pa pažljivo premaza rub kože i kartona. Stavi tu knjigu na klupu, pa preko nje naslaga još tri debele knjige. Da pritisne. Išlo mu je od ruke. Uskoro u šteku druge knjige završiše i dolari. U dvije korice. Sve je zalijepljeno, nema tragova. Te knjige stavi u prvi red, odmah ispod poklopca. Kontao je, ako milicioneri budu prekopavali, oni će se, kao svi drotovi svijeta, odmah zaletjeti da gledaju i horvaju stvari koje su pri dnu kofera. Ponovo pregleda sve dokumente koje je nosio i kartu za voz. Sve je bilo u lijevom unutrašnjem džepu. Makaze baci u čošak, a gumirabiku i žilete ponese u džepu.

Taman je izašao pred Markale kad se začuše uzvici: “Eno ustaše, narode… eno ustaše! Ustašooooo! Ustašooooo!” – prolamalo se ulicom Vase Miskina. Noge su mu se podsjekle. Nije mogao dalje hodati. Oblio ga je leden znoj.

-Neko me je garant prepozn'o. Jamda me je Ejub drukn'o? Ko bi drugi?

Pred očima mu se stvori Ejubov lik sa kažiprstom uperenim u njega: “Drugovi iz OZN-e, to je ustaša Rušid! Hapsite bandu! U lance koljača ustaškog! Na vješala! Na vješala! Vješala je zaslužio!”

Ipak se onako sav ukočen nekako okrenu i vidje gomilu jalijaša koji su u širok krug opkolili nekog suhog, omanjeg čovjeka u odrpanoj uniformi, sa prsima urešenim desetinama nekakvih medalja i ordena. Rušid nije pojma imao da je to maloumni Karanana kojeg su jalijaši provocirali nazivajući ga ustašom, a on je, jadan i bijedan, pjenio, grozno psovao, a onda iz džepa vadio kamenice i frljacao ih prema rulji željnoj bezdušnog mučenja psihički bolesnog čovjeka. Karanana požuri prema čaršiji, a za njim se gurala gomila besposlene dječurlije, omladine, ali i po koji odrasliji hajvan željan tuđe nesreće i muke. Još je dugo odjekivalo, ali sve tiše i tiše: “Ustašo, ustašo!”  

Smirio se je. Za ciglanu je na kratkom godišnjem odmoru od petnaest dana. Hamzalija mu je donio papir sa rješenjem potpisanim od druga Obrena, a na kraju je stajalo, a šta će dugo već “Smrt fašizmu – sloboda narodu!”

Ehehe…. dug će biti Rušidov put do potpune slobode, ali je, vidjet ćete, potpunu slobode neće dosegnuti sve do suđenog mu dana.

(nastavlja se)

Ažurirano: Ponedjeljak, 14 Siječanj 2019 10:00
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 09 Siječanj 2019 13:49

 

Zlatni satRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (52)

Nadan Filipović

Drugi susret sa rabinom Menahemom Romanom

Brzo je došao do Jevrejske opštine. Opet je onaj momak sjedio, doduše ne pred opštinom, već unutar ulaza u hodnik. Ljuljajući glavom naprijed-nazad čitao je istu debelu knjigu kakvu je u rukama imao i prošli put.

Momak diže glavu: “Je li opet trebate rabina?”

-Jah!

-Boga mi ga nema. Je li nešto važno?

-Ma, imam nešto za njega. Rek'o mi je da mu ovde donesem.

-Idem probati da ga nazovem. Najvjerovatnije je kod kuće.

Ustade, pažljivo spusti debelu knjigu na stolicu i ode telefonirati.

Vratio se nakon par minuta.

-Rabin će pohititi. Zamolio je da ga pričekate. Evo, saću vam stolicu iznijeti.

-Ne moraš. Šetkaću ja po dvorištu.

-Kako hoćete - reče mladić i nastavi čitati.

Rabin se pojavi nakon petnaestak minuta. Zadihan. Očigledno je požurio.

-Dobar dan Rušide…. ili bi više volio da ti nazovem selam?

-Šalom, gospodine Romano. Mene je gazda Moric uvijek selamio, a ja njega šalomio.

-Baš duhovito. Nasmija me. Hajdemo mi u moju kancelariju.

Uđoše. Rabin zaključa vrata.

-Ne želim da nas iko ometa. Gdje je kutija? Sav treperim.

-Evo je u ovoj vreći.

Izvadi kutiju i stavi je na stol pred rabina.

-Sjedi, bolan ne bio. Nećeš valjda stajati. Hoćeš li ti otvarati ili ja?

-Vi otvorite i sve pregledajte. Sve je, nadam se, kako mi je gazda Moric dao i kako je on u nju mećo.

Rabin pažljivo i veoma nježno skide poklopac i poče vaditi kuvertu po kuvertu. Kad je kutija ostala prazna stavi je na pod pored svoje stolice. Otvarao je kuvertu za kuvertom. Pri tome je duboko uzdisao. Lice mu je bilo boje kreča.

-Ovdje su tapije o vlasništvima nad kućama, radnjama, skladištem. Evo i rodnih listova u originalu. Ovi buntovi su pisma. To ću kasnije pregledati.

Otvori manje kuverte sa broševima. Ukazaše se masivni broševi, jedan kao almasli grana, a drugi u obliku leptira raširenih krila. Briljanti su se sjajili baš kao da su žmirkali nakon dugog vremena provedenih u tami zakopane kutije. Otvori i kuvertu sa zlatnim satom.

-Svaka ti čast, dragi Rušide. Sve je kako si mi pripovjedao. Vidiš, ovi broševi i sat imaju golemu, pregolemu materijalnu vrijednost, ali nama koji smo preostali u Sarajevu imaju ogromnu vrijednost. Vrijednost sjećanja. Slušaj nešto! Sada ću ja tebi napisati potvrdu da si sačuvao i nama, jevrejskoj opštini, predao sva ova dokumenta, zlatni sat i broševe uz pismenu zahvalnost.

-Nama nikak'e potrebe, gospodine Romano. Ja sam to obeć'o mom gazdi Moricu i uradio onako kako smo se nas dvojica zdogovorili. Ne očekujem nikak'u zahvalnost, a ni napisate potvrde. Vi znate da ste primili, ja znam da sam donijo i vama dao. I to je to.

-Hajde, barem da te nagradim u ime opštine. Gurava su vremena, svakom treba para ili tačkica za hranu i odjeću.

Otključa golemu kasu i izvadi bunt para i snopić bonova.

Ažurirano: Srijeda, 09 Siječanj 2019 16:44
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 06 Siječanj 2019 09:48

 

Kisna noćRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (51)

Nadan Filipović

Kišna noć

-Kad' iskopat'? Kad' izabrat' pravi vakat? Kako izbjeć' da me onaj se'jačina ne sazenta? Moram čekat' mrklu noć punu oblaka il', još bolje, što jače kiše.

U ciglani je našao jedan manji špicasti ašov. Skratio mu je dršku i dobro ga naoštrio. Lahko ga je mogao sakriti ispod bluze i iznijeti iz kruga. Sada je bio slobodan, ili, kao su znali reći, slobodnjak. Nije se morao prijavljivati kad bi negdje krenuo. Prije večere zamolio je kuharicu u menzi, Stanu, ima li da mu da masla ili masti u jednoj konzervi. Ne puno, šakicu.

-Namam masla Rušide, ali imam svinjske masti u jednoj kanti.

-More i svinjska mast.

-Otkad si počeo jesti svinjsku mast? Znam da svinjetinu ne jedeš, pa me čudi….

-Hajde ljepotice, ne pitaj me puno, već daj ako češ dat'.

-Ju, ju! Braco, ispada da ti iščeš da ti dam. Bogami nisam dala ni komesaru, pa neću ni ciglaru. Do udaje. Kad ja sebi pravog proberem, njemu ću dati. – našali se Stana.

-I meni je do ženidbe, k'o što je tebi do udaje. Hajde, daj mi u konzervi masti, pa da razgulim.

Stana donese punu konzervicu svinjske masti, a Rušid je zamota u jednu krpu, sveza čvor i stavi u džep pd jakne.

-Neka krmeće masti i kudelje. Ako je lopina Ejub nabavio kakvog psa onda je guta kudelje namazana bilo kakvim mrsom najbolje rješenje - razmišljao je.

Hamzalija mu se jučer požalio da će se smanjiti iskop gline jer se očekuju velike kiše. Manje iskopane gline, neostvarena norma, manja plaća. Rušida obradova ta vijest. I zaista, tu večer se nebo natmurilo. Olovni oblaci se nadviše nad gradom.

-Ovo će bit' pravi vakat. – razmišljao je.

Počela je dosadna kiša. Kao iz kabla! To je ona sarajevska što ne prestaje. Nije bilo iskopavanja gline. Odlučio je krenuti. Predvečer. Kolegama iz spavaone je rekao da ide posjetiti jednog prijatelja i da će ostati kod njega na konaku. Obukao je kabanicu sa kapuljačom, sakrio ašov ispod nje i izašao iz kruga bez ikakva problema. U džepu od kabanice imao je poveliku gutu kudelje koju mu je Hamzalija dao ne pitajući ga što mu treba baš kudelja.

Smrkavalo se. Hitao je sve njemu poznatim kraticama. Oko devet sati je bio na brdu iznad kuće. Kiša je i dalje ljevala. Sakrio se je u jedan oveći grm blizu ograde. Kad se više nije vidjeo ni prst pred okom dopuzao je do ograde i počeo pipati da nađe onaj kamen koji je ostavio uz trideset i osmi direk. Konačno mu se kamen nađe pod dlanom. Kako on napipa kamen počeše lajati psi. Odjednom se s druge strane ograde pojaviše dva golema tornjaka.

-Dakle, razbojnik se'jački je nabavio pse. Dobro sam predvidio. – tresao se od straha.

Ažurirano: Nedjelja, 13 Siječanj 2019 10:18
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 01 Siječanj 2019 17:32

 

DrvenijaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (50)

Nadan Filipović

U četiri oka

Rušid u polumraku hodnika odmah nađe druga vrata na desnoj strani. Pokuca.

-Slobodno – začuo je glas iz te prostorije.

Uđe. Soba je bila u polumraku. Za stolom je sjedio stariji čovjek. S desne strane je bila upaljena stolna lampa sa zelenim abažurem. Čovjek ustade, dođe do vrata i upali svjetlo. Blijedo lice, prosjedi brkovi, kratko ošišan, u crnom odijelu, snježno bijele košulje s leptir mašnom. Pruži mu ruku.

-Ja sam Menahem Romano, rabin. Izvolite se predstaviti, molim lijepo, i reći kojim povodom želite imati razgovor s nekim iz naše opštine?

-Ja sam Rušid Hadžić. Prije rata sam nekoliko godina radio kao noćni čuvar kod gospodina Morica Gaona. Bio je jako dobar prema meni i jednostavno, želio bih saznati je li živ i gdje je?

-Eh, moj sinko, isto pitanje sam sebi i ja već dugo postavljao. Koliko je meni poznato on je odveden 1942. godine kada je u Jasenovac i Aušvic otjerano preko dvije hiljade sarajevskih Jevreja. Da je živ već bi se javio. Mislim da je ubijen kao svi. Iz tog transporta niko se nije vratio u Sarajevo.

-Baš mi je žao što to čujem poštovani gospodine Romano. Međutim, raspitivanje za sudbinu mog bivšeg gazde nije jedini razlog moje posjete.

-Pa koji je taj drugi razlog? Šta još imate reći?

-Meni je gazda Moric dao na čuvanje jednu metalnu kutiju u koju je pohranio nekoliko tapija o vlasništvu, dva…čini mi se dva albuma sa porodičnim slikama, nekoliko buntova pisama, uglavnom se radi o dokumentima. Svakako, red je kazat' da mi je rek'o da je u kutiju spremio dva broša u zapečaćenim kuvertama koja je, tako reče, njegov dedo kupio od neke austri'ske grofice, tako nešta, boga mi ne sjećam se tačno. I jedan zlatni sahat. Rek'o mi je još da je stek'o golemo povjerenje u mene i da to skrijem i sačuvam. Naglasio je da kutiju predam ili rabinu ili nekom iz jevrejske opštine, ako takva opština bude više postojala. Pa eto, to je glavni razlog ovog mog posjeta vama kao rabinu.

-Svaka čast mladiću. Mora da ste dobar čovjek čim je Moric imao toliko povjerenje u vas.

-U taj vakat sam bio dobar čo'jek.

-Kako, bio sam u taj vakat dobar čovjek?! Pa valjda ste i sada.

-Nastojim biti, al' svi smo griješnici…osim Boga… na visini. Zar nismo?

-Tačno mladiću! Mi se svi rodimo da u životu griješimo, manje ili više, a Jehve je milosrdan pa će nekom grijehe i oprostiti i dozvoliti mu ulaz u Njegovo kraljevstvo nebesko.

-I Allah dželešanuhu je milosrdan. I on zna oprostit', al' samo ako čo'jek na vakat dođe tobe.

-Moj sinko, jedan i jedinstven je Bog, zvali ga mi Jehve iliga vi, muslimani, zvali Allah dželešanuhu, samo što smo počesto znali zaboraviti na našeg stvoritelja i podijeliti se, pa i Boga podijeliti i svojatati. Najgore mi je bilo čuti kad se neuki nesretnici raspravljaju čiji je bog bolji i močniji. Međutim, upravo ti neuki nesretnici u svim religijama predstavljaju se kao direktni predstavnici Boga, pa oni kao da s Bogom telefonski komuniciraju i sprovode njegove naredbe. Kao nekakvi Božji trgovački putnici. E, ti su napravili pravi biznis od prodaje Boga ne na kile, već i na tone. Nego, da te upitam gdje ti je ta kutija?

-Zakop'o sam je na tak'om tajnom mjestu da je niko ne može pronać'. Zakopana je u mojoj nekadašnjoj okućnici koja mi je oteta.

-Kako oteta?

-Duga je to priča poštovani efendija. Ne bi' ja sada o tome. Ujagmiću kak'e mračne noči i iskopat' je i vama don'jet'. Možete li se strpit' jednu il' dvije hefte?

-Kako da ne, plemeniti Rušide. Kako da ne. Evo ti na ovom papiriću broj mog telefona, pa me nazovi prije nego što češ doći.

-Ne znam ja oko tog šejtanskog ap'rata. Ja ću kutiju bo'me iskopat' i don'jet ovde, a neko će vas od ovih iz opštine obavjestit' da sam tude.

Rušid ustade, što učini i rabin Romano. Na glavu stavi crni šeši i isprati ga sve do kapije.

-Smijem li vas nešto upitati gospodine Romano?

-Izvoli.

-Interesuje me kako vi ostadoste živi u onom karavaktu?

-Dobro pitanje. Moj sin Samuel je doktor. On je odmah, kad je vidio šta će se dešavati, suprugu i mene jedva izvukao iz Sarajeva. Smjestio nas je kod jednih dobrih ljudi u Petrovom Selu. Oni su nas obukli u seljačke nošnje. Radili smo s njima na njivama, brali kukuruze, brali šljive, skupljali sijeno, a kad bi oni načuli da se sprema kakva racija, skrivali su nas u jednoj teško dostupnoj zemunici. Zahvaljujući tim dobrim ljudima ostadosmo živi. Da smo ostali u Sarajevu naša bi sudbina bila sasvim izvjesna, Ili Jasenovac, ili vlak za Aušvic. Svejedno. Tako je to bilo.

-Imali ste golemu sreću. Baš mi je drago.

-Hvala sinko. Najljepša hvala. Mnogo toga je uništeno, pa sada skupljamo ostatke ostataka te nam je svaki dokument, svaki papirić o našem postojanju od goleme važnosti. Čekam te.

-Doći ću kako sam obeć'o. Sve vam najbolje želim?

Krenu prema Drveniji.

Ažurirano: Utorak, 01 Siječanj 2019 17:34
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 01 Siječanj 2019 13:20

 

DrvenijaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (50)

Nadan Filipović

U četiri oka

Rušid u polumraku hodnika odmah nađe druga vrata na desnoj strani. Pokuca.

-Slobodno – začuo je glas iz te prostorije.

Uđe. Soba je bila u polumraku. Za stolom je sjedio stariji čovjek. S desne strane je bila upaljena stolna lampa sa zelenim abažurem. Čovjek ustade, dođe do vrata i upali svjetlo. Blijedo lice, prosjedi brkovi, kratko ošišan, u crnom odijelu, snježno bijele košulje s leptir mašnom. Pruži mu ruku.

-Ja sam Menahem Romano, rabin. Izvolite se predstaviti, molim lijepo, i reći kojim povodom želite imati razgovor s nekim iz naše opštine?

-Ja sam Rušid Hadžić. Prije rata sam nekoliko godina radio kao noćni čuvar kod gospodina Morica Gaona. Bio je jako dobar prema meni i jednostavno, želio bih saznati je li živ i gdje je?

-Eh, moj sinko, isto pitanje sam sebi i ja već dugo postavljao. Koliko je meni poznato on je odveden 1942. godine kada je u Jasenovac i Aušvic otjerano preko dvije hiljade sarajevskih Jevreja. Da je živ već bi se javio. Mislim da je ubijen kao svi. Iz tog transporta niko se nije vratio u Sarajevo.

-Baš mi je žao što to čujem poštovani gospodine Romano. Međutim, raspitivanje za sudbinu mog bivšeg gazde nije jedini razlog moje posjete.

-Pa koji je taj drugi razlog? Šta još imate reći?

-Meni je gazda Moric dao na čuvanje jednu metalnu kutiju u koju je pohranio nekoliko tapija o vlasništvu, dva…čini mi se dva albuma sa porodičnim slikama, nekoliko buntova pisama, uglavnom se radi o dokumentima. Svakako, red je kazat' da mi je rek'o da je u kutiju spremio dva broša u zapečaćenim kuvertama koja je, tako reče, njegov dedo kupio od neke austri'ske grofice, tako nešta, boga mi ne sjećam se tačno. I jedan zlatni sahat. Rek'o mi je još da je stek'o golemo povjerenje u mene i da to skrijem i sačuvam. Naglasio je da kutiju predam ili rabinu ili nekom iz jevrejske opštine, ako takva opština bude više postojala. Pa eto, to je glavni razlog ovog mog posjeta vama kao rabinu.

-Svaka čast mladiću. Mora da ste dobar čovjek čim je Moric imao toliko povjerenje u vas.

-U taj vakat sam bio dobar čo'jek.

-Kako, bio sam u taj vakat dobar čovjek?! Pa valjda ste i sada.

-Nastojim biti, al' svi smo griješnici…osim Boga… na visini. Zar nismo?

-Tačno mladiću! Mi se svi rodimo da u životu griješimo, manje ili više, a Jehve je milosrdan pa će nekom grijehe i oprostiti i dozvoliti mu ulaz u Njegovo kraljevstvo nebesko.

-I Allah dželešanuhu je milosrdan. I on zna oprostit', al' samo ako čo'jek na vakat dođe tobe.

-Moj sinko, jedan i jedinstven je Bog, zvali ga mi Jehve iliga vi, muslimani, zvali Allah dželešanuhu, samo što smo počesto znali zaboraviti na našeg stvoritelja i podijeliti se, pa i Boga podijeliti i svojatati. Najgore mi je bilo čuti kad se neuki nesretnici raspravljaju čiji je bog bolji i močniji. Međutim, upravo ti neuki nesretnici u svim religijama predstavljaju se kao direktni predstavnici Boga, pa oni kao da s Bogom telefonski komuniciraju i sprovode njegove naredbe. Kao nekakvi Božji trgovački putnici. E, ti su napravili pravi biznis od prodaje Boga ne na kile, već i na tone. Nego, da te upitam gdje ti je ta kutija?

-Zakop'o sam je na tak'om tajnom mjestu da je niko ne može pronać'. Zakopana je u mojoj nekadašnjoj okućnici koja mi je oteta.

-Kako oteta?

-Duga je to priča poštovani efendija. Ne bi' ja sada o tome. Ujagmiću kak'e mračne noči i iskopat' je i vama don'jet'. Možete li se strpit' jednu il' dvije hefte?

-Kako da ne, plemeniti Rušide. Kako da ne. Evo ti na ovom papiriću broj mog telefona, pa me nazovi prije nego što češ doći.

-Ne znam ja oko tog šejtanskog ap'rata. Ja ću kutiju bo'me iskopat' i don'jet ovde, a neko će vas od ovih iz opštine obavjestit' da sam tude.

Rušid ustade, što učini i rabin Romano. Na glavu stavi crni šeši i isprati ga sve do kapije.

-Smijem li vas nešto upitati gospodine Romano?

-Izvoli.

-Interesuje me kako vi ostadoste živi u onom karavaktu?

-Dobro pitanje. Moj sin Samuel je doktor. On je odmah, kad je vidio šta će se dešavati, suprugu i mene jedva izvukao iz Sarajeva. Smjestio nas je kod jednih dobrih ljudi u Petrovom Selu. Oni su nas obukli u seljačke nošnje. Radili smo s njima na njivama, brali kukuruze, brali šljive, skupljali sijeno, a kad bi oni načuli da se sprema kakva racija, skrivali su nas u jednoj teško dostupnoj zemunici. Zahvaljujući tim dobrim ljudima ostadosmo živi. Da smo ostali u Sarajevu naša bi sudbina bila sasvim izvjesna, Ili Jasenovac, ili vlak za Aušvic. Svejedno. Tako je to bilo.

-Imali ste golemu sreću. Baš mi je drago.

-Hvala sinko. Najljepša hvala. Mnogo toga je uništeno, pa sada skupljamo ostatke ostataka te nam je svaki dokument, svaki papirić o našem postojanju od goleme važnosti. Čekam te.

-Doći ću kako sam obeć'o. Sve vam najbolje želim?

Krenu prema Drveniji.

Ažurirano: Utorak, 01 Siječanj 2019 13:23
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search