LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid"
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 15 Lipanj 2019 05:32

 

Trbuh golemiRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (72)

Vjenčanje

Justina je bila u petom mjesecu trudnoče. Zakazali su civilno vjenčanje za 18. maj. Zaista bi bilo ne samo glupo, već bi bilo više nego glupo da komplikuju, odnosno da Rušid prelazi na kršćanstvo, ili da Justina prelazi na islam. Rušid je uplatio taksu od osam funti i šest šilinga za što je dobio potvrdu.

Došao je i taj dan. Justina u jednostavnoj čipkanoj haljini, dosta široko sašivenoj da se puno ne ističe već vidljivi stomak, a Rušid u svom teget odijelu koje je kupio za proslavu nove godine. Manda i Ante sa velikim buketom cvijeća, a uz Justinu njena stara rodica Lidka u crnoj haljini i pod crnim šeširom sa preširokim obodom. Kao da je na sahranu pošla, a ne na vjenčanje. Svi su se pokušavali izmaknuti od stare Lidke jer se oko nje širio jak miris, bolje rečeno, smrad naftalina.

Nakon brzo obavljene ceramonije, svjedoci su se potpisali, a civilni službenik im je izado certifikat na kojem je pisalo da su legalni bračni par.

Rušid je naručio dva taksija. U jednom su bili Justina, Ante i on, a u drugom Manda i Lidka. Ante je iskoristio trenutak kad nije bilo Mande, i u toku vožnje izvadio kovertu i rekao: “Justina i Rušide, od Mande i mene van je 250 funti za poklon. Glupo je da van bilo što kupujemo pa može da vam se ne svidi. Ovako, šolde imate, pa kupite što želite.”

-Barba Ante, nemojte pretjerivati. To je previše novca. Dajte, molim vas niste ništa dužni da dajete.

-Rušid, sine moj, ja san se odlučija da se isprsin ka čovik posebice zato što si mi najmanje tridesetak puta pomaga po cili dan oko grozdja i maslina, a nikad nisi juzio ni šilinga da uzmeš.

Oglasi se i očigledno začuđena Justina: “Gospodine Ante, pa tolike funte ne poklanjaju na kraljevskim vjenčanjima. Stvarno je i mene sramota.”

-A ćerce moja! Nemoj mene starca nesritnin činiti. Čuja sam od Rušida da kanite bokunčić kućice kupiti pa vam Manda i ja želimo pomoći. Nas dvoje nikog na svitu nimamo. Imamo neke daleke rodijake u Blatu na Korčuli. Toliko puta smo in pisali, a oni nikad ni kartolinu da pošalju. Kome ćemo ovo našeg jada od kuće i okućnice ostaviti? Crikvi, popima, državi? Nemojte me dalje srditi.

Nakon toga više nije bilo razgovora o poklonu u novcu. Ante je dobro odigrao svoju ulogu, a Justina je sada znala da imaju ovih dvije stotine i pedeset funti kao predarežljivi poklon za vjenčanje, da Rušid ima 320 funti na štednji u banci, a ona ima skrivenih 190 funti ušparane gotovine. Ukupno 760 funti. Trebalo bi im još najmanje dvijesto-tristo za bilo kakvu straćaru i to na dalekoj periferiji.

Imali su lijep ručak u jednom jeftinom restorančiću, a poslije objeda su otišli u obližnji pab gdje su popili po čašu piva. Poslije toga Rušid naruči taksi za Mandu i Antu, a Justina, Lidka i Rušid se odvezoše kod stare na kafu, a poslije toga odoše Justininoj kući da se odmore i srede utiske iz tog za njih prepunog dana.

Prolazili su dani. Justina je bila ogromna. Jedva se kretala, sva je bila podbuhla, sve je teže radila pa joj je Rušid rekao da zamoli gazdu da jojeventualno dozvoli odsustvo za porod. Naime, tada u Australiji nije bilo niti govora o nekom plaćenom otsustvu za rodilje. Obično su žene kada bi odlazile rađati automatski gubile radno mjesto. Gazde nisu imale milosti. Ovaj put je Justina imala sreće. Njen gazda, a posebice njegova supruga, jako su cijenili Justinin rad i poštenje. Dali su joj cijelu plaću za jedan mjesec koji neće raditi. Poklon za vjenčanje! Justina je bila nemalo iznenađena. Rekli su joj da je mogu čekati četiri mjeseca iza poroda, a da bi u tom periodu našli neku ženu za zamjenu.

Sve se odlično uklopilo. S druge strane iz Austrije je trebala uskoro doći u Adelaide Justinina rodica Barbara, izbjegla pred Rusima iz Poljske. Ima dvadeset i dvije godine. Bit će bez posla, nema gdje da živi, ona bi mogla pripaziti bebu dok Justina radi? Ništa nije govorila Rušidu, samo je planirala i u razmišljanjima pokušavala iznaći najbolja rješenja.

Nije prošlo ni dvadesetak dana od vjenčanja, a eto barba Ante na vrata.

-Dico, dico, otvarajte. Lipu novost nosin.

Rušid otključa vrata, a Ante čim uđa zatraži biru (pivo). Sav je uspuhan. Rušid donese hladno pivo, a Ante ga strusi na eks, pa zdravo pdrignu.

-Dobra bira. Ledena. Hvala Rušid. Evo san kako san obeća doša da vam velim da je moj rodijak Šime, onaj što posreduje oko kuća naša, na moju molbu jednu lipu kuću jedno desetak kilometara od tvoje mesnice. Kuća je na One Tree Hill, ima, kako Šime kaže, više od akre oko kuće. Čovik što prodaje je dužan neke šolde opasnin judin, zadužija se šoldi za kocku u mafiju, a oni mu prite da će ga ubiti ako šolde ne vrati najkasnije za tri dana. Šime zna da je dužan 800 funti, a veli da kuća vridi, brat bratu, ijadu i dvista, ako ne i jače. Vas dvoje jemate nešto šoldi, pa ako hoćeš da gremo sutra popodne pogledati. Ako nimate dovojno ja ću van posuditi bez interesta. Ne brinite. Doša bi sutra karon prid tebe na posa i parkira bi priko rode da ne vide svi tvoji tamo da san doša po te.

-Imamo dovoljno novca. Ako zatreba, posudit češ nam. Dođi sutra. Hvala ti. Justina, hoćeš li ti s nama?

-Rusido duso, vidiš da jedva dva koraka napravim. Samo da mi, ne daj bože, vodenjak ne pukne baš sutra kad ste u razledanju kuće. Ako ti se svidi i ako ti cijena odgovara ja se unaprijed slažem.

Ante se diže: “Ode ja dico ća. Da van ne smitan. A i ća ću van ja star ovdi na katrigi da u mene gledite?”

-Stani barba Ante, evo još jedne bire za puta. I ja ću jednu s tobom. Hajde živio i hvala ti.

Drugu pivu barba Ante popi iz tri puta, ovaj put bez podrigivanja.

-Moran ća!

Pogleda na sat, pa skoči i ode.

(nastavlja se)

Ažurirano: Subota, 15 Lipanj 2019 05:47
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 01 Lipanj 2019 09:43

 

PrsutRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (71)

San o kući

Sutradan su oboje otišli na posao. Justina je bila presretna. U sedmom nebu! Imaće konačno dobrog i jednostavnog čovjeka za muža, a uskoro će imati i dijete. Možda i kuću. Možda. Teško da će je imati. To je njen Rusido govorio samo u prvom osjećaju sreće.

Rušid je nakon posla uzeo taksi i otišao do Ante. Ovaj je bio iznenađen njegovom nenajavljenom posjetom.

Nasjekao je tanko pršute i sira, natovario okolo maslina i na stol stavio bocun sa njegovim mirsinim crnim vinom.

-Hajde da nazdravimo. U koje ime?

-Ženim se barba Ante.

-Ajme, ajme....je li Justina? A koja bi druga tribala biti?

-Jest' Justina. Nemam kuma pa te molim da se ti kumstva prihvatiš. Nećeš morat' penija potrošit'.

-Prihvatam s radošću. Nemoj brinuti. Ne može kumu izgoriti kesa. Preduboka je. Samo mi trebaš javiti kada će to biti da se žena i ja pripremimo. Moran njoj novu robu kupiti, a sebi novi veštit. Baš sam sritan kad ste vas dva dico sritni.

Nazdraviše. Pršut je bio onaj njegov najkvalitetniji, a sir iz maslinova ulja.

-Nego da ti kažem nešto Rušide. To se tebe ne mora ticati. U ovih tri godine je mnogo hrvatskih bivših vojnika došlo u Adelaide. Neki dan sam razgovara sa nekin mojin Dalmošima i jedan, Rafo, mi reče da su u Australiju zajedno s četnicima došli neki iz jugoslovenske tajne policije. Oni ih zovu oznaši. Navodno traže neke ustaše koji su u ratu zločine pravili, a četnike ne diraju. Panika je zahvatila Rvate u Adelaidi. Nitko ne zna niti umi reći koji su to judi. Znan da se tebe ti ne tiče, ali velin sebi, ajme, moran i Rušidu kazati da opomene ako koga zna da triba opomenit.

Rušid se zagrcnu zalogajem i problijedi.

-Pa zar i ovd'e gonjaju ljude? Nije im malo što su ih tamo progonili i masu poubijali, pa se ovd'e brodom dovukli da šnjuhaju.

-Šta šnjuhaju!!! Ubijaju, itekako ubijaju. Rafo mi je reka da su poubijali neke ustaše u Sidneju i Melburnu. Pomažu im četnici koji prokazuju ljude, pa na koga četničina prst uperi taj završi s kuglom u glavi. Po najkraćen postupku. Govore judi da su sa četnicima izmiješani ovamo došli i ti dobro obućeni komunistički dželati. Bože dragi, od komunizna pobigeš, a on ti za vrat ovdi dođe.

-Moja savjest je mirna. Nemam se čega bojati. Bio sam u domobranima i oni to mogu lako provjerit'.

-E, moj sinko. Oni prvo u glavu metkom ovjeravaju, pa kasnije, ako hoće, provjeravaju. Šta li imaš od toga da te ubiju na prokazivanje kakvog četnika, pa da kasnije neko dokazuje da si bio samo domobran, bez grijeha na duši i krvi na rukama.

-Hajmo prom'jeniti temu, barba Ante. Hvala ti što si me opomen'o. Na sreću, ne družim se ni s' četnicima, ni s' ustašama. Od naših ljudi samo si mi ti društvo. Nego, da te nešto zamolim. Radi se o parama, ali odmah znaj da nisam došao tražiti novce na zajam, već sa molbom da mi dozvoliš kazati Justini da si mi ti posudio nešto novca. Razmišljamo o kupovini neke kućice. Kakva god da bude, samo da imamo vlastiti krov nad glavom.

-Šta triba? Triba li ti stvarno šoldi? Posudija bih ti. Znam da si radišan, a osićam da si pošten, da češ vratiti. Koliko triba?

-Imam ušteđenih 320 funti na banci. Justina ima oko 190 funti ušteđevine.

-Dobro si sine uštedija.

-Kako ne bi uštedio. Hrana mi je na poslu besplatna. Sitnicu plaćam za sobu kod stare Lidke. Kupujem najjeftinije cigarete, a samo ponekad pivo. Zaista ur'jetko popijem. Šta ću drugo nego na banku mećat'. Neću valjda po đepovima nosat'.

-Iman jednog rodijaka, Šimu, koji se bavi posredovanjem u kupovini i prodaji kuća. To mu je kruv. Ako hoćeš zamoliću ga da mi javi ako ima nešto jeftino i na pogodnom mistu. Zamoliću ga da naplati minimalnu proviziju. Par funti samo.

-Ja bi najviše volio neđe kak'u kućicu na kraju grada, đe nema puno komšija, 'nako da je kuća u kraj, sa strane, da nije na očima.

-Svi hrle što bliže centru, a ti bi na periferiju.

-Znaš, moja rodna kuća je bila na kraju Sarajeva. Volim da i ovde, ako je kupimo, bude što dalje od ljudi.

-Možda češ se pod pritiskom žene predomisliti?

-Ne sanjaj o tome.

-A kada će vinčanje? Oćete li pozvati puno svita?

-Ne nipošto. Civilno vjenčanje. Samo svjedoci, odnosno vjenčani kumovi. Poslije formalnosti idemo neđe na ručak i da se l'jepo počastimo i popijemo nešto, da zalijemo vjenčanje.

-Reci mi šta van triba, da vam kupin. Moju Mandu će obradovati da lunja i cunja po trgovinama tražeći dobar poklon.

-Odluči sam šta bi mi kupio, pa mi daj to u parama. Što da okolišim?

-Pošteno da poštenije u otvorenije ne može biti. Odmah da ti kažen odvojićemo Manda i ja 50 funti. Je li malo?

-Kako malo, šta ti je barba Ante! Previše! Molim te da pred Justinom dadeš 250 funti, a ja ću ti uskoro donijeti dvjesto, neka ispa'ne da si dao 250.

-A, judi moji, moj dobri čovik Bosanac, a ća će ti to? Ti meni, ja vama. Non kapisco! Don’t understand. Really!

-Ne trebaš se ništa pitat'. Samo tako uradi.

-Vabene, nije me briga. Uradiću kako si mi kaza, moj čudni Bosanac.

(nastavlja se)

Ažurirano: Subota, 01 Lipanj 2019 09:44
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 17 Svibanj 2019 22:19

 

ImperialRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (70)

Sretna Nova 1949. godina!!!!

(Stari hotel Imperial u Adeleide)

Spremali su se na proslavu nove 1949-te godine. Ponovo novo odijelo, nekoliko košulja, nove potkošulje, gaće, čarape, kravate i tri para cipela. Što god ušpara ode ili na gardarobu, ili na izlaske i plesove. Neka. Jednom se živi.

Justina nije bila grebatorka. Kako je bila darežljiva u seksu, tako je bila darežljiva i u plaćanju polovice svih troškova. Odlučili su se za doček nove godine u hotelu Imperial, na uglu King William Street i Grenfell Street, u najstrožijem centru grada. Dovezli su se taksijem, a pošto je bilo rano za ulazak šetali su se u kasnom, prevručem popodnevu. Uz ulicu, niz ulicu. Kupili su sladolede u kornetu i sladili se gledajući lijepe kuće.

-Jao, što bih bila sretna da imam lijepu kuću.

-Pa imaš. Šta tvojoj fali?

-Nije to moja kuća. Slagala sam te da te impresioniram. To je kuća jednog mog rođaka koji živi u Melburnu. Dao ju je meni na korištenje za malu kiriju znajući da ću se brinuti o kući i da ću je čuvati. No, napomenuo mi je nekoliko puta da će mi na vrijeme javiti ako se odluči prodati kuću.

-Ma, znao sam da lažeš. Nevješta si u tome. Ne volim ni ja lagati, ali čovjek nekad mora.

Taman se smrklo. Ušli su u salu. Priđe neki mladić koji ih odvede do njihovog stola. Večera je bila preskupa, ali, mora se priznati, predivna. Plešući i pijuckajući veoma kvalitetno bijelo vino dočekaše novu 1949-tu.

Tek oko jedan izjutra izađoše u sparnu noć. Pričekali su taksi i odvezli se, zna se gdje, kod Justine. Odmah su legli. Nije ga dirala. Nije jo nešto bilo do seksa. Njemu jeste, ali je nije htio siliti.

Još je bila mrkla noć kad ona ustade. Metla je dlan na usta i otrčala u klozet. Čulo se kako povraća. Povukla je vodu. Umila se, oprala zube i ponovo legla.

-Šta je? Da nisi pokvarila stomak? Pa večera je bila odlična. Ne bi trebalo da u takvom hotelu kakav je Imperial služe ukvarena jela. Možda je neka muha opljunula onaj krem – kolač koji si pojela?

-Da Bog da da je tako kako govoriš – uzdahnula je duboko i okrenula se na stranu leđima prema njemu.

Rušid se nage i vidje da ona plače.

-Šta ti je? Nemoj da nam prvi dan nove godine prođe u plaču. Baksuzno je to. Hajde, okreni se prema meni da te poljubim i pomazim.

-Nije mi ni do čega, Rusido. Ni do čega.

-Pa, jesam li ja šta loše napravio? Reci mi.

-Ne Rusido. Već mi je danima ujutro muka, povraća mi se, a povratiti ne mogu. Tek sam večeras malo povratila i bi mi lakše. Brinem se Rusido, strašno se brinem.

-Pa reci mi šta te muči.

-Mislim da sam trudna, Rusido. Mislim da nosim tvoje, odnosno naše dijete. Ovdje nema pobačaja, jedino ako je ženi život u opsanosti zbog trudnoče. A i moja vjera mi ne dozvoljava da abortiram. Ne želim te vezati. Ti možeš biti slobodan. Nisi ti kriv. Kriva sam ja zato što ne volim seks uz korištenje gumenog prezervativa i što volim da sve ušpricaš u mene, a tvoj jako dobro prska. Ima nekih baba po Adeleidu koje daju neke trave da se pobaci; ima nekih koje to rade pomoću igala za pletenje, ali bi to bio veliki grijeh. Uostalom, želim imati dijete, a tebi dajem punu slobodu. Možeš otići, možeš ostati, ne moraš o djetetu brinuti, sama ću se snaći. Jedino bi me učinilo sretnom je da priznaš dijete da u školi za njom ili njim ne viču da je kopilanka ili kopilan.

-Ima li pive u hladnjaku?

-Što? Mislim da ima par boca.

-Idem sve popiti da proslavim.

-Šta češ slaviti? Ja krepavam od tuge, a ti bi slavio.

-Hajde i ti sjedi tu i ne plači. Donijeću pivo i čaše da nazdravimo.

-Čemu da nazdravimo?

-Sačekaj.

Eto ga sa tacnom na kojoj su stajale dvije čaše i pet boca piva. Natoči. Tutnu joj u ruku čašu preko koje se preljevala bijela pjena.

-U zdravlje buduće mamice!

-Rusido, jesi li poludio?

-Kada idemo na vjenčanje, ako me uopšte hoćeš?

-Lud si. Zaista si lud.

-Ako me hoćeš reci sada. Ja te dva puta neću pitati.

-Hoću Rusido. Kako da neću. Dobar si mi. Volim te, a osjećam da i ti mene voliš.

-A gdje ćemo živjeti? Nećemo valjda ovdje gdje strepiš od istjerivanja. Ja bih da kupimo kuću.

-Lud si. Potpuno si lud. Kakva kuća?! Znaš li ti koliko košta kuća?

-Hajde, još čašu piva...

-Ne. Ti popi sve, ali ne zaboravi da sutra moraš raditi.

Rušid nastavi da pije, a ona se okrenu i zaspa, ovaj put s blaženim osmjehom na licu.

(nastavlja se)

Ažurirano: Petak, 17 Svibanj 2019 22:22
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 10 Svibanj 2019 10:18

 

MjesecinaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (69)

Srebrena noć

U toku noči ga zakratko probudi lupanje krošnji o oluk kuće. Mjesečina je obasjavala sobu. Sve je srebreno oko njega. Ponovo utonu u san. Međutim, taman kad je “ušečerio”, probudi ga nekakav dodir po prsima. Otvorio je oči. Srebro mjesečine je obasjavalo Justinino golo tijelo. Plava kosa mu se prostrla po trbuhu, a lice joj je bilo na njegovim prsima. Spavala je ili se pravila da spava. Pođe da je nježno pomakne na stranu, ali odustade. Srce mu je lupalo. Odjednom ga uhvati kašalj. Justina ga samo pogleda ne skidajući glave sa njegovih prsa: “Prepala me je lupa grana po olucima, a i ljepše nam je ovako.”

Ostao je bez riječi. Odjednom njena ruka poče polako plaziti preko njegova stomaka prema dole. Mazila ga je i on osjeti kako mu krv navire u međunožje. Gaće su se počele uspravljati. Zavukla je ruku i dalje ga mazila.

-Justina, ja nisam nikad bio sa ženom. Ne znam šta da radim.

-Rusido, ludo moje Rusido. Naučila sam te plesati. Naučit ću te i pravoj ljubavi i kako da uđeš u mene. Da sjedinjeni uživamo na ovoj mjesečini.

Legla je na leđa, a njega povukla da legne na nju. Podigla je noge i stavila mu ih na ramena.

-Sada ga stavi. Tako....tako....uh jeste lijepo.

Počela je vrtiti stražnjicom. Rušid je osjaćao sve jaču slast, sve jaču i sve bržu. I on je ubrzao.

-Ne brzaj. Polako...polako, joj...nemoj još, još malo, još malo izdrži da i ja..ne, ne sada, još malo....joooj što je lijepo, hajde sada ako moraš.

Divlje ubrza, a Rušidu eksplodira nešto u glavi i dole. Osjeti neizmjernu slast. To li je valjda merak o kojem sevdalinke pjevaju – pomisli na tren. Justina ga nježno odgurnu da leži pored nje. Stavila je njegovu ruku na svoj donji dio stomaka, na brežuljak. Osjetio je neke damare u njemu. Najprije jake, pa sve slabije.

-I ja sam, ali malo. Hajde, ustani i uzmi cigaretu i zapali. Moramo se malo odmoriti do zore, a u zoru češ biti još bolji. Ostat češ u meni što duže da se nauživam, da svršim barem nekoliko puta, a onda ćemo, kao u plesu, svršavati zajedno.

Justina ustade i zatvori oba prozorska krila: “Ja sam u ljubavi previše glasna. Bolje da ne budimo susjede.”

Utom oblaci prekriše mjesec i soba utonu u mrak.

Osvanulo je nedeljno jutro. Ostali su u krevetu cijeli dan. Rušidu se otvorio novi horizont. Uživao je u seksu sa ženom koju iskreno voli. Prvi put je osjetio nešto što bi se moglo nazvati srećom.

U vođenju ljubavi brzo prođe još jedna noć. Kleti ponedeljak! Valja im raditi.

I tako se rastadoše, doduše na kratko. Ona na svoju, a on na svoju stranu. Za poslom. Justina je radila kao prodavačica u jednoj trgovini kolonijalne robe u kojoj se moglo kupiti skoro sve što je potrebno za kućanstvo. Dvije ulice dalje od njegovog radnog mjesta.

Dani su im postali prelijepi, a da i ne govorimo o noćima. Ona je bila stalno željna seksa i nježnosti, baš kao i Rušid. Mladi ljudi. Nezasitni oboje.

Stara Lidka je sve “skužila” ali se pravila da ništa ne primjećuje. Kad bi ga seks smorio spavao je u svojoj sobici odakle je ranio na posao, ali subotu, a često i nedelju, nije mogao izbjeći. Vikend je provodio u krevetu sa Justinom. Sam sebi je priznao da mu se osladilo. A i vakat mu je bio. Da nije naletio na Justinu samo bog zna kada bi skinuo mrak sa očiju.

(nastavlja se)

Ažurirano: Petak, 10 Svibanj 2019 10:38
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 30 Travanj 2019 19:27

 

Dvije piveRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (68)

Nadan Filipović

Justina

Pošto je imao veoma dug put za pješačenje do Woodside barracks, poslovođa je posavjetovao Rušida da nađe neki, kakav-takav smještaj, što bliže klaonici. Prevoditelj u tim, za Rušida još uvijek mučnim razgovorima, bio je Dalmatinac Vice, koji je u klaonici radio na tranžiranju. Nakon nekoliko tjedana poslovođa mu reče da je našao sobu kod jedne stare Poljakinje, na stotinjak metara od klaonice. Kolege s posla su odveli Rušida u policijsku stanicu i tamo objasnili razloge njegovog preseljenja i promjene mjesta boravka, o čemu je dobio zvaničan dokument za čije je izdavanje platio tri šilinga.

Poljakinja je imala oko osamdeset godina. Zvala se Lidka. Bila je prijazna i naplaćivala je samo osam šilinga nedeljno, a u cijenu je bio uključen jutarnji čaj, obično sa kriškom kruha namazanog maslacem ili džemom.

I tako je krenulo. Pos'o – soba, soba – pos'o. Radio je i subotom. Bio je zadovoljan plaćom, a još zadovoljniji kad mu je gazda, nakon tri mjeseca, povečao nedeljnu plaću na dvanest funti i deset šilinga. Nedeljom se nije radilo pa je stari Ante dolazio po njega i vozio ga do svoje kuće koja se nalazila na drugom kraju grada, u Milangu, na obali jezera Aleksandrina. Pomagao je Anti oko okopavanja i obrezivanja čokota grožđa, oko maslina i smokava. Kad bi završili poslove obično su imali obilne objede, a nakon večere stari Ante je palio svoju, bog zna koliko staru krntiju od auta i vozio ga do stare Lidke i njegove sobice.

Prošle su dvije godine. Radio je vrijedno. Nije uzimao ni dana odmora. Jedino što ga je brinulo bio je “zašnjirani” novac, funte i dolari, koje je jako dobro skrio u jednom malom, ohrdanom pisaćem stoliću kojeg je odmah, kad je uselio kod stare Lidke, kupio kod nekog staretinara za dva šilinga. Našao je komad šperploče koju je isjekao na mjeru dna najdonje ladice i prišarafio na njeno dno. Između dna ladice i te drvene ploče nalazilo se svo njegovo bogatstvo, dok je najveći dio plaće ostavljao u obližnjoj banci, na štednu knjižicu. Sebi je odvajao tek toliko da može platiti kiriju, da ima za najjeftinije cigarete, te za pokoju bocu piva. Svake subote, kad god bi joj plaćao nedeljnu kiriju, babi Lidki je kupovao po šest boca piva na poklon. Stara Lidka je volje cugnuti. Nos joj je bio uvijek crven, a znala je povremeno zaplitati jezikom i pridržavati se za zidove, teturajući.

Često mu je kroz misli znao prostrujati strah da bi se neki lopov mogao uvuči kroz prozor njegove sobice i ukrasti pisaći stol. Ma, neće se niko na taj ružni stolić osvrnuti.

Jedne večeri kod Poljakinje je u goste došla neka njena daljna rodica, Justina. Upoznao se s njom. Bila je krupna, malo viša od njega. Raspuštenica, bez djece. Starija od njega dvije godine. Tako je barem rekla. Bivši muž joj je, kako je pričala, bio teški pijandura, tukao ju je i maltretirao, otimao njenu zarađenu plaću, te je odlučila da ga napusti. Mrzila je alkohol i alkoholičare. Tako se, prvo večer sa Justinom završi u neformalnom čavrljanju, kad eto ti Justine ponovo slijedeće nedelje. Nije ju mogao prepoznati. Na njoj svijetlo zelena haljina, pa štikle, pa tašna koja se sjajila. Druga Justina. Baš lijepa. Opet je razgovor bio sasvim formalan. On je malo pričao zbog svog još lošeg engleskog koji mu je bio suficijentan za posao u klaonici, ali nije bio ni blizu razine za svakodnevne razgovore na različite teme. Kad je Justina ponovo došla, a odjednom je počela obilaziti staru rodicu svake bogovetne subotnje večeri, jednom nehajno, onako usput, predloži da ga ona uči engleski. Rušid je to objeručke prihvatio, ali ne samo zbog učenja engleskog, već zbog toga što se uhvatio u čestim razmišljanjima da jedva čeka Justinin dolazak. Stara Lidka mu je, kao u šali šanula da se on sviđa Justini, a uz to odmah dodala da ona nije slijepa da ne vidi da i on uživa u Justininom društvu. Rušid je ćutke prešao preko tog napadnog provodadžijskog komentara.

I počeli su učiti engleski, ispočetka u trpezariji kod stare Lidke, a kasnije u Justininoj kući. Učenje engleskog je zaista napredovalo. Rušid se svakim danom osjećao sve sigurnijim. I na poslu su svi primjetili da se njegov engleski sve više poboljšava.

Kako se zahvaliti Justini?

Nakon dužeg oklijevanja i straha da će ga odbiti predložio je da izađu na večeru. Pristala je bez oklijevanja. Nakon nekoliko večera ona preuze inicijativu i predloži da odu na ples u neku plesnu salu u kojoj je živa muzika svake subotnje večeri. Bi Rušid išao, ali je sa osjećajem stida priznao da ne zna plesati.

-Rusido, Rusido, ne budi smijesno...pa to nije nikakav problem. Ja ću te naučiti. To će ti ići mnogo lakše od engleskog. Imam gramofon, star doduše, ali radi. Imam na desetine ploča sa različitim tipovima muzike. Hajde, ne prenemaži se. Počinjemo odmah sa najlakšim plesom, sa tangom.

Navila je neku ploču i započela je za Rušidovo uho prelijepa muzika kakvu do tada nije imao prilike čuti. Natjerala ga je da ustane. Ispočetka je bio ukrućen kao kolac, ali Justina ga je oslobodila napetosti i počela učiti.

-Prati me. Dva koraka desno, jedan lijevo. Jedan korak nazad, jedan korak naprijed. Taaaakoooo....Tako! Polako! Ne brzaj. Nemoj me gaziti po nogama. Tako, tako. E, to je već bolje.

Mirisala je na ružu. Odjednom mu se pred očima stvori ružičnjak u dnu rodne avlije. Sličan miris. Jak i zamaman. Dok su stajali priljubljeni u učenju tanga, osjetio je tvrdoču njenih grudi, vidio je kako joj se dlačice na vratu uspravljaju, osjetio je u njoj neki drhtaj, a plave oči su ga gledale sasvim drugačijim pogledom nego li obično. No, onako neiskusnom nije mu još bilo jasno da se za sada samo tinjajući pali ona vatra koja se kasnije teško gasi, a ponekad samo suzama.

Učenje plesa je napredovalo. Začas zaljubljeni Rušid nauči fokstrot, pa onda ingliš-valcer, pa Boston-valcer, a na kraju i osnovne elemente bečkog valcera. “Skuhala” ga je i odvela da kupi lijepo teget odijelo, crne lakovane cipele, finu bordo kravatu, snježno bijelu košulju. Ode pola ušteđevine sa knjižice! Nije žalio. Uslijedilo je šišanje, brijanje i manikiranje noktiju, nova frizura, namirisano lice i sjani nokti bez zanoktica. Prva destinacija im je bila plesna sala u Australia Hall u Angus Street. Ušao je sa golemom tremom, ali tu je bila Justina s njim ispod ruke. Sala je bila ogromna. Svirao je pravi plesni orkestar. Sjeli su za rezervirani stol za dvije osobe. Ode novih tri funte, uključujući ulaznicu i jedno piće.

Ispočetka nisu plesali. Pijuckali su neki sok od malina sa sodom koji ga je stvarno razgaljivao.

-Hajdemo Rusido. Nemaj straha. Idemo se umiješati u sredinu, među plesače. Ništa se ne boj. Prvih par plesova češ imati tremu, kasnije će ti sve ići od ruke...izvini od noge.

Nasmija se niskom prelijepih zuba. Rušidu su noge bile kao od olova. Drugo je plesati uz muziku sa gramofona, sami njih dvoje u intimi četiri zida. Ali ovdje?! Pred ovoliko svijeta! Nije mu bilo druge već prihvatiti njenu ruku i krenuti na plesni podijum koji se sjajio uglačanim parketom. Uskoro nestade olovo iz njegovih nogu. Plešući, pomalo se osvrtao. Pa, nisu baš gori od drugih, ako nisu bolji od nekih parova. Kad orkestar napravi pauzu i kad svi krenuše k svojim stolovima bilo mu je čak i krivo. Ples sa Justinom ga je toliko podigao da se osjećao kao u sedmom nebu.

Ples za plesom se ponavljao. Izbjegli su čarlston jer ga još nisu naučili. Oko jedanaest uvečer voditelj orkestra najavi da je na programu zadnji ples. Tango za rastanak od subotnje noći. Otplesali su ga do kraja, uzeli svoje mantile s gardarobe (još dva šilinga) i sačekali taksi koji će ih odvesti kućama (još dodatnih pet šilinga).

Kad su došli pred Justininu kuću ona reče: “Hajde, uđi kod mene. Imam hladno pivo za tebe. Tamno. Veoma jako. Kao led ledeno. Znam da voliš popiti pivo, ali nećeš da piješ preda mnom. Popi par piva, zapali cigaretu, ohladi se, pa možeš kući, a možeš i ostati spavati u drugoj sobi. Sutra je nedelja. Ne moraš juriti na posao.”

Šta sad?!

Nakon par sekundi razmišljanja reče: “OK. Ali samo da popijem jedno pivo. Ne želim ti smetati.”

-Uopće mi ne smetaš. Dapače, mislim da bi mogli provesti još koji tren trijebeći utiske o ovoj predivnoj večeri. Nikad s onim mojim bivšim, onim pijandurom, nisam bila negdje na kafi, a kamo li u restoranu ili na plesu. Do tebe je. Ne želim se nametati.

Uđoše u kuću. Pivo se stvori pred njim na stolu.

-Daj, molim te, donesi još jednu čašu. Da popijemo zajedno.

-Jao Rusido, ja sam jako neotporna na alkohol. Brzo me uhvati i opije me. Ali, hoću zbog tebe. Međutim, ja ću popiti svijetlu, laganiju pivu. I to samo jednu čašu. Zaista si mi ovo večer pretvorio u trajnu uspomenu.

-Ne, ti si meni učinila život ljepšim.

Uslijedio je opušteni razgovor, uslijedila je još jedna boca tamnog piva, pa još jedna, pa onda Justina otčepi sebi još jednu “laganu” i sve tako dok, već pomalo teturajuća Justina ne dođe iz kuhinje i zapličući jezikom protrtlja da nema više piva.

-Rusido, ti češ spavati u ovoj sobi. Krevet je raspremljen. Ja ću spavati u mojoj sobi.

-Ma idem ja. Naletjeće kakav taksi, a mogu i pjehe.

-Ne riskiraj Rusido! Nema nikog u ovo doba napolju. Samo policijske patrole. Ako te uhvate i vide da si popio, dok ti njima objasniš na svom engleskom, prenoćit češ u zatvoru.

-Ma kako ću? Nemam pidžame.

-Ha-ha-ha! Nečeš valjda otići po pidžamu, pa se vratiti. Nije hladno, a jorgan je dosta debeo i topao. Nećeš se prehladiti.

Ona ga smjesti u raspremljen krevet, ušuška ga jorganom, pa krenu prema vratima.

-Laku noć Justina.

-Laku noć Rusido.

Pive su ga prilično omamile. Brzo je zaspao dubokim snom. Sretan.

(nastavlja se)

Ažurirano: Utorak, 30 Travanj 2019 19:34
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search