LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid"
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 06 Prosinac 2018 10:14

 

Braunova ciglanaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (46)

Nadan Filipović

Opet postrojavanje

(Na slici: Stara ciglana Augusta Brauna)

Ujutro ih pozvaše da izađu i narediše da se postroje, rame do ramena. Stajali su tako dvadestak minuta na kiši. Utom se dovezoše dvojica u džipu.

-Skidajte se do pasa. Hajmo, skidaj jakne, košulje i potkošulje. Ruke da ste digli u vis. Svi.

Obilazili su ih i pažljivo pregledali ima li neki od njih utetoviranu krvnu grupu. Rušid je razmišljao – što li nas ponovo skidaju do pasa? Pa još su u Maglaju sviju pregledali i oni koji su imali tetovažu pod pazuhom odavno su mrtvi.

-Aha, ptico lukava! Misliš OZN-u zajebat' i spasit' glavušu! Ha? – dreknu jedan od oznaša.

Izdvojiše iz stroja krupnog čovjeka. Kasnije je Rušid saznao da je taj preko tetovaže pod pazuhom zalijepio neki sloj napravljen od kruha i pljuvačke i tom nevještom kamuflažom “prošao” na pregledu u Maglaju, ali je ovdje uhvaćen.

-Čekajte drugovi, dajte da objasnim…. nisam ja svojom voljom….

-Kuš stoko! OZN-u varat'?! Gon'te ga. Vas trojica. Ti, ti i ti. U trin'esti bataljon s njim!

Odvedoše esesovca koji se do tada uspješno pretvarao da je domobran. Putem su ga nemilosrdno kundacima udarali gdje god su stigli. Esesovac nije ni glasa ispustio. Skrenuli su da zadnjeg hangara. Onda se začuše dva pucnja i Rušid vidje dvojicu kako za noge vuku mrtvog esesovca i bacaju ga na karoseriju jednog kamiona iz kojih je virilo još nekoliko nogu. Svukoše mu čizme i odoše put izlaza.

Ostao je jedno petnaestak dana u logoru na Al'pašinom Polju, a onda su ga, s grupom mlađih zarobljenika, odredili za radove na ciglani koja se nalazila s lijeve strane Koševa. Tu su radili, što se kaže, od zvijezde do zvijezde. Slamao ih je veoma težak rad, ali je sve izdržao. Grupovođa mu je bio jedan stari Hamzalija koji je svoj vijek proveo radeći u toj ciglani. Davno je namirio staž za penziju, ali se nikako nije mogao odlučiti da podnese zahtjev. Bio je dobar prema svim zarobljenicima određenim za prisilni rad, odnosno, kako su ga neki nazivali, jedinim načinom da se barem djelomično iskupiš za sve svoje grijehe koje si u toku rata učinio, i za one znane i one neznane.

Spavali su u barakama u krugu ciglane. Hrana je, mora se priznati, bila dobra i kalorična. Rušid se svidjeo Hamzaliji. Uvečer, nakon cjelodnevnog rada, znali su sjesti na doksat barake, zapaliti i popričati. Hamzalija nije žalio cigarete, a znao mu je često diskretno gurnuti u džep kutiju ili dvije cigareta.

-E moj sinko, ti se bo'me svojoj materi vratio, a moga jedinca Hamde nema pa nema. Osamn'est godina je samo im'o kad uteče i s nekolicinom jarana ode u partizane. Preko Crepoljskog. Bilo je to u jesen 1944-te. Da sam samo u snu usnio na šta se sprema, ma, vez'o bi ga čengelama u mutvak, samo da ga spr'ječim. Ni jedan od trojice, s kojim je kren'o, nije se vratio. A ni on. Eh, grdne rane moje…..

Uzdahnu i povuče duboki dim pa se nage do Rušidova uha i šapnu: “Sva četvorica muslimani. Mnogi naš mladić koji je poletio u partizane nije se vratio. Priča se da su ih onako neiskusne oćerali na Sremski front k'o topovsko meso, pa one koji su te bitke preživjeli poslaše na bezglavi juriš na Rijeku. A možda su ih već na Crepoljskom pokokali partizani i to oni što su do četersčetvrte bili u četnicima, pa kad su uhavizali da im je Draža tropa, preletjeli u partizane. Samo Allah zna šta je bilo, a dugački su i široki njegovi drumovi. Eh….grdne rane moje.”

-Moj Hamzalija, i ja sam se matere poželio da ne možeš ni zamislit'. Da mi je samo zagrlit' i izljubit'. Jedina mi je ona. Nikog više nemam. Bog sami zna kada će nas odavlen pustit' i hoćel' nas ikad pustit'.

-Sabur sine. Strpljen – spašen. Načuo sam da se u avgustu sprema naka amnestija samo za vas koji niste bili u ustašama, jal u Handžar diviziji. Još mjesec dana otprilike je do te amnestije. Kasnije češ lakše disati.

-Ko će to dočekat', moj Hamzalija. Eh, da mi je samo mater makar na minutu vidjet'.

-Ako je to baš tako, upitaću druga Obrena, on je ovde bog i batina, pa ću ga zamoliti da ti dadne jedan dan slobodno, samo da mater vidiš.

-Eh, kad bi mi to omogućio, bio bi ti do kraja života golem dužnik. Ne vjerujem da će dopustit'. Nikom do sada nije dao ni na sat da napusti ciglanu, pa neće ni meni. Umoran sam Hamzalija. Ode ja leć'. Valja sutra civare pune gline do kalupare gurat'.

-Nek' ti je lahka noć sinko. Idi, odmori se. Ja ću ostat' još jednu zažmarit' pa ode' i ja kući.

-I tebi lahka noć Hamzalija. Hvala ti.

(nastavlja se)

Ažurirano: Četvrtak, 06 Prosinac 2018 10:16
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 29 Studeni 2018 22:11

 

Hajvan vagoniRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (45)

Nadan Filipović

Konačno u Sarajevu

Pripadnici 16-te muslimanske odoše dalje prema Doboju. Prije toga dva OZN-aša odvezoše u džipu esesovca Jahiju na ispitivanje u Sarajevo. Jahija je super prošao. Naime, u Sarajevu glava OZN-e je bio jedan pukovnik, bliski rođak njegove žene. Dobio je nešto robijice, ali ga brzo pomilovaše odredivši mu da ide na prisilni rad u Dubici gdje je nova vlast gradila protupoplavne nasipe. Uglavnom, izvuče živu glavu, a kasnije je furmanio po Sarajevu, a poslije čak postao prvi sarajevski paušalni piljar.

Ostaviše nekakve partizane - staronje da čuvaju oko stotinjak zarobljenika koje su OZN-aši pokupili po okolini. Isljednici OZN-e su dolazili kasno poslije podne. Znali su ih postrojiti i onda su dovozili stanovnike Maglaja i okolice na takozvana prepoznavanje. Uglavnom su to bile žene i babe. Sve u crnini. Polako su hodale ispred zatvorenika, zastajkivale, zagledale lica, pa ponovo zagledale, a onog na kojeg bi pokazali prstom, ujutro više nije bilo na postrojavanju. Prepoznati su nestajali. Rušid se najviše bojao tih trenutaka. Strah mu je ledio krv u žilama, ali, po svemu izgleda, da mu je pomogla ona grimasa koja je izgledala kao blag osmjeh. To je bila u ovim okolnostima sretna posljedica upale facijalnog živca koju je jedva prebolio kao dijete. “Osmjeh” je valjda odavao znak potpunog mira u nevina čovjeka. Posrećilo mu se. Ni jedna od crnih baba ne pokaza prstom na njega. Nakon “prepoznavanja” broj zatvorenika se prepolovio, a šta je bilo sa onim prepoznatim, ne treba ni nagađati.

Željeznički promet je ponovo uspostavljen. Vlakovi su prolazili pored logora. Svaki dan im je bio isti. Po cijeli dan čupanje korova, a sve puzeći na već izranjavljenim koljenima, ali nipošto blizu žice.

Jedno jutro ih postrojiše. Neki staronja izađe pred zarobljenike.

-Zarobljenici, marvo ustaška. Imali ste do sada sreće. Niste išli kopati sebi grobove ili visiti sa grana. Naša nova komunistička država je prema vama bila više nego premilosna. Imam vas na spisku pedeset i devet. Došla je naredba da vas pola gonimo na radove popravka svih kolosjeka u Doboju, a pola u Sarajevo na teški rad obnove. Prvih dvadeset i devet čija imena pročitam imaju se postrojiti u desnu stranu i oni idu za Doboj, a ostalih trideset neka ostanu gdje su. Oni idu za Sarajevo. Rušid je bio trideseti na spisku. Zapade ga Sarajevo i život ponovo prokulja kroz njega.

Nakon dva dana njih trideset strpaše u teretni vagon, ili hajvan-vagon kako ga je naš svijet nazivao. Zaškripaše ona golema klizna vrata i s treskom se zatvoriše. Čuli su zvuk poluge koja je izvana zaključavala vrata i koja se nisu mogla iznutra otvoriti. U vagonu je po podu bila slama koja je strašno smrdjela na mokraču. Jedan od domobrana sjede u čošak a onda skoči kao iglom uboden.

-Joj, baš sam peh! Sjedoh u govna. Ovde u čošku gomila. Ko se tu srao bog sami zna. Fuj!

Tihi smjeh razbi monotoniju ujednačenog kloparanja točkova. Onaj što je sjeo u govna skide pantalone i pođe da uzme jednu kantu vode s namjerom da ih, koliko toliko, opera.

Dvojica odmah skočiše na njega: “Šta si poš'o radit' kretenu? To je voda samo za piće, a ne za pranje tvojih usratih pantala. Da nisi dirn'o vodu. Ko zna koliko ćemo provest' u ovom vagonu i ka'će otvorit' vrata.

“Posranac” se bez riječi povuče.

Rušid je sjedio u jednom uglu. Nije ni riječ bilo s kim razmijenio. Razmišljao je o materi, kući, a često su mu u tim sanjarenjima naumpadale njihove ruže i njihov miris. Strašan strah se, međutim, uvukao u njegovu dušu. Hoće li ga neko prepoznati? Hoće li ga neko prokazati da je bio ustaša? Šta će reći materi? Šta će joj slagati gdje je bio i šta je radio? A u besanim nočima, kad bi sastavi po par sati kakvog-takvog sna, pred očima su mu se pojavljivale slike onih koje je u smrt slao nakon Luburićeva naređenja – Rušide, na ćevap! Šta je mogao uraditi? Odbiti naređenje? Slijedila bi ga smrt strijeljanjem, u najboljem slučaju, ako ne i gore mučenje i sporije umiranje. Jesam li mogao pobjeći iz Jasenovca? Nisam. I ja sam žrtva, na neki način. Valja mi cijeli život provesti u strahu. U strahu od svakoga, u strahu i od vlastite sjene i i kravavih slika koje me stalno prate.

Voz konačno stade. “Putnici” iz hajvan-vagona su šutjeli u neizvjesnoti očekivanja. Tek nakon jednog sata, otprilike, začuše škripu one poluge za zatvaranje vagona, te se vrata polako otvoriše. Ispred vrata je stajalo desetak partizana.

-Izdiri bando fašistička! Napolje stoko bez repa!

Iskakali su jedan po jedan i svakog su dočekivali udarci kundaka u rebra, po glavi, po bubrezima.

-Trkom u treći hangar, marvo ustaška!

Bili su na Al'pašinom Polju. Potjeraše ih u hangar i zaključaše golema vrata. Mrak. Prst se pred nosom ne vidi. Većinu savlada umor i zaspaše, a Rušid se prevrtao na slami hrvajući se sa svim crnim mislima koje su ga stalno ujedale.

(nastavlja se)

Ažurirano: Četvrtak, 29 Studeni 2018 22:13
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 25 Studeni 2018 08:10

 

Rušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (44)

Nadan Filipović

Lopate

Svanu. Pramenovi jutarnje magle lijeno su se vukli nad rijekom. Komesar se obrijao, popio džezvu jake kafe i uz kafu popušio nekoliko cigara. Domobrani su čistili prostor ispred bivšeg tabora, a sada štaba 16-te muslimanske brigade. Među njima je bio i Rušid. Njemu su odredili da riba onih nekoliko drvenih basamaka pred barakom. Utom se pojavi major. Stade. Povuče par dimova i baci više do pola još zapaljene cigarete. Ona pade pred Rušida, a on je odmah ščapa.

-Dovedite onog manjeg esesovca i svu petoricu ustaša.

Ne prođe ni par minuta, a četvorica partizana prosto kundacima doguraše zarobljenike.

-Skidajte im žice sa ruku!

Zarobljenici počeše trljati zglobove utrnule od stegnute žice.

-Koji od vas puše?

Javiše se četvorica.

-Dajte im po dvije cigare da ovde zapale, a svaki od pušača nek' ponese još po jednu, zadnju.

Pušači zapališe. Polako puše i neki odmah pale drugu cigaru na opušak one prve. Magla se podigla s rijeke. Utom se oglasi jutarnji pjev. Ptice su se radovale suncu koje je tek počelo grijati.

-Mugdime, jesu l' ispušili?

-Jesu druže majore.

-Sabite, jesu l' spremne lopate?

-Jesu druže majore?

-Dobro.

Okrenu se onoj šestorici: “Ostavljam vam da izaberete gdje bi željeli da kopate? Hoćete l' uz Bosnu kod vode gdje je zemlja mekša za kopanje, il' ćete malkice gore uz brdo, eno onde u ono grmlje, tamo vam je isto l'jepo mjesto s pogledom na r'jeku i dio Maglaja? Šta velite?”

Onaj zeleni ustašica, još potpuno nesvjestan situacije u kojoj se nalazi, zausti: “Sukladno Ženevskoj konvenciji ratni zarobljenici ne smiju biti prisiljavani da rade. Kaj ja da kopam? Pa nisam ja selak da kopam. Još jedna godina mi treba da postanem diplomirani zemljomjernik, a vi gospon zapovjednik inzistirate da ja, inteletualac s visokom tehničkom naobrazbom kopam sa ovim prostačinama. Kaj je vama? U najgorem slučaju, ako bi me zamolili da izmjerim prostore koje kanite kopati, trebalo bi mi nekoliko dužih štapova i klupko tanjeg štrika, te svakako i bilježnica sa pisaljkom. Kaj velite?”

Rušid se sakrio iza čoška barake i viri. Dokrajčena cigareta mu je pržila prste, ali on nije osjećao boli. Strah mu je prožimao tijelo. Strah je kuljao venama. Strah mu se uvukao u kosti. Tresla ga je drhtavica. Samo je razmišljao o tome šta ga čeka ako partizani naknadno utvrde da je bio u ustašama.

Onaj krupni ustaša reče: “Ja želim kopati u brdu. Od mog sela u Hercegovini tri kilomatra je do rijeke. Neka je mekša zemlja uz Bosnu, ali ja ne želim da me prva poplava iskopa i odnese do Save, pa, ne daj bože, do četnika u Beogradu. Za brdo sam.”

Ostali su zanijemili. Čak se više ni skoro svršeni zemljomjernik nije oglašavao. Svi su stajali u mukloj tišini koju je ometao samo ptičji pjev.

Ažurirano: Nedjelja, 25 Studeni 2018 08:12
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 19 Studeni 2018 09:11

 

HandzarRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (43)

Ispitivanje esesovaca iz Handžar - divizije

Osvanu oblačno jutro. Odmah iza sedam dovedoše pred komesara onu dvojicu esesovaca.

-Evo cigara gospodo. Samo se poslužite i pušite kol'ko vas volja. Vi ste svakako popušili. Hajdemo da obavimo zapisničku papirologiju k'o formalnost za štab.

-Kako se ono ptico esesovačka zoveš? – upita onog omalenog.

-Latif Smajić.

-Odakle si?

-Iz Kalesije.

-Ime oca, ime matere, datum rođenja.

Ovaj iskanta i te podatke, a komesar samo zapisuje.

-Od kada si u Handžarki?

-Od prvog dana. Od najprvog marta četerestreće.

-Ko te tamo posla, nesretniče?

-Niko. L'jepo nam s'oski hodža divanijo i medijo da će to bit' naša muslimanska vojska da se mi muslimani u njojzi borimo protiv četnika što su nas nemilo klali. A i otac me pogur'o zbog radi fasunge. Dok sam bijo u diviziji imala u mene mi sva familija svakog mjeseca dobru fasungu, a i ja sam dobro jeo. Svega bilo. Jednom čak skuhali….

-Daj, stop! Nemoj mi sada o jelovniku.

-Imaš li ženu? Imaš li djece?

-Imam ženu i tri dijeta.

-Jesi li ubio kojeg partizana?

-Jesam, čini mi, se nekol'ko četnika, a partizani su bježali od nas. Đe smo mi prolazili nije bilo partizana. Eh, da sam bogdo!

-Dakle, priznaješ da si bio esesovac u Handžarki od prvog dana njezina osnivanja.

-Vallahi billahi, ne mogu lagat', što jes' jes'. Znam da mi se valja pripremit' za selidbu na ahiret, pa đe ću na kraju života lagat'.

-A zašto nisi otiš'o u partizane? Bilo je naših odreda oko Kalesije.

-Ne begenišem ja vas. Ne valjate vi. Vi ste isto četnici al' sa otom petokrakom 'mjesto kokardom. Vi ćete nama muslimanima dokundisat'. Znam ja dobro, vi ćete ukinit Allaha dželešanuhu i zakonom zabranit' islam. U mene mi je babo petvakatnamazlija bijo i ostaće. On bi se mene odrek'o da sam ja otiš'o u partizane. Prija bi me pušć'o u četnike, neg da s vama u šumu iđem. Tol'ko od mene. Morem li ja koju partizansku cigaru pon'jet' u prdekanu da žmarim.

-Može, kako da ne može. Samo pazi da šupu ne zapališ. Ako je zapalite mi gasit' nećemo, nit' ćemo otključavat' i puštat' vas.

-E, aferim ti i fala na cigarama đe čuo i đe ne čuo. Morem li ja sad ić' da legim?

-Može, Može!

Pozva stražara i ovaj odvede Latifa.

-Kako se ti zoveš? – obrati se onom višem, naočitom esesovcu briljantinom zalizane kose.

Ažurirano: Ponedjeljak, 19 Studeni 2018 09:14
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 13 Studeni 2018 09:47

 

Bodljikava zicaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (42)

Nadan Filipović

Nove “mušterije” na isljeđivanju

Kafez je bio napravljen od nekoliko direka ukucanih u zemlju uz jedan čošak između upravne barake i drvene garaže. Oko direka je nabacana gusto isprepletena bodljikava žica, a poviše “kafeza” je noću gorjela dosta jaka žarulja. Kad se u te mjere sigurnosti ubroji i stražar koji je cijelu noć sa puškom na ramenu stajao ili hoduckao ispred “kafeza”, bilo je očigledno da nema teoretske šanse za bjekstvo.

Tada se komesar obrati onoj petorici u ustaškim uniformama.

-Vi ste ustaše, na čelu vam se slovo U vidi. Jeste li il' niste? Sami recite. Vi svakako predpostavljate šta vas čeka. Bolje da vam ne objašnjavam.

Jedan zeleni ustaša, još golobrad zakuka: “Gospon častnik, mene su unovačili protu moje volje prije pet mjeseci i par tjedana, ne znam sada točno i koliko dana. Za nadati se je i ja se osobno ufam da ćete se pridržavati Ženevske konvencije jer ne živimo u ljudožderskoj Africi već u uljuđenoj Europi. Kaj bum rekel…da, da bute još….”

Odjednom pade. Jedan od ustaša, skoro dvometraš, ga je tako snažno spucao šakom u bradu da je ovaj što se pozivao na odredbe Ženevske konvencije pao kao pokošen i ležao u nesvjestici. Priletješe dva partizana sa kantama vode i poliše ga. Malo se povratio, tresao glavom, ali ostade plačući ležati.

-Šta uradi grmaljčino? Nisi ti ovde da udaraš bilo koga. Ja ovde određujem ko će udarce primat', a ko će ih zadavat'. Nemoj da te sada propustimo kroz naše šake. Al' nećemo, tvoja se sudba dobro zna. Sutra češ k'o treći na ispitivanje. Prvo ona dva esesovca, pa onda ti. Razumiješ li? – prodera se komesar.

-Udri, pička ti materina partizanska i komunistička. Ne štedi, pucaj odmah u srce ili čelo. Biraj. Neću vas crvene bandite moliti za milost jer da je dao Bog i da sam ja tebe i ove tvoja ščap'o, ne bi bilo ovolike priče. Već bi svi bili poklani. Znam što me čeka i prihvatam sve što odrediš. Meni je svejedno. Izgubio sam državu, što će mi život bez države.

Komesar ga odmjeri pogledom od glave do peta i reče: “Svaka čast junačino. Takve neprijatelje jako c'jenim. Zaista. Jasno je meni da si se i ti mog'o lahko domobranske uniforme dokopat' i ovdje folirat' domobrana, al' vidim da nisi. Vidim da češ ostat' dosljedan ustaša do zadnjeg dana…izvini, danas ti je predzadnji dan života, a i do zadnje sekunde života češ, nadam se, ostati dosljedan.

-Isukrsta mi i hoću, da znaš. Mogu li te samo jedno zamoliti?

-Zavisi od molbe. Ako mognem i ako se ne bude protivilo pravilima naše narodno-oslobodilačke vojske ja obećavam da ću ti želju ispunit' kad imaš takva muda.

-Neću iskati rakije, neću iskati duhana iako bi volio zapalit' i za svaku cigaru bih prst dao da mi se otsiječe, neću ništa drugo tražiti već jedino da me zatrpate u mojoj odori i da mi iz džepa, ovdje lijevo pored srca materinu sliku ne dirate, da mi je ostavite.

Komesar je šetkao oko njega: “Želja će ti biti ispunjena, samo bih te savjetovao da materinu sliku staviš u džep od hlača jer bi metak lahko mogao probušiti materinu sliku. Meni bi bilo k'o čovjeku žao da se materina slika ošteti. Tebe je tvoja mater rodila takvog kakav jesi, al' ona nije za to kriva već propaganda, seljački primitivizam i okolnosti.”

-Moja se majka sa mnom ponosi.

-Svaka čast junačino. Hajdemo sve ustaže pod žicu oko zglobova pa utjerat' u šupu. Prije ubacivanja u šupu obavezno žica i oko nožnih zglobova.

Nakloni se teatralno, a u stvari podsmješljivo, onoj dvojici esesovaca, a partizani podigoše onog ustašicu što je još raskrvavljene gubice ležao i plakao, pa sve zajedno otjeraše. Jedne u “kafez” pod vedim nebom, a ustaše u šupu pod jaku stražu.

(nastavlja se)

Ažurirano: Utorak, 13 Studeni 2018 09:49
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search