Sjećanje na staru Tuzlu Ispis
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 28 Svibanj 2018 16:13

 

Tuzla - gimnazijaNemili događaji

Ivan Berisov, Portugal

(Na fotografiji: Stara zgrada gimnazije u Tuzli)

Nakon što je NDH preuzela vlast prvi nemili događaji koji su potresli Tuzlu desili su se 15. maja (svibnja) 1941. Poklopili su se sa prethodnim dolaskom u grad Muhameda Hadžibaščauševića, koji je preuzeo dužnost ravnatelja ustaškog stana u Tuzli. No začudo, ni mama, a ni Vera M. ga po imenu nisu spomenuli, kao da uopšte nije postojao i kao da nije bio povezan sa prvim žestokim udarom na građane Tuzle iz redova srpskih uglednika. Prema maminim riječima tog dana zajedno sa zetom bio je uhapšen svima poznati prota Jovan Magarašević, a pored njih bili su uhapšeni poznati tuzlanski kirurg, ime kojega nije navela, sa suprugom i sinom, kao i još nekoliko uglednih Srba. Svi su oni, opet po maminim riječima, bili otpremljeni u koncentracioni logor (prema Veri Mujbegović najprije u logor „Danicu“, a kasnije u „Jadovno“), gdje su ubijeni. Ne spominjući kirurga i njegovu porodicu, Vera M. navodi poimenično nekolicinu drugih nastradalih ljudi među kojima i poznatog tuzlanskog advokata Dušana Đerića. Druge podatke o tom događaju nisam našao, mada sam istraživao. Pretpostavljam da je njihovo hapšenje bilo zasnovano na jednoj od prvih Poglavnikovih zakonskih odredbi, koja je pod nazivom „Zakonska odredba za obranu naroda i države“ stupila na snagu 17. travnja (aprila). U nešto skraćenoj verziji u njoj je stajalo slijedeće:

„Tko na bilo koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozi opstanak Nezavisne Države Hrvatske ili državne vlasti, pa makar djelo i ostalo samo u pokušaju, čini se krivcem zločinstva veleizdaje…i ima ga stići smrtna kazna. Za sudovanje po ovoj zakonskoj odredbi, postavlja ministar za pravosuđe po potrebi izvanredne narodne sudove od tri osobe, koji imadu suditi hitnim postupkom ...“

U nedostatku drugih podataka pretpostavljam da ih je „izvanredni narodni sud“, koji je bio formiran kao što vidimo po odobrenju Ministarstva pravosuđa, okrivio za „zločinstvo veleizdaje“ (vjerojatno se radilo o otvorenom verbalnom neslaganju sa uspostavom NDH) i po tom osnovu izrekao im je smrtnu kaznu. Po važećim propisima uhapšena lica su imala pravo na advokata, ali je njihova odbrana bila samo prividna i formalna, jer advokati prije suđenja nisu imali pravo dostupa optužnici i sve što su mogli učiniti je bilo da ulože prigovor na odluku suda. No pošto pravnog lijeka na presudu nije bilo prigovor advokata je naravno bio besmislen i kazna je bila neodgodiva.

Prema svjedočenju Vere M., a o čemu mi mama nije ništa rekla, uskoro je došlo do drugog vala hapšenja Srba, u manjem broju u samoj Tuzli i daleko većem u okolnim mjestima. Dok je u prvom valu nastradalo oko desetak ljudi, u ovom drugom već ih je bilo na stotine. Jedan dio je bio pogubljen u samoj Tuzli, dok je drugi bio odveden u logore i u njima također pogubljen.

Možda nije na odmet napomenuti da za razliku od Jevreja, nije bilo nikakvog pravnog osnova za progon Srba po bilo kom osnovu u zakonodavstvu NDH. Ali, umjesto njega bila je ideološka osnova, koja nikada nije bila pretočena u zakon. Kako bi za takvu svoju politiku našli razumijevanje i podršku u narodu, putem dnevnih listova, radio postaja i na drugi način, vršena je njihova demonizacija, što je otvaralo put neograničenom nasilju. Osim toga, na velikim skupovima najviši rukovodioci zemlje držali su zapaljive govore, rasplamsavali mržnju i na taj način u očima javnosti opravdavali nasilje koje su imali namjeru učiniti. U tom pogledu po svojim ksenofobičnim izjavama posebno su se isticali ministri Mile Budak, Mirko Puk, Milovan Žanić i Mladen Lorković. Ilustracije radi Predsjednik zakonodavnog odbora u prvoj vladi NDH, Dr. Milovan Žanić, je na skupu u Novoj Gradiški, 2. juna 1941., izjavio slijedeće: "Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikog drugog, a nema te metode koju mi nećemo upotrijebiti da učinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba. Mi to ne tajimo, to je politika ove države i to kad izvršimo izvršit ćemo ono što piše u ustaškim načelima".

Teško je sada reći koliko je u nemile događaje u Tuzli bio upleten ravnatelj ustaškog stana Muhamed Hadžibaščaušević. Rođen je u Sarajevu i studirao pravo u Zagrebu, koje izgleda nije završio. Spominje se da je bio član mjesnog odbora „Narodne uzdanice“, kulturno-prosvjetnog društva prohrvatsko orijentiranih muslimana, dok je u Sarajevu bio vlasnikom prohrvatskog lista „Muslimanska svijest“, koji je nakon nastanka NDH bio preimenovan u „Hrvatska svijest“. Nakon administrativne podjele NDH na župe, do koje je došlo 20. srpnja (jula) 1941., bio je unaprijeđen na položaj ustaškog stožernika za cijelu Veliku župu Usora i Soli, kako su je nazvali. Na ovoj visokoj dužnosti je ostao do „kraja ljeta“, a zatim se prema nekim mišljenima iz osobnih, a ne ideoloških razloga, oslobodio dužnosti i povukao iz javnog života. Poslije rata je bio suđen i osuđen na smrtnu kaznu, koja mu je bila zamijenjena za 15-godišnju robiju. Umro je 1951. godine u Zeničkom zatvoru.

Njegovo mjesto je krajem ljeta 1941. zauzeo ustaški veteran Stjepan Šuto, rodom iz jednog zabitog mjesta u okolini Imotskog. O njemu je Vera M. napisala slijedeće:

„Preko puta naših prozora, u stan veletrgovca Joška Vizlera (Jevreja – opaska autora), pošto su ga sa porodicom iselili, uselio se novi šef ustaškog „stana“, stožernik Stjepan Šuto sa ženom i malim detetom na rukama. Čovek krupan, četrdesetih godina, neotesan i bezizražajnog lika, koji je očigledno uživao u uniformi i ostalim simbolima vlasti. Žena dovedena sa sela i nepriviknuta na novu sredinu, najpre je iz prikrajka, iza zavese, posmatrala šta se dešava na ulici. Kasnije se osmjelila i počela izlaziti napolje s detetom, i ubrzo se uživela u svoju novu ulogu“.

Kada je krajem 1944. godine Tuzla bila konačno oslobođena sjedište velike župe Usora i Soli je bilo premješteno u Doboj u kojem je Stjepan Šuto nastavio obavljati svoju dužnost. Videći kako će i Doboj uskoro pasti otpremio je ženu i svoje dvoje male djece u zavičajno selo i nedugo nakon toga pobjegao u Zagreb, gdje mu se gubi svaki trag. Pretpostavlja se da je bio ubijen. Njegova supruga Marija (Mara) doživjela je tragičnu sudbinu, ali tek dvije godine poslije rata. Po svjedočenju nekih mještana ne odričući se svojih načela nije se smirivala već je otvoreno i bez dlake na jeziku kritikovala novu vlast. Zbog toga je bila uhapšena. 1947. sudio joj je divizijski Vojni sud iz Knina, te ju je „zbog pljačke za vrijeme okupacije i djela protiv naroda i države“ osudio na smrt. Navodno su je vezanu žicom za jednog drugog osuđenika, pred okupljenim mještanima i vlastitom djecom strijeljali u crkvenom dvorištu, te zakopali pored puta.

Sa dolaskom Stjepana Šute za novog stožernika, u Tuzli je nastao novi period. Progon Srba se kako izgleda nešto smirio, ali se umjesto njega rasplamsao progon Jevreja. No progon Jevreja u cijeloj NDH, pa tako i u Tuzli, je bio postepen i imao je nekoliko faza. Najprije su ih izbacivali iz stanova i sa posla, oduzimali im imovinu, prisiljavali na vršenje javnih radova i na nošenje ponižavajuće posebne oznake, kako bi ih na kraju, u završnoj fazi, počeli odvoditi u logore, u kojima su većini ubili. Njihov progon je pored ideološke imao i pravnu osnovu. U posebno težak položaj ih je dovela „Zakonska odredba o državljanstvu“, kao i Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti“, obje donesene 30. travnja (aprila) 1941. Sa ove dvije odredbe izgubili su svaku zakonsku zaštitu. No, ni to nije bilo sve, jer ih je 4. lipnja (juna) 1941, teško pogodila ponižavajuća „Naredba o promjeni židovskih prezimena i označivanju Židova i židovskih tvrtka“, koju je potpisao Ministar unutarnjih poslova Dr. Andrija Artuković. U naredbi se navodilo slijedeće:

„Židovi po rasi stariji od 14 godina imadu nositi, kada su izvan vlastitog stana, židovsku oznaku u obliku okrugle limene pločice, promjera 5 cm. Ploča mora biti žuto obojena i na njoj u sredini crnom bojom označeno veliko slovo “Ž” dužine 3, a širine 2 cm. Ovaj se znak ima nositi vidljivo na lijevoj strani prsiju“.

Interesantno je da se lokalne vlasti nisu pridržavale striktno ove naredbe, pa je oblik oznake od grada do grada varirao. Tako su na primjer u Tuzli Jevreji bili obavezni umjesto propisane limene pločice nositi žutu traku oko rukava, a na reveru jevrejsku zvijezdu.

O progonu tuzlanskih Jevreja i njihovom stradanju dosta je napisala Vera M. O tome mi je i mama ponešto rekla, pa je s tim u vezi navela dva slučaja, koja se nigdje ne spominju. Jedan se ticao liječnika po prezimenu Jagoda, inače ruskog izbjeglicu, koji svoje usluge siromašnim Tuzlacima nije naplaćivao. Koliko sam shvatio nije imao porodicu I bio je odveden u logor gdje je ubijen mada nikome ništa loše nije učinio. Drugi je bio vezan za porodicu Kalaj sa kojom su, koliko sam iz maminih riječi mogao shvatiti, bili u veoma dobrim odnosima. Njihovo prezime sam kako izgleda pogrešno zapisao, jer se na popisu tuzlanskih Jevreja, kada sam provjeravao ono ne spominje. Od svih članova njihove brojne porodice prema njenim riječima preživio je samo jedan od sinova, koji je kasnije završio medicinu i radio kao kirurg u zagrebačkoj bolnici Rebro. Sa njim se moj djed, kada bi dolazio u Zagreb, kao sa svojim bivšim učenikom redovno sastajao.

Koliko sam shvatio nasilje nad Jevrejima je u prva dva mjeseca bilo pojedinačno,dok je kasnije, a naročito od druge polovine juna 1941, pa sve do sredine 1943. postalo masovnije. Utemeljenjem NDH svi su se oni, kao i u svim drugim dijelovima NDH, našli u smrtnoj opasnosti. No dio njih se uspio spasiti. Većina se spasila pravovremenim bijegom iz Tuzle, bilo u talijansku okupacionu zonu, bilo na Majevicu kod partizana.

Nasilje u Tuzli je nesumnjivo bilo veliko, ali se može reći kako je u usporedbi sa drugim gradovima u NDH, bilo izraženo u znatno manjoj mjeri. O tome govori činjenica kako je veliki broj tuzlanskih Srba, za razliku od drugih gradova, bio pošteđen i preživio rat. Međutim, istine radi, treba reći kako nisu bili pošteđeni po volji vlasti, već samo zahvaljujući plemenitom postupku najviđenijih muslimana grada, na čelu sa već spomenutim Hadži Hasanagom Pašićem i tuzlanskim muftijom Šefketom ef. Kurtom, koji su se, izlažući se velikoj opasnosti, stavili u njihovu zaštitu.

Smrtna opasnost im je zaprijetila nakon napada četnika na ustašku postaju kod Doboja, prilikom kojeg je bilo dosta nastradalih. Nakon tog događaja u Tuzli se po hitnom postupku sastao „Tajni ustaški odbor“, o postojanju kojeg u otvorenom dostupu nema nikakvih podataka, a koji je trebao pripremiti plan odmazde nad tuzlanskim Srbima. O tome kako se odvijao sastanak nema podataka, ali je za pretpostaviti kako je na njemu došlo do neslaganja, pa možda i do otvorenog protivljenja nekih od članova, jer je na kraju bilo odlučeno da tuzlanski organi vlasti u tome ne učestvuju, već da se umjesto njih angažuje ozloglašeni ustaški tabornik iz Brčkog Vječeslav Montani, koji bi sa svojim jedinicama, došavši u Tuzlu to učinio. Prema sačinjenom planu napad se trebao izvršiti za vrijeme bogosluženja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i to na Badnje veče, dakle 6. januara 1942. Nakon što bi crkvu zapalili kaznene jedinice iz Brčkog su trebale ući u Srpsku varoš dio i izvršiti masakr.

Nekako u isto vrijeme u Tuzli se počela odvijati druga drama, koja je uzbudila javnost. Prema podacima iz Wikipedije, citiram: „Koncem 1941. netko je dojavio središnjim ustaškim organima u Zagreb da u Tuzli još ima slobodnih Židova kojima se dopušta poslovati, … dok su drugi gradovi "Judenfrei", odnosno etnički očišćeni od Židova“. Prema istom izvoru u Tuzlu je 14. siječnja (januara) 1942. iz Zagreba stigla zapovijed skupiti sve Židove iz Tuzle i Travnika i „deportirati ih u kampove“. Kada se to saznalo u javnosti je pokrenuta akcija njihovog spašavanja u kojoj su, kao što ćemo vidjeti, a što ne može da ne začudi, učestvovali neki od najviših predstavnika civilne vlasti, a osim njih predstavnici katoličke crkve i mjesnog imama.

Prema tome, u to strašno doba, bez obzira na ogromnu propaganduTuzla se kao nijedan drugi grad opirala raspirivanoj mržnji i koliko je mogla nalazila je snage oduprijeti se zlu.

(nastavlja se)

Ažurirano: Ponedjeljak, 28 Svibanj 2018 16:16