Ekscerpte iz knjige Ruždije Adžovića Ispis
Autor Administrator   
Utorak, 17 Siječanj 2017 20:51

 

Sait OrahovacOJ, SAITE, OD BOSNE VEZIRE…

(Portret Saita Orahovca - autor je nepoznat)

U srednjoj školi se poklanjalo mnogo pažnje međuratnoj socijalističkoj književnosti, a posebno se u Nikšiću govorilo o Stojanu Ceroviću, koji uređuje “Slobodnu misao”. I tu su tada sarađivali mladi socijalistički pjesnici: Milovan Đilas, Radovan Zogović, Janko Đonović, Sait Orahovac. Dakle, vrlo sam rano čuo za tog Saita Orahovca, a vidjeću ga naživo u Nikšiću, na Nikšićkim književnim susretima.

Gradonačelnika Nikšića Bata Grujičića uvijek treba pomenuti. Sva je kultura Nikšića, koja je bila prekinuta i zamrla tokom ratova i revolucija, obnovljena ili je bar pokušano da se obnovi tokom predsjednikovanja gospodina Bata Grujičića, građanina, advokata, Nikšićanina. Njegova inicijativa bila je da se održavaju Nikšićki književni susreti, kao što će biti njegova inicijativa da se obnovi izdavačka djelatnost, pa će se osnovati časopis “Spone”, čiji ću ja, takođe, biti urednik.

Ono vrijeme, odnosno komunističko vrijeme, bilo je čudno. Kad počnu komunisti da ti daju položaje, činove i povjerenja, tome nikad kraja nema. A kad izgube u tebe povjerenje, onda ne samo da ti uzmu to što su ti dali, nego će ti zguliti i kožu koju ti nisu dali. A ja sam to doživljavao u Nikšiću. Jedne godine postao sam i poslanik u Skupštini Crne Gore i direktor Pedagoške akademije i urednik novoosnovanog časopisa, postao sam i predsjednik Nikšićkih književnih susreta. Ne znam šta sve nisam postao u Republici. Predložen sam, iz cuga, za člana Naučnog društva Crne Gore, odnosno, Akademije nauka i umjetnosti, gdje, razumije se, neću nikad biti izabran.

I u to sam vrijeme bio sa velikim dijapozonom dejstva u Nikšiću. I, budu prvi Nikšićki književni susreti, a ja predsjednik tih susreta. Došli su bili zaista prvorazredni pisci Jugoslavije, od Gustava Krkleca i Desanke Maksimović, pa do same svite iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Hrvatske. Tada bijaše mlada Vesna Parun. Sjećam se kako Miodrag Bulatović čini ašik Vesni Parun, a ona, onako velika pjesnikinja, djeluje pjesnički razbarušeno. Tu sjede Branko Ćopić, Mak Dizdar, Blaže Koneski, Slavko Janevski, Meša Selimović i ne znam ko sve ne. Razumije se, u prvom redu sjedi sama politička vrhuška Crne Gore - tada je to bio trojac Veselin Đuranović, Veljko Milatović, Vidoje Žarković, a u drugom redu su oni što idu uz velike, što bi se narodski reklo njihove sjenke.

U sali „18 septembar“, koja može da primi mnogo publike, drži se to književno veče. I, upoznam ja Saita Orahovca u hotelu - jer svi ljudi su tada spavali u jednom našem pristojnom hotelu “Onogošt” - i progovorili smo neku riječ. Bio je veoma prijateljski naklonjen, posebno zato što se ja bavim narodnom usmenom književnošću. Odmah mi je rekao da mi treba da se čujemo češće, jer je njegovo stalno interesovanje usmena književnost, što sam ja znao čitajući neke njegove radove u nekim časopisima.

Ali, biće interesantan detalj na glavnoj večeri. Onaj koji vodi, mislim da je to bio Milorad Bošković, kasniji direktor pozorišta, uz prozivku imena rekao bi po nekoliko riječi kao kroki biografiju prozvanog. I onda on najavi: “Sait Orahovac, socijalistički pjesnik između dva rata.” i uz to je dodao da je porijeklo Saita Orahovca iz Crne Gore, što je Saitu godilo. Sait Orahovac je, kao da ga gledam, s punim rukama cvijeća izašao onako onizak, korpulentno zaobljen, interesantnih ramena i vrata. Stao je iza govornice i razbacao cvijeće koje su hvatale dame.

Poslije će biti šala da je Sait Orahovac kupio vještačko cvijeće i da je, navodno, jedna dama vrisnula, jer ju je pogodila žica. Međutim, to nije bilo tačno. Pjesnici, mangupi to izmišljaju. Sait je bio gospodin, on je kupio karanfile u cvjećari. I bilo je to lijepo.

Čita Sait Orahovac pjesmu, jer je onom kroki biografijom od voditelja prosto naveden da čita pjesmu analognu samome sebi. Čitao je pjesmu o heroju Savi Kovačeviću. To bi filmska kamera najbolje uhvatila. Političari koji sjede u prvom redu tako ozbiljno i s pogledom punim poštovanja gledaju već tada dosta matorog pjesnika Saita Orahovca. Ozbiljniji književnici slušaju ga rutinerski. A pjesnička mlađarija, posebno modernistička, bilo da je pijana, polupijana, nakresana, to je propratila dobacivanjem. Oni su, zaboga, čitali modernističke pjesme “o pauku koji jednu nogu pruža ka mjesecu, a violina mu svira iznad glave, da bi neka venera to sve stavila u neki kontekst”. Ovo, naravno, malo karikiram.

Bila je upečatljiva slika tako jednog socijalističkog pjesnika, jednog velikog crnogorskog rodoljuba, koji u to vrijeme, na tom mjestu, čita pjesmu o Savi Kovačeviću. Poslije je bilo čitavih legendi o toj večeri jer, kao što kažem, to je bio raznorazni skup iz čitave Jugoslavije, od najuzvišenijih pisaca, do pjesničke polupijane vojske mladića.

Onda se pričalo da je Meša Selimović ustao i izašao dok je Sait čitao pjesmu o Savi Kovačeviću. Interesantno, kasnije se to prepričavalo na razne načine. Zaboga, Mešin brat je poginuo od komunista. Meša je bio komunista, ali mu je brat bio strijeljan kao komunista. Hoću da kažem šta sve usmena literatura čini. I Meša je zato izašao dok je Sait čitao.

A onda neko kaže: “Ćuti, budalo, Meša je u tim godinama kada ga prostata opominje da treba da izađe, pa jednako da čita Ivo Andrić, Sait Orahovac ili Miroslav Krleža.

Hoću da kažem da ima ljudi prosto interesantne sudbine, da svaki njegov postupak izaziva priču i Sait je prosto zapažen kao jedna interesantna pojava.

Možda su interesantna moja kasnija sretanja sa Saitom Orahovcem. Sait i ja počnemo da se dopisujemo. Bio sam i recenzent jedne njegove knjige. On mi je nije poslao, nego mi je dao u Sarajevu kad sam ga posjetio. To je bila njegova monumentalna knjiga o baladama Bosne i Hercegovine iz kojih sam se, moram priznati, najsvestranije obavijestio o baladama. Znao sam ja malo s kraja “Hasanaginicu”, “Omera i Merimu” i te glavne pjesme, ali tad sam prvi put u rukama imao knjigu koja mi nudi kompletne balade. Čak, zahvaljujem Saitu što tu nije imao strogi kriterijum izbora, jer je htio da se što više balada da na ruke čitalaca, odnosno, ljudi koji istražuju te balade.

I tako smo se mi dopisivali. Bilo je zanimljivo da sam nedavno našao jedno njegovo pismo koje je nekako upalo između dvije knjige. To pismo sam donio Saitovom sinu Drenku Orahovcu, poznatom reditelju i mom stalnom drugu u Sarajevu.

Interesantan je jedan detalj o Drenku. Bilo se čulo da je Drenko poginuo i da je Sait od te tuge za sinom umro. Hoću da kažem šta sve čini legenda. Isto kao što sam čuo da je moja koleginica Đenana Buturović poginula. I, hvala Bogu, to nije bila istina. Ja se sa Drenkom upoznam mnogo kasnije, poslije Saitove smrti. Bio sam potpredsjednik Vlade Crne Gore kada je Drenko došao sa jednom televizijskom ekipom da pravi filmsku storiju o Crnoj Gori. I, bio sam jedan od onih kojeg intervjuiše Drenko Orahovac.

Kad sam došao u Sarajevo, prvo poznanstvo bilo je s njim i ono je svakodnevno do današnjeg dana. Iz bogate biblioteke Saita Orahovca, kad mi nešto zatreba, poslužim se kao iz svoje, a Drenko ne samo što čuva biblioteku svoga oca, nego je stalno upotpunjuje. Kad čovjek vidi kako Drenko kupuje knjige, rekao bi da prima platu bar predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Postoji još jedna anegdota o Saitu Orahovcu. Prijavi on doktorsku tezu koja je, nažalost, još neobjavljena, jer je rat prekinuo mogućnost da se objavi. Ni sada se niko ne stara da se to uradi, a to je jedan značajan rukopis iz oblasti usmene epike Muslimana. Sait Orahovac prijavi tezu na katedri za književnost u Sarajevu, ali su bila nastupila pomalo modernija vremena i Sait se već smatrao malo anahronim intelektualcem. Em što je bio jako naglašen socijalistički pjesnik između dva rata, em što je pripadao ideološkom establišmentu Titove Jugoslavije. Nikakva pristrasnost, ni vjerska ni nacionalna, nije plijenila Saita Orahovca. Bio je u punom značenju Jugoslaven, sa posebnim ponosom što je iz Crne Gore. Bilo mu je milo kad se pomene porijeklo njegove majke od Mećikukića, poznate begovske porodice koja je upravljala Spužom. Sait je pomalo bio i epska ličnost, malo montenjarac, malo agonalac i vrlo interesantan.

I Sait prijavi doktorsku disertaciju. Formirana je neka komisija, ali mislim da su ga malo zamajavali. Ipak, Sait izađe s njima nakraj, o čemu mi je pričao. Napiše on pismo Blažu Koneskom i napiše pismo dr. Dušanu Nedeljkoviću, čuvenom filozofu, kojega su komunisti, odnosno Đilas, udaljili sa univerziteta. Bio je prevodilac Hegela, predstavnik Jugoslavije na Nirnberškom procesu kada se sudilo fašistima. Taj čudni Dušan Nedeljković bio je filozof o kome ima različitih mišljenja i shvatanja, a potonje decenije svog života bukvalno je proveo posvetivši se izučavanju folklora. Kad je otišao sa univerziteta, na Akademiji nauka se, kao akademik, mnogo posvetio folkloru i sa Saitom je imao bliže poznanstvo, upravo preko izučavanja folklora.

Dakle, Sait napiše pismo njima dvojici, pitajući ih da li bi oni pristali da budu članovi komisije za odbranu i ocjenu doktorske teze. I, razumije se, oba odgovore da bi rado. Bogami, oni koji su Saitu malo stajali na putu stavljeni su pred svršen čin. Koneski i Nedeljković su pristali i sve je bilo sređeno.

Ali, govorim o jednom detalju koji je pitoreskan. Blaže Koneski, koji je, odgovorno tvrdim, tolika ličnost da prosto ne povjeruješ da pripada jednom malom narodu, a koji je, takođe, u svemu skroman i veoma duhovit, na Saitovo pismo odgovori pismom u desetercu:

“Oj, Saite, od Bosne vezire,

dobio sam tvoju buruntiju,

doći ću ti Bosni ponositoj.

Kunem ti se dinom i imanom,

odbranićeš sebi doktorata...”.

I meni Sait jednom priča kako mu je Blaže odgovorio u desetercu. Pitam ja Drenka da li je to pismo sačuvano, ali Drenko ne zna. Ono bi bilo interesantno kao jedan kulturološki podatak. Onda mi je Drenko istakao jednu činjenicu koja je prilično bolna. Sait se bio teško razbolio u najtežim trenucima ratnog Sarajeva, kada čovjek nije mogao izaći iz kuće, a da se ne nada da će biti ubijen. Sait je u takvoj atmosferi bolovao, a vjerovatno se bolest povećavala zbog same situacije. Najviše ga je pogodilo to kad je čuo ko odozgo puca na Sarajevo i kad je jednom, u dubokoj i teškoj bolesti, upitao Drenka: Ko to toliko puca?

Drenko mu je rekao: Saite, ovo tvoji Srbi pucaju.

Nije to Drenko govorio kao neki zadrti musliman, nego je ocu na umoru pomalo htio reći da više nije imao tog slovenskog, crnogorskog, panslovenskog osjećanja.

Sait je umro u tim danima. Drenko mi je pričao i o toj sahrani koja je bila u punom mraku, jer su mogli biti ubijeni i oni koji nose meite. Mislim da je Sait sahranjen na ateističkom dijelu groblja, jer je ostao dosljedan svom uvjerenju.

Hoću da kažem, u svojim sjećanjima i svoj toj galeriji ljudi koje poznajem i s kojima sam imao veze, ostaje mi Sait kao vrlo interesantna ličnost koje se vrlo rado sjećam i koji budi neke asocijacije koje mi čine ugodnost.

Inače, u Sarajevu sam se vremenski najviše družio sa njegovim sinom Drenkom Orahovcem. Drenko je došao bio da me intervjuiše kad sam bio potpredsjednik Vlade Crne Gore. Poslije Adila Kulenovića, to je bio prvi čovjek koji je došao da intervjuiše izvjesne ljude, u koje sam spadao i ja. Kad sam došao u Sarajevo, Drenko je, sa svim svojim šarmovima, bio najčešći gost moje Misije, a ja posjetilac njegove kuće.

On je, inače, podgorički zet. Uvijek sam se pitao kojom bismo mjerom izmjerili njegovo crnogorstvo. Slavko Perović i njegovi Liberali su govorili da su stopostotni Crnogorci. Ja bih rekao da je Drenko Orahovac Crnogorac hiljadu posto.

Divno mi je bilo za ove tri i po godine, kad sam bio uvjeren da ima čovjek, poput Drenka Orahovca, koji mi želi svako dobro.

Ažurirano: Utorak, 17 Siječanj 2017 22:43