LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid"
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 19 Svibanj 2018 09:17

 

Old metal boxRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (4)

Kutija

Magacin se sve više i sve brže praznio, a nova roba više nije dolazila na skladištenje. Rušid je osjetio da postaje višak u magacinu jer što će u njemu noćni čuvar kad skoro više i nema što da čuva. U Čaršiji je vladalo i pojačavalo se zlurado uživanje kako muslimanskih, tako i pravoslavnih trgovaca i gazda. Uopće i nisu skrivali svoju radost što jevrejska konkurencija ubrzano tone i propada, te su se nadali da će se propašću konkurencije njihovi profiti golemo uvećati. Bio je to, kako će vrijeme koje brzo dolazi pokazati, baš “račun bez krčmara”.

Jednog jutra dođe gazda Moric ranije u kancelariju. Nikog nije bilo osim njega i Rušida.

-Sabah hajrula i šalom moj dobri sine. Evo, ja uranio - zoru prevario. Nemoj pomisliti da sam došao tebe provjeravati. Jok! Nego šta je?! Noćima oka sklopiti ne mogu. Bolje bi mi bilo da sam svaku noć dolazio i da smo nas dvojica dominama il' tavlom zabavili. Moj Rušide, karavakat je na pragu. Bježe Jevreji iz Njemačke, Austrije, Češko-Slovačke, Mađarske i odkud sve znam. Puna je Kraljevina Jevreja izbjeglica. To je, međutim, klopka. Hitler će i Jugoslaviju zamezetit', ma kol'ko mu ovi današnji političari išli kao krmku niz dlaku i muda na okukama zanosili. Valjam firmu isprazniti, dakle, sve što je u skladištu bud zašto rasprodat', i dok je vakta, a pitanje je da li ga više i ima, pa nagarit' odavde. Neće me šubha prevarit', k'o nikad do sad'. Nego, da tebi Moric nešto kaže. Nađi, bolan ne bio, kakva furmana, što se kaže sutra, pa prevuci desetak vreća brašna, soli svakako, so će biti k'o suho zlato, šećera par vreća, zejtina nekoliko kanti, po volji ti, konzervi sardine i pašteta nakamaraj, ionako im je blizu kraj roka upotrebe al' znaj da mogu trajat' i još makar deset godina…ma uzmi puna kola moj Rušide, valjaće materi i tebi, rat nam kuca na vrata. Teška srca ti velim da mi je stvarno žao što više ne trebaš dolaziti na pos'o, jer ću sve likvidirati pa ključe u katance, gotovo je i sa prodajom i sa veleprodajom. Valja mi familiju i vlastitu glavu spašavati. Da mi se nekako Amerike dokopati pa makar u njoj gologuz osvanuo. Ne bi dugo bio gloguz kokuz. Snaš'o bi se ja i na Marsu, a kamo li u Americi.

-Poštovani gazda, ne brigaj se za mene. Vidim i ja da se nešta iza brda valja, al' ipak mislim da rata bit' neće. Meni se svakako sprema poziv za u vojsku, a šta ću poslije, eeee… to baš ne umijem sad' rijet'. Nego, šamse nema da bilo šta iz radnje ponesem. Mogu samo pon'jet' što rukama mogu pon'jet', svakako samo ako platim.

-Hajde, bolan ne bio, nemoj mi se tu namiti. Znam da si pošten, da si ponosan, da sve sa svojih deset prsta stvaraš, ali pomisli na mater, ako nečeš na sebe. Još ti nisi zelenih opanaka poder'o, moj sinko. Upamet se. Sutra da su kola bila pred magacinom. Jes' čuo? Ni jedne više! Moja se ne poriče. Kajado!

Rušid se počeša po glavi i smjerno reče: “Kako vi kažete gazda Morice. Stid me je, u crnu zemlju bi prop'o da mogu. To mi dođe k'o naka sadaka….

Dosta! Kakva sadaka, bolan ne bio! Bolje da ti kola robe materi i sebi odvučeš, da imaš štek za crne dane što su iza čoška, nego da čaršijska jalija razvuče 'nako. Čekam te sutra uvečer. U sedam se nacrtaj. Najkasnije. Hajde sad.

Rušid je znao oko kola i konja. Nije ni šest bilo kad plati Ramizu iz Hladivoda sokaka dvije banke u komadu i ovaj mu posudi kola i konje da se posluži uz molbu da konje uzbrdo ne goni, već plahko, 'nako lag-laganice, s odmaranjima. Sretan Ramiz da ne mora “drva” utovarati i istovarati, jer mu je Rušid reče da mu valja tri-četiri metra drva za zime obezbijediti. A da ga je zovnuo da on furmani, Ramiz mu opet ne bi mogao naplatiti više od te dvije banke.

Dovezao se još prije sedam. Vidi svjetlo u kancelariji. Izađe gazda Moric.

Ažurirano: Nedjelja, 20 Svibanj 2018 09:46
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 16 Svibanj 2018 10:03

 

Magacin„Rušid“ – roman u nastavcima

Nadan Filipović

Poštovani posjetitelji Bošnjačkog oka,

na portalu je postavljena rubrika „Roman – Rušid“. Počinjemo objavljivanje u nastavcima. Oni koji nisu „naletjeli“ na prve nastavke jednostavno mogu, svakako ako uopće i požele, „kliknuti“ na rubriku „Roman Rušid“ u sadržaju sa lijeve strane naslovnice, pa će moći pročitati poropuštene nastavke.

Glavni junak ove duge, duge priče je Rušid, rođeni Sarajlija iz jedne od mahala sa padina našeg grada. Njegov život su napisali sudbina i stjecaj niza okolnosti na koje on nije mogao utjecati. Ja sam samo kao neki zapisivač. Dakle, radi se o romanu u kojem je glavni lik čovjek koji se rodio u strahu, živio strah i umro u strahu, daleko, daleko od svog rodnog grada.

Roman je zasnovan na istinitim činjenicama. Rušid je stvani lik kojeg sam imao prilike upoznati 1974. godine u Sarajevu. Normalno, kao autor sam promijenio ime glavnog junaka, te neke druge podatke koji bi, ne daj Bože, mogli biti neugodni i bolni za njegovo potomstvo.

Nadam se da će se još poneki stari Bosanac, iz one grupe koja je emigrirala poslije Drugog svjetskog rata u Australiju, bude li uopće čitao ovaj roman, sjetiti tog od mnogih davno zaboravljenog lika sa periferije Adelaide.

Molim vas da mi ne zamjerite na određenim elementima tzv. mahalskog sarajevskog žargona koji odavno postoji, a i danas se tamo uveliko koristi, i bilo bi možda šteta da izumre kao što mnogo šta u Bosni izumire, ali ne samo u Bosni.

Svaka sličnost sa stvarnim likovima je (ne)namjerna.    

Rušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (3)

Jahudijama se crna vuna prede – mi ostali iz čaršije moremo oadhnut. E neka him!!!!

1939-ta je.

Rušid već četiri godine radi za Morica Gaona i Tolentina u njihovoj veletrgovini kolonijalnom robom. Bez dana godišnjeg. Nit' mu neko nudi godišnji, nit' ga on traži. Dolazi tačno petnaest minuta do sedam navečer, kada se skladište zatvara. Preuzima ključeve. Noćni je čuvar. Nije šala. Skladište je prepuno svakojake robe. Gazda Moric Gaon ga je primio za čuvara jer su bile zaredale noćne krađe. Hrsuzi su se znali preko krova ušuljat' u skladište i nakrast' se svačega. Gaon je bio jako dobar prema Rušidu. Nije bio dobar ispočetka, dok je trajao tromjesečni probni rad. Bio je hladan i strog. Testirao je Rušida pomoću različitih finti i trikova svojstvenih iskusnim trgovcima. Znao je zalijepiti skoro nevidljive konce preko ladica da ujutro vidi je li Rušid ijednu otvarao. Znao je na stolu ostaviti kuvretu sa snopčićem para da vidi hoće li makar banka faliti. No, Rušid se nije nikad uhvatio na bilo koju od njegovih “udica”, pa i kad je na njima bio i najbolji, masni mamac. Radio je svoj posao veoma temeljito i na najpošteniji način, jer je dobro znao da sva ta roba u skladištu nije bila njegova i da ništa ne smije pojesti, čak ni taknuti. Krađa nije bilo, česte inventure su pokazale da u skladištu sve štima, te je Moric Gaon bio prezadovoljan. U opisu posla je bilo da radnim danom počisti kancelariju i da zimi, već u pet izjutra, naloži golemu peć da gazdu u toplom dočeka.

-Rušide sine, je li i noćas sve bilo u redu?

-Jaštaradi gazda! Ko me zatekne da po noći u sklatištu zaspem nagrada sl'jedi, a meni noga u guj'cu, da izvinete na izrazu. A ako se, kojom svojom nesrećom, kakav hrsuz uvuče preko krova u skladište, ima da ga više nema. Samo će heknut' s krovnih greda napolje, daklem, nesretan slučaj.

-Ama jok sine Rušide. Jok! Nije sva ova roba ljudskog života vrijedna. Propusti ga kroz šake i sveži k'o cuku na sindžir do sabaha i do policije. Joj ne! Mariši ga dobro, pa ga na sabahu pusti. A ono, ako ti se uzspava, a ti malo prilegni. Ču'ćeš, bolan ne bio, ako neko po krovu ili oko vrata horlja.

-Ma jok Moric efendija! Ti mene pošteno i prepošteno plaćaš i ja moram uzornim radom plaću zaradit'.

-Hodider sine vamo. Vidiš li onaj golemi grozd duguljasta voća što se žuti?

-Vidim, da vidim. Sve sam noćas oko njega hod'o pitajući se šta li je to?

-To su banane, Rušide moj. To je slatko voće što raste u Africi i Južnoj Americi. Tamo hajvan s njima hrane, a u Evropi je skupo k'o abu zenze. Evo otkini materi i sebi po jednu da probate.

-Ma jok Moric efendija! Ne znam kako se to jede. A i jazuk je davat' materi i meni to što je skupo k'o abu zenze. Nije to voćka za sirotinju. Ostavite. Prodaće se radoznalu parajli svijetu.

Moric Gaon otkinu jednu banana, učas je oguli i dade pola Rušidu, a pola on strpa u usta. I Rušid zagrize malehnim grizom, a usta mu ispuni okus kakva nije do tog dana upoznao.

-Baš je slatka. I ti je gazda oguli brez čakije. Aaaa?

-Jašta radi! Nego, evo tri materi Sadeti, poselami je maksuzile od mene, a evo dvije tebi.

-Nije ona Sadeta. Ona je Safeta. Ma, vama je svejedno. Nemoj nama sirotinji ba banana dragi gazda Moric! Jazuk je ba! Štetova'ćeš brez veze. Za nas sirotinju je krompir, budimka, kuruz varenjak ja l' pečenjak, šljiva, hošafka, takiša, jabuka i dosta.

-No, no! Gazda se slušat' mora, moj sinko.

Uze jednu smeđu kesu i stavi pet banana u nju.

-Ode ja gazda! Fala ti đe čuo i đe ne čuo. Nek' tebi i u tebe ti evladu Allah dželešanuhu dobra zdravlja podari i svake nafake. Baš si dobar čoj'k.

-Evo i deset deka ove najnovije taze brazilske kahve materi, a i tebe ako fildžan zapa'ne…

-Uh…previše je. Al' ne smijem odbit'. Allahimanet gazda!

-Allahimanet sine. Selam češ materi.

Ažurirano: Srijeda, 16 Svibanj 2018 15:53
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 14 Svibanj 2018 15:07

 

Muha„Rušid“ – roman u nastavcima

Nadan Filipović

Poštovani posjetitelji Bošnjačkog oka,

na portalu je postavljena rubrika „Roman – Rušid“. Počinjemo objavljivanje u nastavcima. Oni koji nisu „naletjeli“ na prve nastavke jednostavno mogu, svakako ako uopće i požele, „kliknuti“ na rubriku „Roman Rušid“ u sadržaju sa lijeve strane naslovnice, pa će moći pročitati poropuštene nastavke.

Glavni junak romana je Rušid, rođeni Sarajlija iz jedne od mahala sa padina našeg grada. Njegov život su napisali sudbina i stjecaj niza okolnosti na koje on nije mogao utjecati. Ja sam samo kao neki zapisivač. Dakle, radi se o romanu u kojem je glavni lik čovjek koji se rodio u strahu, živio strah i umro u strahu, daleko, daleko od svog grada.

Roman je zasnovan na istinitim činjenicama. Rušid je stvani lik kojeg sam imao prilike upoznati 1974. godine u Sarajevu. Normalno, kao autor sam promijenio ime glavnog junaka, te neke druge podatke koji bi, ne daj Bože, mogli biti neugodni i bolni za njegovo potomstvo.

Nadam se da će se još poneki stari Bosanac, iz one grupe koja je emigrirala poslije Drugog svjetskog rata u Australiju, bude li uopće čitao ovaj roman, sjetiti tog od mnogih davno zaboravljenog lika sa periferije Adelaide.

Molim vas da mi ne zamjerite na određenim elementima tzv. mahalskog sarajevskog žargona koji odavno postoji, a i danas se tamo uveliko koristi.

Svaka sličnost sa stvarnim likovima je (ne)namjerna.      

 

Rušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (2)

Nadan Filipović

Bez oca

Sadeta je obudovila 1932. godine. Ramo je rekao da ide u Mokro i okolo da kupi koje čokle, jal june, za kasape, a i jedno, ako bude, telešce, za koje je imao naruđbu od komšije, i za koje je dobio pare unaprijed. Prođe dan, prođe noć, a Ramo se ne vraća. Prođe još jedan dan i Safeta ne izdrža, uzbuni komšije, a oni se razletiše po njezinim i Raminim rođacima, pa nastade potraga. Prođe vas cijela noć, ojutri se, a Rame nema. Nema ni rođaka koji su krenuli u potrage. Tek s akšama, eto rođaka, a Rame jok. Svuđe su bili, mnogog su pitali, niko ništa vidjeo nije, niko ništa čuo nije. Kao da je Ramo u crnu zemlju prop'o, a još bilesi nema ni para konja i golemih nakupačkih kola s visokom ogradom.

Sve je prijavila policiji gdje je otišla s grupom rođaka koji su bili u potragama. Dali su izjave i svi se potpisaše osim Safete koja nacrta nakav krst umjesto potpisa.      

Nakon tri hefte Ramin lješ je slučajno pronašao jedan starac, čoban iz Kadinog sela. Truplo je ležalo u nekoj zabitoj jaruzi, prekriveno granjem. Po rukama i nogama su bile duboke rane napunjene solju. U ustima se nalazila jedna dječija vunena čarapa, a preko usta čvrsto stegnut crni šal. Ruke su bile vezane iza leđa čvrstim konopom, kao i noge. Žandari su rekli da je dugo i mučno umirao. Interesantno je da su mu u pregradi na bensilahu našli sve pare koje je ponio sa sobom. Donijeli su pare Sadeti. Ona je trebala potpisati potvrdu o primitku para, ali kako je bila nepismena, ovaj put su joj turili palac u naku kutijicu da u nju umoči palac i da pritisne na mjesto potpisa. Svjedok predaje novca je bio komšija, Abid, samardžija. On se potpisao.

Dakle, nije se radilo o grabežnom ubojstvu, već je u pitanju bilo nešto drugo. Kasnijim istragama je, navodno, utvrđeno da je Ramo bio u vezi s nekom mladom udovicom, pravoslavkom iz Pustopolja, koja je s njim ostala u drugom stanju. Kad su njezina braća za to saznala, odnosno kad je ova pod batinama priznala, toliko su je tukli da je u petom mjesecu pobacila i kasnije je i ona netragom nestala. Žandari i jedan policajac u civilu su braću ovlaš ispitali, a oni su rekli da pojma nemaju ni ko je Ramo, niti su s njim imali ikakva posla. Helem, ubojstvo je prekrila prašina zaborava, a kola i konje nikad ne nađoše.

Pade kuća na Rušida. Šta će, ku'će. Četiri razreda škole, još nejak četrnaestogodišnjak, ko će ga i za slugu primiti? On se, međutim, nekako snađe. Ipak mu je valjalo što ga je babo nemilo gonio da ispira hajvanske drobove. Prvo je počeo „ispirati“ za kasapa Fadila što je imao radnju u blizini Markala, a onda, kad su ostali kasapi čuli da je odličan „ispirač“ dobi posao još kod četvorice. Iz mesnica je u sepetu nosio drobove čak do poviše Bentbaše gdje ih je u Miljacki temeljito ispirao. Stari, dobro ispraksirani sistem – ugura se pijesak i kamenje u drob pa valjaj i valjaj. Puni i ispiri. Kad bi iz droba poteci čista voda znao je da je posao obavljen kako treba. Onda bi se vraćaj do kasapa, a dogovor je bio njima dvije trećine čistog droba i crijeva, a njemu trećina samog droba. Onda bi leti aščijama koji su ga željno čekali, pa bi se kasno uvečer vraćao kući i materi donosio „špaceraj“ što bi usput kupi, ali, uvijek, i zadnji sekser što bi mu ostao od dnevne zarade.

Takav mučni i zaista preteški posao ispiranja drobova potrajao je do sredine 1935-te. Posrećilo mu se kad je Jevrejin Rafael – Rafo što je radio za poznatog sarajevskog veletrgovca Morica Gaona upitao mesara Fadila ima li mu kakva mladića preporučiti. Naime, noćni čuvar u Gaonovom skladištu, neki Ostoja, je uhvaćen u krađi pet kutija šečera u kocki, od po kilu, i dvije kile sirove kafe. Moricu Gaonu nije bilo ni na kraj pameti da tu krađu prijavi policiji, posebice zbog toga što je Ostojin otac, Strahinja, vunovlačar, dovukao sina sve pod teškom batinom, natjeravši ga da ukradeno vrati gazdi Moricu i da ga poslije toga u obje cipele poljubi. Ostoja je dobio nogu, ali bez biljega u čaršiji. Zataškalo se.

Kasap Fadil reče Rafi da garantuje za Rušidovo poštenje: -Vrijedan je to momak. Familiju mu znam. Safeta je predivna žena, iz fine kuće, baš fine. A otac mu je rahmetli Ramo…znaš onaj što ga kod Mokrog Vlasi iznakaziše i u rane soli natrpaše da se napati dok ne krepa.

-A Ramin li je! Rahmetli Ramu sam dobro poznavao. Nekoliko puta mi je telešcad donosio. Uvijek je bilo kako bi se dogovorili. Nikad nije oman'o. I dobro se sjećam, kad god bi mu dadni pare za telešce, on i ne izbroji, već je, vjerujuć' mi, pare met'o u bensilah. Dobro da si mi rek'o. Pren'jeću tvoje preporuke gazdi Moricu, al' ništa ne obećavam.

I ode.

Nije prošla ni cijela hefta, a Rafo dođe i reče: “Primiće ga gazda Moric, na tvoju preporuku Fadile. Znao je i on rahmetli Ramu i njegovu tužnu sudbinu. Kaže gazda Moric – hajde da ufatimo sevapa. Al' da dobro znadeš, najprvo tri mjeseca probe, pa kako se pokaže i dokaže. Za plaću će se sam momak dogovarat'. Plaća nije do mene.

I tako Rušid dobi posao noćnog čuvara u najvećoj veletgrgovačkoj firmi tadašnjeg Sarajeva.

......

Ljetno je popodne. Avgustovska sparina tuši. Daška vjetra nema. Ni jedan list u baščici se ne pomiče. Kako li je onim dole u čaršiji i gradu? Sigurno vilene.

Muha uporno zuji i zuji. Povremeno se zaustavi na stori ili negdje gdje je Rušidu nevidljiva. Sa šišeta u sobičku visi muholovka, ona sa gumirabikom. Skoro sva je prekrivena mrtvim muhama koje su bile previše radoznale. Rušid razmišlja: „More bit' da se muhe izmeđuse sporazum'jevaju, da imaju nakav svoj jezik. Pa i ne zuje džabe. Biće da je to zujanje njihov muhlji govor. I k'o da su ovu golemu zelenu zunzaru opomenule one što su pokrepale na muholovki. Već tri dana zuji, zglave neće na muholovku. Otvar'o sam širom pendžer, a ona nikako da izađe. Otvorim pendžer, a ona se neđe sakrije i pritaji. Dok je pendžer otvoren, ona ne zuji. A ne mogu, vallahi billahi, po vas c'jeli dan pendžera otvorenog ostavit'. Hem će još hejbet muha uletit' u sobu, hem more neki hrsuz, dok sam na poslu, uletit' Safeti i pokrast' ovo nešta našeg jada i sirotinje. More taj neko, a najbliže kakva Vlašina, Safetu ud'rit' il' je, ne daj bože, ubit'.

Ažurirano: Srijeda, 16 Svibanj 2018 10:14
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 11 Svibanj 2018 21:50

 

Ruzicnjak„Rušid“ – roman u nastavcima

Poštovani posjetitelji Bošnjačkog oka,

na nagovor nekolicine starih prijatelja na portal postavljam roman "Rušid“. Počinjemo objavljivanje u nastavcima. Oni koji nisu „naletjeli“ na prve nastavke jednostavno mogu, svakako ako uopće i požele, „kliknuti“ na rubriku „Roman Rušid“ u sadržaju sa lijeve strane naslovnice, pa će moći pročitati poropuštene nastavke.

Glavni junak romana je Rušid, rođeni Sarajlija iz jedne od mahala sa padina našeg grada. Njegov život su napisali sudbina i stjecaj niza okolnosti na koje on nije mogao bitno utjecati. Ja sam samo kao neki zapisivač. Dakle, radi se o romanu u kojem je glavni lik čovjek koji se rodio u strahu, živio strah i umro u strahu, daleko, daleko od svog grada.

Roman je zasnovan na istinitim činjenicama. Rušid je stvarni lik; čovjek kojeg sam imao prilike upoznati 1974. godine u Sarajevu. Normalno, kao autor sam promijenio ime glavnog junaka, te neke druge podatke koji bi, ne daj Bože, mogli biti neugodni i bolni za njegovo potomstvo.

Nadam se da će se još poneki stari Bosanac, iz one grupe koja je emigrirala poslije Drugog svjetskog rata u Australiju, bude li uopće čitao ovaj roman, sjetiti tog od mnogih davno zaboravljenog lika sa periferije Adelaide.

Molim vas da mi ne zamjerite na određenim elementima tzv. mahalskog sarajevskog žargona koji odavno postoji, a i danas se tamo uveliko koristi.

Svaka sličnost sa stvarnim likovima je (ne)namjerna.    

Rušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (1)

Hadžića kuća

Nadan Filipović

Hadžića kuća se nalazila na lijevoj strani Moščanice, u dnu mahale Baruthana, nekako na pola puta između Sedrenika i Faletića. Baš blizu mjesta gdje se Baruthana spajala sa sokakom Moščanica. Odavno te kuće tamo više nema.

Rušid je imao daleka sjećanja. Je li moguće da se sjeća nekih detalja koji su mu se još u bešici urezali u pamćenje i koji su ga pratili cijeli život i ispratili iz njega?

Naprimjer, duboko mu se u sjećanje, do nezaborava, urezao zanosni miris ruža. Mati, Safeta, ga je znala, dok je bio još u bešici, ostaviti ispod mnoštva ruža đulbešećerki - penjačica čija su se stabla isplela i raširila kao neki krov ružičnjaka koji je bio Safetin ponos. Taj miomiris ga je omamljivao i uspavljivao dok je Safeta bila zauzeta poslom u okolnoj baščici, njima troma dovoljnoj.

Dalje se cijelog života sjećao kad ga je malehnog, još u bešici, mati jednom poljubila kada mu je u usta zalutala duga vlas iz njenih dugih kosa. Sjeća se da se je zagrcnuo, da nije mogao disati, pa je mati prstima, nimalo nježno, pokušavala i konačno uspjela izvaditi tu vlas iz njegovog ždrijelceta. I kao kroz maglu se sjećao, ali se zaista sjećao da je plakao, plakao i onda zaspao dubokim snom.

Niko u komšiluku nije imao takav ružičnjak kakav je bio u njegove matere. Kasnije, u toku života nikad ga nije osvježilo nikakvo piće, kao naprimjer boza, limunada, šerbe od drenjaka, pa čak ni slasna ledena šabesa, kao što mu je godio, za njega đenetsko, šerbe od materinih ruža sa kao led ledenom vodom sa avlijske fiskije. Nikad nije ništa slatko pojeo što bi se moglo mjeriti sa materinim slatkom od ruža. Taj miomiris i taj davni, nikad zaboravljeni okus tog materinog slatka pratili su ga i u najtežim situacijama burnog života ispunjenog strahom, a za koji je ponekad znao pomisliti da je u stvarnosti, džehenem nekog njegovog prošlog života u kojem je preteško griješio.

Ažurirano: Subota, 12 Svibanj 2018 00:25
 
« Početak«111213141516»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search