LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid"
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 01 Siječanj 2019 17:32

 

DrvenijaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (50)

Nadan Filipović

U četiri oka

Rušid u polumraku hodnika odmah nađe druga vrata na desnoj strani. Pokuca.

-Slobodno – začuo je glas iz te prostorije.

Uđe. Soba je bila u polumraku. Za stolom je sjedio stariji čovjek. S desne strane je bila upaljena stolna lampa sa zelenim abažurem. Čovjek ustade, dođe do vrata i upali svjetlo. Blijedo lice, prosjedi brkovi, kratko ošišan, u crnom odijelu, snježno bijele košulje s leptir mašnom. Pruži mu ruku.

-Ja sam Menahem Romano, rabin. Izvolite se predstaviti, molim lijepo, i reći kojim povodom želite imati razgovor s nekim iz naše opštine?

-Ja sam Rušid Hadžić. Prije rata sam nekoliko godina radio kao noćni čuvar kod gospodina Morica Gaona. Bio je jako dobar prema meni i jednostavno, želio bih saznati je li živ i gdje je?

-Eh, moj sinko, isto pitanje sam sebi i ja već dugo postavljao. Koliko je meni poznato on je odveden 1942. godine kada je u Jasenovac i Aušvic otjerano preko dvije hiljade sarajevskih Jevreja. Da je živ već bi se javio. Mislim da je ubijen kao svi. Iz tog transporta niko se nije vratio u Sarajevo.

-Baš mi je žao što to čujem poštovani gospodine Romano. Međutim, raspitivanje za sudbinu mog bivšeg gazde nije jedini razlog moje posjete.

-Pa koji je taj drugi razlog? Šta još imate reći?

-Meni je gazda Moric dao na čuvanje jednu metalnu kutiju u koju je pohranio nekoliko tapija o vlasništvu, dva…čini mi se dva albuma sa porodičnim slikama, nekoliko buntova pisama, uglavnom se radi o dokumentima. Svakako, red je kazat' da mi je rek'o da je u kutiju spremio dva broša u zapečaćenim kuvertama koja je, tako reče, njegov dedo kupio od neke austri'ske grofice, tako nešta, boga mi ne sjećam se tačno. I jedan zlatni sahat. Rek'o mi je još da je stek'o golemo povjerenje u mene i da to skrijem i sačuvam. Naglasio je da kutiju predam ili rabinu ili nekom iz jevrejske opštine, ako takva opština bude više postojala. Pa eto, to je glavni razlog ovog mog posjeta vama kao rabinu.

-Svaka čast mladiću. Mora da ste dobar čovjek čim je Moric imao toliko povjerenje u vas.

-U taj vakat sam bio dobar čo'jek.

-Kako, bio sam u taj vakat dobar čovjek?! Pa valjda ste i sada.

-Nastojim biti, al' svi smo griješnici…osim Boga… na visini. Zar nismo?

-Tačno mladiću! Mi se svi rodimo da u životu griješimo, manje ili više, a Jehve je milosrdan pa će nekom grijehe i oprostiti i dozvoliti mu ulaz u Njegovo kraljevstvo nebesko.

-I Allah dželešanuhu je milosrdan. I on zna oprostit', al' samo ako čo'jek na vakat dođe tobe.

-Moj sinko, jedan i jedinstven je Bog, zvali ga mi Jehve iliga vi, muslimani, zvali Allah dželešanuhu, samo što smo počesto znali zaboraviti na našeg stvoritelja i podijeliti se, pa i Boga podijeliti i svojatati. Najgore mi je bilo čuti kad se neuki nesretnici raspravljaju čiji je bog bolji i močniji. Međutim, upravo ti neuki nesretnici u svim religijama predstavljaju se kao direktni predstavnici Boga, pa oni kao da s Bogom telefonski komuniciraju i sprovode njegove naredbe. Kao nekakvi Božji trgovački putnici. E, ti su napravili pravi biznis od prodaje Boga ne na kile, već i na tone. Nego, da te upitam gdje ti je ta kutija?

-Zakop'o sam je na tak'om tajnom mjestu da je niko ne može pronać'. Zakopana je u mojoj nekadašnjoj okućnici koja mi je oteta.

-Kako oteta?

-Duga je to priča poštovani efendija. Ne bi' ja sada o tome. Ujagmiću kak'e mračne noči i iskopat' je i vama don'jet'. Možete li se strpit' jednu il' dvije hefte?

-Kako da ne, plemeniti Rušide. Kako da ne. Evo ti na ovom papiriću broj mog telefona, pa me nazovi prije nego što češ doći.

-Ne znam ja oko tog šejtanskog ap'rata. Ja ću kutiju bo'me iskopat' i don'jet ovde, a neko će vas od ovih iz opštine obavjestit' da sam tude.

Rušid ustade, što učini i rabin Romano. Na glavu stavi crni šeši i isprati ga sve do kapije.

-Smijem li vas nešto upitati gospodine Romano?

-Izvoli.

-Interesuje me kako vi ostadoste živi u onom karavaktu?

-Dobro pitanje. Moj sin Samuel je doktor. On je odmah, kad je vidio šta će se dešavati, suprugu i mene jedva izvukao iz Sarajeva. Smjestio nas je kod jednih dobrih ljudi u Petrovom Selu. Oni su nas obukli u seljačke nošnje. Radili smo s njima na njivama, brali kukuruze, brali šljive, skupljali sijeno, a kad bi oni načuli da se sprema kakva racija, skrivali su nas u jednoj teško dostupnoj zemunici. Zahvaljujući tim dobrim ljudima ostadosmo živi. Da smo ostali u Sarajevu naša bi sudbina bila sasvim izvjesna, Ili Jasenovac, ili vlak za Aušvic. Svejedno. Tako je to bilo.

-Imali ste golemu sreću. Baš mi je drago.

-Hvala sinko. Najljepša hvala. Mnogo toga je uništeno, pa sada skupljamo ostatke ostataka te nam je svaki dokument, svaki papirić o našem postojanju od goleme važnosti. Čekam te.

-Doći ću kako sam obeć'o. Sve vam najbolje želim?

Krenu prema Drveniji.

Ažurirano: Utorak, 01 Siječanj 2019 17:34
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 01 Siječanj 2019 13:20

 

DrvenijaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (50)

Nadan Filipović

U četiri oka

Rušid u polumraku hodnika odmah nađe druga vrata na desnoj strani. Pokuca.

-Slobodno – začuo je glas iz te prostorije.

Uđe. Soba je bila u polumraku. Za stolom je sjedio stariji čovjek. S desne strane je bila upaljena stolna lampa sa zelenim abažurem. Čovjek ustade, dođe do vrata i upali svjetlo. Blijedo lice, prosjedi brkovi, kratko ošišan, u crnom odijelu, snježno bijele košulje s leptir mašnom. Pruži mu ruku.

-Ja sam Menahem Romano, rabin. Izvolite se predstaviti, molim lijepo, i reći kojim povodom želite imati razgovor s nekim iz naše opštine?

-Ja sam Rušid Hadžić. Prije rata sam nekoliko godina radio kao noćni čuvar kod gospodina Morica Gaona. Bio je jako dobar prema meni i jednostavno, želio bih saznati je li živ i gdje je?

-Eh, moj sinko, isto pitanje sam sebi i ja već dugo postavljao. Koliko je meni poznato on je odveden 1942. godine kada je u Jasenovac i Aušvic otjerano preko dvije hiljade sarajevskih Jevreja. Da je živ već bi se javio. Mislim da je ubijen kao svi. Iz tog transporta niko se nije vratio u Sarajevo.

-Baš mi je žao što to čujem poštovani gospodine Romano. Međutim, raspitivanje za sudbinu mog bivšeg gazde nije jedini razlog moje posjete.

-Pa koji je taj drugi razlog? Šta još imate reći?

-Meni je gazda Moric dao na čuvanje jednu metalnu kutiju u koju je pohranio nekoliko tapija o vlasništvu, dva…čini mi se dva albuma sa porodičnim slikama, nekoliko buntova pisama, uglavnom se radi o dokumentima. Svakako, red je kazat' da mi je rek'o da je u kutiju spremio dva broša u zapečaćenim kuvertama koja je, tako reče, njegov dedo kupio od neke austri'ske grofice, tako nešta, boga mi ne sjećam se tačno. I jedan zlatni sahat. Rek'o mi je još da je stek'o golemo povjerenje u mene i da to skrijem i sačuvam. Naglasio je da kutiju predam ili rabinu ili nekom iz jevrejske opštine, ako takva opština bude više postojala. Pa eto, to je glavni razlog ovog mog posjeta vama kao rabinu.

-Svaka čast mladiću. Mora da ste dobar čovjek čim je Moric imao toliko povjerenje u vas.

-U taj vakat sam bio dobar čo'jek.

-Kako, bio sam u taj vakat dobar čovjek?! Pa valjda ste i sada.

-Nastojim biti, al' svi smo griješnici…osim Boga… na visini. Zar nismo?

-Tačno mladiću! Mi se svi rodimo da u životu griješimo, manje ili više, a Jehve je milosrdan pa će nekom grijehe i oprostiti i dozvoliti mu ulaz u Njegovo kraljevstvo nebesko.

-I Allah dželešanuhu je milosrdan. I on zna oprostit', al' samo ako čo'jek na vakat dođe tobe.

-Moj sinko, jedan i jedinstven je Bog, zvali ga mi Jehve iliga vi, muslimani, zvali Allah dželešanuhu, samo što smo počesto znali zaboraviti na našeg stvoritelja i podijeliti se, pa i Boga podijeliti i svojatati. Najgore mi je bilo čuti kad se neuki nesretnici raspravljaju čiji je bog bolji i močniji. Međutim, upravo ti neuki nesretnici u svim religijama predstavljaju se kao direktni predstavnici Boga, pa oni kao da s Bogom telefonski komuniciraju i sprovode njegove naredbe. Kao nekakvi Božji trgovački putnici. E, ti su napravili pravi biznis od prodaje Boga ne na kile, već i na tone. Nego, da te upitam gdje ti je ta kutija?

-Zakop'o sam je na tak'om tajnom mjestu da je niko ne može pronać'. Zakopana je u mojoj nekadašnjoj okućnici koja mi je oteta.

-Kako oteta?

-Duga je to priča poštovani efendija. Ne bi' ja sada o tome. Ujagmiću kak'e mračne noči i iskopat' je i vama don'jet'. Možete li se strpit' jednu il' dvije hefte?

-Kako da ne, plemeniti Rušide. Kako da ne. Evo ti na ovom papiriću broj mog telefona, pa me nazovi prije nego što češ doći.

-Ne znam ja oko tog šejtanskog ap'rata. Ja ću kutiju bo'me iskopat' i don'jet ovde, a neko će vas od ovih iz opštine obavjestit' da sam tude.

Rušid ustade, što učini i rabin Romano. Na glavu stavi crni šeši i isprati ga sve do kapije.

-Smijem li vas nešto upitati gospodine Romano?

-Izvoli.

-Interesuje me kako vi ostadoste živi u onom karavaktu?

-Dobro pitanje. Moj sin Samuel je doktor. On je odmah, kad je vidio šta će se dešavati, suprugu i mene jedva izvukao iz Sarajeva. Smjestio nas je kod jednih dobrih ljudi u Petrovom Selu. Oni su nas obukli u seljačke nošnje. Radili smo s njima na njivama, brali kukuruze, brali šljive, skupljali sijeno, a kad bi oni načuli da se sprema kakva racija, skrivali su nas u jednoj teško dostupnoj zemunici. Zahvaljujući tim dobrim ljudima ostadosmo živi. Da smo ostali u Sarajevu naša bi sudbina bila sasvim izvjesna, Ili Jasenovac, ili vlak za Aušvic. Svejedno. Tako je to bilo.

-Imali ste golemu sreću. Baš mi je drago.

-Hvala sinko. Najljepša hvala. Mnogo toga je uništeno, pa sada skupljamo ostatke ostataka te nam je svaki dokument, svaki papirić o našem postojanju od goleme važnosti. Čekam te.

-Doći ću kako sam obeć'o. Sve vam najbolje želim?

Krenu prema Drveniji.

Ažurirano: Utorak, 01 Siječanj 2019 13:23
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 21 Prosinac 2018 08:30

 

Sinagoga ARušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (49)

Nadan Filipović

Pripreme za odlazak

Rušid je nastavio raditi u ciglani. Krajem avgusta 1945-te oglašena je amnestija. Ne opća, već amnestija samo za domobrane i četnike. Sada se mogao manje bojati, ali mu Ejub nije izlazio iz misli, a onaj njegov zlobni šapat kao da mu se usjekao u dušu. Pa to je bila prava prijetnja. Razmišlajo je - Šta li će stari pokvarenjak uradit'? Hoće li me druknut'? Ako me ocinkari, smrtna mi ne gine. U najboljem slučaju doživotna. Džaba amnestija. Ona nije vrijedila za ustaše, već samo za domobrane i masu četnika.

Mnogi su zarobljenici napuštali ciglanu i odlazili svojim kućama širom Bosne i Hrvatske. Doduše, onim najvrijednijim, koji su se baš pokazali, nuđeno je radno mjesto u ciglani uz, za taj vakat, vrlo pristojne plaće. Ponuđeno je i Rušidu da ostane i on je prihvatio. I dalje je spavao u baraci, ali više u njoj nije bila velika gužva jer su mnogi ljudi otišli da žive u svojim kućama u kojim su se rodili i odrastali, a Rušid nije mogao ni prespavati u rodnoj kući koja mu je po svim adetima i zakonima trebala pripasti nakon materine smrti.

Hamzalija ga je nagovorio da potraže pomoć pravnika, odnosno advokata.

-Bolan ne bio Hamzalija, nemam ja para za advokate. Uv'jek su advokati bili skupi, pa će bit' skupi i u ovoj državi.

-Ne brigaj se Ruško. Poznajem ja jednog. Pravi je! Junuz Tanović, odličan advokat. Znam da je im'o kancelariju na Obali, na broju 8. Ja ću njega pronaći i sve mu iskantat'. Hoće on pomoć' i 'nako jer je dobar čo'jek, nije mu sve u parama kletim. Još ću pravo da potpulcam da kod njega imam šanse kad kažem da su njegov rahmetli babo i moj rahmetli babo bili pravi jarani i voljeli su počesto zajednički poakšamlučit', al' sve s mjerom. Nikad ih nisam p'jane vidio.

-Dobro Hamzalija. Svaka čast. Kol'ko god bude zaisk'o da se plati ja ću dat' da kuću pokušam spasit'. Nije mi Hamzalija do kuće k'o do kak'e vr'jednosti, već mi je ost'o ah na moje djetinjstvo, mater rahmetli, babu rahmetli i….

-Ne trebaš mi govorit'. Sve razumim.

Hamzalija je održao obećanje. Bio je kod advokata. Sve mu je objasnio, a ovaj je po hitnom postupku otišao u zemljišno-knjižni ured, provjerio sve papire i rekao Hamzaliji da nema ni teoretske šanse da se Rušid upiše kao vlasnik kuće i okućnice. Naveo je da postoji valjan darodavni ugovor sa otiskom prsta rahmetli Safete, da su na ugovoru imena dva svjedoka koji su potpisima potvrdili da je Ejub Maslan dohranio pokojnu Safetu Hadžić, te da je plaho puno para dao za hranu, lijekove, doktore, pa na kraju i za dženazu i bašluke. Sve je provjerio. Na svim dokumentima su udareni biljezi i štembilji, te je sva procedura prenosa vlasništva potpuno legalno provedena još za vrijeme endehazije. Naglasio je da nova komunistička država ne poništava legalna pravna rješenja imovinske naravi provedena između privatnih lica, a protiv kojih nije bila izrečena žalba u tadašnjem zakonom predviđenom roku. Rekao je Hamzaliji da poruči tom momku da može slobodno doći do njega da mu sve objasni, te mu je dao broj telefona.

Hamzalija se vratio sav snužden. Rušid je nakon posla sjedio na podu doksata i pušio. Kad je vidio Hamzalijino lice sve mu je bilo jasno.

-Ne trebaš mi ništa pričat'. Vidim ti po čehri da nema šanse. Je l' tako?

-Tako je Ruško moj. Nema šanse za povrat kuće. Sve je se'jak odradio brez greške. Pokriven je svim papirima, dva svjedoka ima, a ti sam, bez ikakvog temelja za tužbu. Kaže advokat da bi svaka tužba i gonjanje po sudovima bilo samo gubljenje vremena i para za sudske troškove. Ha'de ba, nemoj biti snužden. Mlad si ti. Biće kuća, bolan ne bio. Napravićeš ti sebi kućicu. Biće jeftinije cigle. Sriktaću ja sa Obrenom da zažmiri za par kamiona. Oni na kapiji su moji. On kobajagi zaspu kad im ja naišaretim da ne smiju ništa viđat. Vr'jedan si i zdrav. Ha'de u nedelju… dođi mi u goste. Žena je najavila tri tepsije pite. Jedna će bit' k'o nakav ćoravi burek i dvije krompirače. Biće kiselog ml'jeka pa ćemo tepsije oblizat'. Hoš doć'?

-Hoću. Svakako.

Hamzalija ode kući, a Rušid ode ranije leći da bude što odmorniji za sutrašnji cjelodnevni rad. Leži, a san nikako na oči.

Razmišlja: “Bože moj, valja mi ovdje živjet' uvijek pod sjenom onog šta pokvareni Ejub zna. Pogotovo kad vidi da nema suda pomisliće da sam se prep'o. Da se po noći prišunjam i zakoljem ga u kući? Đe ću s mejtom? Trebala bi mi oštra pila da ga na komadiće istesteram pa negdje daleko i duboko zakopam, da psi i vuci ne nanjuše i ne razvuku okole. Odma' bi me provalilo. Zakopam li ga đe u bašću kadli-tadli će ga naći. Uh, saznalo bi se začas. Dobio bi smrtnu. Objesilo bi me. O'šta mi je to? Pa šta da radim?”

Utom mu kroz glavu prostruja pomisao o onoj kutiji gazde Morica Gaona. Šta li je s njim? Koga da upita, kod koga da se raspita za sudbinu svog bivšeg gazde? Nosajući sepete sa opranim drobovima prolazio je cijelim gradom i odavno je znao da kod Drvenije postoji jevrejski hram, aškenaska sinagoga, kako su svi u Sarajevu njihov hram nazivali. Odlučio je tamo otići i raspitati se. Jedne nedelje je to i učinio. Pred ulazom u prizemlje je sjedio neki mladić. Imao je nekakvu kapicu na tjemenu. U rukama mu je bila golema debela knjiga. Čitao je i njihao glavom naprijed, pa nazad. Rušid pozdravom prekide njegovo čitanje. Reče mu da bi želio vidjeti nekog iz Jevrejske opštine.

-Sačekajte ovdje. Idem upitati ko vas može primiti.

Rušid zapali cigaru i nije povukao ni par dimova, a onaj mladić se vrati.

-Imate sreće. Rabin je rekao da možete ući. Druga vrata na desnoj strani.

Sjede i nastavi čitati.

(nastavlja se)

Ažurirano: Petak, 21 Prosinac 2018 08:32
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 17 Prosinac 2018 10:02

 

Kuca BRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (48)

Nadan Filipović

Sudar sa stvarnošću

Kapijske šarke zacijukaše.

-Izvoli mladiću. Koji si ti i šta hoš?

-Pa…doš'o svojoj kući…. doš'o materi.

-A koja je tvoja mater? Da ti nisi pogr'ješio kuću i kućni broj?

-Jok bolan ne bio. Ja sam Rušid Hadžić, a mati mi je Safeta. Ovo je njezina kuća. I moja šnjom. A ko si ti u mojoj kući i đe mi je mater. Što ne izlazi?

-Ja sam Ejub Maslan. Bio sam muhadžir u tvoje rahmetli matere.

-Šta bulazniš čo'ječe?! Kak'e rahmetli, kak'e rahmetli?!

-E moj sinko, da si ti živ i zdrav mater ti je na Ahiret preselila… evo je preko godina. Allah rahmet ejle. Sušica. Nije jedina. Dosta je sv'jeta u Saraj'vu od sušice pomrlo. Ja sam je dohranio, svo sam moje zlato i bilesi od babe mi nasl'jeđen zlatan sahat prod'o da je najbolje hranim, l'jekove kupujem i hizmet joj činim. Pazio sam je k'o rođenu sestru. Vod'o sam je po doktorima u bolnici u Koševi, joj kol'ko sam njima para nadav'o. Pa kol'ko sam na taksije naplać'o. Nejma džabe mi u stare babe. Od svojih sam je para i ukop'o na Grlića brdu, pravu dženazu je imala, a od svojih para sam i bašluke naručio.

Rušid nasloni glavu na kapiju rodne kuće i poče ridati. Hamzalija ga zagrli i poče tješiti.

Ejub nastavi: “Razumim ja tebe… moj si mi Rušide. Sin si. Jedinac u rahmetli Safete. Nju je pored sušice i tuga k'o hrđa razjela. Allah rahmetile. Tuga za tobom. Samo mi je jednu dopisnicu pokazala što si jedinu posl'o. Iz nake Sunje. Eno te dopisnice uz džam na kredenci. Nego, ha'de uđite, da makar kahvu popijemo i da me još propitaš kako ti je materi bilo. Bujrum!

Rušid i Hamzalija izuše cipele pred vratima. Uđoše. Sve je bilo onako kako je Rušid ostavio.

Ejub pristavi vodu za kahvu.

-Ja sam se Ejube vratio. Uskoro ću, ako Bog da, doć' kući. Hvala ti što si mi rahmetli mater pazio i da ti se odužim, evo, pred svjedokom, mojim kolegom Hamzalijom ti velim da moreš ostat' sve dok se odlučiš povratit' u svoje selo ili varoš odaklen si izbjeg'o. Ne trebaš se hitit'. Osjećaj se k'o u svojoj kući. Vidim da si je ošerbetio, da je paziš, svaka ti čast.

-Pa kako ću se osjećat' neg' k'o u svojoj kući?! Osjećam se k'o u svojoj kući jer je to moja kuća.

Rušid kao da ga ne ću ili ne razumjede: “Bolan ne bio, pazio si mi mater, hvala ti. Sjedi đe si doklen hoš. Moreš i u veću sobu, ja ću u manju, meni ona dosta.

-Joj šege tebe! Ti meni da dozvoljavaš da budem u svojoj kući. Svašta u Allahovoj bašči! Vala je u ovom ratu dosta svjeta pomahnitalo, a vidim i mladog. Rušide, čuješ li me, ovo je moja kuća.

-Kako tvoja kad je moja? Bila materina, mati preselila, pa je sad' moja.

-Hajde dobri ljudi srknite kahvu pa se druma pod noge jamite. Nemam ja vremena na bacanje da se 'vako star uludo raspravljam. Moj Rušide, baš si jalijaš pravi. Moju kahvu u mojoj kući piješ, a hoš da mi je otmeš. Bjež' bolan! Moja je kuća. Idi u grunt i u opštinu pa provjeri. Meni je rahmetli Safeta sve ostavila.

-Imaš li to sve napismeno? Sudski, sa štembiljima?

-Jaštaradi!

-De pokaži!

-Jok! Nemam ja tebi šta pokazivat'. Idi u grunt i opštinu pa tamo istinu gonjaj. Uzalud će ti sve bit'. Jazuk ti je, bolan ne bio, vremena tratit'. Sve je čisto - bistro. Svjedoci se podapisali, taksene marke udrite, štembilji po njima, u gruntu ukajtito, i to ti je to.

-Hajmo Hamzalija! Nemamo mi ovd'e ništa više tražit'. Neće dugo proći, a ja ću te išćerat' i kuću povratit'. Ima pravde, a imam i svjedoka i ja pa ćemo se po sudovima gonjat'. Iskoristio si lopove staru ženu koja te je u kuću k'o muhadžira primila.

-Ti mene lopovom u mojoj kući da nazivaš, neodgojiti jalijašu. Napolje! Izdirite! Saću vikat komšijama da potrči neko po miliciju. Sram da te bude! Jalijašu, dabili jalijašu!

Hamzalija požurio i već je na kapiji, a Ejub sve gura Rušida da ga istjera na cestu. Odjednom stade.

-Rušide, stan'der samo da ti nešta ša'nem. Tajna je. Moram ti ša'nut.

Rušid zastade, a Ejub mu se primaknu uhu i šapnu: “Znam da si od četeres'prve bio u ustašama. Sve mi je rahmetli Safeta ispričala. Ustaška že'jeznička bojna. Prvoborac ustaša. Take vješaju. Budem li te još jednom ovdi vidijo znaj da ću te miliciji prijavit' pa si najeb'o. Sad sikter!

Zalupi kapiju.

-Šta ti ono šapće?

-Ma, rek'o mi je da će napravit' prepise papira da ima za suda kad ga budem tužio – slaga Rušid na brzaka.

-Vala češ ga i tužit'. Sram ga bilo.

Pogleda na sat. Nije bilo ni pola osam. Niz brdo je bilo mnogo lakše. Dođoše pred kapiju ciglane prije pola devet. Uđoše, a Hamzalija se potpisa u uredovnu knjigu. Pozdraviše se i Hamzalija ode kući. Rušid sjede pred baraku i zapali jednu od tri cigare koje mu je Hamzalija ostavio. Dim duhana se širio, lelujao i polako nestajao u mraku.

Zaplaka.

(nastavlja se)

Ažurirano: Ponedjeljak, 17 Prosinac 2018 15:41
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 12 Prosinac 2018 15:19

 

VratnikRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (47)

Nadan Filipović

Konačno ide da vidi majku

I zaista, Hamzalija je održao obećanje. Uspio je nekako doći do prezauzetog druga Obrena, borca i ratnog invalida, koji je, iako bez noge koju je “zamijenila” solidna drvena proteza, entuzijastički davao sve od sebe da ciglana svakog mjeseca premašuje norme. Obnova je, a u obnovi je cigla na prvom mjestu po potrebama.

Hamzalija mu je rekao o čemu se i o kome se radi. Kao grupovođa je nahvalio Rušida kao jednog od najboljih “civaraša” koji daje sve od sebe za prebačaj norme. Zamolio je Obrena može li dopustiti da Rušid jedno popodne, negdje oko četiri, ode samo do matere koju, eto, nije vidjeo pune četiri godine. Vratio bi se u baraku na spavanje oko devet.

Obren najprije nije htio p tome ni razgovarati, ali ga je Hamzalija na kraju ipak skolio.

-A šta ako utekne? Ja ću odgovarati pred drugovima iz OZN-e. On je na reverse kod mene, na ciglani, do daljnjega.

-Neće on uteć', bolan ne bio Obrene. Njega je OZN-a tri puta provjerila. Nema razloga za bježanje.

-Šta ja znam šta u njegovoj tintari čuči? Ako utekne nećeš ti odgovarati, već ja.

-Morel' 'vako? Ja ću s njim ići do njegove kuće i s njim se vratit'. Ako meni utekne ja preuzimam punu odgovornost.

-Hajde ti to meni lijepo napiši. Od pet poslije podne, do devet naveče. Napiši da ti preuzimaš odgovornost. I potpiši.

Hamzalija napisa u jednu Obrenovu bilježnicu sve što je ovaj zahtjevao i potpisa.

-Vratiš li se bez zarobljenika ili ako se vratite poslije devet, zovem OZN-u.

-Pekje druže Obrene. Hvala ti.

Odmah otrča do barake i nađe Rušida. Kad mu je rekao da sutra idu da on vidi mater Rušidu pođoše suze na oči.

-Hade, ne plači tude k'o jedinica mlada kad se od matere rastaje i odlazi u muževu kuću u njegovo daleko selo. Daj, nemoj se pekmezit'. Sutra da me čekaš pred barakom malo prije pet.

Rušid obrisa suze i sjede na pod doksata. Zapališe.  

I bi tako. Umio se, počešljao se, a od jednog kolege iz barake posudio bluzu jer je njegova bila sva dronjava. Đe će pred mater u dronjcima. Hamzalija je došao nešto prije pet. Krenuli su prema kapiji, odnosno rampi pred kapijom. Dežurni je znao da je Obren dozvolio zarobljeniku Rušidu Hadžiću da obiđe mater, ali je ipak od Hamzalije zatražio da se potpiše u uredovnu kapijsku knjigu, te da uz potpis napiše vrijeme izlaska. Pet sati i pet minuta.

Žurno su krenuli jer je valjalo “tabanića fijakerom” do Baruthane i nazad da budu prije pola devet u krugu ciglane. Prešli su Koševski potok, a Rušid reče da će on odrediti najbolju kraticu. Hamzalija se složio jer nije ni imao pojma gdje je mahala Baruthana. On je imao kućicu na dnu Kovačića. Rušid nametnuo tempo, grabi brzim koracima.

-Ohani mrven Rušide, bolan ne bio. Pa nisam vila da mogu letjet'. Polakše, de polakše. Star sam ja. More me još srce spucat'. Evo, jedva dišem k'o da mi je duša u nosu.

-Dobro Hamzalija. Izvini. Usporiću.

Presjekli su preko Koševa, pa Bjelava, kraticama do Kovača, uslijedio je Vratnik, Sedrenik, preko Đulbašće do Škaljinog sokaka, a onda poprijeko do Baruthane. Rušid je ponovo počeo maltene trčati, pa ga Hamzalija opet zamoli da uspori. Nije ga mogao pratiti i bio je već u goloj vodi. Sjede na jedan kamen da se malo odmori.

-Moja je kuća jedno petsto metara ispod džamije na Hladivodama. Još malo, pa ću ti pokazat' moju kuću. Jesil ohan'o?

-Ama nisam, al' ne mogu ne ići dalje kad vidim kol'ka tebe želja materi vuče. Hajmo, samo polakše, ohani mrven, svega ti.

Nije prošlo ni pet minuta, a Rušid povika: “Hamzalija, Hamzalija… eno krova od moje kuće. Sad' je lakše, spušćamo se niza stranu.

Izašli su na cestu stotinjak metara niže kuće. Učas su se našli pred avlijskom kapijom. Rušid se iznenadi. Kuća taze ošerbećena. Bijeli se kao snijeg. Vidje da su i neki kolci iz ograde zamijenjeni. Nešto ga štrecnu i pogleda prema vrhu bašće. Pođe da otvori kapiju, ali ona ni makac.

-Mati, mati, evo sam se vratio…. matiiiii! – glasno je dozivao.

-Hamzalija, ti pričekaj ovde, a ja ću preskočit' ogradu. Jamda je mati zakunjala pa ne čuje. Uvijek je ona imala običaj pomrven zakunjat' na sećiji.

Preskoči ogradu i krenu prema ulaznim vratima. Ona se otvoriše i na njima se pojavi krupan, stariji čovjek.

-Đe si se ti momče tako zaobad'o da tuđe ograde preskačeš? Vrati se nazad, a ja ću otključat' kapiju.

Zbunjeni Rušid ponovo lahko preskoči ogradu i stade pored Hamzalije.

(nastavlja se)

Ažurirano: Srijeda, 12 Prosinac 2018 15:22
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search