LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid"
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 09 Siječanj 2019 13:49

 

Zlatni satRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (52)

Nadan Filipović

Drugi susret sa rabinom Menahemom Romanom

Brzo je došao do Jevrejske opštine. Opet je onaj momak sjedio, doduše ne pred opštinom, već unutar ulaza u hodnik. Ljuljajući glavom naprijed-nazad čitao je istu debelu knjigu kakvu je u rukama imao i prošli put.

Momak diže glavu: “Je li opet trebate rabina?”

-Jah!

-Boga mi ga nema. Je li nešto važno?

-Ma, imam nešto za njega. Rek'o mi je da mu ovde donesem.

-Idem probati da ga nazovem. Najvjerovatnije je kod kuće.

Ustade, pažljivo spusti debelu knjigu na stolicu i ode telefonirati.

Vratio se nakon par minuta.

-Rabin će pohititi. Zamolio je da ga pričekate. Evo, saću vam stolicu iznijeti.

-Ne moraš. Šetkaću ja po dvorištu.

-Kako hoćete - reče mladić i nastavi čitati.

Rabin se pojavi nakon petnaestak minuta. Zadihan. Očigledno je požurio.

-Dobar dan Rušide…. ili bi više volio da ti nazovem selam?

-Šalom, gospodine Romano. Mene je gazda Moric uvijek selamio, a ja njega šalomio.

-Baš duhovito. Nasmija me. Hajdemo mi u moju kancelariju.

Uđoše. Rabin zaključa vrata.

-Ne želim da nas iko ometa. Gdje je kutija? Sav treperim.

-Evo je u ovoj vreći.

Izvadi kutiju i stavi je na stol pred rabina.

-Sjedi, bolan ne bio. Nećeš valjda stajati. Hoćeš li ti otvarati ili ja?

-Vi otvorite i sve pregledajte. Sve je, nadam se, kako mi je gazda Moric dao i kako je on u nju mećo.

Rabin pažljivo i veoma nježno skide poklopac i poče vaditi kuvertu po kuvertu. Kad je kutija ostala prazna stavi je na pod pored svoje stolice. Otvarao je kuvertu za kuvertom. Pri tome je duboko uzdisao. Lice mu je bilo boje kreča.

-Ovdje su tapije o vlasništvima nad kućama, radnjama, skladištem. Evo i rodnih listova u originalu. Ovi buntovi su pisma. To ću kasnije pregledati.

Otvori manje kuverte sa broševima. Ukazaše se masivni broševi, jedan kao almasli grana, a drugi u obliku leptira raširenih krila. Briljanti su se sjajili baš kao da su žmirkali nakon dugog vremena provedenih u tami zakopane kutije. Otvori i kuvertu sa zlatnim satom.

-Svaka ti čast, dragi Rušide. Sve je kako si mi pripovjedao. Vidiš, ovi broševi i sat imaju golemu, pregolemu materijalnu vrijednost, ali nama koji smo preostali u Sarajevu imaju ogromnu vrijednost. Vrijednost sjećanja. Slušaj nešto! Sada ću ja tebi napisati potvrdu da si sačuvao i nama, jevrejskoj opštini, predao sva ova dokumenta, zlatni sat i broševe uz pismenu zahvalnost.

-Nama nikak'e potrebe, gospodine Romano. Ja sam to obeć'o mom gazdi Moricu i uradio onako kako smo se nas dvojica zdogovorili. Ne očekujem nikak'u zahvalnost, a ni napisate potvrde. Vi znate da ste primili, ja znam da sam donijo i vama dao. I to je to.

-Hajde, barem da te nagradim u ime opštine. Gurava su vremena, svakom treba para ili tačkica za hranu i odjeću.

Otključa golemu kasu i izvadi bunt para i snopić bonova.

Ažurirano: Srijeda, 09 Siječanj 2019 16:44
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 06 Siječanj 2019 09:48

 

Kisna noćRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (51)

Nadan Filipović

Kišna noć

-Kad' iskopat'? Kad' izabrat' pravi vakat? Kako izbjeć' da me onaj se'jačina ne sazenta? Moram čekat' mrklu noć punu oblaka il', još bolje, što jače kiše.

U ciglani je našao jedan manji špicasti ašov. Skratio mu je dršku i dobro ga naoštrio. Lahko ga je mogao sakriti ispod bluze i iznijeti iz kruga. Sada je bio slobodan, ili, kao su znali reći, slobodnjak. Nije se morao prijavljivati kad bi negdje krenuo. Prije večere zamolio je kuharicu u menzi, Stanu, ima li da mu da masla ili masti u jednoj konzervi. Ne puno, šakicu.

-Namam masla Rušide, ali imam svinjske masti u jednoj kanti.

-More i svinjska mast.

-Otkad si počeo jesti svinjsku mast? Znam da svinjetinu ne jedeš, pa me čudi….

-Hajde ljepotice, ne pitaj me puno, već daj ako češ dat'.

-Ju, ju! Braco, ispada da ti iščeš da ti dam. Bogami nisam dala ni komesaru, pa neću ni ciglaru. Do udaje. Kad ja sebi pravog proberem, njemu ću dati. – našali se Stana.

-I meni je do ženidbe, k'o što je tebi do udaje. Hajde, daj mi u konzervi masti, pa da razgulim.

Stana donese punu konzervicu svinjske masti, a Rušid je zamota u jednu krpu, sveza čvor i stavi u džep pd jakne.

-Neka krmeće masti i kudelje. Ako je lopina Ejub nabavio kakvog psa onda je guta kudelje namazana bilo kakvim mrsom najbolje rješenje - razmišljao je.

Hamzalija mu se jučer požalio da će se smanjiti iskop gline jer se očekuju velike kiše. Manje iskopane gline, neostvarena norma, manja plaća. Rušida obradova ta vijest. I zaista, tu večer se nebo natmurilo. Olovni oblaci se nadviše nad gradom.

-Ovo će bit' pravi vakat. – razmišljao je.

Počela je dosadna kiša. Kao iz kabla! To je ona sarajevska što ne prestaje. Nije bilo iskopavanja gline. Odlučio je krenuti. Predvečer. Kolegama iz spavaone je rekao da ide posjetiti jednog prijatelja i da će ostati kod njega na konaku. Obukao je kabanicu sa kapuljačom, sakrio ašov ispod nje i izašao iz kruga bez ikakva problema. U džepu od kabanice imao je poveliku gutu kudelje koju mu je Hamzalija dao ne pitajući ga što mu treba baš kudelja.

Smrkavalo se. Hitao je sve njemu poznatim kraticama. Oko devet sati je bio na brdu iznad kuće. Kiša je i dalje ljevala. Sakrio se je u jedan oveći grm blizu ograde. Kad se više nije vidjeo ni prst pred okom dopuzao je do ograde i počeo pipati da nađe onaj kamen koji je ostavio uz trideset i osmi direk. Konačno mu se kamen nađe pod dlanom. Kako on napipa kamen počeše lajati psi. Odjednom se s druge strane ograde pojaviše dva golema tornjaka.

-Dakle, razbojnik se'jački je nabavio pse. Dobro sam predvidio. – tresao se od straha.

Ažurirano: Nedjelja, 13 Siječanj 2019 10:18
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 01 Siječanj 2019 17:32

 

DrvenijaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (50)

Nadan Filipović

U četiri oka

Rušid u polumraku hodnika odmah nađe druga vrata na desnoj strani. Pokuca.

-Slobodno – začuo je glas iz te prostorije.

Uđe. Soba je bila u polumraku. Za stolom je sjedio stariji čovjek. S desne strane je bila upaljena stolna lampa sa zelenim abažurem. Čovjek ustade, dođe do vrata i upali svjetlo. Blijedo lice, prosjedi brkovi, kratko ošišan, u crnom odijelu, snježno bijele košulje s leptir mašnom. Pruži mu ruku.

-Ja sam Menahem Romano, rabin. Izvolite se predstaviti, molim lijepo, i reći kojim povodom želite imati razgovor s nekim iz naše opštine?

-Ja sam Rušid Hadžić. Prije rata sam nekoliko godina radio kao noćni čuvar kod gospodina Morica Gaona. Bio je jako dobar prema meni i jednostavno, želio bih saznati je li živ i gdje je?

-Eh, moj sinko, isto pitanje sam sebi i ja već dugo postavljao. Koliko je meni poznato on je odveden 1942. godine kada je u Jasenovac i Aušvic otjerano preko dvije hiljade sarajevskih Jevreja. Da je živ već bi se javio. Mislim da je ubijen kao svi. Iz tog transporta niko se nije vratio u Sarajevo.

-Baš mi je žao što to čujem poštovani gospodine Romano. Međutim, raspitivanje za sudbinu mog bivšeg gazde nije jedini razlog moje posjete.

-Pa koji je taj drugi razlog? Šta još imate reći?

-Meni je gazda Moric dao na čuvanje jednu metalnu kutiju u koju je pohranio nekoliko tapija o vlasništvu, dva…čini mi se dva albuma sa porodičnim slikama, nekoliko buntova pisama, uglavnom se radi o dokumentima. Svakako, red je kazat' da mi je rek'o da je u kutiju spremio dva broša u zapečaćenim kuvertama koja je, tako reče, njegov dedo kupio od neke austri'ske grofice, tako nešta, boga mi ne sjećam se tačno. I jedan zlatni sahat. Rek'o mi je još da je stek'o golemo povjerenje u mene i da to skrijem i sačuvam. Naglasio je da kutiju predam ili rabinu ili nekom iz jevrejske opštine, ako takva opština bude više postojala. Pa eto, to je glavni razlog ovog mog posjeta vama kao rabinu.

-Svaka čast mladiću. Mora da ste dobar čovjek čim je Moric imao toliko povjerenje u vas.

-U taj vakat sam bio dobar čo'jek.

-Kako, bio sam u taj vakat dobar čovjek?! Pa valjda ste i sada.

-Nastojim biti, al' svi smo griješnici…osim Boga… na visini. Zar nismo?

-Tačno mladiću! Mi se svi rodimo da u životu griješimo, manje ili više, a Jehve je milosrdan pa će nekom grijehe i oprostiti i dozvoliti mu ulaz u Njegovo kraljevstvo nebesko.

-I Allah dželešanuhu je milosrdan. I on zna oprostit', al' samo ako čo'jek na vakat dođe tobe.

-Moj sinko, jedan i jedinstven je Bog, zvali ga mi Jehve iliga vi, muslimani, zvali Allah dželešanuhu, samo što smo počesto znali zaboraviti na našeg stvoritelja i podijeliti se, pa i Boga podijeliti i svojatati. Najgore mi je bilo čuti kad se neuki nesretnici raspravljaju čiji je bog bolji i močniji. Međutim, upravo ti neuki nesretnici u svim religijama predstavljaju se kao direktni predstavnici Boga, pa oni kao da s Bogom telefonski komuniciraju i sprovode njegove naredbe. Kao nekakvi Božji trgovački putnici. E, ti su napravili pravi biznis od prodaje Boga ne na kile, već i na tone. Nego, da te upitam gdje ti je ta kutija?

-Zakop'o sam je na tak'om tajnom mjestu da je niko ne može pronać'. Zakopana je u mojoj nekadašnjoj okućnici koja mi je oteta.

-Kako oteta?

-Duga je to priča poštovani efendija. Ne bi' ja sada o tome. Ujagmiću kak'e mračne noči i iskopat' je i vama don'jet'. Možete li se strpit' jednu il' dvije hefte?

-Kako da ne, plemeniti Rušide. Kako da ne. Evo ti na ovom papiriću broj mog telefona, pa me nazovi prije nego što češ doći.

-Ne znam ja oko tog šejtanskog ap'rata. Ja ću kutiju bo'me iskopat' i don'jet ovde, a neko će vas od ovih iz opštine obavjestit' da sam tude.

Rušid ustade, što učini i rabin Romano. Na glavu stavi crni šeši i isprati ga sve do kapije.

-Smijem li vas nešto upitati gospodine Romano?

-Izvoli.

-Interesuje me kako vi ostadoste živi u onom karavaktu?

-Dobro pitanje. Moj sin Samuel je doktor. On je odmah, kad je vidio šta će se dešavati, suprugu i mene jedva izvukao iz Sarajeva. Smjestio nas je kod jednih dobrih ljudi u Petrovom Selu. Oni su nas obukli u seljačke nošnje. Radili smo s njima na njivama, brali kukuruze, brali šljive, skupljali sijeno, a kad bi oni načuli da se sprema kakva racija, skrivali su nas u jednoj teško dostupnoj zemunici. Zahvaljujući tim dobrim ljudima ostadosmo živi. Da smo ostali u Sarajevu naša bi sudbina bila sasvim izvjesna, Ili Jasenovac, ili vlak za Aušvic. Svejedno. Tako je to bilo.

-Imali ste golemu sreću. Baš mi je drago.

-Hvala sinko. Najljepša hvala. Mnogo toga je uništeno, pa sada skupljamo ostatke ostataka te nam je svaki dokument, svaki papirić o našem postojanju od goleme važnosti. Čekam te.

-Doći ću kako sam obeć'o. Sve vam najbolje želim?

Krenu prema Drveniji.

Ažurirano: Utorak, 01 Siječanj 2019 17:34
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 01 Siječanj 2019 13:20

 

DrvenijaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (50)

Nadan Filipović

U četiri oka

Rušid u polumraku hodnika odmah nađe druga vrata na desnoj strani. Pokuca.

-Slobodno – začuo je glas iz te prostorije.

Uđe. Soba je bila u polumraku. Za stolom je sjedio stariji čovjek. S desne strane je bila upaljena stolna lampa sa zelenim abažurem. Čovjek ustade, dođe do vrata i upali svjetlo. Blijedo lice, prosjedi brkovi, kratko ošišan, u crnom odijelu, snježno bijele košulje s leptir mašnom. Pruži mu ruku.

-Ja sam Menahem Romano, rabin. Izvolite se predstaviti, molim lijepo, i reći kojim povodom želite imati razgovor s nekim iz naše opštine?

-Ja sam Rušid Hadžić. Prije rata sam nekoliko godina radio kao noćni čuvar kod gospodina Morica Gaona. Bio je jako dobar prema meni i jednostavno, želio bih saznati je li živ i gdje je?

-Eh, moj sinko, isto pitanje sam sebi i ja već dugo postavljao. Koliko je meni poznato on je odveden 1942. godine kada je u Jasenovac i Aušvic otjerano preko dvije hiljade sarajevskih Jevreja. Da je živ već bi se javio. Mislim da je ubijen kao svi. Iz tog transporta niko se nije vratio u Sarajevo.

-Baš mi je žao što to čujem poštovani gospodine Romano. Međutim, raspitivanje za sudbinu mog bivšeg gazde nije jedini razlog moje posjete.

-Pa koji je taj drugi razlog? Šta još imate reći?

-Meni je gazda Moric dao na čuvanje jednu metalnu kutiju u koju je pohranio nekoliko tapija o vlasništvu, dva…čini mi se dva albuma sa porodičnim slikama, nekoliko buntova pisama, uglavnom se radi o dokumentima. Svakako, red je kazat' da mi je rek'o da je u kutiju spremio dva broša u zapečaćenim kuvertama koja je, tako reče, njegov dedo kupio od neke austri'ske grofice, tako nešta, boga mi ne sjećam se tačno. I jedan zlatni sahat. Rek'o mi je još da je stek'o golemo povjerenje u mene i da to skrijem i sačuvam. Naglasio je da kutiju predam ili rabinu ili nekom iz jevrejske opštine, ako takva opština bude više postojala. Pa eto, to je glavni razlog ovog mog posjeta vama kao rabinu.

-Svaka čast mladiću. Mora da ste dobar čovjek čim je Moric imao toliko povjerenje u vas.

-U taj vakat sam bio dobar čo'jek.

-Kako, bio sam u taj vakat dobar čovjek?! Pa valjda ste i sada.

-Nastojim biti, al' svi smo griješnici…osim Boga… na visini. Zar nismo?

-Tačno mladiću! Mi se svi rodimo da u životu griješimo, manje ili više, a Jehve je milosrdan pa će nekom grijehe i oprostiti i dozvoliti mu ulaz u Njegovo kraljevstvo nebesko.

-I Allah dželešanuhu je milosrdan. I on zna oprostit', al' samo ako čo'jek na vakat dođe tobe.

-Moj sinko, jedan i jedinstven je Bog, zvali ga mi Jehve iliga vi, muslimani, zvali Allah dželešanuhu, samo što smo počesto znali zaboraviti na našeg stvoritelja i podijeliti se, pa i Boga podijeliti i svojatati. Najgore mi je bilo čuti kad se neuki nesretnici raspravljaju čiji je bog bolji i močniji. Međutim, upravo ti neuki nesretnici u svim religijama predstavljaju se kao direktni predstavnici Boga, pa oni kao da s Bogom telefonski komuniciraju i sprovode njegove naredbe. Kao nekakvi Božji trgovački putnici. E, ti su napravili pravi biznis od prodaje Boga ne na kile, već i na tone. Nego, da te upitam gdje ti je ta kutija?

-Zakop'o sam je na tak'om tajnom mjestu da je niko ne može pronać'. Zakopana je u mojoj nekadašnjoj okućnici koja mi je oteta.

-Kako oteta?

-Duga je to priča poštovani efendija. Ne bi' ja sada o tome. Ujagmiću kak'e mračne noči i iskopat' je i vama don'jet'. Možete li se strpit' jednu il' dvije hefte?

-Kako da ne, plemeniti Rušide. Kako da ne. Evo ti na ovom papiriću broj mog telefona, pa me nazovi prije nego što češ doći.

-Ne znam ja oko tog šejtanskog ap'rata. Ja ću kutiju bo'me iskopat' i don'jet ovde, a neko će vas od ovih iz opštine obavjestit' da sam tude.

Rušid ustade, što učini i rabin Romano. Na glavu stavi crni šeši i isprati ga sve do kapije.

-Smijem li vas nešto upitati gospodine Romano?

-Izvoli.

-Interesuje me kako vi ostadoste živi u onom karavaktu?

-Dobro pitanje. Moj sin Samuel je doktor. On je odmah, kad je vidio šta će se dešavati, suprugu i mene jedva izvukao iz Sarajeva. Smjestio nas je kod jednih dobrih ljudi u Petrovom Selu. Oni su nas obukli u seljačke nošnje. Radili smo s njima na njivama, brali kukuruze, brali šljive, skupljali sijeno, a kad bi oni načuli da se sprema kakva racija, skrivali su nas u jednoj teško dostupnoj zemunici. Zahvaljujući tim dobrim ljudima ostadosmo živi. Da smo ostali u Sarajevu naša bi sudbina bila sasvim izvjesna, Ili Jasenovac, ili vlak za Aušvic. Svejedno. Tako je to bilo.

-Imali ste golemu sreću. Baš mi je drago.

-Hvala sinko. Najljepša hvala. Mnogo toga je uništeno, pa sada skupljamo ostatke ostataka te nam je svaki dokument, svaki papirić o našem postojanju od goleme važnosti. Čekam te.

-Doći ću kako sam obeć'o. Sve vam najbolje želim?

Krenu prema Drveniji.

Ažurirano: Utorak, 01 Siječanj 2019 13:23
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 21 Prosinac 2018 08:30

 

Sinagoga ARušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (49)

Nadan Filipović

Pripreme za odlazak

Rušid je nastavio raditi u ciglani. Krajem avgusta 1945-te oglašena je amnestija. Ne opća, već amnestija samo za domobrane i četnike. Sada se mogao manje bojati, ali mu Ejub nije izlazio iz misli, a onaj njegov zlobni šapat kao da mu se usjekao u dušu. Pa to je bila prava prijetnja. Razmišlajo je - Šta li će stari pokvarenjak uradit'? Hoće li me druknut'? Ako me ocinkari, smrtna mi ne gine. U najboljem slučaju doživotna. Džaba amnestija. Ona nije vrijedila za ustaše, već samo za domobrane i masu četnika.

Mnogi su zarobljenici napuštali ciglanu i odlazili svojim kućama širom Bosne i Hrvatske. Doduše, onim najvrijednijim, koji su se baš pokazali, nuđeno je radno mjesto u ciglani uz, za taj vakat, vrlo pristojne plaće. Ponuđeno je i Rušidu da ostane i on je prihvatio. I dalje je spavao u baraci, ali više u njoj nije bila velika gužva jer su mnogi ljudi otišli da žive u svojim kućama u kojim su se rodili i odrastali, a Rušid nije mogao ni prespavati u rodnoj kući koja mu je po svim adetima i zakonima trebala pripasti nakon materine smrti.

Hamzalija ga je nagovorio da potraže pomoć pravnika, odnosno advokata.

-Bolan ne bio Hamzalija, nemam ja para za advokate. Uv'jek su advokati bili skupi, pa će bit' skupi i u ovoj državi.

-Ne brigaj se Ruško. Poznajem ja jednog. Pravi je! Junuz Tanović, odličan advokat. Znam da je im'o kancelariju na Obali, na broju 8. Ja ću njega pronaći i sve mu iskantat'. Hoće on pomoć' i 'nako jer je dobar čo'jek, nije mu sve u parama kletim. Još ću pravo da potpulcam da kod njega imam šanse kad kažem da su njegov rahmetli babo i moj rahmetli babo bili pravi jarani i voljeli su počesto zajednički poakšamlučit', al' sve s mjerom. Nikad ih nisam p'jane vidio.

-Dobro Hamzalija. Svaka čast. Kol'ko god bude zaisk'o da se plati ja ću dat' da kuću pokušam spasit'. Nije mi Hamzalija do kuće k'o do kak'e vr'jednosti, već mi je ost'o ah na moje djetinjstvo, mater rahmetli, babu rahmetli i….

-Ne trebaš mi govorit'. Sve razumim.

Hamzalija je održao obećanje. Bio je kod advokata. Sve mu je objasnio, a ovaj je po hitnom postupku otišao u zemljišno-knjižni ured, provjerio sve papire i rekao Hamzaliji da nema ni teoretske šanse da se Rušid upiše kao vlasnik kuće i okućnice. Naveo je da postoji valjan darodavni ugovor sa otiskom prsta rahmetli Safete, da su na ugovoru imena dva svjedoka koji su potpisima potvrdili da je Ejub Maslan dohranio pokojnu Safetu Hadžić, te da je plaho puno para dao za hranu, lijekove, doktore, pa na kraju i za dženazu i bašluke. Sve je provjerio. Na svim dokumentima su udareni biljezi i štembilji, te je sva procedura prenosa vlasništva potpuno legalno provedena još za vrijeme endehazije. Naglasio je da nova komunistička država ne poništava legalna pravna rješenja imovinske naravi provedena između privatnih lica, a protiv kojih nije bila izrečena žalba u tadašnjem zakonom predviđenom roku. Rekao je Hamzaliji da poruči tom momku da može slobodno doći do njega da mu sve objasni, te mu je dao broj telefona.

Hamzalija se vratio sav snužden. Rušid je nakon posla sjedio na podu doksata i pušio. Kad je vidio Hamzalijino lice sve mu je bilo jasno.

-Ne trebaš mi ništa pričat'. Vidim ti po čehri da nema šanse. Je l' tako?

-Tako je Ruško moj. Nema šanse za povrat kuće. Sve je se'jak odradio brez greške. Pokriven je svim papirima, dva svjedoka ima, a ti sam, bez ikakvog temelja za tužbu. Kaže advokat da bi svaka tužba i gonjanje po sudovima bilo samo gubljenje vremena i para za sudske troškove. Ha'de ba, nemoj biti snužden. Mlad si ti. Biće kuća, bolan ne bio. Napravićeš ti sebi kućicu. Biće jeftinije cigle. Sriktaću ja sa Obrenom da zažmiri za par kamiona. Oni na kapiji su moji. On kobajagi zaspu kad im ja naišaretim da ne smiju ništa viđat. Vr'jedan si i zdrav. Ha'de u nedelju… dođi mi u goste. Žena je najavila tri tepsije pite. Jedna će bit' k'o nakav ćoravi burek i dvije krompirače. Biće kiselog ml'jeka pa ćemo tepsije oblizat'. Hoš doć'?

-Hoću. Svakako.

Hamzalija ode kući, a Rušid ode ranije leći da bude što odmorniji za sutrašnji cjelodnevni rad. Leži, a san nikako na oči.

Razmišlja: “Bože moj, valja mi ovdje živjet' uvijek pod sjenom onog šta pokvareni Ejub zna. Pogotovo kad vidi da nema suda pomisliće da sam se prep'o. Da se po noći prišunjam i zakoljem ga u kući? Đe ću s mejtom? Trebala bi mi oštra pila da ga na komadiće istesteram pa negdje daleko i duboko zakopam, da psi i vuci ne nanjuše i ne razvuku okole. Odma' bi me provalilo. Zakopam li ga đe u bašću kadli-tadli će ga naći. Uh, saznalo bi se začas. Dobio bi smrtnu. Objesilo bi me. O'šta mi je to? Pa šta da radim?”

Utom mu kroz glavu prostruja pomisao o onoj kutiji gazde Morica Gaona. Šta li je s njim? Koga da upita, kod koga da se raspita za sudbinu svog bivšeg gazde? Nosajući sepete sa opranim drobovima prolazio je cijelim gradom i odavno je znao da kod Drvenije postoji jevrejski hram, aškenaska sinagoga, kako su svi u Sarajevu njihov hram nazivali. Odlučio je tamo otići i raspitati se. Jedne nedelje je to i učinio. Pred ulazom u prizemlje je sjedio neki mladić. Imao je nekakvu kapicu na tjemenu. U rukama mu je bila golema debela knjiga. Čitao je i njihao glavom naprijed, pa nazad. Rušid pozdravom prekide njegovo čitanje. Reče mu da bi želio vidjeti nekog iz Jevrejske opštine.

-Sačekajte ovdje. Idem upitati ko vas može primiti.

Rušid zapali cigaru i nije povukao ni par dimova, a onaj mladić se vrati.

-Imate sreće. Rabin je rekao da možete ući. Druga vrata na desnoj strani.

Sjede i nastavi čitati.

(nastavlja se)

Ažurirano: Petak, 21 Prosinac 2018 08:32
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search