DERVIŠ Ispis
Autor Administrator   
Utorak, 16 Rujan 2014 14:58

Derviš Sušić o bosanskohercegovačkom seljaku – podsjećanja (19)

Pripremio: Nadan Filipović

Do izbijanja ustanka muslimansko selo bilo je počelo davati regrute za domobranstvo, koje je izgledalo legalno kao i sve druge državne vojske u koje je valjalo davati prispjelu „momčad“. Ustaški tabori u većini opština, a kojima su na čelu stajali seoski trgovci, bivši muhtari, politikanti – ranije skutonoše reakcionarnih vodećih struktura, i slični, nisu mogli da se konsoliduju kao jači punktovi, ali su, negdje uz pomoć Mačekovih četa, negdje uz pomoć prvih domobranskih jedinica iz drugih krajeva, počinjali pojedinačna i masovna ubistva, pljačke i nasilja. To tabori ne bi smjeli, ni mogli izvršiti sami, bez podrške, vojne, finansijske, propagandne – iz većih centara. Kad je buknuo ustanak, dio stihije kojom komunisti nisu mogli ovladati i usmjeriti je u pravcu očuvanja i razvijanja bratstva i jedinstva, a podstican šovinizmom iza kojeg je ipak u osnovi stajao drugi nacionalno-hegemonistički klasni interes, sručio se na muslimanska sela, ne obazirući se ko jeste, a ko nije kriv. Tamo gdje su komunisti čvrsto držali konce razvoja ustanka, osvete nad nevinima nije moglo biti.

Međutim, krv je već bila pala.

Izbezumljene gomile izbjeglica Muslimana slijegale su se u veće varoši i gradove. Nekim su selima ustaše, domobrani i Nijemci dobacili nešto oružja da se brane, ne obavezujući ih odmah na vojno-formacijsku organizaciju, ali upinjući se iz sve snage da razviju vjersku i nacionalnu mržnju. Ta mržnja se iz prve zabune seljaštva, pridizala kao stari, ali sad usijan osjećaj ugroženosti i potrebe za odbranom golog života i nagona za osvetom. Gomilama izbjeglica sposobnih za oružje i iz kako-tako utvrđenih sela spremnih da se brane ustaše su uspjele manjim dijelom na brzinu popuniti svoju dotle neveliku „vojnicu“, a naoružane seljake koji su ostali kod kuća, postepeno podređivati domobranskim oficirima.

Nekoliko članova najužeg vođstva bivše JMO odmah se angažovalo na tome da od okupatora sleduje, i čak i kupi što više oružja za ta sela, i da ih, naoružana, povežu sa sebi odanim ljudima u varošima i gradovima, naročito s privrženijim, a toga ljeta i jeseni u domobranstvo mobilisanim oficirima – Muslimanima.

Eto, na toj osnovi počeo je da se razvija fenomen raznih muslimanskih lokalnih poluvojnih i vojnih formacija, uprošćeno nazvanih – legija.

Tragedija mnogih muslimanskih sela i manjih varošica počela je vojnim oblikovanjem ovih grupacija u službi okupatora i ustaša prije nego što su seljaci, seljački oprezno i temeljno, utvrdili razliku izmešu partizana i četnika. Ali, tu razliku je trebao objasniti najprije sam oslobodilački pokret, vojnički i politički, u nezamislivo teškim uslovima i u svim lokalnim sredinama je definisati, i pred svim narodima naše zemlje, a i pred svjetskom javnošću, prikazati pravo lice četništva. On je to učinio nepokolebljivom orijentacijom i nemjerljivim naporima i žrtvama svojih sve brojnijih pristalica. Za taj proces je trebalo vremena. Međutim, jednom pokrenut točak zaošijanih protivriječnosti, koje su slijepo tražile neko razjašnjenje, nije se dalo zaustaviti. Dalji razvoj legije ne može se zamisliti bez mnogih faktora te drame.

Ažurirano: Srijeda, 17 Rujan 2014 07:50