Feljton: Bela i Miroslav Krleža u Zagrebu - 1941 - 1945 Ispis
Autor Administrator   
Petak, 16 Prosinac 2016 12:33

 

Bela i MiroslavBela i Miroslav Krleža u NDH – lojalna angažiranosti i vedri repertoar kao cijena života (5)

Prof. dr. sc. Snježana Banović, Zagreb

Toga rujna, dok Krleža spava zahvaljujući lijekovima, Bela čak igra malu ulogu Židovke u mađarskoj komediji Dobar frak, ali je najviše angažirana u pripremama za „događaj sezone“ – spektakularno Budakovo Ognjište čija je praizvedba u Strozzijevoj adaptaciji i režiji uslijedila u listopadu i „naišla na zanosan primitak". (Prosvjetni život, Zagreb, VII-VIII 1942., br. 1-2, 60) No, ne i Belina gluma – u sve četiri godine nije dobila tako lošu kritiku kao za Budakovu Jelu. Iako ju je Hinko Wolf u Hrvatskom narodu pohvalio za govor (Hrvatski narod, Zagreb, 18. XI. 1941., br. 276, 8), što je i očekivano jer je rodom Ličanka, kritičar Plave revije (za Kazalište najkritičnije tiskovine tijekom NDH) Velimir Pustajac izrugao je njezino „karikiranje“ koje „možda dobro dolazi u ulozi Židovke u Dobrom fraku“, ali ovdje „uopće nije shvatila što bi trebala dati te je po svojoj maniri bezobzirno karikirala pojavu Jele“. (Plava revija, Zagreb, XI/XII 1941, br. 2-3, 111) Zabilježeno je i da se prije premijere sam Budak pojavio na pokusu Ognjišta nakon čega mu je, oduševljenom govorom glumaca, Strozzi u uredu intendanta predstavljao interprete među kojima je bila i Bela – „čuvši njezino ime Budak je zagrli, točnije rečeno srdačno prodrma, i upita: 'A kako je Krleža?” (Eliza Gerner, Tito Strozzi – svjetla i sjene jednoga glumačkog puta, 141 i Hrvatska pozornica, Zagreb, 12. X. 1941., br. 4, 12) Bela zasigurno nije morala odgovoriti na to pitanje, Budak je, kao najmoćniji čovjek u NDH nakon Pavelića, zasigurno znao gdje je onaj koji možda baš u tom trenutku u svome dnevniku sebe opisuje kao „kandidata smrti [...] u noći endehazijskoj, apsolutnoj“. (Miroslav Krleža, „Na grobu Petra Dobrovića, Fragmenti dnevnika 14. II. 1946“, Svedočanstva, br. 1, 22. III. 1962., 2)

Nakon Ognjišta, Belu očekuju još dvije „lake“ komedije – u Malom kazalištu Gerberov Rajski vratar (Premijera je održana 8. studenog 1941., u prijevodu Viktora Beka. Redatelj: Kalman Mesarić, scenograf: Antun Potočnjak), a u Velikom Knoblockov Faun. Potonja je kod publike, ali i kritike, doživjela zamjetan uspjeh, zahvaljujući komičarskom daru Joze Laurenčića, ali i „pouzdanoj“ glumi Bele Krleže i ostalih. (Premijera je održana 17. prosinca 1941., u prijevodu Milana Bogdanovića, režiji V. Beka i scenografiji Marijana Trepšea)

Početak nove godine nije donio ništa dobra u kuću Krležinih: uz vijest o smrti prijatelja Dobrovića koja ga je dodatno deprimirala, on postaje i zakonski zabranjen pisac: iako su njegove knjige odmah po dolasku ustaša na vlast označene kao „blato“, „ruglo“ i „sramota“, u siječnju 1942. Državni izvještajni i promičbeni ured šalje popise zabranjenih knjiga na adrese svih knjižara – Krleža je očekivano bio među njima sa svim svojim djelima. I dok se od njih u NDH nije više smjelo distribuirati ništa, u isto to vrijeme Budak, kojeg Krleža kasnije opisuje kao „ludog i nesabranog“ (Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan, Globus, Zagreb, 1985., knjiga IV, 44)

Mile Budak, sada kao poslanik NDH u Berlinu, biva proglašen akademikom (Istovremeno akademici postaju Ljubo Babić i Vladimir Nazor, napomena autora) izlazi mu novi roman koji će u lipnju dobiti nagradu kao najbolji u „državi“(radi se o romanu Musinka, Hrvatski narod, 14. VI. 1942) te čeka obnovu Društva hrvatskih književnika (Društvo hrvatskih književnika obnovljeno je „po ustaškim načelima i za ljepšu budućnost hrvatskih književnika“ odlukom tadašnjeg pročelnika Državnog zavoda za narodnu prosvjetu Mile Starčevića koji je sam imenovao prvih 20 članova društva. Za Budakove potpredsjednike imenovao je Blaža Jurišića i Slavka Kolara – napomena autora) na čije će čelo stati u srpnju. Za to vrijeme Krleža intenzivno radi na pripremama za Areteja čitajući starohelenske medicinske knjige, a Bela je svakodnevo na pokusima i predstavama: u ožujku izlazi Hasanaginica (Premijera je održana 7. ožujka 1942., u režiji Branka Gavelle, s Dujšinom i Podgorskom u glavnim ulogama – napomena autora)u kojoj s „diskretnom komikom“ (Nova Hrvatska, Zagreb, 8. III. 1942) igra malu ulogu tetke Hate i napokon dugoočekivani Goetheov Faust u kojem igra Martu. (Iznimno hvaljena premijera je održana 31. ožujka 1942. u režiji Tita Strozzija. Scenograf i kostimograf: Vladimir Žedrinski, skladatelj: Boris Papandopulo, koreografi: Ana Roje i Oskar Harmoš. Igrali su V. Afrić, T. Strozzi (Mefisto u alternaciji s J. Rakušom), B. Kraljeva (Margareta u alternaciji s V. Dryak). Vjeko Afrić (Faust), Salko Repak (Wagner) i Joža Rutić (Frosch, Brander, Siebel i Altmayer) dvadeset i tri dana nakon premijere pobjegli su u partizane) Kritičar Spremnosti Fedorov apostrofira Belu koja je ovom ulogom nadopunila „galeriju svojih uspjelih karakternih likova“. (Spremnost, Zagreb, 5. IV. 1942)

Kazaliste krize(Ovaj tekst je prenesen iz knjige “Kazalište krize”, prof.dr Snježane Banović, izdavač: Durieux, Zagreb 2013. Napominjem da nisam uspio naći kontakt adresu profesorice Banović te nisam zamolio da mi da svoju suglasnost za prijenos teksta na OKO. Profesorica Banović mi je skrenula pažnju da nisam dobio njenu autorsku suglasnost za prijenos, a ja sam joj se ispričao, ona je kao prava gospođa prihvatila moju iskrenu ispriku na čemu joj se od srca zahvaljujem.)

 


(nastavlja se)

Ažurirano: Petak, 13 Listopad 2017 22:00