LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Mešina priča
Subota, 24 Kolovoz 2019 09:40

 

MerajaJučer avlija, danas meraja

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Moševačke mahala i njene avlije rasute uz puteve koji su povezivali Moševac i susjedna sela sa ostatkom svijeta, bile su ukrasi i špiglo (psiha) života u prošlim vremenima.

Mahale i avlije bile su ograđene tarabama i drvenim ogradama (koljem i vrljikama). U tim ogradama i u avlijama su tipične bosanske, muslimanske kuće, hambari, koševi, pojate, sušare, kolare, kokošinjci, zahodi, a kuće su pretežno bile pokrivene šindrom. Pa kada bi ih gledao sa neke visine, ličile su na pečurke.

Jednu takvu avliju najduže je imao naš komšija, majstor Salkan. Njegova avlija imala je najljepš kuću, a jako lijepe su bile štale i hambari. Sve je to napravio i održavao vrijedni majstor Salkan. Sam je napravio i postavio prelijepu ogradu od resanih i našiljenih taraba.

Nije pretjerivanje kad se kaže da je Salkan bio nadaleko poznati majstor. Tada su za takve majstore govorili dunđer – majstori, (univerzalni majstori). Radio je kao pčela, od jutra do mraka, kako sebi tako i drugima.

Salkan je često odlazio i u okolna sela da radi majstorske poslove. Ustajao je u ranu zoru da bi na svog sitnog konjića Zekana stavljao samar sa bisagama u kojima je bio njegov halat. Kući se vraćao kasno, ili nakon par dana. Bio je dobro plaćen, pa je u to vrijeme bio jedan od imućnijih ljudi u Moševcu.

Pored pravljenja svih vrsta objekata (zgrada) majstor Salkan je pravio i sve pribore i alatke, koje su se mogle napraviti od drveta. Što su mu oči vidjele ruke su mu napravile. Uz to, bio je radoznao i kreativan.

Posebna majstorija mu je bila praviti stupe i torkulje za lupanje i cijeđenje voća. Sjećam se dobro da je pravio i stupe za lupanje lana, a koje su bile korištene u Delića mahali.

Pravio je Salkan i volovska kola, sahone koje su mogli vući i konji i volovi, kao i jarmove, teljuge, vangire, ralice, brnače, civare, korita, kace, parijence, sinije, pole, načve, klupe, sećije, skemlije, prele, vile, rogulje, grablje, drške za lopate, trnokope, krampove, motike, sjekire, kose, grablje, za malu djecu bešike i dubke...

 
Tonijeva sjećanja
Petak, 23 Kolovoz 2019 08:42

 

ToniOdlazak Zulića Malog

Toni Skrbinac, bistrička raja (Memli strana), privremeno u Mariboru

O sarajevskoj braći Zulić sam nekoliko puta pisao. I nisam samo ja. Kontroverzna su sjećanja, a koja nisu, kada su u pitanju ljudi i događaji, te nemam namjeru dodavati bilo kakve argumente onima koji ih hvale, niti kontrirati onima koji ih kude. Iako, moram priznati, sa svom četvoricom sam se nadružio i moji doživljaji s njima su uvijek bili, ako ne lijepi, onda zasigurno zanimljivi.

A na ovaj tekst me nisu ponukala toliko sjećanja, koliko obećanje jednom zeničkom, dozvoliću sebi da ga nazovem mangupom, koji je odavno batalio kažnjive poslove, oženio se, zaposlio i već godinama radi na minhenskom aerodromu. Pronašao me preko FB-a i prvi put se javio nakon što sam objavio priče o historijskoj sarajevskoj uličnoj tuči između braće Zulića i Todorovića – braće Todora. Pohvalio je tekst i posebno Malog, napisavši- “ja sam neko vrijeme tutnjo s njim i on je moj idol”. Pa me pitao hoće li biti još nešto o Zulićima. Odgovorio sam da hoće. I što bi rekli kafanski muzičari: “Samo za zeničkog mangupa S.” ide priča o Zulićima i Malom.

Svu četvoricu sam poznavao, dvojicu malo više, a dvojicu manje. Stoga je valjda i logično da u mom sjećanju prva dvojica žive pod punim imenom i prezimenom i nadimkom, a druga dvojica samo pod nadimcima.

Nisam svjedočio njihovoj ranoj mladosti jer gdje je njihova Gorica, a gdje moj Bistrik? U ranoj mladosti, kao dva kontinenta udaljeni jedni od drugih.

Za slavu prve dvojice pobrinuo se donekle i Emir Kustrurica - Kusta koji je najprije u filmu “Sjećaš li se Doli Bel” angažovao Mirsada Zulića, zvanog Campo, a onda u “Domu za vješanje” i najstarijeg od braće Zulić, Ibru, zvanog Pendo.

Tu negdje, možda malo prije, možda malo kasnije, pročulo se ime najjačeg među braćom. Zvali su ga Mali i Malac. Mislim da nije bilo novine i crne kronike u tadašnjoj Jugoslaviji koja je nije objavila priču o obračunu beogradske i sarajevske “mafije”

“Kakva ba mafija?! “ - objasniće mi kasnije sam Malac i zato sam tu riječ stavio u navodnike. Na do kraja neprovjerenu vijest nasjeo je moj pokojni kolega Vlado Siljanović, pa u “Svijetu” objavio priču i nakitio je, kako to već neki novinari znaju, proglašavajući, neprovjereno, Malog mrtvim. Onda je u Redakciju došao Ibro Zulić, ljut ko ris i zamalo nije prebio Siljanovića.

 
O "kriku" Emira Hadžihafizbegovića
Četvrtak, 22 Kolovoz 2019 10:13

 

KrikJe li Emir Hadžihafizbegović čovjek neupitnog moralnog autoriteta i samoproglašeni “Mesija” u Bošnjaka? (1)

Mostarac (ime i prezime poznati redakciji OKA)

Poštovani gospodine uredniče Bošnjačkog oka,

Ovak “krik” Emira Hadžihafizbegović, po mom mišljenju, se može uvrstiti u seriju “monodramskih” nacionalistočko – populističkih performansa ovog samoproglašenog bošnjačkog moralnog autoriteta u kojem se čak mogu naslutiti čak i neki elementi mesijanskih ideja poznatog glumca i povremeno političara, inače vjernog vojnika pokroviteljske mu SDA.

“Krik” Emira Hadžihafizbegovića se već godinama “valja” medijskim prostorom. Da li ovaj kontroverzni “krik” zagađuje medijski prostor niti želim pitati, niti bih sam davao odgovor na to pitanje ako mi ga neko postavio? Neka svako ima svoje mišljenje. 

Prisjetih se, međutim, jednog “portreta” autora “krika” koji je napravio njegov sugrađanin i komšija, britki intelektualac Fatmir Alispahić koji ga je definirao kao najustrajnijeg pretendenta na mirnodopski zlatni ljiljana. Glumac Emir - kaže njegov tuzlanski komšija Alispahić - nije ni u jednom vaktu mogao izgubiti glavu, jer je svakom vaktu aplaudirao i služio. Njegov život su „godine prevare“, jer je u tom životu bio i velikosrbin i velikomusliman, a i bojovnik HVO-a. Fatmir Alispahić potsjeća da dok je pisao o Glumcu stalno pred očima bila (ona) njegova tri prsta kojima je mahao na predratnim predizbornim skupovima reformskih snaga čiji je dres uskoro promijenio za mnogo lukrativniji dres i sehare SDA.

Šta bi još o njemu mogli reći njegovi suborci u HVO, Rusmir Agačević Rus, Seid Memić Vajta, te glumčevi HVO - suborci iz Gruda pod komandom notornog Ante Jelavića, a mogao bi i koju riječ dotati i Mladen Naletilić Tuta kojeg su, kao i njegovu djecu, neki naši HVO-klovnovi zabavljali u Tutinoj vili na Ciganskom brijegu?

Emir Hadžihafizbegović ovako govori o svom profesoru i imenjaku Emiru Kusturici: “Kad govorim o njemu, sjajan redatelj i nikakav čovjek.” Intervju za Večernji list, “Vidio sam takve strahote u ratu da spavam samo dva sata dnevno”. 27.4.2014)

Ostavili se po strani glumčeva hronična nesanica zbog "strahota koje je video u ratu", takva dioptrija Emira Hadžihafizbegovića nekako kao da ima glasan eho u kojem se čuje malo drugačije: “…sjajan glumac i nikakav čovjek.”

Osvrnuo bih se na Emirov “krik” i dozvolio bih si postaviti pregršt pitanja o vezi niza navoda iz Emirovog proglasa “urbi et orbi”; proglasa koji hoće da prepukne od najnižeg oblika populizma i demagogije; proglasa čiji je stil prikladniji komunističkim proglasima neposredno nakon oslobođenja Jugoslavije, dakle u davnom period 1945 – 1950-ta.

Emir: Eto, tako o tebi pišu “vakumirani” bošnjački insanu.

Gospodine Hadžihafizbegović, ako već ovako opisujete svoj narod onda se piše “vakuumirani bošnjački insanu.”

Emir: “…o tebi kojem djeda i nenu sahranjuju na groblju za “auslendere” sa pogledom na sidnejsku operu:”

Gospodine Hadžihafizbegović, moram nači nekog od raje koja živi u Sidneju, a imah ih tamo, i zamoliti da neko ili neki prilože tačnu lokaciju tog muslimanskog groblja za Bošnjake “auslendere” koje u Vašem “kriku” ima pogled na sidnejsku operu. Znam da ste bili na glumačkim turnejama po Australiji pa bi čitaocima Vašeg proglasa Vi trebali objasniti o kojem se to groblju radi.

Emir: “Ti, eto, imaš takve prvake kojih treba da se stidiš.”

Gospodine Hadžihafizbegović, kad već pred rajom demonstrirate svoju neskrivenu političku hrabrost i goleme testise, mislim da je osnovni red bio da navedete na koje to prvake mislite, i to imenom i prezimenom. Ovako je sve u domeni čitateljskih nagađanja tipa – šta li nam je veliki glumac htio kazati. Ovako, međutim, sve to ostaje kao na otrcanim komunističkim kajdame tipa: “Drugarice i drugovi, ima nekih drugova koji….”.

Emir: E, zato što si takav, Bošnjače, što nije bilo po nečijem, zato što te je tvorac “Islamske deklaracije” poveo u najslavniju epopeju nacionalne samobitnosti…

Gospodine Hadžihafizbegović, mislim da bio bio red da kao autor svog “krika” preciznije elaborirate pojam “najslavniju epopeju nacionalne samobitnosti” u koju nas nije poveo, već gurnuo tvorac “Islamske deklaracije”, a čije su katastrofalne nagodničke pogreške dovele do ovakvih posljedice koje su sada pred očima bošnjakog naroda.

(nastavak slijedi)

 
Zaklela se zemlja raju....
Srijeda, 21 Kolovoz 2019 19:09

 

Izet NanicKako je poginuo Izet Nanić?

Za Izeta Nanića, legendarni komandant bužimske 505. brigade, kojem je posthumno dodijeljen čin generala; godinama se u ovom dijelu BiH među narodom i Nanićevim suradnicima može čuti da komandanta nisu ubili Srbi i da je njegovo ubistvo bilo dio političkih obračuna. Nanić je Mirsada Veladžića i njegove rođake javno nazivao dezerterima. Ubijen je na kraju rata kad je oslobodio cijelu Krajinu! Prema zvaničnoj verziji, Nanić je ubijen u četničkoj zasjedi na Grmeču. Kako je jedini preživjeli iz Nanićeve grupe Alija Osmanović nakon rata profitirao zahvaljujući Veladžiću SDA-ovci su tokom rata rahmetli Nanića nazivali komunjarom a poslije rata njegovo ubistvo koristili u predizbornoj kampanju u kpjoj su tvrdili da je rahmetli Izet Nanić poginuo u četničkoj zasjedi kada su njegove jedinice razbile četničke linije na Grmeču. Bilo je puno malih grupa četnika koje su pružale otpor. Ovo je bio odgovor predsjednika JOB-a USK Osmana Omanovića Hege iz Velike Kladuše u jednom od prošlih brojeva Slobodne Bosne, na tvrdnje Huseina Sabljakovića Brace da je legendarni komandant 505. bužimske brigade Izet Nanić ubijen kao jedna od žrtava obračuna unutar ratnog vodstva Stranke demokratske akcije, kada je Mirsad Veladžić i obiteljski klan oko Hasana Čengića u Krajini navodno htio da preuzme vlast od tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Irfana Ljubijankića. Međutim, i prilikom nedavne posjete novinara SB Huseinu Sabljakoviću u zeničkom zatvoru (koji, uzgred, ne izgleda kao psihijatrijski slučaj, kako to tvrde Osman Omanović i Mirsad Veladžić, op.a.), Sabljaković je ponovio svoje tvrdnje nudeći se kao svjedok u rasvjetljavanju i još nekih problematičnih događaja za vrijeme rata u Krajini: “Meni je nakon rata doktor Dževad Džanić ispričao da je on trebao putovati sa Ljubijankićem, ali da ga je nazvao Mirsad Veladžić i rekao da on neće ići. Kada ga je doktor upitao zašto, on je samo rekao; nećeš i fertig. Sa Mirsadom Veladžićem sam se prvi put sreo u Todorovu. I pri prvom rukovanju on nas je sve gledao s neke visine. Narod i vojska ga jednostavno nisu voljeli jer je bio diktator. Shvataš, ako nije bilo po njegovom ili ako mu se neko suprotstavio, onda te ljudi počnu izbjegavati, nadziru te njegovi ljudi i ograničavaju ti slobodu kretanja. Oko njega je bio manji broj ljudi iz Kladuše, njegov rođak Edhem Veladžić, Hasan Ćerimović Talin i Osman Alibabić, bivši radnici AID-a. Kada se rahmetli Irfan Ljubijankić prije odlaska u Hrvatsku sastao sa rahmetli Izetom Nanićem, meni je došao Hašim Sulejmanagić zvani Hasko Suljagin i rekao mi da će možda i meni biti lakše, jer izgleda da će Veladžić pasti. Rekao mi je da Ljubijankić nosi dokumentaciju za Sarajevo Aliji Izetbegoviću koja pokazuje da je Veladžić radio mnogo toga što nije smio. Sulejmanović je sigurno bio upućen u stvari jer je bio blizak Veladžiću. Za razliku od Veladžića, rahmetli Ljubijankić je uživao veliki ugled među borcima i narodom, i govorilo se da će nakon rata Ljubijankić sigurno biti jedan od prvih ljudi države. Poslije sastanka sa Nanićem, Ljubijankić je poletio helikopterom koji je ubrzo oboren. S njim je nestala i dokumentacija o Veladžiću” - izjavio je za naš list Husein Sabljaković.

Legenda protiv hulja

Istražujući ratni background zasigurno najborbenije brigade Petog korpusa od koje su strahovali kako četnici Prvog i Drugog krajiškog korpusa Vojske RS, tako i elitne jedinice Narodne odbrane Abdićeve AP Zapadna Bosna, bivši Nanićevi najodaniji borci svjedočili su za Slobodnu Bosnu, kako mnoge stvari u Bužimu tokom rata nisu bile dobre. Bužimska brigada je imala preko četiri i po hiljade boraca.

Devedeset i devet posto boraca bili su stanovnici Bužima, uključujući i njihove žene koje su čuvale ukopane položaje. Naime, njihovi muževi su išli isključivo u izviđanje i proboje, koje je predvodio osobno komandant Izet Nanić. Svi vojno sposobni članovi Nanićeve obitelji nosili su pušku. Za samo nekoliko mjeseci, Nanić je izrastao u narodnu legendu. Bivši poručnik JNA bio je isključivo vojnik i nije znao igrati političke igre zbog kojih je, prema mišljenju njegovih preživjelih suboraca, vjerovatno i izgubio glavu.

 
Sarajevske zvijezde potamnjelog sjaja
Utorak, 20 Kolovoz 2019 09:36

 

ZvijezdeSARAJEVO I NJEGOVE ZVIJEZDE: BREGA, ČOLA, DŽINOVIĆ, NELE, ĐURO

Mersiha Drinjaković, Sarajevo

Ako se složimo da su u Sarajevu, ali i u BiH danas neupitne muzičke zvijezde Dino Merlin i Halid Bešlić, svako na svom žanrovskom polju, možda bi dobro bilo analizirati ostatak zvjezdanog establišmenta koji je potekao iz bh. prijestolnice (ali danas ne živi ovdje) i odnos medija prema njima.

Dino i Halid žive u Sarajevu, pa su u medijima stalno ili povremeno, u zavisnosti od toga šta sami žele ponuditi kao informaciju, odnosno, šta konzumenti njihovog sadržaja žele čuti od njih. A šta je sa Goranom Bregovićem, Zdravkom Čolićem, Harisom Džinovićem, Neletom Karajlićem, Brankom Đurićem Đurom…? Odnos prema rodnom gradu (posebno u vremenu opsade) i proteklom ratu uveliko je protekle dvije decenije diktirao medijski odnos prema pobrojanim zvijezdama.

U slučaju Gorana Bregovića u tekstu za Analiziraj.ba pod naslovom  DUGA I USPJEŠNA KARIJERA GORANA BREGOVIĆA: Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo ovim se, dijelom, bavio i kolega Dragan Golubović: „U intervjuima tokom rata, a i poslije, uglavnom bi zauzimao neutralan stav u smislu da to nije njegov rat. ‘Ja sam imao tu komotnu poziciju da mislim sa distance jer sam bio u Parizu; da sam bio u Sarajevu i da su pucali po meni, vjerovatno bih imao neku drugu poziciju’, rekao je Bregović u emisiji Nedjeljom u dva.“

U Bregovićevom intervjuu sarajevskim Danima Senad Pećanin se dotakao i ove činjenice.

DANI: Mogao si napraviti makar jedan javni gest podrške Sarajevu tokom tri i po godine njegove opsade.

BREGOVIĆ: Pa, šta sam ja mogao uraditi?

DANI: Pa, mogao si uraditi, recimo, ono što si uradio za Beograd već drugog dana nakon početka njegovog bombardovanja – napravio si veliki koncert u Solunu.

BREGOVIĆ: (šutnja) Ali, nije to bio koncert za Beograd u Solunu.

DANI: Nego za koga?!

BREGOVIĆ: To je bilo, deklarativno, za sve žrtve rata na Balkanu.

DANI: Pa, što to ne napravi tokom tri i po godine rata u Sarajevu?

BREGOVIĆ: Kakvu sam priliku imao?

DANI: Istu kakvu i svi ostali muzičari. Svi su bosanski muzičari pravili koncerte, nešto govorili, osim tebe.

BREGOVIĆ: To znači da ja u tom trenutku stajem na stranu Alije Izetbegovića, što mi ne pada na pamet.

O ovom Pećaninovom intervjuu, koji je završio na naslovnici tadašnjih Dana s porukom „Nisam htio svirati za Alijino Sarajevo“ pričalo se mjesecima, pa i godinama. Ali je Brega ipak uspio, i uz pomoć medija, približiti se Sarajevu, prije osam godina dobio ličnu kartu s adresom prebivališta, stalno je prisutan ovdje, bilo lično bilo medijski. Danas već priprema novi pohod na rodni grad: spektakl u najavi pod imenom „Tri pisma iz Sarajeva“ za kraj augusta. Mediji mu ovdje izlaze ususret, recimo, Dnevni avaz voli pisati hvalospjeve o njemu – pa to nije propustio ni ovaj put u tekstu Neko sa strane našao bi mu mnogo mana, a ja bezuslovno volim Sarajevo: „Kada se ime Gorana Bregovića (68) nađe u knjizi 101 umjetnik kojeg morate čuti prije nego što umrete autora Ricarda Cavola, rame uz rame s Mozartom, Elvisom Presleyjem, Nirvanom, Frenkom Sinatrom, Beatlesima… pa kad se tome doda da je Brega počasni građanin Buenos Airesa, Atine, Praga, Tirane, pa da je počasni doktor Univerziteta u engleskom Sheffieldu, da su ga francuske vlasti odlikovale Ordenom viteza umjetnosti te da je bio u konkurenciji za nominaciju za prestižnu muzičku nagradu Grammy… samo dušmani mogu odmahivati glavom na notornu istinu – da je Brega jedan jedini muzičar s prostora bivše Jugoslavije koji je ostvario svjetsku karijeru.”

 
Krik Emira Hadžihafizbegovića
Ponedjeljak, 19 Kolovoz 2019 08:35

 

Emir HHBTekst Hadžihafizbegovića o Bošnjacima: Vi, Bošnjačka inteligencijo! Vas pozivam

Emir Hadžihafizbegović

“Bošnjačka ulema bije se za pare, Bošnjački ministri kradu, Bošnjački generali kriminalci u Krajini, Bošnjaci pomeli tri hiljade Srba u Sarajevu, Bošnjačke firme švercerske, Bošnjačka Armija klala po Grabovici, Bošnjaci u federalnom MUP-u nesposobni, djeca iz mješanih brakova nepoželjna u Bošnjačkoj vojsci, Bošnjaci majoriziraju Hrvate u Travniku i u Varešu, Bošnjački primitivizam napunio Skenderiju uživajući uz Jusufa Islama, Bošnjaci dižu ruke za Velibora Ostojića, Bošnjačka žena umotana poput utvare baulja Titovom. E, pa neka vam Bošnjaci, nek’ vam gaze zastavu kad ste ovako nakaradan narod…”

Ne foliramo kad volimo

Eto, tako o tebi pišu “vakumirani” bošnjački insanu. O tebi koji si protjerivan, klan, ponižavan, o tebi koji si na rukama nosio mrtvo dijete i koji si tražio da sa ubicom popiješ kahvu kako bi ga upitao za razloge pucanja u lubanju tvoje ćerke, o tebi kojeg su u Batkovićima razapinjali između dva džipa, o tebi koji si oslobađao Vlašić i bosom nogom Unu gazio, o tebi koji si Pejanovića pazio bolje od rođene matere, o tebi koji voliš ilahiju i kome su silovali majku, o tebi kojem djeda i nenu sahranjuju na groblju za “auslendere” sa pogledom na sidnejsku operu, o tebi koji ibadetiš i Bajrame dočekuješ u Oslu i Stockholmu, o tebi koji ne foliraš kad kažeš da voliš Jovu Divjaka, Dragana Vikića i Nenada Markovića, o tebi koji si se sa svojim dostojanstvom popeo na vrh civilizacijske piramide.

Ti, eto, imaš takve prvake kojih treba da se stidiš. I defetizam je tvoja određujuća kategorija i da se, kojim slučajem nisi odbranio i sačuvao domovinu, nikada nijedna ružna riječ s početka ovog teksta o tebi napisana bila nebi.

E, zato što si takav, Bošnjače, što nije bilo po nečijem, zato što te je tvorac “Islamske deklaracije” poveo u najslavniju epopeju nacionalne samobitnosti, zato što je prekrižio nečiju geopolitičku matricu po kojoj si, Bošnjače, kozmetička greška i strano tijelo, na transferzali Atina-Beč, zato što u svoju malu zemlju dovodiš Pavarottija, Milansku skalu, Kasparova i Bono Voxa i zato što si ustvari jedan dobar narod, a nečiji koncepti ne trpe dobre narode, ne trpe one koji tepsiju krompiruše podijele sa kompletnim haustorom i koji od svoje bijede, negdje na putu Tuzla-Teočak, pristave kahvu i iznesu hurmašice ekipi švedske televizije. Eto zato što si dobar, a ne pogan, zato što se ne uklapaš u nečiju sliku o Islamu i što ne mogu od tebe napraviti novi Alžir, moraš biti kažnjen. Ako ne u ratu, bićeš povaljen u miru.

U tu svrhu uradit će sljedeće:

Pod jedan: Priču o agresiji eufemizirati, odvlačeći je na kolosjek međunacionalnih sukoba.

Pod dva: Četverogodišnje orgijanje barbara po Bošnjačkoj koži amortizirati naručenim tekstovima o Kazanima i Grabovici.

Pod tri: Aktivirati Pejanovića, koji je najzad istjeran iz grma i čija skaradna poruka o tome kako će on lično krvavog vladiku Kačavendu vratiti u Tuzlu, a preko koje su Bošnjaci olahko prešli, samo potvrđuje tezu o srbima po zadatku, itd.

 
Sa naućenjakom Poprdanom
Subota, 17 Kolovoz 2019 17:55

 

Bingo-novaSpecialna teorija relativiteta nirvane akšamluka

Bingo efendija, školani online imam su tri šarene diplome, bogme

Esselamu alejkum draga braćo i sestre,

evo se javljam iz Bosnice naše kaharne đe sam došo kad sva dijaspora dolazi. Kupio sam na ćaršiji Đekinog dresa sa brojem 9 al ga neću ovda nosat već kase povratim u Kengurland.

Sijedijo tako pred akšam tako u Šete u kahfani Višegrad. Otišo tamo na sitni ćevap i taze somune. Sijeo i narućijo kad neko zove: “Mustafaaaa, Mustafaaaa…Mukiiii!” Pogledim malo višlje kad za jednim stolem sijedi nakav ćojk meni nepoznat, debo i podobro glavat, baš cvajglav kako švabe na njemaćkom kažu u Njemaćkoj. Pozentam mrven bolje…aaaa, pa to je moj jaran iz dijetinjstva Hamdica Hađihafizparmakbegović, zvati Poprdan. Išareti mi da dođem za odnjegamu sto. Šta ću podignemse i kod njega za hastal.

-Đes bolan ne bijo Poprdane. Jedva te poznah. Joj jesi debo! Štasto odase uradijo? Eto te širlji neg višlji.

-Ma moj Muki…od sijedanja je to, a i od jazuka. Znaš…ono jazuk na sahanu išta ostavit.

-Pa đe radiš moj si mi Poprdane?

-U kamcelariji sarajevskog muftijstva…kod Enesa.

-Ljevog Ljevaka?

-Ma Enes je ba profesor i pride doktor. Uznapredovo on pravo.

-Koga ba on ko doktor lječi?

-Nejma on pacjenata. On je doktor od nauke.

-Lječi daklem nauku. Od čega je lječi?

-Ma to se kaže tako…titula ba. Muki reis emeritus profesor i doktor od nauka, pa sadašnji reis Huso isto profesor i doktor od nauka, Ljevaka profesor i doktor od nauka, a ima još bukadar profesora i doktora u Islamskoj zajednici našoj, samo Ljevak mršav ko trijeska, a ostali sve debeli. Ako vako nastavimo doktorijate i profesore štamcat jamda ćemo za desetak godina preuzet sve katedre na Univerzitetu.

-Pa šta radiš u Ljevaka?

-Sijedim nako. Ne radim, samo sijedim i nekad kakog muhura udrim i štogoderce podapišem. Imam hejbet cajta pa se i ja poćeo bavit naukom da je i meni doktorijata se dokopat.

-Aaaa! Pa šta to naućno radiš?

-Znaš moj Bingo jako dobro da rakija i islam nemere bit zajedno, al kažu da ima nakav ajet da se rakija more koristit i konzumirat u naućne svrhe. I tako ja u naućne svrhe pravim jednu naućnu teoriju.

-Kaku ba teoriju?

-Specijalnu teoriju relativiteta disproporcije šljive u bokaliću i mezeta na sahanu s posebnim osvrtom na sitnovibracijone nirvane u situvacijama relaksacijonih akšamluka.

- Joooj…stander ba….zamanta mu se u glavuši. Šta to?

-Saću ja tebi obijesnit. Vidiš ovaj tefterćić?

-Vidim.

-Tu pišem statistićke rezulate.

-Šta zatefteruješ?

-Rezultate.

-Ćega ba rezultate?

- Nauke! Evo saću ti natenane obijasnit. Gledaj vako! Narućijo sam dvije dece šljive, one na mehke, već napolice, stoposto Šetovaća, pa za mezeta deset deka ukoso tanko sijećene suđuke, deset deka travnićkog sira, salatu od zrelog paradajiza sa nakriškatim crvenim lukom i zejtinom, posolito totale regulare, ono da pusti dobar saft, i svakako po somuna. Evo gledaj ovdi moje meze i bokalića i štanplića ovog najmanjog. Evo u bokaliću napolica pri dnu, a doćim ostalo više od pola mezeta. Gledaj sad. Saću ja popit jedan štanplić i umoćit ovo mrven somuna što je ostalu u saftu od salate.

 
"Drama" pored bazena
Petak, 16 Kolovoz 2019 18:44

 

Na bazenuŠuti i plivaj!

Efraim Kišon

Moj sin stoji na rubu bazena i plače.

- Amire, hajde uđi u vodu! – zovnem ga.

- Bojim se.

Već punih pola sata pokušavam nagovoriti svog riđokosog potomka da uđe u vodu kako bih ga naučio plivati, ali on se, eto, boji. Od straha plače, zasad doduše još samo potiho, ali zamalo će se derati punim glasom, znam ja njega. Pa ipak mu ne zamjeram. Sjećam se još kako je moj otac mene učio plivati, i kako sam ja isto tako stajao na rubu bazena i bojao se. Bio je prilično grub prema meni.

Odgojne su se metode odonda znatno promijenile, postale su lukavije. Meni, na primjer, ne bi ni na pamet palo da silim svoga sina na nešto za što on nema volje. Odlučni korak mora on sam učiniti, poput mlada orla koji prvi put napušta roditeljsko gnijezdo i vine se u nebesko prostranstvo. Treba ga samo blago gurnuti - sve ostalo je stvar prirode. Od svega je najvažnije imati strpljenja, razumijevanja i ljubavi - ponajviše ljubavi.

- Gledaj - govorim ja svom ptiću - uvjeri se sam. Voda ti je tek do pupka a tata će te držati. Ništa ti se ne može dogoditi.

- Ali ja se bojim.

- Vidiš, sva su djeca u vodi, igraju se, plivaju, smiju se. Samo ti stojiš tu vani i plačeš. Zašto plačeš?

- Zato što se bojim.

- Zar si ti slabiji i gluplji od druge djece?

- Jesam.

Rekao je to s dubokim uvjerenjem. Kao zaključak. Osvrnuo sam se oko sebe: drugi roditelji su se smijuljili, a čuvar bazena promatrao me ispod slamnata šešira. Zamislio sam brod koji tone. Svi putnici okupili su se na palubi i disciplinirano, mirno, čekaju kapetanove upute. Samo se mali, zdepasti crvenokosi čovjek gura među žene i djecu kako bi se među prvima dočepao čamca za spašavanje. Taj čovjek je moj sin koga nisam naučio plivati...

- Reci mi čega se bojiš?

- Da se ne utopim.

 
Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Četvrtak, 15 Kolovoz 2019 09:15

 

Beovoz grafit“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (16)

Nadan Filipović

(Na slici: grafit na takozvanom Beovozu snimljen na beogradskoj željezničkoj stanici)

Treba se međutim znati da i pored 11. februara 1993. godine usvojene rezolucije Evropskog parlamenta o evropskoj i međunarodnoj zaštiti koncentracijskih logora kao historijskih spomenika u Srbiji ni dan danas nema niti jedne oznake koja bi pokazivala gdje su se nalazili srpski logori smrti “Sajmište” i “Banjica”. Vjerovatno se spomenuta Evropska rezolucija ne odnosi na logore smrti u kojima su pobiljeni skoro svi srpski Jevreji. Nekako proizilazi kao da tih logora u Srbiji nije ni bilo. Interesantno je da ni u Memorijalnom centru “Jad Vashem” u Dvorani sjećanja među 22 najveća koncentraciona logora u kojim su uništavani Jevreji nema Sajmišta, največeg jevrejskog gubilišta u marionetskoj Srbiji. Od svih logora smrti na prostoru bivše Jugoslavije ispisano je samo ime “Jasenovac”. U jevrejskom sjećanju na Holokaust ostaje neistinita činjenica ili utisak da su svi Jevreji sa područja bivše Jugoslavije pobijeni u Jasenovcu, odnosno u tadašnjoj NDH, a upravo oni ne bi trebali “zaboravljati” logore smrti “Sajmište” i “Banjicu” u kojim je ubijeno preko 11.000 njihovih sunarodnjaka.

Možda bi Jevreji trebali izvršiti dodatne napore i u današnjem svjetlu trajnog njegovanja uspomena na Holokaust svakako obnoviti sjećanja barem na logor smrti “Sajmište”, jer bi tako dali najbolji prilog svestranom prikazivanju dešavanja tokom tadašnjeg istrebljenja Jevreja, ali i borbi protiv antisemitizma koji je u današnoj “demokratskoj” Srbiji ponovo digao glavu, a na tu mračnu i prijeteću pojavu ama baš niko ne reagira.

Donosimo uvod u pismo koje je Philip J. Cohen, američki publicist jevrejskih korijena i bivši savjetnik UN-a u BiH, uputio rabinu Abrahamu Cooperu iz centra Simon Wiesnthal. U pismu Cohen uspješno raskrinkava velikosrpsku propagandu koja je početkom devedesetih Hrvatsku optuživala za fašizam i antisemitizam. Cohen ističe da je antisemitizam duboko ukorijenjen u povijest Srbije.

Poštovani rabine Cooper,

U toku je kampanja kojoj se želi američku jevrejsku zajednicu uvjeriti da Srbi vole Jevreje. Svrha ovoga pisma jest sagledati tu propagandnu kampanju.

Ovdje donosim dokaze:

1. Da Srbija ima povijest duboko ukorijenjenog antisemitizma, koji nesmanjen djeluje i danas.

2. Srpska „ljubav“ prema Jevrejima politički je motivirana – žele pridobiti simpatije i potporu Jevreja za srpske terorističke ambicije.

3. Srbi zloupotrebljavaju žrtve Holokausta u susjednoj Hrvatskoj i Bosni u propagandne svrhe, ali ne daju pošten prikaz Holokausta koji se dogodio u Srbiji.

Mnogi bi mogli pomisliti da bi međunarodno demokratsko javno mijenje trebalo biti mnogo određenije, odnono kritičnije prema određenim pripadnicima srpskog historiografskog milieua, ustvari pripadnicima radikalnog i ekskluzivnog srpskog nacionalizma, koji i danas žele kozmetički dotjerivati, odnosno prepravljati i falsifikovati istinu i revidirati historiju na takav način da jedino može služiti srpskoj nacionalnoj ideologiji, te srpskom dnevnom politikantstvu. Smatram da je u Srbiji i među Srbima potpuno izgubljen pijetet prema žrtvama Holokausta pobijenim u Srbiji. Na kraju da kažem da me najblaže rečeno čudi nereagiranje svejevrejskog javnog mijenja i njihovih organizacija za zaštitu uspomena i istina o Holokaustu na sva srpska podmetanja i njihove pragmatične transformacije u samoproglašene novokomponovane evropske Jevreje, navodene žrtve stalnih zavera Vatikana, Berlina, Rima, Beča, Zagreba, Sarajeva, Muslimana, Hrvata, Albanaca i ostalih mnogobrojnih srboždera.

Kako Jevreji mogu dopustiti ovakve laži i ovakve historijske falsifikate?

 
O akšamlijama i poguzijama
Srijeda, 14 Kolovoz 2019 08:44

 

AksamlukAkšamlije i poguzije

Hasan Fazlić, Sarajevo

Sjedeći “ala turko” na sećiji, uz omiljenu ćasu graha sa suhim mesom i bokalićem pića koje od milja zove, tepa mu, “kakara”, Alijaga iz Pasije mahale, gore na Kartalu, decidan je i jasan. Na osnovu ličnog iskustva, ali i stručnog ispitivanja pa i istraživanja, nepobitno je utvrdio da se autohtone Sarajlije dijele na akšamlije i poguzije. Na prvi pogled reklo bi se da između njih nema razlike, ali su one, po Alijagi, drastične. Akšamlije meze, dok poguzije jedu mezu. Tako je to gore na Vratniku, Kartalu i Bistriku, pa i čitavom Šeheru.

Vrijeme je da se krene, a Vratničani i Bistričani hodaju polahko, hite polahko, rade ako im se radi – polahko, misle polahko, eglen vode polahko, ustaju polahko, polahko jedu i piju, polahko liježu na mehke dušeke, i sve tako do akšamluka. Važno je da je insan zdrav i da se još koji puta proakšamluči. S akšamlukom se počinje nježno, kao sa ženom, jer je to događaj koji se cijeli dan s nestrpljenjem iščekuje. Kod memli Bistričana situacija je nešto kompliciranija. Bez sunčanog orijentira, oni napetih ušiju osluškuju kada će s vratničke strane da se začuje zveket sahana, demirli tepsija i bokalića. Kada je sve potamam, kreće se s akšamlučkom himnom: Ah, meraka u večeri rane. To je trenutak kada domaćice polažu ispit znanja i zvanja.

Akšamlije najviše vole jemeke koji se ne žvaču,već lete sami niz grlo. Pritisneš jezikom i ode. Ponekad se na meniju nađe i pita furdenjača, koju majstorski umije napraviti buregdžija s Bjelava. Za akšamluk‑sofrom sjedi probrano i provjereno društvo. Nema tu mjesta za one što, ne daj Bože, jedu mezu, trune, plaho vaze, ne umiju da se smiju, neće da tiho, pa makar kako znaju i umiju, puste glas i zapjevaju. Sve u svemu, u društvu akšamlija nema mjesta za one što trune u mezu. Kada prvi akšamlija ustane da protegne noge, znak je za kahvu sikterušu. Kod kuća će ih, po običaju, dočekati njima znana tugovanka: “Teško meni u Saraj’vu samoj, sama legnem i sama ustanem…”. Sutradan će se kod aščije Hadžibajrića na čorbu, pače od glavuše, tripice, onda opet do nove nafake, valja nešto i da se radi zbog akšamluka.

 
Akija Nametak o arapskim bedelima u Bosni
Utorak, 13 Kolovoz 2019 09:38

 

Nametak AlijaPriča o arapskim bedelima u Bosni

Alija Nametak

Sejjid Emin Akkad je dolazio na godine u naš šeher, gdje je tražio da bude bedel za kakva umrlog bogataša, pa, iako nije nikad bio sâm, ako je bilo i drugih Arapa koji su tim poslom dolazili u Bosnu, on nije nikad ostao da ne bi našao bedeluk. On je bio neka vrsta mekanskog plemića, starenika, pa su ga i drugi Arapi koji bi se zatekli pred ramazan ili uz ramazan u našem gradu priznavali kao nekog starješinu, a on je imao i nekakvo gospodsko držanje. Bio je visok i vitak, lijepo se nosio, a gotovo trideset godina je redovno dolazio, osim za prvog svjetskog rata, a da se nije moglo na njemu opaziti da stári. Znao je lijepo turski govoriti, a dolazeći redovito desecima godina u našu zemlju i čineći usluge našim hadžijama koji su išli posjećivati sveta mjesta, a po pravilu nisu znali nikakva jezika osim onoga koji su usisali s majčinim mlijekom i koji su nazivali bosanskim, on je govorio i bosanski toliko da se moglo razumjeti šta hoće da kaže, a i on bi dobrim dijelom razumio šta naši ljudi govore. Odsjeo bi u Morića hanu, a prizivali su ga na iftare i sijela političari, hodže i trgovci, plemići i skorojevići.

Bilo je dana da je bio pozvan i na dva i tri iftara. Bio je umjeren u jelu i nikad se nije mogao priviknuti na ono obilje od desetak ili petnaest raznih jela uz iftar. Bio je odani sultanov podanik i nije volio Hašimije, koji su se odmetnuli od turskog sultana, kao ni kasnije Suudije. Čini se da su Turci zlatom kupovali naklonost arapskih šejhova, srebrom sitne građane, a bakrom mekansku i medinsku fukaru, samo da bi se mogli smatrati vladarima svetih mjesta. On je valjda dobivao čorbu od 36 srebra s udrobljenim rijetkim dukatićem, ali je vazda s oduševljenjem govorio o sultanu koji je bio i halifa.

Svaku večer uz ramazan sijelilo se u velikoj kahvi u Morića hanu na katu, iza teravije. Nekad bi se, kad je ramazan padao u zimsko doba, i starijim ljudima i Arapima bilo studeno da klanjaju u čaršijskim džamijama, ova kahva pretvorila u džamiju. Svakako u njoj nije bilo stolova ni stolica, sjedilo se po sećijama i prostrtom podu, pa bi se, kad bi nastupio vakat od teravije, začas potrnule cigarete i sklonili findžani i ibrici, a po podu se razastrle ovčije kožice ili serdžade. I imam bi se našao za cio ramazan, pa bi mu se uoči bajrama skupila lijepa svota novca. Tražilo se samo da brzo klanja, stenografijom, da bi teravija bila čas prije gotova, da bi džematlije mogle što više sjediti i pričati i da ne izdangube u pušenju duhana. Nekad je duhanski dim bio toliko gust, da bi ponetko zatražio od kahvedžije Hasage Dedića da otvori čekmu na prozoru, a on bi se, ters kakav je bio, samo obrecnuo: – Kome udi dim, nek se slegne. Pri tlima nejma dima. Kad bi netko otvorio vrata, povirio da vidi ima li u društvu onoga koga on traži, pa nahrupila iz hodnika svježjija hava, povikali bi odmah neki: “Zatvori vrata, uteče mačka!”

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search