Ekscerpte iz knjige Ruždije Adžovića Ispis
Autor Administrator   
Srijeda, 14 Prosinac 2016 09:24

 

Ruždija AdžovićNovak Klilibarda: Marko Vešović me pljuvao sa daljine, a nije imao hrabrosti da mi izađe na TV-megdan

Kad se čulo da ću ići u Sarajevo, o tome se komentarisalo u Nikšiću i Crnoj Goru, zašto baš Kilibarda da ide u Sarajevo i slično. I sretnem jednog daljeg rođaka iz svog bratstva, koji je stariji osjetno od mene. Nešto smo razgovarali i on me pita odmah onim tipičnim seljačkim pitanjem na koje onaj koji pita zna odgovor:

-Hoćeš li to, profesore, u Sarajevo?

-Hoću, kažem.

-E, čuvaj se da te ne ubiju Turci.

Ja se nasmijem i kažem: -Ubili su mnogo boljih kroz istoriju i ne bojim se ja baš nikakvog ubistva.

Te on pređe na ozbiljne riječi, izbaci onu ironiju i šalu, i kaže: -Da ti ja nešto pošteno kažem. Imena mi Božijeg, više se čuvaj ovih naših što se krste, nego onih njihovih što klanjaju.

I ubrzo ću se ja osvjedočiti u Sarajevu da je bio u pravu taj moj rođak. Naime, nije prošlo mnogo, počeo je Marko Vešović da me napada u različitim prigodama, novinama, časopisima. On je, inače, skribomanski aktivan spisatelj. U početku me kao uzgred pominjao, dodao bi mi nešto negativno, k’o malo me čalabrcne uz neki svoj napad na nekog drugog, a kasnije će ta njegova odioza narastati i narastati dok mu jednog dana ne postane opsesija. I da je sastaviti sve te tekstove u kojima me napada, posebno one iz nedeljnika “Dani” (bosanskog) i “Monitora” (crnogorskog) narasla bi čitava knjiga. A, onda sam otvarao novine, periferne, palanačke i nalazio i tamo njegove napade. U jednim lokalnim nikšićkim novinama, koje su se zvale “Onogošt”, izašla je serija napada.

Ja sam Marka Vešovića vidio jednom u životu naživo. Davno je to bilo. Književni susreti u Vrbasu. Ne znam baš, vjerujte, kakvi su to bili susreti. Zaboravio sam pojedinosti. Poznato je da je Vrbas kolonija Crnogoraca, koji su tamo naseljeni poslije Drugog svjetskog rata, posebno iz nikšićkog kraja. I, sretnem se s Markom Vešovićem, nešto smo progovorili i stekao sam utisak jednog montenjarski-crnogorskog lijepog mladića. Bio mi je vrlo prijatna pojava. Popričali smo nešto na ćošku neke vrbaške ulice, poslije smo se sjurili na književno veče. Mislim da je Matija Bećković te večeri izvodio svoje pjesničke seanse, nije još bilo njegove “Međe Vuka manitoga” ili nečega čime će Matija uzdrmati srpsku javnost na sve četiri strane svijeta. Saopštavao je neke svoje pjesme, zaboravio sam koje.

I onda je čudno bilo, dolazio sam u Sarajevo toliko puta, bivao sam po mnogo dana na raznim prigodama, književnim večerima, tribinama, objavljivao knjige, držao predavanja, ali nikad nisam sreo tog čovjeka, Marka Vešovića. Ime bih mu pročitao, tu i tamo, u nekom časopisu. Dopao mi se njegov esej o poeziji Ivana Mažuranića. I, dakle, nikad tog čovjeka nisam sreo. Vidio sam ga kao mladića, a kad sam došao u Sarajevo on je već bio u šestoj deceniji svog života.

Čuo sam bio za neke njegove karijerske neugodnosti i to sasvim slučajno, ne interesujući se. U razgovoru u nekom društvu, neko od profesora iz Sarajeva, Ljubomir Zuković ili Nikola Koljević, možda i neko treći, pomene Marka Vešovića kako nije doktorirao, kako ima problema sa doktoratom, da je stalni asistent i da će izgubiti to asistentsko mjesto. Ovo sve možda nisu tačne činjenice, možda nisu onakve kako ih ja izgovaram, ali eto, slušao sam da taj čovjek nešto oteže s doktoratom. I odista, on će doktorirati u šestoj deceniji, u vrijeme tih stalnih napada na mene.

Da se sad vratim na njegovo napadanje na mene. Jednostavno je napadao bez kakvih pominjanja činjenica koje bi bile relevantne na jednom sudu, moralnom tribunalu, u nekoj ozbiljnoj raspravi. Jednostavno me je pljuvao i psovao kao četnika, kao priljepka Slobodana Miloševića, kao ratnog provokatora, ratnog huškača, kao učesnika krvavog rata protiv muslimana. To bi pratio atribucijama koje se ne mogu pomenuti u pristojnom društvu i u nekom pristojnom tekstu, a pomenuću neke od njih, jer bi trebalo dosta vremena da se pomenu sve. Prvo, piše mi prezime malim slovom, ne zove me imenom Novak, nego Novelja. Kada pominje najveću ljudsku moralnu sitnež, naziva ih kilibići, stoka, budala, ološ, do izraza koje se moraju ublažiti za tekst.

Na jednom mjestu veli „samo takvu ljudsku ološ može napraviti crnogorski…“, pa ne kaže ni falus, ni penis, ni ovo što se može izgovoriti u pristojnom društvu, već daje originalno ime muške stvari. I to je tako stalno bivalo.

Meni su neki ljudi od ugleda i značenja rekli da se ne osvrćem na to. Drugi su mi, opet, govorili da bi trebalo, jer je Marko Vešović poznati pjesnik, sad je doktorirao, poznat je esejista i ima značenje, a posebno što je izdržao četverogodišnji pakao u Sarajevo, što je tačno. Ali odmah ću reći jedan detalj koji će značiti iskakanje iz ovoga. Jednom prilikom, tu na periferiji Sarajeva, u Zujevini, formiralo se neko lijepo društvo. Pošao sam s doktorom Ismetom Kurtagićem, poznatim naučnikom. Sjedjelo se i neko pomenu baš to što me stalno napada Marko Vešović. Ja sam rekao da me zaista napada vrlo uvredljivo i nekulturno, ali da ja imam razumijevanja, trebalo je pretrpiti ono što je on pretrpio godinama, a ja sam, priznao ili ne, bio političar na strani zla koje je i produkovalo ta događanja. Nisam ništa lično krio, ništa lično naredio da se nešto uradi da bih išao na kakav sud, ali, da, ipak, razumijem.

Dok jedan mlađi čovjek, onako razvijen i intelektualnog izgleda, s ožiljkom preko lica od rata, kaže: -Znate šta, profesore Kilibarda, vi kažete da je Vešović pretrpio pakao. Svi smo mi pretrpjeli pakao, ali velika je razlika između mog trpljenja i njegovog. Ja sam Bošnjak, inžinjer iz Sarajeva, četiri godine sam bio okolo Sarajeva. Vidite ovaj moj ožiljak na licu? Sami je slučaj što sam živ, kao i ovi ljudi s kojima vi danas ovdje sjedite. A, zbog njegovog postupka, što se solidarisao sa Muslimanima u Sarajevu, Marku Vešoviću bi davali i ptičijeg mlijeka da su imali. Ako je neko pažen i mažen do krajnjih mogućih granica, koliko se mogao neko maziti i paziti od strane vlasti, to je bio Marko Vešović. A, eto, on sad najviše ističe te svoje nevolje.

I da sad odgovorim što je takav Marko Vešović. Još da dodam da je u svim tim silnim svojim pisanijama obećavao da će sedamdeset strana posvetiti meni kao brošuru, kao knjigu. I ja onda počnem da odgovaram na sljedeći način. U “Danima” odgovorim koliko sam mogao kulturnije, a suština tog mog odgovora, ne polemičnog nego zaista molbenog, bila je da ga pozivam na televiziju “Studio 99”, da u najgledanije vrijeme govorimo o čemu god on hoće. Bio sam se prije dogovorio sa gospodinom Adilom Kulenovićem da obezbijedi to vrijeme i da on bude voditelj. On je, međutim, u sljedećem tekstu odgovorio da on “s Kilibićem ne bi ušao ni u tramvaj.”

Ja sam onda uradio sljedeće. Dogovorim se sa urednikom crnogorske televizije “IN”, gospodinom Aleksandrom Erakovićem, da, takođe, ponudi prostor za duži razgovor između mene i gospodina Marka Vešovića. Kad je Vešović dobio taj poziv, odgovorio je još grđim uvredama, “ne bi s Kilibardom ušao ni u štalu”, i slično.

Onda ja dajem treći prijedlog uredništvu podgoričkog “Monitora”. Tada je „Monitor“ uređivao gospodin Branko Vojičić, a, kao što rekoh, in continuo su išli napadi Marka Vešovića iz broja u broj. Ja predložim Vojičiću, tu je bio prisutan i gospodin Draško Đuranović, koga osobito cijenim, da organizuju jedan okrugli sto o tekućoj književnoj kritici, da pozovu nekoliko značajnih imena, a uz to da pozovu mene i Marka Vešovića. Dakle, i to sam preduzeo. On je u nekom tekstu odgovorio još grđim uvredama da “s Kilibardom ne bi ušao ni u bilo kakvu prostoriju, a kamoli govorio”.

Ja sam onda jednim tekstom reagovao u “Monitoru”, gdje sam iznio sljedeće poglede na Marka Vešovića. Prvo sam rekao da ja ne pratim njegov rad, ni naučni ni pjesnički, da ne znam o njemu ništa značajnije, a da smatram, oslanjajući se na poznate činjenice iz istorije književnosti, da je on siguran i ostvaren naučnik ili pisac ne bi imao vremena za te svakodnevne uvrede i bljuvotine, jer je dočekao da do šeste decenije živi asistentskim položajem, što znači da ga nešto s unutrašnje strane podgriza i nadgriza.

Dalje, rekao sam tamo, a to govorim i sada, Marko Vešović prigušuje u sebi neke lične stvari, prosto ih zatamnjuje tom baršunastom galamom i tim riječnikom koji je nepriličan za kulturnu komunikaciju. Naime, Marko Vešović potiče iz oblasti koja je pretrpjela teški genocid 1924. godine. To je pitoma Vraneška kotlina, bivši Šahovići, sada se zove Tomaševo. Njegovi direktni preci, njegovi plemenici Vasojevići i ostali, napravili su jedan strašni genocid nad muslimanskim življem, a tim genocidom postignuto je to da se samo uzme zemlja domicilnom islamskom življu. To je već poznato u istoriji, ali, eto, napominjem za čitaoca. Treba, ipak, navesti neku činjenicu. Poslije formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, država se dijelila na srezove. Sreski načelnici bili su povjerenici vrhovne vlasti i za tu bjelopoljsku vlast bio je taj sreski načelnik Boško Bošković. A, to je vrijeme kada je po šumama bilo još ostataka crnogorske hajdučije iz Prvog svjetskog rata, a ponegdje je bilo još živih muslimanskih odmetnika koji se nisu mogli složiti s činjenicom da sjeverni dio Sandžaka pripadne Crnoj Gori.

I, bilo je tih odmetnika koji su preskakali preko albanske granice, ali to su bile grupice osuđene na nestanak. Jedne večeri pogine taj Boško Bošković, neko ga ubije i odmah se proširi glas da su ga ubili turski komiti, kako se to kaže, odnosno, muslimanski odmetnici koji su se krili po planinama. Onda se krenulo na Šahoviće i ja ne znam do ovog najnovijeg genocidnog rata u Bosni da se ikad išta krvavije događalo na Balkanu. To je sve sažeženo živim ognjem, u zapaljene kuće bacani su živi stvorovi, djevojke i žene. Zapamćeno je da su jednom muslimanu derali kožu naživo. I, uglavnom, taj živalj je nestao. Ja ne raspoloažem podacima koliko ih je pobijeno, a koliko preživjelo. Onda su se sa crnogorskih montenjarskih visina naselili “oslobodioci” tog pitomog kraja. Markovi preci i Marko će se roditi na tim prostorima.

Eh, što ja ovo pominjem? Kada je krenuo takozvani bosanski slučaj, odnosno, kada su se počele formirati stranke u Bosni i Hercegovini u periodu razvitka višestranačkog sistema u postitovskoj Jugoslaviji, lako je bilo vidjeti kolike doze nacionalizma postoje u strankama koje se formiraju - bilo srpskoj, bilo muslimanskoj, bilo hrvatskoj stranci. Razumije se, zbog događaja koji su tako prepoznati, kao što je stupanje na čelo vlasti Slobodana Miloševića, kao što je proslava šestogodišnjice Kosovske bitke, kao što je memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, kao što je flagrantno miješanje sveštenstva u politička događanja, jedan intelektualac zrelih godina kao što je Marko Vešović mogao je sagledati šta obećavaju pojedini nacionalizmi, a posebno srpski.

On je nekada bio jak Srbin. Kod poznatog pisca Milorada Stojovića, u Podgorici, eno pisma Marka Vešovića, može svako da ga vidi, u kome oštro odbija sarađivanje u antologiji crnogorske poezije čime je dokazao da je srpski pisac. Što ovo ističem? Marko Vešović je tada mogao preventivno da djeluje. Mogao je, kao čovjek i već afirmisani pjesnik i asistent na univerzitetu, da govori i upozorava šta se može obnoviti i šta sve može biti sa ove etničko-vjerske strane kojoj on pripada. Mogao je djelovati pominjući te svoje Šahoviće.

Umjesto toga, gospodin Marko Vešović je prosto bio đever Matiji Bećkoviću, kao ono u narodnoj pjesmi “Đever uz đevojku”. Dođe Matija Bećković u Bosnu ili Hercegovinu. Od Trebinja do Broda, ili od Nevesinja do Brčkog, ima svoje poznate pjesničke seanse, jer on voli trgove i tribine. Matija vrlo dobro zna da nije pjesnik za čitanje, nego za slušanje koje znači prilično uzburkavanje slušalaca koji mu aplaudiraju.

Za čitaoce iz Bosne potrebno je malo više reći ko je Matija Bećković. On je tipični primjer uslužnog Crnogorca i taj pojam je već poznat. To su ljudi koji napadaju Crnu Goru, koje su uvijek na djelu. Srbija uvijek svoje ujdurme prema Crnoj Gori izvodi preko uslužnih Crnogoraca i to značenje pojma “uslužni Crnogorac” će vam reći svaki slobodni intelektualac Srbije. Crnogorac u Beogradu može da postigne karijeru i Crna Gora je jako participirala u svim sferama javnog života Srbije, u nauci, umjetnosti, književnosti, slikarstvu, vajarstvu, sportu. Ubio me Bog ako jedna trećina profesora na univerzitetu, dok sam ja studirao, nije bila iz Crne Gore, ali niste vi tu mogli naći čovjeka koji govori ijekavski.

Ispričao bih jedan detalj koji konotira sadržaj za ovu našu priču. Kada sam branio magistraturu, predsjednik komisije i mentor bio je jedan ugledni profesor i čestit čovjek Vido Latković, Cetinjanin. On se prvo afirmisao kao profesor Kraljevske medrese u Skopju, one medrese koju će razdvojiti komunisti i poznati revolucionari. Onda će kasnije biti profesor narodne književnosti na beogradskom Filozofskom fakultetu. Ja sam kod njega magistrirao. Kad se završava ispit, on daje onu završnu riječ, a trojica članova komisije bili su profesor Nedić i profesor Pantić iz Srbije, i on iz Crne Gore. I on mi, onako konvencionalno, a i prijateljski, kaže da je taj rad urađen prikladno i da samo nastavim da radim. Ali, veli, da mi da jedan savjet.

-Izbacite iz jezika pregršt “j”, “j”, “j”. Šta će vam to? Laške je govoriti i pisati ekavski nego ijekavski.

Iz očiju tog dobrog čovjeka emitovalo se “Kilibarda, ti si čovjek od karijere, ti ćeš da radiš u Srbiji”, jer tada nije bilo fakulteta u Crnoj Gori, „pa ti savjetujem da što prije pređeš na ekavski“. Ja ću svoju doktorsku tezu napisati na ekavskom. On mi je dao doktorsku tezu, ali će kasnije umrijeti, pa će mi staviti drugog mentora.

Ističem tu činjenicu kako se Srbija odnosi prema Crnogorcima. Jednostavno ih iskoristi, to je njeno pravo, i Crnogorac onda igra kako oni sviraju. A Matija Bećković rođen je negdje u Senti, bio je sin nekog službenika ili oficira. Maturirao je u Valjevu, postao akademik, a da li je ikad diplomirao ja to ne znam. Matija Bećković je radio u „Ježu“, u humorističkim listovima i poznat je bio po humorističkoj poeziji. I Matija Bećković se dosta pročuo na tribinama preko tih svojih zbirki “Reče mi jedan čo'ek”, „Međe Vuka manitoga“, koje su zaista prikupile toliko narodnih izraza stavljenih u jednu dosta organizovanu pjesničku službu, da je to posebno ugodno za slušanje.

Ali Matija Bećković preko tih zbirki neće doživjeti slavu u Srbiji i na srpskim prostorima, on će to uraditi svojom političkom poezijom, svojim izjavama. Njegove tipične izjave su, recimo, “Kosovo je najskuplja srpska reč”, “Kosovo je polutar srpske planete”. Onda će on da se udruži sa klerikalcima i nikakva manifestacija se ne može desiti gdje dolaze patrijarh, mitropolititi, vladike, a da nema Matije Bećkovića na počasnom mjestu. Dakle, Matija Bećković je u punom značenju popularizator Memoranduma SANU, jer se on vrlo rado sluša po tim trgovima.

Takav Matija, prošao je „srpske zemlje“ onim terenima kuda su i mošti kneza Lazara prošle. A kosti kneza Lazara su zaista bile jedan veliki nagovještaj buduće klanice na jugoslovenskim zemljama. I nije Šešeljeva eksluzivna izjava o granicama srpskim baš slučajna. Ona se, na neki način, slaže sa putovanjem moštiju kneza Lazara.

Sad se vratimo na Vešovića. Dakle, u toj inkubaciji budućeg krvavog rata i krvavog genocida, Marko Vešović je bio sretan da stalno bude sa Matijom Bećkovićem. Nije Marko Vešović bio polumaturant ili maturant, pa da ga uznosi Matija Bećković, nego je pisao o poeziji Matije Bećkovića. E, da mi je sada pitati gospodina Marka Vešovića: „Što, gospodine Vešoviću, vi ne sagledaste šta se događa, nego odigraste taj tanc. Da li se ikada ču ijedna vaša riječ preventive za budući mogući krvavi pir po Balkanu.“

Nije se to čulo, a reče mi jedan čovjek, kako bi rekao Matija Bećković, vrlo pouzdan čovjek, da je preko 52 puta Marko Vešović bio na raznim zijafetima, kako kaže taj čovjek, sa Radovanom Karadžićem u vrijeme Karadžićevog politikovanja, bilo tokom formiranja stranke, bilo kasnije kada je Karadžić bio dio vlasti i kada je Bosna i Hercegovina, uoči rata, bila ono što je bila. Na tim zijafetima, on je s Karadžićem imao vrlo ugodne trenutke.

Čini mi se da je tu Karadžić pokazao poslovično-drobnjačko lukavstvo. Radovan Karadžić je Drobnjak, oni su vrlo umni i lukavi ljudi, a transparentni predstavnik tog drobnjačkog lukavstva je Vuk Karadžić.

Šta sam htio da kažem?

Izgleda da je Karadžić tu bio vrlo oprezan. Otac Marka Vešovića je izašao kao partizan iz rata i opredijelio se za Informbiro. I u Bijelom Polju, i oko Bijelog Polja, taj Informbiro je jako djelovao. I jedna grupa ljudi se čak odmetnula u šumu od Titove vlasti, dakle, kao informbirovci. I otac Marka Vešovića je ubijen kao informbirovac. Dakle, kazano narodskim riječnikom, a i Vešovićevim, izdao je svoga gospodara Tita i otišao je za drugim gospodarom Staljinom i titovci su ga ubili. Karadžić, vjerovatno, nije imao povjerenja u sina čovjeka koji je izdao svog gospodara. Nije Karadžić volio da blizu sebe ima nekoga ko može da ga izda. Sve mi se čini da ta njegova neumjerena odioza prema svemu, ne samo prema karadžićevskom, nego i srpskom i crnogorskom, više je stvar nekih njegovih kompleksa kojih je i sam svjestan.

Onda dalje, u Crnoj Gori se samo vanbračna djeca, narodski kazano kopilad, nazivaju po majci, kao i djeca udovica koje rano ostanu bez muža. Ja se k’o dijete sjećam koliko me je boljela dječačka duša kad bi me neko upitao “Jesi li ti Planin?”, jer ja oca ne pamtim, a moga druga “Jesi li ti Blagojev ili Jovanov?”. A, Marko se toliko afektivno naziva Marko Darinkin.

Sve mi se čini da Marko uobražava da je ono što i Miroslav Krleža, u ono vrijeme velike Krležine retorike kada Milovana Đilasa, Jovana Popovića, Radovana Zogovića u onom krležijanskom stilu, naziva ovnovi, ali ne na onako lascivan način kao što Marko naziva protivnike. Recimo, “Rad-ovan”, “Mil-ovan”, “J-ovan”, pa to grafički naznači. Dakle, Marko Vešović je prosto uobrazio da je on Krleža jednog vremena i onda neumjereno piše o svemu i svačemu na ovom bijelom svijetu, ismijava, psuje, čuda radi.

Trebalo bi Marko Vešović da zna da nije on što i Miroslav Krleža. Ne znači on ono što misli da znači. Ja sam uvjeren da on zna koliko znači, nego neće da kaže svijetu koliko zna šta on znači. Uostalom, neka ponudi ta djela koja su se iscijedila i ustalila i koja će ostati poslije njega.

U jednom od tih tekstova u kojem sam pisao o njemu, rekao sam: „Ako gospodin Vešović obećava sedamdeset stranica o jednoj ljudskoj ništici, koja ne zaslužuje ni da mu se prezime napiše velikim slovom, a ako ta moralna ništica u tih sedamdeset tekstova ne bude obrađena kao književni lik, onda zaista dolazi u jednu glupu kontradikciju da napiše tekst od sedamdeset strana u kojem analizira nekoga, a taj ne zaslužuje da s njim uđe ni u tramvaj. Toliko stranica može se posvetiti samo nekoj spodobi, ali kao književnom liku. Može se o takvom napisati pripovjetka, može komedija, neki književni tekst. Međutim, on na to ništa ne odgovara.

A onda on zna da upadne u ovakve kontradikcije, kao čovjek koji je ovdje prilično razmažen.“

Naime, jednom on meni kaže u tim tekstovima „Novak Kilibarda je učio kako se piše proza od banjskih baba, a ja sam učio pisati od…“ (onda navodi nekoliko poznatih svjetskih pjesnika). Onda ja kažem, Bože, je li svjestan ovaj čovjek šta priča. Ne uči se, gospodine Marko, kako se piše poezija, nego poezija izvire iz čovjeka. Ne može muškarac u školi naučiti da bude erotski potentan. On može naučiti samo stilove erotskih pokreta, ali potencija mu je ono što se rodilo s njim. Banjske babe su bile nepismene, a ja, kao čovjek ozbiljnih godina, ne pamtim babe pariške ili londonske, i to iz neke elitne četvrti. On, dakle, kaže potpunu glupost da čovjek uči kako se piše proza od banjskih baba, a babe nepismene.

Nikad on meni ni na jednu takvu opasku nije odgovorio, nego kaže „stoka“, „budala“, „izdajnik“, „avetinja“, „kilibić“, „novelja“, „nole“. Marko Vešović je tipičan primjer montenjarca što bih rastumačio na sljedeći način. Naime, jednom je filozof Filipović rekao za Karadžića da se ne čudi takvom čovjeku, jer je on, ipak, ponikao u društvu pljačkaške privrede. To je tačno. Crna Gora je bila krajina, kao što su Kozaci krajina. I na više mjesta naše planete imate te krajine, gdje je pljačkaška privreda dobijala epski nivo i imala neko moralno značenje. A crnogorski agonalizam imao je svoju svijetlu profilaciju dok se zaista izdokazivao u ratovima. Čim je nestalo društvene atmosfere za taj agonalizam, onda su takvi montenjarci prešli u persiflažu. Nema ništa bijednije nego čovjek epskog porijekla i epskog ponašanja stavljen u neepsku sredinu i neepsko ponašanje. Onda je u Crnoj Gori bilo mnogo imitatora kralja Nikole. Kralj Nikola je bio pjesnik, pa je poslije bilo pjesnika koliko želite, koji pjevaju u osmercu da bi ličili na kralja Nikolu.

Jednostavno, kada osmotrimo Marka Vešovića u Sarajevu, jako vidimo razliku između, slobodno bih rekao, dvije civilizacije.

Ovo što ću sada reći o Sarajevu nije apologetika Sarajeva, nego konstatacija Sarajeva. Sarajevo je bilo, čini mi se, četvrti, peti grad po rangu u moćnoj Osmanskoj carevini, po čemu bilo - po hamamima, po vodovodima, zanatima, pisarnicama, duhovnom životu, tekijama, medresama, po potpunoj građanskoj i gradskoj razvijenosti. Poznata je činjenica da se urbanicitet razvio na našim prostorima pod Osmanlijama. Kroz vijekove i vijekove izgrađivao se jedan vid ponašanja. Vid jednog mekog ponašanja se najbolje kaže jednom jedinom riječju, koju sam prvi put čuo u jednom tekstu Meše Selimovića, a to je riječ merhamet, što znači da se i tragedija i veselje i neki jači doživljaj saopštava na jedan uobličeni način, stišano.

Montenjarci vrište kao što iz sveg glasa zovu jedan drugoga sa planine na planinu, kao što Marko Vešović vrišti u Sarajevu. Pazite kakav je ugled mogao imati Marko Vešović. U Sarajevu studirao, u Sarajevu živio, radi na Sarajevskom univerzitetu, pjesnik - nije moje da ocjenjujem kakav - pisac, intelektualac, čovjek koji je preživio sarajevski pakao. I onda, da je radio, a drugima ostavio da kažu šta znači taj njegov podvig, mogao bi imati mjesto jednoga, ako bih mogao reći, princa u Sarajevu.

Ili sljedeće, u jedno vrijeme Mubera Mujagić jednostavno je bila optužena i doživjela tada sve nevolje što je rekla da Njegoša treba tumačiti na drugi način. Marko je bio dužan da je uzme u zaštitu, a on će u jednom tekstu reći da vjeruje svakoj Njegoševoj riječi. Ja sam njemu onda odgovorio i rekao: “Gospodine Vešoviću, pa jeste li svjesni šta ste kazali?”. Onda sam mu naveo iz Njegoša one riječi da treba „lomiti munaru i džamiju“, da treba „nalagati srpske badnjake“, kako „smrde poturice“.

Pravo da vam kažem, gospodine Adžoviću, meni bi najlakše bilo o Marku Vešoviću napisati jedan književni tekst, pripovijetku, dramu ili čak neki romančić. Mnogo bi mi lakše bilo opisati ga, ne samo njega eo ipso, nego kao jedan primjerak ponašanja Crnogorca, onako kako se ne bi ponašao evropski izgrađen čovjek.

I, da završim, jedna uvažena ličnost me zvala telefonom poslije Vešovićevog natpisa, gdje me je pljuvao najgorim riječima, i kaže: -Novače, ja bih ti preporučio da se ne osvrćeš na to. Ja sam doživio u hotelu “Holidej in” da mi Marko Vešović pred više od trista ljudi naglas opsuje majku. Ja sam se samo nasmijao i okrenuo od njega, nisam mu odgovorio.

Ako bude negdje Marko Vešović ovo čitao i počeo da odgovara, ja ću mu pomenuti tog čovjeka, ali sad neću da navodim ime te uzvišene ličnosti u političkom, kulturnom i javnom životu Bosne i Hercegovine.

Novak Kilibarda je tokom osnivanja višestranačja u BiH, kao što sam rekao, održao s Karadžićem govore u skoro svakom gradu BiH. Novak Kilibarda je punih deset godina bio predsjednik Narodne stranke, nacionalistički nabijene stranke koja je pripadala, u ideološkom značenju, ovome bloku iz koga se emitovalo zlo prema Bosni i Hercegovini. Svi ti govori Novaka Kilibarde su sačuvani, pa bi bilo dobro izanalizirati te govore, izanalizirati svu njegovu političku djelatnost, pa onda analizom pokazati kako takvu spodobu nije trebalo dovoditi u Bosnu. A, evo šta je trebalo Marko Vešović da uradi. Ako je htio da pomogne sređivanju odnosa Srbije i Crne Gore i ako je zaista vjerovao da tog Novaka Kilibardu treba svesti na pravo mjesto, Vešović je trebalo da vidi kakvu je to odiozu imao Novak Kilibarda prema muslimanima tokom svog intelektualnog vijeka. Čini mi se da je on imao višu odiozu.

Sada ću vam pomenuti nešto što sam vam možda i ranije pomenuo. Došao ja u Bosnu za šefa Misije i pogledao ediciju “Bošnjačka književnost u književnoj kritici” i našao tamo svoja tri rada o centralnim temama bošnjačke usmene književnosti. I rekao sam tada: „Ovo je moja moralna legitimacija s kojom sam došao u Sarajevo.“

Doktorirao sam '69. godine i od tada počinje moj naučni rad, a bio sam prilično aktivan. Pa, sigurno jedna trećina mog naučnog rada posvećena je muslimanskoj ili bošnjačkoj usmenoj književnosti i , kao što rekoh, u najelitnijim trenucima te književnosti. A, Boga mi, mogu da vam navedem i ljude moje vjere koji su ovdje radili i po nekoliko decenija kao profesori književnosti na katedri Filozofskog fakulteta, pa se nisu ni okrenuli na tu bošnjačku književnost.

I ti napadi Marka Vešovića i napadi nekih drugih, ali ni blizu kao Vešovićevi napadi, natjerali su me da uradim sljedeće. Izdao sam knjigu “Od mita do politike”, gdje sam unio nekoliko svojih radova napisanih poslije dolaska u Bosnu, kao šef Misije Vlade Crne Gore. A onda sam dodao nekoliko radova o bošnjačkoj usmenoj književnosti, koji su napisani prije sedamnaest, osamnaest, dvadeset jednu ili dvadeset devet godina.

I da završim, u početku me to nerviralo, kasnije sam potpuno oguglao na to stalno pljuvanje Marka Vešovića. Ne priznajem ga za polemičara, jer on nije polemisao, nego na me pljuvao. Nije imao hrabrosti da izađe ni na sarajevsku ni na crnogorsku televiziju, a intelektualno-moralno je promašen u tom što nije uzeo moje pisane riječi, bilo političke, bilo naučno-stručne, bilo literarno-beletrističke provenijencije, pa da, na osnovu sagledanja mog nečovještva, moga poganstva, moga genocidstva, moga antiislamstva i moga antibošnjaštva, analizom napravljeni zaključak saopšti javnosti. A ovako on me pljuvao, a i dalje me pljuje preko plota i ja mu poručujem da se više ne nerviram što me pljuje.

Ažurirano: Srijeda, 14 Prosinac 2016 17:39