LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid"
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 17 Ožujak 2019 09:54

 

Sa otvorenja sinagoge TrstRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (62)

Akcija Đenova

(Na slici: rabin Lipscitz govori na otvorenju sinagoge u Trstu, maj 1945)

Nakon njihovog bogosluženja koje je Rušid iz pristojnosti prestajao u mraku memljivog haustora pušeći cigaretu za cigaretom, svi su se skupili za golemim, jako dugačkim stolom. Čekala ih je, u usporedbi sa riječkom ponudom, jako bogata trpeza. Isak je natjerao Rušida da se i on pridruži te je ovaj sjeo pored njega. Pojeo je nešto malo jer nije imao apetita. Opet ga je uhvatila nervoza. Prošlo je pet sati i Isak reče da je vrijeme za onu talijansku espreso kafu i za polagano spremanje za putovanje za Rijeku.

Rušid je vidio da niko ne puši u toj prostoriji pa je izašao u ulaz da zapali. Odmah za njim dođe i Isak.

-Rušide, ti ostaješ. Nemoj me puno pitati. Imam nalog da ti omogućim da otputuješ gdje želiš, ali moraš biti strpljiv, sve slušati svoje nove domaćine. Nemoj da bi izlazio. Naložio sam da ti kupe cigareta. Lezi, odmaraj, slušaj radio. Talijanski radio je bogat prelijepom muzikom. I čekaj!

-Šta da čekam, Isak? Nestrpljiv sam da sam krenem.

-Nikuda nećeš sam stići. Isti dan će te uhvatiti karabinjeri, strpati u logor za izbjeglice, a lako te mogu vratiti na granicu i predati jogoslavenskim graničarima. Nisi tamo otslužio vojni rok, pa ti robija ne gine. Poslušaj ti Isaka, kako ja sve slušam rabina Menahema. Strpi se. Potrajat će da dobiješ pasoš Crvenog križa ili Nansenov pasoš za izbjeglice, te da se nađe brodska veza i kupi karta za Ameriku ili Južnu Ameriku.

-Ima li gdje još dalje da bi mog'o otić'? Neđe baš bogu iza nogu, kako se u nas kazivalo?

-Ima. Australija. Ona je najdalja, a ima i Novi Zeland koji je još dalji. Mislim da ti je Australija bolja od Novog Zelanda. Australija je prava zemlja koju su počeli izgrađivati engleski kriminalci koje su, umjesto da omaste štrik, trpali na brodove u lancima i tamo odvozili lađama da ostanu tamo do kraja života koji se sastojao samo od teškog rada, skoro bez odmora. Nadalje, sada je Australija zemlja koja ima najveći procenat doseljenika i izbjeglica u usporedbi sa svim drugim državama. Čuo sam da je to zemlja šanse.

-E baš bi' ja tamo, gospodine Isak! Ako more?

-Strpi se. Samo se strpi. Otputovat češ u Australiju i kad dođeš tamo javi mi se barem razglednicom.

-Kako da neću, gospodine Isak.

U tom razgovoru oko izbora zemlje Rušidovog izbjeglištva prođe i vrijeme. Dok su udarili dlan o dlan, eto one četvorice spremne za povratak. Prati ih crna povorka s jarmulkama na glavi. Ispozdravljaše se, izljubiše se, a utom dođe onaj autobusčić. Vozač kratko zatrubi, te petorica Jevreja iz Rijeke sjedoše, a autobusčić krenu.

Rušida prenu iz razmišljanja blag glas: “Ja sam Gianni Kabiglio. Govorim dosta dobra hrvatski, ali sam slaba u pisanje. Isak mi rekla da ja biti stalno s vama. Cigarete sam već kupila, a i piva, kako mi je naloženo. Vama je jasno da ne smijete nigdje izlaziti, osim u vrt. Na cestu ili van kapije ne smijete jer ako budete izlazili riskirali bi da vas zausteve karabinjeri i eto problema. Senza alcuna necessità (bez potrebe). Quanto tempo ci vorrà, scusa Rusido, koliko će sve trajati ovisi o mnogi faktor. Nadam se da će ići sve brzo jer imamo direktna veza s jednim vašim sugrađanin, Sarajevac, u Rimu. Voglio essere più preciso, dispiace per favore Rusido, da se molim preciznije izrazimo - on živi i radi u Zavodu Svetog Jeronima i njega smatraju ocem svih fela rifugiato, scusa, izbjeglica, premda je među njima najveći broj soldati Croati, hrvatskih vojnika koji bježe što dalje od Tita i krvoločni komunisti. Veliki je autoritet i znamo da u Zavodu ima veliki broj praznih Nansen pasoš. S njim će stupi u kontakt naš čovjek iz Milana, rabin Lipscitz, koji je bila vojna rabin u Druge regimente od Jevrejska brigada, a koja ima izuzetna puno jaka veza u Rim i Vatikan. On je prvi, iz izvori od Vatikan, saznao da se naš glavni rabin ili rimski nadrabin Israel Zolli i njegova supruga spremaju preći u katoličanstvo. To je za sve nas, ne samo u Italija, već za sve Jevreje od svijet, colpo impressionante, scusa Rusido, strašan udarac. Immagina signore Rusido, scusa Rusido, zamislite, naš je nadrabin hoće da prešla na kršćanstvo, u katolicizam. S njim će u katoličanstvo prešla čak i njegova supruga koja potiče iz jedna od najstarija sefardska familija u Italija. Katolici su nas protjerali iz Španije, mnogobrojni Jevreji su pobili, a njih dvoje, pas i kuja, smradovi nad smradovima, da pređu u religija od naši vjekovni progonitelji i ubojici. Vergogna collettiva! Vergogna collettiva!

 

-No, pustili sada ta naša kolektivna sramota. Rabin Lipscitz je naš velika igrač. Grande giocatore! Već smo s njim stupila u veza. Vi ćete mi izvoliti napisati dati personali, scusa Rusido, hrvatski osnovni podatki o imenu mamma, scusa, ime od majka, ime od otac, data di nascita, scusa Rusido, datum kad si rođena, adresi u Sarajevu, dichiarazione, scusa Rusida, izjava u kojoj si vojska bila vrijeme rata, itd. Tutto questo è solo forma e formalità. Scusa Rusido - sve je to forma i formalnost. Sada idemo večerali, pa na spavanje. Rano smo svi ustala. Laku noć!

-Laku noć.

Rušid nije ništa razumio šta mu je Gianni govorio, pogotovo o nekakvom prelasku nekog muža i žene iz judaizma u katolicizam. Zamarao ga je pomiješani hrvatski i talijanski, ali je razabrao da se radi na njegovim papirima i odlasku iz Italije. Tu noć je spavao dubokim snom. Sanjao je kako leži u korpi od pruća koje tiho pucketa pri svakom njegovom pokretu, a iznad njega se nadvile raskošne ruže sa stropa njihovog ružičnjaka. U toj korpi osluškuje i pita se gdje li mu je mama, a miomiris ga opija i uspavljuje.

(nastavlja se)

Ažurirano: Nedjelja, 17 Ožujak 2019 09:56
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 10 Ožujak 2019 19:31

 

ItalijaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (61)

Nadan Filipović

Prelazak

Ne prođe ni pet minuta a Isak se vrati, bez putnog lista i bez pletare. Vino je promijenilo vlasnika.

-Idemo. Požurite. Svaka sekunda nam je dragocijena. Valja nam se vratiti do osam uvečer. Ako zakasnimo morat ćemo spavati na ledini pred prelazom…. na ničijoj zemlji, u međugraničnom koridoru.

Poče se glasno moliti, a i ova petorica za njim. Rušid mu je bio s desne strane. Hvatao je nešto od riječi i ponavljao. Sva šestorica su imali rasklopljene molitvenike u rukama. Isaku je pored lijeve noge bila pletara, a Rušid je pod miškom stisnuo dvolitru ljute komovice za ljutog druga Mitra.

-Druže Isak, drugovi Jevreji. Nadam se da ne moram ponavljati da se morate vratiti nešto prije osam da obavimo proceduru. Ako zakasnite, sami ste krivi. Smrzavaćete se cijelu noć do osam izjutra. Je li jasno?

-Jasno je druže majore – odgovori Isak, a “major” ga opomenu: “Druže Isak, druže Isak, pa koliko puta ti moram kazati da sam ja potporučnik Jerko, a ne major.”

-Meni ste vi kao general, druže Jerko.

Jerko mu se primače i prošapta: “Joj duže Isak, mojoj se curi koju vabim svideo onaj parfem koji si mi prošli put doneo. Ako nađeš još kakav sličan, molim te kupi, svakao ako nije skup. Još je bre nisam povalio ali se nadam, parfem na parfem, liker na liker, biće šanse. Evo ti dinara, a tvoji tamo imaju lira.”

-Druže Jerko, tvoja želja, meni naređenje. Mlad si. Shvaćam te. Eh, pusto vrijeme, gdje moja mladost odlunja? Više bi imao uspjeha u ljubavi da sam parfeme poklanjao. Ne trebaju mi dinari. Kupit ću to od mene. Ne brini, bit će parfem i boca slatkog likera. Ona pletara je za samo tebe. Vino je bog bogova. Ma kao misno! Vidimo se prije osam.

Taman da krenu prema talijanskoj brklji odjednom se pred njima stvori Mitar. Očigledno je bio mamuran. Oči su mu bila zakrvavljene.

-Ej bre, Čivutine! Gde ćete bre! Vi poleteli lepo tamo da se klanjate i dojučerašnjim fašitima gučete bonđorno i kome state. A himna?! Postroj se. Brzo. Takooo! Na desno ravnajs! U zastavu gledajte! Ajmo! Himna! Što glasnije možete.

Postrojiše se i grunu himna:

Hej Sloveni, jošte živi
Duh naših dedova
Dok za narod srce bije
Njihovih sinova

Živi, živi duh slovenski
Živeće vekov'ma
Zalud preti ponor pakla
Zalud vatra groma

Nek se sada i nad nama
Burom sve raznese
Stena puca, dub se lama
Zemlja nek se trese

Mi stojimo postojano
Kano klisurine
Proklet bio izdajica
Svoje domovine!

Dok su ostali graničari tupo gledali u dirigenta Mitra i jevrejski hor, “dirigent” reče: “Ajmo, ponoviti zadnju strofu, ali u mom aranžmanu.”

Crni sekstet zapjeva, ma bolje rečeno zaurlika, da se sve treslo:

Mi stojimo postojano
Kano Čivutine
Proklet bio izdajica
Svoje domovine!

Tako bre – dreknu Mitar – a sad mrš bre. Gde je dvolitra? Odčepi je i dobro potegnu, pa će – Dobraaaa Čivutive. Vata, lepo vata.

Pjevači polako krenuše prema talijanskoj strani. Rampa se podiže i šest klatarećih crnih odijela krenu prema dvojici, očigledno mahmurnih talijanskih graničara koji samo odmahnuše rukama.

-Vai, vai, ma non dimenticare che devi tornare indietro in otto ore.

Čim su prešli tridesetak metara ušli su u mali autobus, kakvi su današnji kombiji. Motor je radio. U autobusčiću je bilo toplo. Više se nisu molili. Dvojica su zapalili, pa i Rušid krehnu cigaretu.

Sjedio je pored Isaka.

-Isak, smijem li nešta upitat'? Kako vi hladno odoste u onu graničarsku kućicu i predadoste putni list za šest ljudi, a vratiće se samo pet. Ako vas uhvate nagrebusili ste. A sve zbog mene.

-Daj, nemoj biti naivan. Pod nos sam mu metnuo putni list sa šest imena, a na stol mu stavio list sa pet imena. Imao sam spreman taj list sa pet imena, identičan sa onim na kojem je bilo šest imena. Ma, ne vode oni računa jer znaju da nekad ide šest, nekad deset, nekad manje ljudi. Neće biti problema pogotovo kad mu donesem jeftini parfem i slatki liker za vjerenicu. Ništa se ne brini.  

Nakon pola sata vožnje zaustaviše se pred jednom ohrdanom trokatnicom, tužno oronule fasade. Kad su izašli iz autobusčića sačeka ih dvadesetak Jevreja, svi u crnim odijelima, kao što su oni. Nasta uzvikivanje, pozdravljanje, ljubljenje. I Rušid, a sada bajagi Samuel Romano, fasova nekoliko vrelih poljubaca, a još više zagrljaja. Ostaci ostataka skoro uništenog naroda nalazili su snage i razloga makar za subotnju radost.

(nastavlja se)

Ažurirano: Nedjelja, 10 Ožujak 2019 19:35
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 03 Ožujak 2019 09:41

 

Jevreji jarmulkaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (60)

Nadan Filipović

Polazak

Nije sastavio ni dva sata. U kratkom komadu spavanja usnio je Majdu Pezić kako se vrti na štriku na vješalama u Dubici. Oči su koj skoro sasvim iskočile iz duplji, a već pomodrjela usta kao da su mu grčenjem išaretila da je spasi. Još su mu nekoliko minuta u tom groznom snu što je u stvarnosti bio vjerna preslika nedavno prošle jave. Majdini sićani tabani poigravali su na kraju štrika. Vrisnu: "Ne mogu joj pomoći!" Skoči! U goloj vodi je. Mrkli mrak. Subota. Subota koja sve rješava.

Isak je već bio ustao. Sjedio je u mraku u kuhinji. Samo klimnuše glavama u znak pozdrava.

Obukao je Samuelovo odijelo koje je već u petak bilo spremno. Smrdilo je na naftalin. Funte i dolari su hitro promijenili skrovište. Sada su bili u reverima i kragni crnog odijela, koje mu je bilo preveliko, ali mu to nije smetalo. Široke pantalone je visoko podigao i stegao kajšem. Bijela košulja mu je bila komotna, ali mu je malo smetala crna kravata koju mu je Isak svezao i stegao oko vrata. Na nogama crne čarape i sjajne, za broj veće cipele. Na glavi mu bijela jarmulka (kippah), kao i ostalim iz grupe.

Popili su kafu, a Rušid je palio cigaretu na cigaretu. Znak je to očigledne nervoze.

-Smiri se. Sav drhćeš. Ti nisi više Rušid. Tvoji dokumenti su u postavi moga sakoa. Ti si Samuel Romano i u lijevom unutarnjem džepu ti je njegova legtimacija. Na grupnom spisku si upisan kao Samuel Romano. Eto, kad te pogledam, baš si upisani Jevrej ili Čifutin kako ste nas nazivali u Sarajevu i Bosni, a i u Srbiji. Jesi li obrezan?

-Šta znači to – obrezan?

-Jesu li ti, kad si bio mali, obrezali onu kožicu na ćuni?

-Jaštaradi! Berber Skaka me je sunetio.

-Eto, imaš sve uslove da naslijediš rabina Menahema. Ha-Ha-Ha! Ma šalim se. Šala mala. Da ti razbijem strah. Uostalom, nosim malu pljosku lozovače. Dat ću ti da povučeš par dobrih gutljaja, da ne drhtiš pred graničarima kao prut na buri i da povratiš rumenilo u lice. A za jednog uvijek pijanog graničara Mitra nosim golemi bocun od dvije litre ljute komovice. Taj Mitar nas tjera da se postrojimo i glasno pjevamo jugoslovensku himnu i to na ekavici. Kaže nam: “Pevajte bre što glasnijbre Čivutine, neka naslednici fašistva vide kako ste i vi za nas komuniste. Neka bre popizde talijanski kokošari!”

-Smiriću se ja. Ne berite brige. U najvažnijim momentima ja se smirim. Jedino što me brine je to što ćemo k'o šestorka preći, a vi se isti dan vraćate k'o petorka. Bojim se više za vas, neg' za sebe. Stvarno. A što se tiče himne naučio sam je dobro u radnom logoru. Svako jutro u šest stajali smo i pjevali, a sutra ćemo po srpskom “pevati”.

-Pjevet češ ili pevat češ, a sve brige ostavi Isaku.

Neko pokuca na prozor. Bio je to Rafael Danon, jedan od šestorke. Izašli su. Zadrhta zavjesa na prozoru udovice palog prvoborca. Jokina seljačka radoznalost je bila neutaživa.

Nakon deset minuta hoda došli su do parkiranog kamioncina. Vozač je bio provjerena osoba od povjerenja. Vinko, stariji čovjek sijede kose. Popeli su se na karoseriju, sjeli na klupe, trojica na jednu, a trojica na drugu. Lica licima. Na kamioncinu je bila cerada koja ih je štitila od dosadne kiše što nije prestajala rominjati tih sivih dana. Svaki od njih je nosio po jednu knjigu religijskog sadržaja, a Isak je za nogu od drvene klupe zavezao jednu poveliku pletaru, a u crnom cekeru se nalazila “dvolitra” ljute komovice za ljutog i uvijek pijanog graničara Mitra. Kad je Rušid radoznalo pogledao na pletaru, Isak mu je samo namignuo i rekao da je to tekuće mito za rješavanje aktuelnog trenutka na granici. Kako je na zadnjem dijelu kamiona cerada bila podignuta, Rušid je gledao kako iza njih ostaju zapuštena polja, crne ruševine kuća i samo pokoji čovjek što tumara kraj puta.

Na malogranični prelaz kod Kolombana su stigli nakon dva i po sata truckanja. Još nije bilo osam.

-Ne puštaju prije osam ujutro, a vratit se moramo prije osam uvečer. Idem da regulišem procedure sa graničarima.

Siđe sa karoserije i ode s putnim listom u rukama. Ostala četvorica i Rušid s njima, kao peti, su glasno na hebrejskom izgovarali molitvu Kabalat-Šabat (Doček šabata ili subote) ljuljajući se torzom naprijed-nazad, ne ispuštajući knjiga iz ruku.

-Dođite, uskliknimo Gospodu, zaorimo pjesmom i glasom roga ovnujskog Stijeni spasenja našeg. Pred lice Mu pohitajmo sa molitvom zahvalnicom, u hvalospjevima Njemu uskliknimo. Jer je Gospod veliki Bog i Kralj veliki nad svim bogovima. U Njegovoj su ruci dubine zemaljske i Njegove su visine gorske. Njegovo je more i On ga načini, a kopno su ruke Njegove sazdale. Dođite, prostrimo se i pognimo se, koljena prignimo pred Gospodom, Sazdateljem našim. Jer On je Bog naš, a mi smo narod paše Njegove i ovce ruke Njegove – danas ako glas Njegov poslušate. “Ne dajte da vam srca vaša otvrdnu kao u Merivi, kao na dan iskušenja u pustinji, gdje Me iskušavahu očevi vaši, isprobavahu Me, iako su videli delo Moje…..

(nastavlja se)

Ažurirano: Nedjelja, 03 Ožujak 2019 12:31
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 22 Veljača 2019 21:19

 

Rušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (59)

Nadan Filipović

Rušid postaje Samuel

U tom mu razmišljanju prođe put od glavne pošte do njegovog stana. Pokuca na vrata. Niko ne otvara.

-Da nije otišao? Možda je samo izašao? A gdje bi on to izašao?

Proba otvoriti. Zaključano je. Prisloni uho na vrata. Ništa nije čuo. Pokuca ponovo.

Ko je? – začu šapat iza vrata.

-Isak…Isak.

Rušid otključa prvo gornju, pa onda donju bravu. Vrata se sa škripom otvoriše i taman da Isak uđe, a na stepenicama se pojavi Joka, crna udovica druga prvoborca.

-A ko je to kod tebe komšija? Jesi li mi prijavio posjetu? Ti znaš da sam ja ispred rejonskog narodnog odbora zadužena za ovu kuću. Ja moram znati ko kome dolazi i koliko ostaje. Gukni golube, da nisi organizovao jevrejski hor ili manju sinagogu u društvenom stanu? Ha?

-Drugarice Joko, ovo je Jahiel Kamhi, sekretar naše jevrejske zajednice. On dolazi kod mene u goste, a ja odlazim njemu u goste, na Sušak. U velikom smo poslu. Pripremamo referat za 29. novembar na temu – učešće Jevreja u Narodno-oslobodilačkom ratu i revoluciji, s posebnim osvrtom na jevrejske žrtve na području Jugoslavije. Baš ste mi došli kao naručeni. Smijem li vas zamoliti da pročitate naš referat i date svoje mišljenje kao drugarica udovica palog prvoborca? Što velite?

-Izvini komšija, ali ja sam još u dubokoj žalosti i crnini. Možda u drugoj zgodi. A u ovoj - nađite nekog mlađeg da čita vaše referate. Smrt fašizmu.- prinese čvrsto stisnutu pesnicu sljepočnici.

Isak lupnu džonom o pod i glasno odgovori: “Sloboda narodu!”

Drugarica udovica požuri da utekne u mrak stubišta. 

Isak ćutke otvori dvije konzerve nekog gulaša koji je vjerovatno poticao iz ratnog plijena i kojem je davno istekao rok upotrebe. Podgrija ga i servira sa svježim kruhom koji je donio. Jeli su u tišini, bez i jedne razmijenjene riječi. Rušidovo lice je bilo mirno, s onim blaženim osmjehom na usnama, ali su u njemu gorjele džehenemske vatre i ključalo nestrpljenje. Samo što ne eksplodira.

-Ideš.

-Šta ideš?

-Ideš s nama umjesto mog bolesnog rođaka Samuela. Sutra ću ti donijeti njegovo crno odijelo, bijelu košulju, kravatu, cipele…koji je u tebe broj cipela?

- Četers'dva!

-Štimat će. Nadam se. Na granici češ biti Samuel Romano. Svi ćemo putem do naših graničara nositi u rukama knjige i izgovarati glasne molitve. Ti češ također imati otvorenu knjigu u rukama. Bit češ s moje desne strane i ponavljat češ sve što ja kažem. Ne preglasno, ne pretiho. Razumiješ li?

-Uh. Pade mi kamen sa srca. Evo da vam dam ove dolare, svu moju ušteđevinu. Poslužiće vam za vašu opštinu.

-Ni govora. Razgovarao sam sa rabinom Menahemom. Strogo je naredio da ništa ne uzmemo. Kad pređemo granicu mi ćemo se zadržati do večeri i vratiti, a ti ostaješ. Lakše je vratit se po noći. Tada su i oni s italijanske strane, a i takozvani naši s naše strane već pod gasom. Više oni obraćaju pažnje na cijelu graničnu crtu koda stalno patroliraju sa goropadnim psima. Tu oni hvataju bjegunce i obično ih na licu mjesta zatuku i samo prebace Talijanima da ih sahranjuju. Optimist sam. Hajdemo sada na spavanje. Prekosutra je subota, dan od kojeg mnogo očekujemo. Laka ti noć.

-I vama. Vidimo se ujutro na kahvi.

(nastavlja se)

Ažurirano: Petak, 22 Veljača 2019 21:23
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 16 Veljača 2019 10:13

 

kisa na prozoruRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (58)

Nadan Filipović

Drhtavica očekivanja

Ujutro je Rušida bilo stid izaći iz sobe. Sve mu je bilo gorko u ustima. Kad je Isak pokucao na vrata i upitao ga hoće li s njim popiti kafu, izvinuo se je kazavši da se ne osjeća dobro, da ga trese nekakva groznica.

Iza vrata je čuo: “Ohoho! Samuela trese groznica, sada vas trese groznica, dakle, morat ću praviti novi nalog za pet osoba. Neće se valjda još netko razboliti?! Molim vas zaključajte obje brave. Vraćam se oko podne. Doviđenja.”

-Doviđenja!

-Šta da radim ako me Isak odbije? A šta da radim ako me Isak cinkuje? Bolje da me jednostavno odbije. Pa nije valjda tol'ka hinja da me cinkuje miliciji? Ako me odbije krenuću sam prema granici, pa šta bude. Možda imadnem sreće da pređem? Al', ako i pređem đe ću dalje? Moram nekog pitat', a ni jedne jedincate r'ječi talijanskog ne znam. Il', da krenem nazad u Sarajevo pa uvrebam kak'u drugu priliku. Neće bit' druge prilike jer je tamo Ejub koji dovoljno o meni zna da mogu završit' il' bez glave il' na doživotnoj. Ejub čeka k'o zapeta puška da me drukne. Čim me đe sretne u čaršiji il' vidi u mahali, druknuće me. Garant. Joj, povileniću od ove mješavine pitanja bez odgovora koja mi razum uništavaju i dušu prže.

Zakunja u drhtavici. Usnio je čudan san. Safeta mu pruža času punu ašlama. On sjedi na klupi za stolom ispod svoda od mirisnih ruža i pruža ruke prema časi. Ašlame su rosne i tamno crvene. I koliko god on pružao ruke nastojeći uzeti času sa ašlamama, Sadeta je bivala sve udaljenija i manja, a časa sa ašlamama je u snu ostala iste veličine. U snu skoči sa klupe da ščapa času, a Safeta nestade i ašlama više ne bijaše. Pokušao je dozvati mater, ali mu je grlo presušilo i nije mogao pustiti ni glasa. Probudio se i vidio da stoji nasred sobe. Košulja mu se slijepila na leđa. Znoj - led ledeni.

Ode u kupatilo i skide košulju. Objesi je na jednu kuku na zidu poviše kade da se, koliko-toliko osuši. Zapalio je i gledao kroz ofucane store u sivi zid susjedne zgrade. Kišica je rominjala, a vrijeme se oteglo.

Isak je u međuvremenu otišao do glavne pošte. Tamo je imao jednu poznanicu koja je radila na međugradskim telefonskim pozivima. Znala je da je on glavni u maloj, preostaloj jevrejskoj zajednici, ostatku ostatka nekada veoma prestižne jevrejske populacije u Rijeci koja se ponosila jednom od najljepših sinagoga u Evropi koju su Nijemci devastirali 1944-te, a komunisti potpuno srušili, do temelja.

Zamolio je da mu nazove rabina Menahema Romana u Sarajevu. Nije joj trebao dati njegov broj. Imala ga je zapisanog, ne samo u radnu bilježnicu, već ga je čak i zapamtila.

-Evo zvoni! Idi brzo u kabinu broj 3.

Začas se nađe u telefonskoj kabini.

-Šalom gospodine rabin. Isak je.

-Šalom i tebi brate. Kojim povodom me zoveš?

-Ona ptičica koja se izlegla u kavezu u mom stanu kani moliti da je pustim na slobodu da odleti daleko, daleko. Znaš već gdje. U subotu idemo tamo. Nosim im pola knjiga za njihovu općinu u osnivanju. Sve knjige su u odličnom stanju. Ni jedna ne fali. Ptičica mi je u kljunu donijela čak i papirić sa spiskom knjiga. Sve je onako kako ste poslali. Nemam riječi kojom bi se zahvalio. Šta da radim sa ptičicom? Da je ostavim u kavezu i da ode u kavezu nazad odakle je dolepršala ili…? Ne znam što mi je činiti. Vi odlučite.

-Pomozi onoliko koliko maksimalno možeš. Ptičica je zaslužila. U kljunu je donijela nešto toliko vrijedno da pojma nemaš, a tek papiri. Neprocjenjivo. A ptičica potiče, ti znaš već odakle. Ipak nas je ostalo oko trideset posto zahvaljujuči drugim pticama iste vjere koje je i ptičica. Sve treba uzeti u obzir. Mnoge su takotvane M-ptičice spašavali naše ljude…. znaš već gdje, za razliku od Beograda i Zagreba. Moja je velika, velika želja da se ptičici pomogne odlepršati gdje god ona želi. Je li to tebi jasno?

-Jasno je, ali ne mogu pticu tamo samu ostaviti. Ne zna ni slova one strane pjesme preko puta. A o papirima da ne govorimo.

-Jahiel ne dolazi. Našli su ga na tavanu. Objesio se. Sve imaš za Jahiela. Ptičica je sada Jahiel. Odradi kako znaš.

-Ima ušteđevine. Šezdeset zelembaća. Nudi mi sve.

-Nipošto. Ni za živu glavu. On treba našu pomoć i nju je zaslužio. Sve učini da odradiš. Znaš već. Umjesto Jahiela neka čeka tamo gdje treba čekati.

-Dobro. Sve sam shvatio.

-Ja stojim iza svega u njegovom slučaju.

-Zahvaljujem se. Šalom.

-Šalom.

Klik!

Izađe iz kabine, plati telefonski razgovor i krenu kući sve putem razmišljajući o, za njega, misteroznom momku, muslimanu iz Sarajeva koji je bog zna koliko i bog zna na koji način zadužio inače veoma opreznog rabina Menahema Romana.

(nastavlja se)

Ažurirano: Subota, 16 Veljača 2019 10:16
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search