LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid"
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 04 Rujan 2018 11:21

 

VjesalaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (31)

Vješanja u logoru i Bosanskoj Dubici

Već uspaničenim i podivljalim ustašama je pošlo za rukom da saznaju da unutar logora postoji organizirana grupa koja je spremala proboj i bjekstvo. Na čelu te grupe bio je doktor Milo Bošković. U logoru su ti ilegalci formirali udarne “trojke” koje su u datom trenutku trebale da napadnu stražare. Ove trojke bile su naoružane oružjem tajno proizvedenim u jasenovačkoj radionici, “lančari”. To su bile nekakve improvizirane puškice kratkih cijevi koje su se mogle sakriti ispod košulje. Prodor je trebalo biti izveden tako da jedna partizanska jedinica napadne Bosansku Dubicu i privuče glavninu ustaške vojske iz Jasenovca. Tada bi logoraši u trojkama izvršili napad na preostale ustaše, oslobodili ostale zatvorenike i preplivali Savu, da bi se spojili na bosanskoj strani s partizanskim jedinicama. Zahvaljujući svugdje, pa i u logoru prisutnim cinkarošima, plan je otkriven, a svi koji su se spremali za proboj su pohvatani i okovani najtežim lancima.

Slijedeće večeri u logor se iz Zagreba dovezao Maks Luburić i objavio: “Svi uhapšeni osuđeni su na smrt vješanjem, javno pred čitavim logorom! Na badere s bandom!” 

Odmah su počele pripreme. Ustaše su u bandere zakucali čelične klinove i postavili stolice i klupe na koje su trebali postavljati osuđenike na improvizirana vješala. Među osuđenicima na smrt vješanjem je bila i nekolicina ustaša, ustaški poručnik Petar Nemet, dr Marin Jurčev, ljekar u ustaškoj bolnici, kao i njegova žena, i to samo zato što su se ponekad ljudski odnosili prema logorašima.

Doktora Milu Boškovića, Luburić je “poštedio” vješanja jer ga je ovaj zamolio da mu učini “uslugu”, odnosno da mu ispuni posljednju želju kazujući da je njemu kao Crnogorcu velika sramota da bude obješen. Rekao je: “Ja sam sin Crne Gore, i protestujem protiv ovakvog sramnog načina izvršenja smrtne osude. Kod nas se ljudi ubijaju iz puške“. Luburić je od ranije pokazivao nekakve znake simpatije za doktora Boškovića pa je odredio svoga šuru, Dinka Šakića da on iz revolver (samokresa) ubije logorskog liječnika.

Ubojstvo doktora Boškovića je uslijedilo kao neka vrsta uvertire u vješanje ostalih osuđenika.

Šakić je rekao: “Klekni crveni banditu da ti pucam u čelo!”

Bošković je glasno odgovorio: “Pucaj ovako. Pravi Crnogorac ne umire klečeći!”

Šakić je podviknuo: “Stavite banditu povez oko očiju i okrenite ga da mu pucam u leđa.”

Bošković je odbio i povez i naredbu da se okrene. Stajao je pred Šakićem ne pokazujući nikakav znak straha od skore smrti.

Tada je Šakić potegao revolver i ubio ga sa nekoliko hitaca.

Nakon toga je uslijedilo vješanje po banderama u logoru. Obješeni su Laci Meteo veterinar, Pejanović Nikola iz Siska, Marić Tomo iz Zagreba, Rebac Remzija iz Sarajeva, dr Branko Konić - sudija, dr Milanović - zubar, Živković Stevan - student iz Mitrovice, Sekulić Boro iz Vukovara, Vojnović Branko iz Bosne, Krajanović Pero iz Zagreba, Lubura Jovo - radnik iz Bosne, neki Rajić iz Sarajeva, Janković Žarko, Rukavina Franjo, neki maloljetni Boro, učenik iz Daruvara, Musafija Heinrich, ing. Dmitar Bošković i ostali čija mi imena nisu poznata.

Ažurirano: Utorak, 04 Rujan 2018 23:32
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 27 Kolovoz 2018 21:27

 

Dinko SakicRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (30)

Natporučnik Dinko Šakić

Upravo nakon odlaska delegacije Crvenog križa, za novog upravitelja logora Luburić je postavio ustaškog natporučnika Dinka Šakića, svoga šuru ili šogora, umjesto ustaškog dopukovnika Marka Pavlovića, za kojeg je smatrao da je previše blag i civiliziran. Taj Dinko Šakić je bio jako grub, ne samo prema logorašima, već i prema svim ustašama. Alaga je Rušidu rekao da je Luburić skoro kao “mila majka” u usporedbi sa Šakićem.

Taman nekako kad je Šakić postavljen za novog zapovjednika u junu te 1944-te, grupa ustaša se u dva “samovoza” odvezla u Dubicu na pijančevanje u njima omiljenoj birtiji. Sa sobom su iz logora poveli jevreja Ivana Wollnera. Inače, do uhićenja i zatvaranja u Jasenovački logor on je bio jedan od najboljih studenata Muzičke akademije u Zagrebu, sjajan harmonikaš i najbolji muzičar logorskog orkestra. On je bio jedan od koautora operete u dva čina “Raj na oceanu”, za koju je, u jasenovačkom paklu, napisao libreto zajedno sa logorašem, također jevrejom, Erihom Samlaićem.

Helem, kad su se ustaše ponapile i kad im je pažnja popustila Ivan se bajagi otišao u WC, a u stvari je utekao u varoš.To bjekstvo je malo otrijeznilo grupu ustaša pa su povilenili i poletjeli ga tražiti, ali bez uspjeha. Harmonikaš je ostavio harmoniku ustašama u birtiji i “propao” u zemlju.

Kad se ta grupa ustaša vratila iz Dubice i kad su Šakiću rekli šta se desilo, on je povilenio: “Alaga, uzmi trideset ljudi. Podijelite se u trojke. Ima da mi nađete harmonikaša i ovdje pred mene dovedete. Ima da mi svira dok god može, a kad ga ruke od svirke zabole i kad podsustane onda ću ga osobno zaklati pred svim logorašima. Ne vraćajte mi se bez čifuta – harmonikaša. Jeste li dobro čuli?!”

-A vi pijana bando koji ste dozvolili da vam čifo utekne, eheheeee… vi ste najebali i tek ćete vidjeti svoje!

Alaga i Rušid su u svoju trojku uzeli jednog mladog ustašu, balavca, koji, kako je Alaga govorio, nije poderao ni milimetar džonova svojih “zelenih opanaka”. Bio je to Ivo Sudar, rođak poznatog Mile Sudara. Odvezli su se na motoru s prikolicom da predgrađa Dubice. Tako im je odredio Dinko Šakić. Motor i prikolicu su ostavili na čuvanje kod nekog Salke, Alaginog poznanika, i pješice se uputili ka Dubici. Bilo je vruče. Ušli su u jednu omanju krajputašku birtiju. U njoj je bilo nekoliko lokalnih pijanaca. Kad su ušli nastao je muk. Naručili su po flašu hladnog piva. Gazda ih je hitro poslužio, a Alaga je izvadio pregršt kuna da plati. Gazda je odbio kazavši da mu je čast počastiti domovinske ustaške častnike.

Pred večer su se našli u Dubici. Alaga je tamo poznavao mnoge ljude. Išli su od vrata do vrata, raspitivali se kod isprepadanih ljudi koji su se znali od straha na vratima unerediti kad vide ko mu je na njih pokucao. Znali su da se oni koje ustaše odvedu na kratko ispitivanje nikada više ne vrate. U jednoj se kući Alaga poduže zadrža. Rušid i Ivo su stajali pred kućom pušeći u noći. Bio je nastupio redarstveni sat. Nikog nije bilo napolju, osim ophodnji, te posada niza bunkera koji su Dubicu štitili od upada partizana.

Alaga izađe nakon skoro sat vremena. I on zapali cigaretu.

Ažurirano: Ponedjeljak, 27 Kolovoz 2018 21:31
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 24 Kolovoz 2018 15:16

 

Ambulanta u JasenovcuRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (29)

Delagacija međunarodnog Crvenog križa u logoru

(Na slici je doktor Milo Bošković u bijelom mantilu. Pored njega su sa dva člana visoke delegacije Međunarodnog Crvenog križa koja je posjetila logor Jasenovac 13. 7.1944-te)

Nastupi 1944. Hitler gubi na svim frontovima. Da se kraj neumitno približava mnogim je bilo jasno nakon bitke kod Kurska koja je trajala od 5.7. do 25.8.1943, u kojoj su Nijemci izgubili pola miliona vojnika i oko hiljadu i pet stotina tenkova. Crvena armija je nezadrživo nastupala na svim frontovima. Saveznici su se iskrcali na Siciliji, a poslije i u južnoj Italiji.

U logoru je o tome vladala potpuna šutnja. Kako se kraj približava o Luburić je bio sve nervozniji i krvožedniji.

Jednog sunčanom martovskog popodneva Alaga i Rušid su sjedili na klupi ispred upravne barake. Ćutke su pušili. Luburić je bio u Zagrebu.

Rušid konačno ne izdrža pa tiho reče: “Alaga, vidiš li ti ovo. Hitler je tropa. Totale. Kad on pa'ne, pada i NDH. Bojim se da ćemo i nas dvojica tada doći na red da gubimo glavuše. Jasno je da će naša strana zijanit'. Šta misliš šta nam je radit'?”

-Šuti budaletino! Nikom to da nisi rek'o to što si meni. Zucneš li, ode ti glava. Cinkaroša oko nas na desetine. Hoš da završiš s desne strane one ploče?” Diskretno mu pokaza malim prstom na grob za ustaše.

-Dobro Alaga! Tebe slušam k'o rahmetli babu. Šutit' ću k'o zaliven.

U junu se uzvrtiše sve jasenovačke ustaše. Luburić je došao na par dana iz Zagreba. Okupio je glavešine i rekao im da 13. srpnja dolazi delegacija Crvenog križa u logor. Naredio je da se svim logorašima pojača ishrana i skrati radno vrijeme na nasipu. Diskretno je naišaretio da bolesni, stari i previše mršavi moraju nestati prije dolaska posjete. Naredio je da se stacionar što ljepše uredi i da, prije što delegacija dođe, u krevete smjeste mlade uhranjene ustaše koji će glumatati logoraše-bolesnike u novim, iz Zagreba donesenim, pidžamama. Luburić je porazgovarao sa logorskim doktorom, satnikom dr. Martinom Jurčevim, naredivši mu da po cijenu glave na ramenima niti jednim detaljom ne smije provaliti ovaj igrokaz, pravu jasenovačku verziju Potemkinova sela.

Dva dana prije dolaska delegacije logor je blistao.

I osvanu 13. srpanj. Divan dan. Vedro, bez oblačka. Luburić je otišao za nekim važnim poslom za Zagreb. Visoke goste će dočekati i u Luburićevo ime pozdraviti ustaški dopukovnik Marko Pavlović, upravitelj radnog logora Jasenovac i Stara Gradiška i zapovjednik Ustaškog obrambenog zdruga.

Začu se zvuk automobilskih motora. Pavlović naredi postrojavanje glavešina. Ostale ustaše su na dužnostima na raznim lokacijama logora. Svi su izbrijani, odore čiste, čizme se sjaje.

Automobili i ustaška pratnja na motociklima se zaustaviše pred upravnom zgradom.

Uslijedilo je upoznavanje i zaista potpuno relaksirana atmosfera. U delegaciji Odbora Međunarodnog Crvenog Križa su: izaslanik gospodin Julius Schmidlin, glavni ravnatelj za javni red i sigurnost NDH gospodin dr. Jurčić, državni tajnik u Ministarstvu unutrašnjih poslova dr Vladimir Sabolić, pravosudni savjetnik gospodin dr. Vragović, i predstojnik Odjela za radne logore u Ministarstvu unutrašnjih poslova gospodin bojnik Džal.

Pred delegacijom je postrojen samo jedan dio ustaša, a među njima su bila i dva Jevreja, kao i četiri Srbina, da bi se pokazalo, kako logorom aktivno upravljaju i drugi, a ne samo Hrvati. Postrojeni su bili: kao Jevrej – ustaški vodnik Altarac Ante, a kao Srbi, ustaški vodnik Milan Dangubić, ustaški zastavnik Stojan Martinović, vodnik Mile Vidović, kao i nezaobilazni Mile Vasić, među ustašama poznat kao ekspert za ubijanje svojih sunarodnjaka maljem. Ostale ustaše u počasnom stroju su bili uglavnom ustaše Hrvati i ustaše Hrvati islamske vjeroispovjesti.

Sa strane su stajali predstavnici logorske Interne uprave, svi Jevreji. U toj grupi su bili šef uprave Viner, šef ekonomije Feldbauer, šef pisarne Begovich, te šef električarske radione inženjer Reich, te kao predstavnik takozvanih slobodnjaka, Hason. Oni su visoku delegaciju upoznali sa činjenicom da Interna uprava logora u Jasenovcu ima pedeset zaposlenih koji primaju i plaću, a od toga su 46 Jevreja.  

U kantini je poslužen bogati zajutrak. Bijela kava ili čaj, po izboru. Žemičke od bijelog brašna, tek izvađene iz krušne peći logorske pekarne, razni suhomesnati naresci, sirevi, maslac, te više vrsta suhih kolača među kojim je dominirala orehnjača. Nakon bogatog doručka najprije su krenuli prema nasipima gdje su radili logoraši i horski pjevali “patriotsku koračnicu”, da se sve orilo:

Puška puca a top riče, grmi kao grom,
Sad ustaša bojak bije za hrvatski dom.

Puška puca krv se lije, dušman bježi klet,
A ustaška hrabra vojska vrši zavjet svet.

Tjera smjelo dušmanina, s praga djedovskog,
I podiže staru slavu roda hrvatskog.

Puška puca, a top riče, barut miriše,
Mlad ustaša na bojištu ranjen izdiše.

Ne plaši ga grom pušaka ni topova jek,
Dom, sloboda, vjerna ljubav, rani su mu lijek.

Oj Hrvatska zemljo mila, sviće danak tvoj,
Sad ustaška hrabra vojska za te bije boj.

Samo su se ustaše u pratnji delegacije počeli malo smijuljiti kad su vidjeli natporučnika Dragutina Pudića, zvanog Paraliza, kako s vrha nasipa diriguje horu logoraša. Alaga samo što nije “pukao” od smjeha. Hej! Paraliza dirigent raspjevanim logorašima! Jedva se suzdržao. Povuče Rušida iza čoška jedne od baraka.

-Sjedi ovde da zapalimo. Neka obilaze kol'ko hoće. Luburić je naštim'o da logor izgleda k'o najbolje odmaralište.

Nakon obilaska radova na nasipu gdje su članove delegacije oduševili razdragani i raspjevani logoraši oni izraziše želju da obiđu bolnicu. Upoznali su se sa doktorom, satnikom dr. Martinom Jurčevim i njegovim pomočnikom poručnikom Ivanom Belušićem, studentom četvrte godine medicine u Zagrebu. S njima, domačinima u pratnji, podijelili su “bolesnicima” poklon-pakete Crvenog križa. Svi “bolesnici” su ležali u krevetima sa kao snijeg bijelim plahtama i pokrivačima. Pored svakog kreveta nalazila se kao neka mala nahtkasna sa posudama punim naranči, limuna i drugog voća. Očigledno je bilo da su svi “bolesnici” bili jako dobro uhranjeni. U stvarnosti, u te dane, za vrijeme obilaska stacionara, u pidžame su uskočile najmlađe ustaše i legle da glumataju bolesnike, što treba ponovo istaknuti.  

Na bladan, na sam poglavnikov rođendan, 14. srpnja, delagacija je obišla svaki kutak logora i u svom pismenom izvješću navodi da je logorska bolnica jako dobro opremljena. Navdeno je da u bolnici, između ostalih, rade i dva liječnika koji su Židovi. Članovi delegacije su se upoznali sa kirurgom, doktorom Kleinom i internistom, doktorom Spitzerom, kao i sa Crnogorcem, doktorom Milom Boškovićem. Pitali su doktore imaju li kakvih problema zbog toga što su dvojica Židovi, a jedan Crnogorac. Sva trojica su uglas ushićeno odgovorili da im je u Jasenovcu jako lijepo, da jako fino rade sa kolegama Hrvatima, te da ova radna mjesta ne bi mijenjali čak ni za radna mjesta na Rebru ili Šalati.

U izvješću piše da je bolnica veoma dobro opremljena, te da se u okviru stacionara nalazi i suvremeno opremljena stomatološka ordinacija (električna Siemens-aparatura), te isto tako i dvije suvremene rentgenske aparature.

Predvođena šefom ekonomije Feldbauerom, delegacija je obišla i logorska poljoprivredna dobra i u izvješću pišu: “Zatočenici rade u okolici u doba košnje. Oni su pod stalnom stražom. Mogli smo izbrojiti oko 140 osoba. Ljudi izgledaju dobro, potamnjeli od sunca i snažni. Među tim ljudima sam utvrdio poneke s nježnim crtama lica. Naknadno mi je potvrđeno da intelektualci više vole rad na otvorenom. Istina, odjeća je kod mnogih više nego oskudna; to su još samo dronjci. Kao obuću nose drvene sandale s kožnim vezicama, koje primaju od logorske uprave. U stražarnici udaljenoj oko dva kilometra od radnih mjesta nalazila se kuhinja. Upravo se kuhala kukuruzna palenta (pura). Na vratima se nalazila pribijena ceduljica s imenima osam zatočenika za koje su od obitelji pristigli paketi sa živežnim namirnicama.”

Svi detalji izvješća iz Jasenovca pokazali su Međunarodnom Crvenom Križu da su laži i izmišljotine svi navodi o masovnim zločinima koji kolaju u javnosti. Zaključak je bio da se radi o radnom logoru koji bi mogao poslužiti kao uzor idealnog, ako uopće ima nekog idealnog mjesta za radno interniranje uz prevaspitavanje za povratak u društvo. Članovi delegacije su posebice bili oduševljeni činjenicom da se logoraši kreću sasvim slobodno, te da je nekoliko desetina Židova dragovoljno prihvatilo da aktivno učestvuju u aktivnom upravljanju logorskim poslovima. Dvojica Židova slobodnjaka su čak imali i revolvere za pojasom.

(nastavlja se)

Ažurirano: Petak, 24 Kolovoz 2018 22:02
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 20 Kolovoz 2018 09:22

 

ZimaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (28)

Preselila

Dođe vakat kad Safeta više nije mogla ustati. Safija je letala oko nje kao da joj je rođena kćerka. Sada je kod nje bio ključ od magaze pa je Ejub postao mnogo oprezniji. Ulazio je u magazu samo kad ostalih nema kod kuće i kada bi on ostani da čuva i pazi Safetu na par sati dok se Safija, Ismet i djeca ne vrate iz Merhameta.

U decembru je jako zahladilo. Koliko god da su ložili kuća je bila ledena kao zindan. Metar drva šverceri su prodavali po astronomski visokim cijenama tako da su ogrjev sebi mogli priuštiti samo imućniji. Nije više bilo ni okorka, ni grančice u kući. Smrzavali su se. Safija je u sehari našla još nekih ponjava i s njima je pokrila Safetu koja se tresla od groznice i temperature koja se više nije mogla obarati ni sirćetli čarapama. Negdje oko dva Safeta pođe da ustane. Nešto je nerazumljivo buncala, a Safija je samo raspoznavala da spominje Rušida. Ponovo je poleže i Safeta kao da zaspa. I Safiju savlada san na stolici.

Svanjivalo je. Safija protrlja krmeljive oči.

-Safeta, Safeta, saću ti donjet' hapove da popiješ.

Safeta se ne odazva. Bila je okrenutra leđima. Safija je prevrnu i opipa. Hladna kao led. Prodrma je nekoliko puta. Ništa. Ustade i ode u sobu gdje su još spavali Ismet, Ejub i djeca. Svi pokriveni preko glava. Prodrma Ismeta.

-Ustaj. Ha'de ustaj. Umrla je. Smirila se.

Probudi se i Ejub. On i Ismet uđoše u Safetinu sobu i odmah se vratiše.

-De, nastavi kahvu – tiho će Ejub – valjamo dženazu pripremit. Moraju je u Bakijama prvo ogasulit'. Sreća je da je meni napisala đe ćemo je ukopat'.

Izvadi one papire i njima pokaza samo prvi, onaj o ukopu.

Ismet i Safija se preneraženo zgledaše.

Safija odahnu s olakšanjem: “Pa, bolan ne bio amidža, što nam ne kaza za te papire o dženazi?

-Rahmetli Safeta me je zaklela i zabranila da govorim bilo kome dok ne umre. Evo, ovde se trebate podapisat'. Evo, ovde na dnu k'o svjedoci da nemadnemo pošljem kak'ih problema, evo, evo… i ovde na dno, i još ovde na dno. Tako. U redu je.

Safija i Ismet su, onako zbunjeni, samo letimično pročitali tekst dokumenta o dženazi, a mahinalno potpisaše na dnu i dva dokumenta za koje su mislili da su identični onom o ukopu na Grlića brdu.

Ejub stavi papire u unutrašnji džep: “Mene je ovlastila da iđem u Bakije. Rekla mi je nasamo da u plehanoj kutijici u kredenci doli ima nešto para, a da se prodaju njena vera i dva prstena s ruku i minđuše i lančić s vrata joj da se plati dženaza…tako mi je rekla. “

Safija poleti da otvori kredenac i zaista dole nađe limenu kutiju od Divke i u njoj šest stotina kuna. Prefrigani Ejub je te pare ostavio da sve bude uvjerljivije, a posebno njegova uloga oko dženaze i ukopa.

-Uh, malo je to za dženazu. De Safija, skini joj prstenove, veru, minđuše i lančić da prodam zlataru da nadomirim za dženazu. Ha'de, šta čekaš. Hoš li da se potpuno ukoči, a ondak neš moć' skinit'? Morali bi zguljivat', gluho bilo.

-Nemerem ja to dragi amidža. De ti, svega ti, tebi je dala ćage za dženazu, pa ti i skidaj. Mene je strah tol'ki da ću se bajlisat'.

Ejub ode, zadrža se nekoliko minuta i vrati sa Safetinim skromnim nakitom na dlanu.

-Evo i tog njezina jada od nakita. Bog sami znade kol'ko ću kod zlatara dobit'. Ode ja kod onog Novalije. Kažu da je on najpošteniji zlatar na čaršiji i da će on najpoštenije platit'.

Ode niz Baruthanu.

Prvo je bio u Bakijama. Sve rekao kako je bilo. Da je bolovala, da je i pored lijekova bila sve slabija, da ju je sušica pojela, te da na kraju nije mogla ni hodati. Upitao je koliko košta dženaza sa jednim hodžom, onim nakratko, brzinskim. Rekoše mu da je zemlja sleđena, da će biti teško kopati kabur, te rekoše cijenu. Falilo je oko pet stotina kuna. Ejub ode do zlatara Novalije, ispriča mu o čemu se radi, a zlatar mu dade maksimalnu cijenu za zlato i napisa potvrdu o kupovini zlatnog nakita. Ejub ode da uplati dženazu, izbroja pare i krenu kući da čekaju kada će iz Bakija doći da je odnesu u gasulhanu i sve pripreme za sutrašnji ukop. Ostalo mu je oko dvije hiljade kuna i on je putem prema kući u sebi rekao: “Taman mi ostade da troškove Ćamila pisara mogu pokrit', a resto bo'me za me. Ko ne umije sebi, ne umije ni drugom. Vavjek bilo!”

Nije se stigao ni odmoriti, a dođe auto iz Bakija. U kuću uđe doktor, ovlaš pregleda meita, nešto zapisa, te jedino upita što je pokojnici plav desni palace. Ejub mu objasni da je bila nepismena i pokaza samo onaj papir sa uputama za ukop, Doktor klimnu glavom u znak razumijevanja i zahvali se. Dva momka iznesoše Safetu do auta koje je ozada iza vozačevog i putničkog dijela karoserije imalo kao nekakav dograđeni sanduk za smještanje meitova. Odmah odoše kazavši da će dženaza biti sutra u podne.

I bi kratka, svijetom siromašna dženaza. Samo par muškaraca, komšija. Puhao je ledeni vjetar koji je probijao kosti. Ejub i Ismet je spustiše u kabur. Nekakav mlad hodžica izdeklamova na brzinu, priđe Ejubu i pruži mu dlan. Ejub pomislio da se hoće rukovati pa prihvati ruku. Hodžica je izvuče i tiho upita: “Hoću l' ja štogoderce steč'?”

-Vala si izdeklamov'o sve u dvije minute, al' helem neise, evo ti petobanka, jerbo takav je red vama hodžama vavjek nešta pošljem dženaze dat'.

Dok su dva grobara zatrpavali mezar, svi krenuše zajedno kućama, uzbrdo, prema Baruthani. Niko nije ni jedne progovorio do pred kraj puta, kad jedan komšija upita: “Bože moj, zna l' Rušid da mu je mater ukopata?”

Ejub ga sasiječe: “Ako ne zna, saznaće, svakako ako je živ. Al' pošto se rahmetli materi samo jednom davno kartom javio lahko more bit' da je i on neđe glavušu zijanio. A ovaj karavakat je progut'o mnoge glave, a još će hih progutat'. Mi ostajemo u kući.”

Tako su muhadžiri ostali u kući u Baruthani, a samo je Ejub dobro znao ko je stvarni vlasnik kuće i okućnice i sveg bogatstva u magazi. Ni njih troje, ni djeca, nisu više imali problema s glađu. Ejub diskretno isposlova uknjiženje kuće i okućnice na osnovu hizmeta koji je rahmetli Safeti činio, a uknjižbu još pojača odnijevši onom u pisarnici dva koluta sudžuke, litru rakije i kantu sa pet litara zejtina. To mito je u taj vakat bilo toliko jako da bi pisar i cijelu vakufsku imovinu na davatelja mita upisao samo da se te hape i rakije dokopa.

(nastavlja se)    

Ažurirano: Ponedjeljak, 20 Kolovoz 2018 09:29
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 09 Kolovoz 2018 15:12

 

OtisakRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (27)

"Ovjera" oporuke  

Vratio se prije redarstvenog sata. Spustio se s uzdahom na sećiju i kroz pendžer zamišljen gledao na suton koji se brzo spuštao nad utihlo Sarajevo.

Safija mu prinese komad još tople kukuruze, te nakrižanu papriku i glavicu crvenog luka.

-Uh! Neslana kuruza. A i kako ću paprika i luk brez soli. Što nisi posolila?

-Safeta spava. Slaba je, a k'juč je njojzi oko joj vrata. Rekla je da će ona sobom soli don'jet', al' zakunjala pa i zaspa.

-Jel' kašljala?

-Mrven. Otkad je zaspala, ni kahnula nije.

-Sutra ću ja šnjom popričat oko k'juča od magaze. Neka dadne k'juč tebi jerbo ti kuhaš, stalno ti nešta treba. Dočim, ona stisla otaj k'juč na kanafi na prsa k'o da bog zna šta doli u magazi ima?

-Popričaj ti šnjom. Meni nije zgodno. Ipak je ovo njezina kuća, a mi smo samo gologuzi muhadžiri. Nije moje da ja gospodaricu od kuće propitivam.

Ejub pomisli – E, neće bit' još zadugo njezina kuća – pa reče: “Sutra ću ja šnjom zdogovorit oko k'juča.”

I zaista, već je sutra ujutro nagovarao i nagovarao Safetu da ključ od magaze dadne Safiji, ali nije bilo šanse. Maksimum ustupka je bio da Safija stoji pred vratima magaze, a Safeta da joj iznese sepetić sa namirnicama makar za slijedeću heftu.

Poslije desetak dana priupita: “Pa šta bona ne bila kriješ u toj magazici? Nije jamda ćup zlata. Misliš jamda da smo mi svi lopovi? Nećemo ti zrna žita brez tvog znanja iznjet' iz magaze. Šta si se stisla tako hasta da jedva plaziš niz basamke, a još jedvije uz basamke.”

-Sram te bilo Ejube. Tako star, a tako brezobrazan. Ja vas primila brez r'ječi u kuću. Hranim vas, odnosno dodajem na jad iz Merhameta, baš kol'ko god mogu. Moja magaza, moja kuća, moja odluka. Da me nisi više nikad priupit'o u vezi magaze. Jes' čuo?

-Uh…nemoj se ljutit'…nisam ništa hrđavo mislijo, neg' velim….

Safeta ga ne dosluša već uđe u svoju sobu zalupivši vrata. Onda poče kašljati. Hripa li hripa.

Safija otvori vrata od njene sobe koju nije više zaključavala otkad je došla iz bolnice.

-Safeta, Safeta, jesi l' popila one svoje hapove?

Safeta sjedi na rubu kreveta i potvrđuje klimanjem glave. Safija joj popipa čelo. Živa vatra.

-Ejube, sirće je doli u kredenci. Pola po pola sa vodom razmuti. Nemoj da bi svo sirće izlio u leđen. Ja ću čorape pripremit'. Ti Ismete djeci raspremi nek' legnu i oko njiha budi.

Noć se otegla. Safija i Ejub sjede pored kreveta. Safeta u vatri nešto bunca. Nerazumljivo. Kako god bi joj navuku sirćetli čarape one bi se za minutu osušile i maltene užarile od vatre koja je Safetu obuzela. Nije počelo ni svitati kad jedno od djece zaplaka. Biće nešto dijete sanjalo pa se prepalo. Safija odleti da vidi šta je s djetetom, a Ejub izvadi iz džepa onaj komadić indiga, brzo natrlja Safetin desni palac i pritisnu ga na jedan primjerak već pripremljene “oporuke”. Onda ponovo indigom natrlja isti palac i pritisnu ga na drugi primjerak. Isto to uradi i sa pisanom željom o ukopu. Uze jednu potopljenu čarapu iz sirćeta i pokuša obrisati plavu boju sa Safetinog palca. Uspio je. Skoro da se nije vidjelo plavilo na prstu. Sva tri papira brižno presavi i stavi u njedra.

Oborili su temperaturu, ali Safeta ujutro nije mogla više ustati. Bila je preslaba. Ipak, oko podne se nekako, baš k'o paučak, uz Safijinu i Ismetovu pomoć, spusti do magaze, a njima naredi da čekaju pred zaključanim vratima. Nakon desetak minuta otključa i iznese sepetić pun svačega. Kako je više kopnila postajala je nekako darežljivija. Prije je bila opterećena da što više sačuva za Rušida, ali kako je sušica sve više savladava, ne misli više na čuvanje za sina koji je možda živ, a možda i nije. Prije da nije, jer da jeste, valjda bi se redovno javljao. Pošta uveliko radi, a od njega ni slova.

Ishrana je bila pojačana, ne samo za Safetu, već za sve ukućane. Safeta, međutim, nije ni sanjala da neko drugi ima “ključ” (kalauz) i da se, kad svi pospu, jedna sjena prikrada vratima magaze, tiho otključava, a onda dugo sjedi na basamcima čakijicom deljući komad sudžuke ili suhog mesa i razmišljajući o daljim koracima u akciji sticanja vlasništva nad kućom i okućnicom u Baruthani. “Trkeljajući” poslije ponoći dok su svi spavali dubokim predjutarnjim snom, našao je u jednom čošku i dvije pletare po dvadeset litara šljivovice ostale od rahmetli Rame, a na koju je Safeta bila potpuno zaboravila. Znao je uliti u jednu malu bočicu - pljosku po tri dece šljive, pa bi pomalo potegni da ga niko ne vidi ili kad su Safija, Ismet i djeca u nemuštom redu otegnutom u čekanju pred Merhametom.

(nastavlja se)

Ažurirano: Četvrtak, 09 Kolovoz 2018 18:36
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search