LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Tonijev epitaf drugu Mimi
Petak, 24 Siječanj 2020 16:53

 

SamoubojstvoZašto??

Toni Skrbinac, raja s Bistrika ( sa Memli strane), trenutačno privremeno u Mariboru, u Deželi, ali ne može bez Sarajeva

Otkako sam čuo za tragičnu vijest, a ima od toga pet - šest godina, sve se nakanjujem da napišem ovu priču. Umjesto nekrologa i epitafa Mimi, svom drugu iz djtinjstva.

Od činjenica kojim raspolaže moje sjećanje, sa tačnošću na koju bih smio zakleti da, navodim: moj generacijski drug, nadimak mu je Mimo, potiče iz jedne uređene, ni bogate, ni siromašne, dakle, prosječne porodice koja se početkom šezdesetih doselila u našu mahalu. Otac ćutljiv i vrijedan, majka blaga i mudra, porodični gen izuzetno kvalitetan, jer će svako od četvoro djece završiti fakultete.

Svakako toj logičnoj pretpostavci o genetice treba dodati jako strog autoritarni režim u kući našeg junaka.

Ne mogu sjetiti niti jedne noći u kojoj je mahala spavala ili polazila na počinak, a da se Mimo našao među nama. Smrkavanje, spuštanje mraka ličilo je za njega na akšamsko alarmno zvono i ma kakvu igru da smo u tim momentima igrali ili zbog bilo kakvog razloga ostajali napolju ostajali, a Mimo bi smjerno znao promrsiti: “Moram kući...”, a onda je i nekako, pokunjen tiho i diskretno odlazio.

I nikada se nije dogodilo da njegovi, majka ili otac dođu mđu nas dječake (djevojčice su, nažalost, obično već sve bile otišle jer: “Brzo u kuću, šta curice ima da rade uvečer na ulici?!”) i da koje od njihove zaigrane djece opomenu: “Vidiš li koje je doba?! M'rš u kuću !” Ne! Mimo i njegove sestre i brat potpadali su podstrogi i neusmiljeni režim babinog autoritarnog kućnog odgoja. I mada su Mimi nedostajali ti nočni “časovi” ulice I večernja druženja s rajom, vladao je i ovladao takoreći svim igrama koje smo kao djeca prakticirali. I bio, ako ne najbolji i najspretniji, onda sigurno među dvojicom, trojicom najboljih između nas. Nije nam se nikada pridružio u našim “pljačkaškim” pohodima na kojima smo kao “Huni i Avari” slistilionih nekoliko voćki koje su se mogle na prste izbrojati: Mihajlova kruška i trešnja, Fehimova dunja i kruška, Rifataginicino groždđe...jedino je šljiva bilo posvuda, posebno u Ahminoj bašči pa nam stoga valjda i nisu bile nešto zanimljive. Rekoh, dakle, Mimo nije išao u te, kako smo ih zvali, “pljačke”.

Rano djetinjstvo, kratka epizoda kratkog dokumentarnog filma sa opštim nazivom “ljudski život”. Evo nas, potom, na jednoj od najljepših i najvažnijih životnih etapa- u pubertetu. Hele, Mimo je izrastao u zdravog, jakog i zaista lijepog momčića. Probudila se muškost u našim tijelima pa smo krenuli u potragu za, kako imamo običaj reći, prvim ljubavima. I evo prvih sastanaka, nemuštih riječi neugasive požude, uzdisaja, evo strasti i zanosa, evo žene kao slatkog izazova i izvora nemira i bolova.

Mimina ljubavna veza bila je ogrnuta neprozirnim plaštom nahstrožije diskrecije. Nije se, kao mi ostali, nikada hvalio, niti bilo šta pričao o svojoj izabranici. Rijetko su ih rijetki viđali zajedno, ali znalo se da je buknula ljubav između Nje , nama nepoznate zagonetke i Mime. A baš su bili par. Tek sada to neki spominju.

Kako spomenuh, čini mi se sada da je nekako previše diskrecije bilo u njihovom zabavljanju. Da se, naprimjer, bar drže za ruke kad idu ulicom ili ih vidiš zajedno u kafani, jok! Izmicali su se na samo njima znana skrivena mjesta i uporno tajili svoju ljubav.

Ode Mimo uskoro u vojsku, a ostdosmo smo svi šokirani smo bili mi kad se proču, k'o da je bomba eksplodirala, da se Mimina ljubav udala za drugog.

Vratio se Mimo kafani i društvu, ali nikada o njoj ni riječ da kaže. I drži se junački, možda se malo manje smije...a čaše i flaše se prihvatio i eto alkohola kao svakodnevnog druga u životu našeg junaka. Mimo se propio. Onako zdravom i jakom, alkohol mu u početku nije nešto naudio u smislu promjena u licu i stasu. Mlad i lijep i dalje Mimo pije li pije. Samo je u rijetkim trenucima sevdaha znao svojim dubokim sedefli-glasom zapjeva staru sevdalinku: “Malenim sokakom ne prolazim više”. Tako je lijepo i zanosno pjevao, onako baš iz duše i ranjenog srca, da su nam se svima koji smo znali za njegovu “ranu neprbolnu” znale ovlažiti oči.

Vrijeme je išaretilo da je Mimo prebolio svoju prvu ljubav, ali se alkhola se nije okanio. Uskoro se oženio, te malo - po malo i djecu dobio.

Što se pak tiče posla i karijere, nisam siguran da je bio zadovoljan. Malo je odužio studiranje, ali je ipak završio fakultet, no nije nikada radio u svom fahu. Znanje stečeno na fakultetu političkih nauka dalo mu je solidne temelje za razumijevanje društvenih procesa, međunarodnih odnosa, a svoje neosporno široko znanje i poznavanje prilika zorno i ubjedljivo je pokazivao u kafanskim diskusijama. Te, kako ih pretenciozno nazvah “diskusije” nastajale su na temama, aferama i političkim procesima oko kojih se kafanski stolovi znaju i ujediniti i oštro podijeliti. Ali, površnim analizama začinjenim psovkama Mimo je redovno davao nekakav akademski pečat unoseći u svoje analize zavidnu intelektualnu zrelost i koliko god ga kafana ponekad nije razumjela, strpljivo ga je slušala. Neki su ga kasnije čak i citirali:”K'o što je onda rek'o Mimo...”

Za razliku od drugih pijanica, koje je alkohol baš srozao pa su neki sebi čak dozvoljavali i valjanje u blatu, Mimo je uvijek i svugdje zadržao svoje gospodski držanje. Da Mimo zatraži da ga neko časti pićem ili da mu posudi kakav dinar!? Bože sačuvaj! Nikada!

Dal', dal' nesreća , ali Mimo je, valjda izgubivši nadu da će naći posao i radno mjesto koje ide uz njegovu diplomu, uspio da se zaposli u jednoj umjetničkoj kući. Radio je poslove za koje je potrebna osnovna škola, ali našao se u društvu razbarušenih umjetnika među kojima mnogima čašica nije bila strana i eto Mime i njegovih novih drugova svako malo u dvije kafane u blizini njegove umjetničke kuće.

Kad god bi me put nanio pored tih kafana, a kad sam imao slobodnog vremena, zavirio bih u te male, neuredne prostore sa šankom i par stolova i uglavnom bi našao svoga Mimu. Radoznalost smo obično iscrpljivali nad aktuelnim događajima, kako opštim, tako i onim što su obilježili naše živote. O prošlosti, čini mi se, nikada nismo pričali, a i porodični život mog druga Mime ostao je u nekakvoj tabu zoni.

Zaista ne znam kako je Mimo pregurao rat bez alkohola , ali čim je sve prošlo, odnosno kad je “prestalo da puca”on se opet redovno i svakodnevno opijao. Alkohol je polako počeo da utiskuje svoje neizbrisive pečate u Mimino lice. Najprije je i brzo osijedio, što i ne mora biti uzrokovano maliganima, ali lice...e, tu su se već pojavile one čudne boje, tamno modrikasta, te i ljubičasti veliki otromboljeni podočnjaci.

Naš zajednički drugar Memso kasnije mi je pričao: “ Znaš da je Mimo volio navratiti kod mene. I kad je zadnji put bio zvao me da odemo na piće, a ja nisam mogao, i rekoh mu, “Mimo, jarane, zaista nemam vremena...a, u tom momentu on mi se učinio nekako mračan i zabrinut, a ne znam kad sam ga takvog vidio...baš mi je bio k'o nekako zijanjen ...”

I evo završnog čina. Jednog kasnog nedjeljnog popodneva kad je grad tonuo u zimsko sivilo Mimo se objesio u svom stanu. Da li je prije toga popio? Ne zna se! Zašto mu se učinilo da njegov život više nema smisla? Zašto li mu nisu za život dovoljni razlozi bila njegova djeca?

Koliko samo tih i povučen čovjek može izgledati golemi hodajući upitnik.

Odgovori na mnoga kasnije postavljena pitanja pokopani su sa mojim drugom Mimom.

 
Mešina sjetna priča
Petak, 24 Siječanj 2020 09:36

 

ZApustena kucaOmer i njegov unuk

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Omer ima sina, snahu i unuka koji žive u Njemačkoj, a koji zbog radnih i kojekakvih drugih obaveza ne dolaze često u zavičaj.  Ovog ljeta su se odlučili da im sin Muhamed školski raspust provede na selu kod dede Omera.  

Poraniše  i krenuše put Bosne. Vođeni navigatorom koji se udomaćio u svakom autu postajući više od sprave... pa ga neki nazvali „hanumom“ koja sve jezike zna i stalno govori i vodi vas po putu.

Umorni i iscrpljeni od napornog putovanja i dugih čekanja na graničnim prelazima kojih je sada mnogo više nego za vrijeme bivše Juge, konačno, evo ih pred Omerovom avlijom. Omerov sin se začudi jer je avlija  bila prazna. Bilo je prevruće da bi se moglo biti vani. On zaustavi auto ispred kapije i krenu da otvari kapiju i uvoze auto, pa poče traži kakvo pogodno mjesto u hladovini da parkira. Otvario je vrata automobila, da ga malo provjetri, a sve šarajući pogledom po avliji i verandi, ne bi li ugledao mjku ili babu. Dok je čekao supruga otvara zadnja vrata da Muhamed izađe, a ta su zadnja vrata posebno osigurana da ih dijete ne bi moglo  iznutra otvoriti.

Na verandi se odjednom pojaviše otac i majka, oni im nazvaju selam:

-As-Salaam-Alaikum!

-Aleikum – selam!

-Merhraba draga djeco!

-Bujrum hajd' ulazite, kako ste putovali?

Na verandi poče grljenje i ljubljenje. Muhamedu očigledno nije prijalo to cmokanje po obrazima. Sutradan Omer porani i  sa unukom polahko krenuo prema obližnjem brežuljku. Kada su se popeli na vrh mogli su vidjeti okolo poslagane brežuljke, baš kao hrumašice u tepsiji. Na tim brežuljcima je bilo manjih i većih kuća, a među njima u udolicam i dvije džamije što su dominirale okolinom svojim snježno bijelim vitim munarema. Ta, kao rukom naivnog slikar oslikana pitoma panorama odisala je mirom, blagošću i primamljivom dobročudnošću koji su plijenili oči.

Omer je imao sijede brkove koji nisu ni malo činili oštrim ili strogim njegovo blago dječije, često nasmijano lice. To se aščarile dopalo i njegovom unuku koji se u hodu stalno okretao da vidi da li njegov dedo može hoda ti brzo k'o on brzo.

Omer se jako obveselio sinu i snahi , a posebno unuku. Pravo mu je leglo što je njegov Muhamed s njim bez kolebanja kren'o u obilazak vrta i voćnjaka. U toj laganoj šetnji zaustavljali su se pored svakog stabla, pomilovali bi mu koru i onda bi dedo radoznalo ispitivao unuka, baš k'o što učitelj ispituje učenika.

-A znaš li sine koja je ovo voćka?

A Muhamed poče pogađati:

-Jabukali je, kruška li je...možda je šljiva, iči trešnja...

Mali Muhamed ništa nije pogodio, a Omer sebi u bradu ljutkasto prozgovori:

-O dijete moje drago, kako bi onda znao šta je oskoruša, mušmula, dud ili karamut?

Nakon „upoznavanja“ s stablima voćki Omer odvede unuka u vrt, a tamo mu je unuk bio još veći „duduk“ iz primjenjenog poznavanja vrtne flore.

Osim paradajza ništa nije prepoznao. A sve je tu u tom vrtu bilo, nešto je nicalo, bilo je tu budućeg graha, mrkve, paprika, krompira, luka...

To Omera malo naljuti, pa upita unuka:

-Baš te babo ništa nije naučio, a ovdje je odrast'o i iz ovog vrta se hranio i ishranio?

-Ah, dragi moj dedo, mi tamo u Njemačkoj nemamo svako svoju bašću, voćnjak i vrt, k'o vi ovd'e. Mi u Njemačko bo'me sve to kupujemo u super - marketima.

Omer je onda pokušavao unuku objasniti kako vrtu zahtijeva puno svakodnevnog rada da bi bio uredan i lijep.

- Evo, vidi sunce moje drago, kakva je razlika između uređenih i ne uređenih vrtova. Vidi, pogledaj samo kako je lijep ovaj vrt s pažljivo uređenim lejama, a vidi kako je ružen onaj drugi. A jedan do drugog su, samo ih taraba dijeli. Vidi kako je onaj tamo potpuno zapušten, vas zarast'o u ostruge i šiblje, ba podivlj'o.

-A zašto je to tako djede? Što nije i ovaj ružni vrt lijep k'o ovaj tvoj?

-Ah... dijete drago, otišli ljudi iz sela i iz Bosne, otišli da novac zarade, a ovdje im vrtovi i bašće prepušteni same sebi. Sela su opustjela. Nekada je ovdje u našem selu svaki vrt bilo sve jednom šarom bogat k'o ćilim, a sada o njima nema ko da brine, otišli bo'me ljudi vani u potragu za boljim i ugodnijim životom. Vrtovi, bašće, pa i kuće i štale opustjeli i propadaju.

U međi pored zapuštenog blistaju žbunovi procvjetale zove i bagremi što svojim miomirise mame pčele, a to se najviše dopalo unuku koji je uživao u prirodi, o kojoj nije pojma imao.

-Djede, lijepo je ovdje kod tebe u selu, jedan vrt 'vako, a drugi 'nako.

-Baš tako sinko, vrtovi su ogledalo ljudi, neki su uređeni, a druge zapušteni, ali ipak k'o da se druže, jedna na drugu se naslanjaju.

Ovaj mu izlet sa unukom otškrinu seharu razmišljanja, kako pustoš može nekada zavladati kao gusta paučina ispod koje visi čamotinja sa iskrivljenih taraba i zapuštenih memli-zidova na kojim samuje zmijoliki bršljan koji ih grli.

A ljudi?  K'o 'tice. Ljudi su se raselili, neki u gradove, drugi u daleke države, iz kojih ponekad neki urijetko i na kratko dođu kao na izlet da formalno obiđu babovine ili djedovine, a svakako treba spomenuti i one koji su silom prirodne izvjesnosti preselili na Ahiret te nemaju šanse da makar i na sahat obiđu svoje starine.

A kada se ti ljudi sretnu svaki na svom onda često kada muhabete i jedni se drugima žale da im se skoro svima čini da su prije vremena ostarili i da su ostali samo sjene onih nekadašnjih vrijednih ljudi željnih radosti stvaranja. Za mnoge je današnji život jedna prazna pustopoljina, okrunjena trnjinama, šikarom i zarasle korovom, život baš k'o zapušten vrt.

 
Davni kritički osvrt Osmana Nuri Hadžića
Četvrtak, 23 Siječanj 2020 09:45

 

iOsman NuriadzicO ulemi drugog ranga, dekadenci i satanizaciji islamske misli

Osman Nuri Hadžić

“Pred konac I. vijeka po hidžretu, pojavile su se u islamskom duhovnom svijetu dvije jake naučne struje koje su se oštro sukobile: teološko-konzervativna i filozofsko-slobodoumna. Poslije dugih i mučnih peripetija i borbi koje su trajale nekoliko vijekova, konačno je, početkom XIII. stoljeća hrišćanske ere, pobijedio konzervativni pravac: čista i vedra naučna misao iščezla je u gustoj i zagušljivoj magli suhoparnog dogmatizma.

Teolozi-dogmatici svojom kazuistikom, metafizičkim cjepidlačenjem i do savršenosti utančanom dijalektikom ugušili su malo po malo i zadnji dah slobodne naučne misli. Duhovna despotija posljednjih abasitskih halifa i osmanskih sultana, njihova dvorska i haremska raskalašenost, vjerska isključivost i crna reakcija službenog klera, zatrovaše i uljeniše daroviti arapski narod, koji u svojim širokim masama ne bjaše još ni osjetio onaj veliki i jaki zamah duhovne i socijalne revolucije, što su je svojom pojavom izazvali Muhammed a.s. i Kur’an.

I sami neki Muhamedovi a.s. biografi i komentatori Kur’ana a nadasve sabirači apokrifskih Hadisa mnogo su doprinijeli opštoj stagnaciji islamskih naroda.

Zna se tačno kada se i gdje se Muhamed a.s. rodio, kako je živio, radio i preminuo, a uspjeh i posljedice njegova rada najbolja su njegova biografija i najvjernije ogledalo njegove duše i karaktera.

“Knjiga je ovo (Kur’an) sveta koju su tebi (Muhamede) poslali da njome izvedeš čovječanstvo iz tame na svjetlost.” To je bio njegov jedini i pravi zadatak, on je tome cilju posvetio i žrtvovao sav svoj život i dvadesetogodišnji naučni i naporni rad. U tome njegovom radu nema ničeg maglovitog i tajanstvenog; sva njegova snaga i moć leži u njegovoj pojavi i njegovoj otvorenoj i iskrenoj riječi. Nije bolesne ozdravljao, niti mrtve oživljavao, nije nikad ništa u magle govorio; sve što je govorio i radio, bilo je jednostavno i prirodno, jer je i on bio samo čovjek kako sam Kur’an za njega veli (XLI :6, XVIII :111).

 
Sjećanje na velikog čovjeke golemog srca koje je bilo otvoreno za sve male ljude
Nedjelja, 19 Siječanj 2020 18:36

 

 

Razija i Dzemal - 2In memoriam  -  našem nikad zaboravljenom  druga Džemi i njegovoj supruzi Raziji (Razi) Bijedić - Ferhatbegović

Nadan Filipović

Dana 18. januara 1977. godine bio sam na poslovnom putu u Beogradu. Trebao sam se 19. januara, dakle, sutradan, sastati sa starijim kolegom, tada potpukovnikom profesorom na VMA, doktorom Bogdanom Bocom Boškovićem, s  jako dragim kolegom sa Medicinskog fakulteta u Sarajevugdje sam jedno vrijeme radio.  Naime, doktor Bogdan Bošković, poznati toksikolog je pored svoje pozicije na VMA bio stalni saradnik u Institutu za farmakologiju i toksikologiju na čijem je tada na čelu bio farmakolog i toksikolog svjetskog ugleda akademik profesor doktor Pavao Stern, po kojem se taj institute i danas zove, ako u međuvremenu nije i njegovo ime ukinuto. Doktor Bogdan Bošković je doktorirao u Sarajevu na Medicinskom fakultetu, a u Institutu za farmakologiju i toksikologiju je radio od 1956. godine do 1964. godine i kasnije, kao honorarni gostujući saradnik .

Helem, da ne duljim, odmah po dolasku sam obavio sve potrebne konsultacije i dobio određene instrukcije u vezi sa naučno-istraživačkim projektom koji je uporavo bio u toku. Kanio sam se što hitnije vratiti u Sarajevu, jer je moja supruga 14. januara rodila kćerkicu, te sam “bukirao “ avionsku kartu za 20.januar, s nadom da u Sarajevu neće biti velike magle pri slijetnju.

 
Liječenje anemije u stilu -Ko će drugi, ti češ prvi da popiješ turske krvi?
Nedjelja, 19 Siječanj 2020 12:41

 

GuberLjekovita voda sa Gubera poboljšava krvnu sliku

Nadan Filipović

Srebreničke ljekovite vode

(na slici: izvor Guber)

Postanak mineralnih izvora kod Srebrenice visokog kvaliteta, vezano je za različitu geološku građu i bogatsvo rudnih žica obojenih metala: srebra, olova cinka i gvoždja. Nastaju tako što padavinska voda ponire kroz brojne pukotine  i rudarske šupljine u kojima skuplja i rastvara različite minerale, koji joj daju jedinstven kvalitet i značaj, čija ljekovita svojstva prevazilaze najpoznatije mineralne banje Evrope. (Ovi podaci su citirani sa portala Strebrenica.b, čiji uređivač piše da je Srebrnica.ba jedan je od najčitanijih news portala u regiji istočne BiH i pokriva vijesti iz opštine Srebrenica iz domena kulture, sporta, turizma, ekonomije, mladih i zabave.)

U svezi a ovim šturim i očevidno neznalačkim opisom nastajanja mineralnih izvora ljekovitih voda oko Srebrenice, mislim da je autor ovog opisa zaboravio navesti da je željezo ključni mineralni sastojak okolosrebreničkih mineralnih voda koje su prema navodim autora ili više autora jedinstvene po kvalitetu i značaja, a čija ljekovita svojstva prevazilaze najpoznatije mineralne banje Evrope, dakle mineralne vode najpoznatijih banjskih lječilišta Evrope. (Primjedba urednika “Bošnjačkog oka”) . (Izvor: eSrebrenica, 17. Juni, 2026)

Mali Guber

Ovaj izvor sadrži dva puta više željeza od Crnog gubera, te veće količine kalcijuma i magnezijuma. Njegova koncentracija željeza približna je  koncentraciji mineralnog izvora u banji Levico u Italiji.

Odlikuje se konstantnom temperaturom 12,4 C. bistra je, bez boje, kiselkastog ukusa.  U sebi sadrži najviše gvožđa određenu dozu arsena i drugih rijetkih metala.

Očna voda

 Ovaj izvor je male izdašnosti ali najveće mineralizacije, najveće od svih srebreničkih ljekovitih izvora.Visoka koncentracija željeza u  “Očnoj vodi” kao i drugih elemenata svrstava ovaj ljekoviti izvor po količini željeza na treće mjesto evropskih mineralnih izvora.  Očna voda  pomaže i djeluje kod raznih oboljenja sluzokože očiju, prije svih kod konjuktivitisa, a oni koji su je koristili tvrde da značajno poboljšava vid. (Ovi podaci su citirani sa portala Strebrenica .ba , čiji uređivač piše da je Srebrnica.ba jedan je od najčitanijih news portala u regiji istočne BiH i pokriva vijesti iz opštine Srebrenica iz domena kulture, sporta, turizma, ekonomije, mladih i zabave.)

Banjsko-zdravstveni turizam u Srebrenici ima dugu tradiciju koja je nastala prije svega valorizacijom ljekovitih mineralnih izvora Gubera. Zahvaljujući jedinstvenim i veoma izdašnim prirodnim bogatstvima, u Srebrenici se od najstarijih vremena mineralna voda Gubera koristila kao lijek.

Pretpostavlja se da su srebreničke mineralne izvore koristili Iliri za liječenje kožnih oboljenja još prije dolaska Rimljana na ove prostore. Prve pisane tragove o mineralnim izvorima kod Srebrenice napravio je turski putopisac Evlija Čelebija u 17. vijeku, putujući kroz BiH.

Godine 1886. izvršena su prva naučna istraživanja mineralnih izvora na području opštine Srebrenica, kada su bečki istraživači zabilježili postojanje 48 mineralnih izvora. Posebnu pažnju austrougarskog istraživača prof. dr Ernesa Ludviga privukla je voda sa izvora Velikog ili Crnog Gubera, čija je analiza predstavljala odličan spoj minerala za liječenje anemije.

Autori ovog “opisa” su potpuno izgubili iz vida ili su jednostavo iz neznanja, zanemarili činjenicu da je veliki dio dvovalentnog željeza u mineralnim vodama oko Srebrenice organskog porijekla. Velike količine dvovlentnog željeza u ljkovitim vodama sa izvora oko Srebrenice potiče iz željaza tijela Bošnjaka pobijenih prilikom probijanja onih očajnika koje Mladićevi četnici nisu stigli pohvatati na licu mjesta u Srebrenici “oslobođenoj od Turaka i kasnije postrijeljati. Koliko je Bošnjaka pobijeno prilikom očajničkog proboja prema Tuzli još se ne zna pouzdano, a prem srpskim podacima taj j broj 2.00 do čak 3.00 ljudi. Naime, prema podacim koje je na suđenu Ratku Mladiću na sudu u Den Haag-u prezntirao Dušan Pavlović, vještak u timu odbrane Ratka Mladića samo 12. jula 1995, na nekoliko lokacija u proboju je poginulo (prevedi s Dušanovog vjštačkog jezik u “pobijeno”) od 2.000 do 3.000 muškaraca iz kolone.

(Izvor: Vještak odbrane Dušan Pavlović: Muslimani iz Srebrenice nisu bili žrtve strijeljanja, ginuli su prilikom proboja obruča, Nezavisne novine, Banja Luka, 16.12.2015.)

Ovo je monstruozna konstrukcija “vještaka “ Dušana Pavlovića, no hajde daje pokušamo prevesti u “geološku stvarnost”.

Naučno je dokazano da tijelo odraslog muškarca sadrži do 4 grama željeza sadržanog u hemoglobinu, tkivima, mišićima koštanoj moždini, krvnim proteinim feritinu, hemosiderinu, nizu enzima itd, pa proizilazi da je degradacijom tijela pobijnih 2.000 do 3.000 muškaraca u tlo dospjelo od oko 8.000 grama ( osam kilograma) do 12.000 grama (12 kilogramgra) organski vezanog željeza koje potiče iz raspadanja zemnih ostataka Bošnjaka koji su bili ostavljeni na otvorenom, neukopani.

To je “bošnjčko” željezo pod utjecajem vanjskih faktora, vlage, kiše, izloženoti suncu, itd. iz razgrađnih tijele dospjelo u tlo, a onda iz tla dospjelo do izvora ljekovitih voda oko Srebrnice pod utjecajen padavinskih voda što poniru kroz brojne pukotine  i rudarske šupljine u kojima skuplja i rastvara različite minerale, padavinska voda ponire kroz brojne pukotine  i rudarske šupljine u kojima skuplja i rastvara različite minerale konačno dospjelo do izvora (sukladno ponuženom “geološkom” “objašjenju” autor ovog teksta o ljekovitim vodama oko Srebrnice)

Dakle, oni ljudi koji konzumiraju ljekovite mineralne vode sa izvora oko Srebrenice, kao što su na primje “Mali Guber”, “Očna Voda” ili voda sa samog izvora Gubera u svoje orgnizme unose relativno visoke količine dvovalentnog željeza od kojeg se očekuje ljekoviti efekat.

Pri tome se, izgleda nikad nije niko od tih ljudi upitao (siguran sam 100% iz pukog neznanja, primjedba urednika); “ Bože moj, koliki dio ovog željeza koji unosim u svoj organizam otpada na “tursko-balinsku krv i njihova raspadnuta trupal”?

Mislim da nikad nije nitko postavio takvo pitanje.

Voda sa ljekovitih izvora oko Srebrenice se i danas pije i pije, te se optimistički očekuju blagotvorna djelovanja željeza iz tih izvora, a ti ljudi nisu svjesni u sebe unose određeni dio željeza Bošnjaka pobijnih na visovim oko Srebrenice.

Nakon ovog upozorenja, neki će možda razmisiti i neće baš s golemim zadovoljstvom pognuti za čašom hladne vode sa nekog od okolosrebreničkih izvor.

 
Poema o Bosni
Nedjelja, 19 Siječanj 2020 11:00

 

Krvava BosnaPoema: Bosna

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

(Joj, Bosno, čemerna

u suzi vremena!)

Bosna,

reci da nastane ljubav!

Bosna,

kaži, rekao si čemer!

Bosna,

veliš, rekao si rana!

Bosna,

ti je gnijezdo kukavica!

Bosna,

ti je mezarje šehida!

Bosna,

ti je meraja na kojo se

odmaraju vitezovi i gazije!

Bosna,

ti je beg i čardaklija...

Bosna,

rece tvoj je, samo kalem!

Bosna,

zna se: stećci, ćuprije, crkve, džamije...!

Bosna,

misliš, tvoji su svatovi!

Bosna,

zna se, sve su tvoje kćeri!

Bosna,

zna se, svi su ti sinovi!

Sljepilo se vijekovima

nad Bosnom nadnijelo.

Ne možes glavu držati uspravno.

Nebo tijesno, lešinara puno.

Bože, što izleže takve gade,

da na Bosnu pokazuju kandže?!

Vjekovima stezali te teljezi

o rebra se lomili bedemi.

Đe je zulum kad u Bosni nije?!

Joj, otkud majke, a nigdje sinova!?

Otkud otac bez šarpelja puna?

Čemu kulaš praznijeh bisaga,

šta će mlinar bez zrna meljaje

i mujezin bez munare?

Trava raste kosci u muhadžirluku...

Šta je tvrdo ako Bosna nije?

Udarena, u glavu ćaknuta,

odnosila bitke dušmanima...

Bosna,

opet, ćup zlata!

Bosna,

kažeš puna sevdaha!

Bosna,

četnik Drinu zakrvavi!

Bosna,

ustaša obori Most Stari!

Bosna,

ti je, jebi ga, bezbeli!

Bosna,

kaldrma i golo poštenje!

Sve pristoji, zmije i poskoci,

a izvori čopori vukova;

sva joj ljeta mećave i bure,

sve joj sela Prkosi, Trnjaci...

Svako ima kukuruzne pure

divne kuće, raževi krovovi,

u dolapu kašike drvene,verige se puše varenikom,

ispod sača, crveni se proha;

o ekseru išarana tambura,

ispod kuće bašča beharna.

Oranice, polja poširoka,

gaće jedne, a puno čeljadi,

puno strina i tetaka.

O Uskrsu svakom jaje,

o Bajramu svakom gurabija,

o Božiću svakom peka mesa

Krsna Slava Tefter – Veresija

na godinu svakom opanci

i još k tom, jebi ga, oprosti, halali,

svakom' cura vita stasa,

svakoj curi momak stasiti...

Sad je Bosna Sunce izlazeće

u Slobodi ranama da svijetli;

ozidana kostima srebreničkim,

prepečena tabanima izbjegličkim,

izlivena u šaci ljevača,

zadojena venom vjernika,

nazubljena kamom četnika,

namirisana barutom ustaša,

naoštrena plećima radnika,

umivena garom rudarskim,

obuvena oputom vremena...

Takvu Bosnu opeglat' ne mogu,

takvu Bosnu prejašiti ne mogu,

takvu Bosnu oraše granate,

takvu Bosnu sokoli nadlijeću...

Zalivena krvlju, razbratimljena

takve Bosne na svijetu nema;

jer je Bosna Alejkum – Sellam,

jer je Bosna, uvijek Isus hvaljen,

jer je Bosna, Bog ti dao zdravlje,

jer je Bosna, DOMOVINA

onima koji je vole i za nju život daju..

 
O jednom velikom alimu
Nedjelja, 19 Siječanj 2020 10:51

 

Begova dzamijaAlijine sarajevske minijature (74)

O Hafizu Esad efendiji Sabrihafizoviću -dodatak

U četvrtak 25. novembra umro je uvečer Hafiz Esad efendija Sabrihafizović, prvi imam i hatib Gazi Husrevbegove džamije u Sarajevu, u 81. godini života.

Odmah po dolasku u Sarajevo upoznao sam se s njim. Imao je izvrstan glas (tenor) i sluh, pa ga je zaista bilo ugodno slušati kad uči Kuran i mevlude, ilahije, kaside, pa i naše narodne pjesme. Ove poslednje je samo u najužem krugu pjevao.

Pričao je da je rođen 18 augusta, ali da godinu pravo i ne zna. Naime, otac mu je bio imam i hatib Begove džamije. Kako je po vakufnami bio određen jedan srebrni dirham valiji bosanskom kao vrhovnom nadzornom organu, koji je trebao da pazi kako se troši imovina Gazijina vakufa, odnosno kako se izvršavaju odredbe vakufname, to je i za vrijeme austrougarske uprave u BiHm zemaljskom poglavaru davana jednom godišnje dotična svota od 365 dirhama. Zemaljski poglavari (valije) su tu svotu poklanjali sarajevskoj sirotinji na taj način, što bi se za taj iznos na Carski dan, 19 augusta, kupili kurbanii zaklali u dvorištu Begove džamije, a meso podijeljeno sarajevskoj – vjerojatno muslimanskoj – sirotinji. Pri tom činu prisustvovao je i imam Begove džamije. Tako je to bilo valjda godine 1890. Dok su se klali kurbani, netko je dotrčao od kuće starog hatiba i javio mu da mu se rodio sin.

Stari hatib je dosta rano umro, a Esad je učio hifz i završio ga godine 1907. Tada je postavljen za imama Duggad Sulejmanove džamije, a 1912. za imama i hatibe Begove džamije.

Pričao mi je da se čudi kako je ostao nepokvaren u mladosti, kad je bio bez očinskog nadzora, a čaršija, osobno mladež, bila je dosta pokvarena. Lumpovalo se, kurvalo, lutijalo. Malo je bio u Stambolu, ali se ubrzo vratio.

Nije bio samo hafiz. On je učio arapski i dobro razumijevao taj jezik i čitao literature na njemu.

Interesantno je da ga nisu zvali imenom. Obično bi ga zvali Hatibom, a kad se o njemu govorilo, onda se reklo: Sabrihafiz – a malo s podcjenjivanjem Sabrendar ili, sasvim posprdno trijeska; tako ga je nazvao hatib Hadžijahić, valjda što je bio mršav i suh kao trijeska.

Imao je dosta djece i vazda je bio u novčanoj oskudici. Mora da nije umio ekonomisati, jer je uvijek bio prizivan na Mevlude. Tehvide, učio je na kaburima, a bio je i, one hefte kad je bio Slobodan od službe u Begovoj džamiji, imam u mahali u svom komšiluku. Tu sam mu dolazio jednom-dvaput u 1970-oj godini, kad mi je kazivao i pjevao ostacima nekad slavnog glasa nekoliko narodnih pjesama, koje sam ja uvrstio u zbirku “Od bešike do motike”. On me je molio da ne stavim njegovo ime ispod pjesme, što sam ga i poslušao.

Kazivao bi mi kako bi ga nekada nagovarali da pjeva, a bilo je i hodža među tentatovima, pa bi on rekao da će zapjevati ako ga budu pratili makar mumljajući “zumba, zumba”.

Kad je Safvet-beg stanovao u Hrgića ulici, dolazio bi počesto Sabri-hafiz i zapjevao pokoju Safvet-begovu pjesmu, kojoj je sam da kajdu. Međutim, Safvet-beg mu je pismeno otkazao gostoprimstvo kad je Sabri-hafiz počeo hofirati Almasi, dok bi ga ispračala pri njegovu odlasku iz Safvet-begove kuće. To je bilo prije gotovo četrdeset godina, a pravo je čudo da je sebi dozvoljavao takve mladenačke bedastoće, a imao je, čini mi se osmero djece.

Jednom je u početku jula 1934. godine sazvao je rahmetli dr. Vejsil Bičakčić jedno veselo društvo u svoj ljetnikovac u Koševu (sada je to već saeajevska mahala). Bilo je negdje iz jacije, društvo je bilo u velikom raspoloženju uz rakiju i meze, kad se negdje u daljini od stotinjak metara iznad nas začu pjesma. Odmah ga društvo poznade i netko ode po nj i dovede ga. Pjevao je neumorno do ponoći, ali nije i dalje (jer sam ja zaspao), a znam da je rahmetli Salih Baljić zapisao tada jednu narodnu pjesmu, koju je odmah objavio u “Novom beharu”. Poslednji stihovi te pjesme bili su:

“Ja ću sebi boljeg dragog naći

Koji znade piti i lafiti.”

Jednom je bio kažnjen i dignut s položaja imama i hatiba Begove džamije, pa se morao zamijeniti s Hadžijahićem i prijeći u Carevu džamiju. Jednu večer nije bio u džamiji, pa je betko neuk ušao u mirhab, a upravo tu večer je došao neki stranac (Arap?) u džamiju, pa je valjda bruka puknula, da se morao i reis Fejić umiješati i kazniti ga. Mislim da je bio čitavu godinu izvan svoje džamije. Kad bi bio spriječen doći, ostavio bi nekog da ga zamijeni, ali nekad nije ni to oradio. Imao je običaj reći u takvim situacijama : “ Ako nisam bio u džamiji, nisam mirhab sa sobom odnio”. Što je imalo značiti da je uvijek netko u džematu koji je mogao proći u mihrab.

Jednom je bio i u nas u gostima u Mostaru. Mome se ocu najviče svidjelo njegovo učenje, a i pjesme.

Pričao mi je poslije da nikad nije na veći ićram u životu udario ni u ljepšu posteljinu legao.

Kad sam napisao “Otvoreno pismo” 1966, iza toga, mislim, prvog Bajrama došao mi je u kuću i sjedio kod mene više od sahata. Srećom nije bilo drugih posjetnika, a on nije ni mnogo govorio, ali se je škrtim rijećima divio mojoj hrabrosti i rekao mi: “Došlo je i meni do grla i neka znaš da ću i ja jednom odčepiti s minbera.”

Ali, koliko ja znam nije odčepio.

Sprva je bio veliki protivnik prevođene hutbe, jer je on hutbu pjevao, ali kad bi počeo prevoditi hutbe, onda je to bilo uzor kako ne treba hutbe kazivati. Govorio bi o svemu i svačemu, hutbe bi trajale i po jedan sat, pa bi se neki slušaoci, koji su morali žuriti na posao, dizali i odlazili iz džamije bez džume. Nije bilo prazno ono što je govorio, ali nikad čovjek nije mogao znati sasvim pouzdano šta je htio reći. Čule bi se polovine rečenica ili dvije trećine, a onda je konac rečenice smrskao sebi u bradu, Najviše bi citirao Džordža Zejdana, kršćanina, kulturnog historika Arapa, za razliku od drugih hatiba, koji se trude – ukoliko se ikako trude – da pored Kur'ana i hadisa citiraju i druge islamske kapacitete, pa i pjesnike – mislioce.

Nekoliko je godina u dra Mehmeda Spahe klanjao teraviju one hefte kad nije bio obavezan kao imam u Begovoj džamiji.

Nije mu bilo parvo što je otišao u penziju. Valjda bi najvolio da je umro u mihrabu. Šteta je što nisu postojali magnetofoni kad je on bio u naponu glasovne moći, da mu se sačuva glas za kasnija pokolenja.

Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiatet!   

(3.12.1971.)

 
Ide li svijet svom kraju?
Nedjelja, 19 Siječanj 2020 10:45

 

RatsAmerički analitičar: Naš svet se ruši, dolazi totalni kolaps

 

Majk Adams (Natural News) Januar,09. 2020.

Ako u veliku kutiju stavite nekoliko miševa sa puno hrane i vode, oni će se množiti dok kutija ne bude pretrpana i ispunjena izmetom. Kada ponestane hrane, miševi počinju da ubijaju i jedu jedni druge dok se celokupna populacija ne uruši i nestane.

Iako se ljudska civilizacija neverovatnom brzinom kreće ka ludilu i samouništenju, rečeno nam je da je odgovor na sve to više ludilo: uzmite neke lekove, glasajte za veću vladu, kriminalizujte samoodbranu, pravite se da muškarci mogu biti žene, slavite čedomorstvo i tako dalje. Ove ideje su poput miševa u kutiji koji govore: “Hej, hajde da jedemo jedni druge do smrti!”

Ušli smo u 2020. godinu, u godinu loših ideja, a način na koji se stvari oblikuju zapravo može dovesti do deceniju loših ideja. Ali , hajde da vam pokažemo koliko su današnje mejnstrim ideje ludačke i užasno glupe, uzmite u obzir sledeće:

– Okeani su sada toliko zagađeni plastičnim smećem (i mikroplastikom) da se populacije riba urušavaju širom sveta. Kitovi se pronalaze mrtvi sa stomakom punim plastike, a kraja nema na vidiku jer Kina i Indija – najgori zagađivači na svetu – i dalje bacaju milione tona sirovog ljudskog smeća direktno u okean. Kada se okeanski ekosistemi uruše, smrt čovečanstva neće zaostajati. 

– Članica Kongresa, Alekandrija Okasio-Kortez, bukvalno misli da će se svet završiti za 10 godina ukoliko ne budu zabranjeni svi motori na sagorevanja i ne vratimo se na poljoprivrednu praksu iz 18. veka koja bi dovela do masovne gladi i kolapsa stanovništva.

– Aktivisti „klimatskih promena“ tvrde da je ugljen-dioksid koji je najvažniji molekul za rast biljaka, useve hrane i prašuma, ustvari „zagađivač“ koji se mora eliminisati kako bi se planeta spasila. U stvarnosti, ako bi se eliminisao iz atmosfere, celokupna globalna mreža hrane bi se urušila, uzrokujući masovni događaj izumiranja koji bi okončao ljudsku civilizaciju.

– Univerziteti u Americi sada pokreću stvarne programe „misaone policije“ koji podstiču studente da prikriveno slušaju privatne razgovore i izveštavaju o „netrpeljivosti“. 

– Prosečna mlada osoba danas nema praktične veštine i nije u stanju da promeni automobilsku gumu, posadi baštu ili očisti pušku. Njihovo celokupno postojanje zamotano je u lažni svet društvenih medija, gde se jadni mladići pretvaraju da su srećni i bogati priređivanjem lažnih scenarija „uspeha“ kako bi ih podelili sa svojim lažnim prijateljima koji takođe lažu u pokušaju da steknu više lažnih pratilaca. Čitava stvar je začarani, samo-ojačavajući krug ludila.

– Najveće i najmoćnije medijsko carstvo u Americi – Disney, koji sada poseduje Marvel, Lucasfilm, itd. – optužen je za pokretanje pedofilije, čak i dok podstiče transrodnost i pedofiliju u nadolazećim filmovima o superherojima. Ubrzo će ovi novi filmovi predstaviti superheroje koji promovišu trgovinu decom i Trampovo ubistvo kao herojske akcije za čovečanstvo. Holivudski zabavni kult postao je toliko izopačen i samo-ojačan da ne mogu ni da uoče koliko suludo izgledaju ostatku društva.

– Biblioteke i škole udomljuju muškarce, pedofile koji mališanima pokazuju genitalije, dok „napredni“ roditelji to posmatraju i navijaju za različitost. Da, svi su za ludnicu i roditelji i pedofili.

– Snabdevanje hranom je sve više kontaminirano olovom i aluminijumom, dva toksična metala koji ometaju neurološku funkciju i uzrokuju rak, koštane poremećaje, pa čak i mentalnu retardaciju. 

– Nova „veganska“ hrana napravljena je od genetski modifikovane soje uzgajane u područjima bivše kišne šume koja je spaljena do temelja, kako bi se omogućio uzgoj soje. Takođe ima manje upotrebljivih proteina od obične govedine, a šuška se da sadrži visok nivo ženskih hormona. Nekako, veganstvo sada znači jesti prerađenu, genetski modifikovanu otpadnu hranu, ali vegani se raduju!

– Feministkinje koje se zalažu za prava žena sada su napuštene od strane levice i zamenjene transrodnom mafijom koja zlostavlja i poništava žene pretvarajući se da se biološki muškarci mogu takmičiti kao „žene“ u profesionalnom sportu. Svi levičari u društvu dele masovnu zabludu koja kaže da ljudi mogu magično da transformišu svoj rod ukoliko žele.

– Mediji, pod kontrolom korporacija, sada namerno izmišljaju lažne vesti kako bi naštetili Americi i njenoj demokratiji, aktivno učestvujući u ilegalnom pokušaju puča protiv trenutnog predsednika. 

– Snabdevanje hranom u Americi postaje toksičnije, oskudnije i hrana se teže prerađuje. Gotovo niko više ne kuva, a žive od restoranske, prerađene hrane koja se jedva kvalifikuje kao hrana. Onda se pitaju zašto su bolesni.

– U vreme kada su stotine hiljada američkih veterana beskućnici, žive na američkim ulicama i mole za pomoć, američki vojno-industrijski kompleks mnogo je više zainteresovan za eskalaciju ratova na Bliskom Istoku, jer, naravno napadi bespilotnih letelica, krstareće rakete i bombe „su dobri za posao“ ukoliko se bavite oružjem.

– Levica, koja je ranije bila u ratu sa hrišćanima i konzervativcima, sada je objavila rat svim belcima. Univerziteti sada posebno isključuju belce iz mnogih događaja, a skoro svi filmovi i TV emisije sada prikazuju belce kao zle negativce koji su poraženi od super-jakih žena. U pop kulturi nema više muških junaka. Muškarci su loši, zar ne znate?

Skoro sve časopise o medicini i nauci preuzela je Big Pharma, do tačke da je “nauka” postala potpuno pokvarena i pretvorila se u totalnu šalu, ukorenjenu gotovo u potpunosti u korporativni profit, a ne nastalu iz naučne stvarnosti.

– Tehnički divovi cenzurišu sve glasove istine i razuma dok omogućavaju vidljivost svih glasova ludila i uništenja.

– Skoro niko u Americi nije spreman na poremećaje. Oni žive život s očekivanjem da će elektroenergetska mreža uvek raditi, voda iz slavine će uvek teći i uvek mogu nazvati 911 ako nešto pođe po zlu. Ova verovanja su krajnja zabluda koja će se jednog dana (uskoro) nestati, što će nespremni narod dovesti u paniku. Ovaj nadolazeći događaj pomalo se smešno naziva „zombi apokalipsa“, ali to nije naučna fantastika. Gladna, omalovažavana rulja očajnih ljudi, zavisnih od supstanci, zapravo podseća na zombija.

– Vođe naklonjene globalistima, poput Bila Gejtsa, otvoreno se suprotstavljaju čovečanstvu, tvrdeći da je depopulacija jedini odgovor za dugoročnu održivost. Da bi to postigli, globalističke organizacije poput SZO i Ujedinjenih nacija promovišu vakcine koje su pune hemikalija koje podstiču neplodnost. 

– Holivud su preuzeli silovatelji i pedofili, a oni sada otvoreno tvrde da je pedofilija dobra stvar. 

Čovečanstvo je u suštini na putu ka potpunom kolapsu. A mi živimo među onima koji će to izazvati. Mi u suštini živimo u velikom suludom azilu, potpuno lišenom racionalnosti ili razuma. To se neće dobro završiti, ali će se završiti.

 
Bosansko-hercegovača stvarnost kao basna.
Petak, 17 Siječanj 2020 09:54

 

Hijene i lavNe diraj u džep BiH- hijena

Bh. parlamentarci sebi ne žele smanjiti otpremnine, "pao" je Arnautov prijedlog. Prijedlog zastupnika Damira Arnauta da se otpremnine parlamentarcima, ministrima i članovima Predsjedništva BiH ograniče na 10 hiljada KM nije dobio podršku u Zastupničkom domu Parlamenta BiH. Prijedlog je "pao" jer je 20 zastupnika glasalo protiv, dok je 15 bilo "za", uz četiri suzdržana. Predlagač Damir Arnaut je rekao za Klix.ba kako je degutantno da u ovoj zemlji uopće postoji 20 ljudi koji smatraju da je otpremnina od 35.000 KM u redu, a kamoli da se radi o pola Parlamenta.

NASTAVAK TEKSTA:

Basna o lavu i čoporu hijena i polukrepanoj kravici kao njihovom plijenu

Nadan Filipović

U jednoj duhovnoj i materijalnoj pustari, skoro kompletno presušenoj savani, krepavala je jedna kravica. Kako biva u prirodi, čopor lješinara – hijena se skupio oko kravice i raspravljali su između sebe što da urade. Većina je bila za to da polukrepalu kravicu odmah rastrgnu i požderu je, dok je bilo nekoliko hijena u čoporu, koje su smatrale da će vrlo brzo ogladniti ako cijelu kravicu odmah prožderu.

Te druge su smatralo da bi bilo rezonski, malo odmah pojesti, a ostatak ostaviti za poslije.

Odjednom se neposredno uz čopor stvorio srednjovječni lav, veoma iskusan za život u teškim uvjetima. Hijene su u prvi moment pomislile da lav hoće da zgrabi dio njihovog plijena. Iznanadile su se,  međutim,  kad im je taj očito lijepo odgojeni lav rekao: “Hej ba hijene! Šta vam je, bone ne bila?! Pa već ste od te jadne mršave kravice pootkidale uši i rep i vime , a sada hoćete da je kompletno raskomadate i odvučete. I šta ćete kad kravicu raskomadate, pojedete sve osim rogova, a možda ćete i rogove smrviti svojim oštrim zubima i požderati?  A šta onda?Haaa..?"

Tada jedna od starijih hijena reče: “Ima u tom tvom pitanju nake logike, hadžijo savane.  Pa šta bi ti lave uradio? Go ahead jarane, make our day?"

Lav odgovori: “Ne tražim nikakvog tala od vas. Rastalite se same izmeđuse, predlažem vam da svaka otkinete po mali komadić mesa, samo da se zasitite, a resto ćete pohalisati kasnije, kad ponovo ogladnite. Ima ba vremena, ko sudžuke u Visokom, neće vam kravica pobjeći.

-Lave, lave, baš si providan! Garant, imaš neke računice kad nas tako savjetuje?

-Nemam bone, nikakvog interesa. Jok! Uostalom, radite šta hoćete. Ima vas 39. Riješite to demokratski, hajte glasajte!

Najstarija hijena reče: “Hajde da poslušamo prijedlog ovog iskusnog lava. Ko je za to da ne poslušamo lava, odnosno ko je za za to da odmah raskomdamo i pojedemo kravicu? Oni koju su protiv prijedloga iskusnog lava neka zakevću i počnu zavijati."

Odmah se pred starom hijenom - harambašicom postrojilo 20 bijesnih hijena koje su kevtale i zavijale, sretne što je njihova demokratska većina uspjele odbiti rezonski prijedlog iskusnog lava koji je imao od njih mnogo veće i mnogo bogatije iskustvo o preživljavanju u pustari. Samo petnaest  hijena su bile za prijedlog iskusnog lava, dok su četiri hijene ostale neodlučne.  I tako demokratija odluči!

Međutim, savana je uskoro potpuno opustjela. Naime, svi savanski hajvani sitnijeg zuba, kao ovce, janjci, telići, junice i junci se zaobadaše zbog  groznog straha od uvijek gladnih hijena, skužiše "brezperspektivnost" situaciju, pa izvadiše one veterinarske hajvan-pasoše i nagariše iz te pustare negdje daleko gdje nema gladnih hijena, a ima trave za ispašu. U pustari su ostale samo hijene i neki drugi lješinari, pa počeše da se kolju i proždiru između sebe, što nije iznenađujuće jer su hijene i lješinari skloni kanibalizmu kada ih se puno nakoti na relativno malom prostoru, a više nema izvora “prihoda” , odnosno hajvana koji su im do tada bila bazični izvor hrane i garanti drušvenog statusa u savani. 

Požderaše tako gladne hijene i zadnju kravicu i tako se završila ta basna…. Poruka basne: Nema više hape lješinarima, jer nema više hajvana sitnog zuba u pustari.

 
Draško, pustite pobijene da spavaju, nevini su !
Četvrtak, 16 Siječanj 2020 13:49

 

Dragan LukcKad Draškov unuk poraste kasće mu se samo!

Na slici: " Dr Agan Lukač vrši genocid nad kolegom Stanivukovićem. Bitka na Kosovu u Skupštini republike genocidne." Ne mogu  oni bez genocida, ni u skupštini!

Draško, Draško – poderite “zelene opanke”, pa onda pokušavajte poricati neporecivo! Sram da vas bude! Skoro svi ste vi isti u auto-otrovanom kolektivitetu!

Najmlađi poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske u Pressingu na N1 televiziji govorio je o svojim stavovima prema Bosni i Hercegovini kao državi, ratnim zločinima i genocidu. Tom prigodom je je kazao : "Mislim da je bilo puno loših odluka, ako pričamo o Haškom tribunalu, mislim da je to politički sud. Nisam saglasan sa svim odlukama Haškog tribunala.  (kao bajagi pitale sudije Draška, je li saglasan sa njihovim odlukama!)

Za genocid u Srebrenici, presuđen pred međunarodnim sudovima, kazao je:

"Bio je veliki zločin i tragedija i žao mi je što se to desilo. Istina je da sam, po sudovima, i ja kriminalac, pa nisam. Ima mnogo političkih procesa i sudova, treba tu biti oprezan. Danas ste doveli u studio kriminalca, ali ja nisam, tako je i sa zločincima mnogim, treba tu malo otvoriti razum. Mnogi sudovi, kako u svijetu, tako u BiH su u mnogim segmentima politički. Istoriju pišu pobjednici”.

Mislim da je Draško Stanivuković jedan nezreli politikantski “halabukač” i transparentni provokator. Ako je genocid koji je presuđen na najvišoj pravnoj instanci svijeta za njega samo “veliki zločin i tragedija”, nije mu valjda pregolem problem otputovati na jedan dan  u Den Haag, te da se u kancelariji za protokol Međunarodnog Suda najavi sa zahtjevom da uruči svoju pismenu izjavu da se on ne slaže sa presudu spomenutog Suda koji je na osnovu svih provjerenih činjenica, dokaza i maksimalno temeljite i objektivne dugotrajne sudske procedure presudio da su pripadnici vojska i policija Republike srpske izvršili “genocid u Srebrenici”. Neka tada Draško Stanivuković zatraži u osobno ime ili u ime vojske i policije Republike Srpske da se presuda poništi, preinači i preformulira da “nije bilo genocida u Srebrenici, već je to bio "veliki zločin i tragedija”. Da mlađani narodni poslanik koji nije “poderao zelene opanke”, što je mnogim jasno, ima imalo obraza i političkih jaja, to bi i uradio i svoje mišljenje “adresirao” najvišoj sudskoj instance svijeta. Tada bih napisao, svaka čast gospodine Stnivuković,pravi ste "mudaga", pokazali ste ne da u svakom žitu ima kukolja, već da se u svakom kukolju nađe i pokoje zrno žita.”

Zamislite gospodine Stanivuković, da ja ovako star napišem, ne daj bože “Pokušaj krvavog istrebljenja Srba u takozvnoj Nezvisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) nije bio pokušaj totalnog istrebljenja Srba u NDH, već jednostavno rečeno veliki zločin i tragedija!”

Ako za Vas gospodine Stanivuković u Srebrenici nije bio genocid, već veliki zločin i tragdija, onda jasenovački logor nije bio logor smrti i mjesto najmasovnijeg istrebljenja Srba, već je za mene osobno bio kao neko NDH-odmaralište za neke ustašama nepodobne Srbe i ostale, gdje se desilo nekoliko “smrtnih slučajeva” među par stotina Srba “izlogorisanih” po prostoru NDH u periodu 1941 – 1945, te da su lažni svi dokazi iz Arhiva Zemljske komisije, navodi iz knjige Dr Nikole Nikolića “Jasenovački logor smrti” i knjiga drugih autora o tom logoru.

Eeee, zeleni Draško Stanivukoviću, neka je na “”čast” vama i svom potomstvu u stotom vam koljenu negiranje i relativiziranje neporecivog.  Ukoliko za Vas, u Srebrnici nije bio genocid, neka Visoka Sila Vama i Vašim najmilijim podari onoga što Vi sebi, svojim najbližim i potomstvu do u stoto koljeno, prizivate kao proklestvo preko 8000 nevinih duša, koji su pobijeni samo zbog toga što su se zvali Mujo, Sulejmen, Irfan, Ibrahim, itd. Sram da vas bude!

A da je nekim slučajem negdje u ratu prikupljeno na gomilu od 8.000 golorukih Srba ikoje su ih Bošnjci kurvanjski prevarili i pobili, vi bi Srbi od toga napravili golemi mit o zlim genocidnim, srpske krvi žednimTurcima, balijma i islamskim teroristima. Od takvog, hipotetski kazanog, masovnog zločina vi Srbi bi ne da bi napravili genocid nad nevinim i naivnim srpskim narodom, već bi to proglasili srpskim Holokaustom, dakle, mitom većim od lažnog kosovskog mita.

Draško Stanivukoviću, idi na Kosovo, ali proklet bio Ti  i svako Ti rođen do u deseto koljeno, ako kao licemjer pođeš i , a ne daj bože, dođeš u Potočare. Lakše bi mnogi od nas Bošnjaka podnio da tamo dođe, pravi etablirani četnik, a ne (po)četnik, Tvoj kronični kolega poslanik Dr. Agan Lukač, koji se u novembru 1994 kao srpski "heroj" uveliko “proslavio” u selu Sokolac kod Bihaća kad je nepobitno snimljno kako ispituje i maltretira zarobljenog pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine Nedžada Dizdarevića. Na spomenutom snimku jasno se čuje kada Lukač, nakon ispitivanja, naređuje svojim vojnicima da vode Nedžada Dizdarevića i naredio njemu podređenom Pavlu Gajiću da Nedžada Dizdarević na licu mjesta zakolje, što je Gajić i učinio i zašto je suđen i presuđen. A lija lukava Lukač izvukao svoju guzicu. Zasada!

Po mome osobnom mišljnju, koje će možda netko podijeliti, a neki neće, daleko je manje licemjerno da na sveto tlo mezarja u Potočarima stupi i četničina naredbodavac zločina klanja nenaoružanog Nedžada Dizdarevića, dakle jedan zločinac, nego kad bi stupila noga licemjernog movokomponovaniranog "početnika" politikantskog egzibicioniste iz reality show-a zvanog “Draško Stanivukovića”.

 
Volio bih da nadobudni junoša Draško Stanivuković pročita ovu poemu. Mislim da bi mu pomogla u procesu sazrijevanja
Četvrtak, 16 Siječanj 2020 11:41

 

JAMAIvan Goran Kovačić

Jama

I

Krv je moje svjetlo i moja tama.
   Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
   Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice
   U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
   Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
   Tople i guste, koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi -
   Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći
   Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
   I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
   I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
   Vatrene suze s kojih duplje gori:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam, koliko žar je bijesni trajo,
   Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
   Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
Kako ću tebe sada oplakati..."

A silno svjetlo, ko stotine zvona
   Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
   Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
   Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
   Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.

II.

Mokraćom hladnom svijestili me. Ćuške
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
   Krvnici tupim i debelim šilom.
"Smijte se!" - ubod zapovijedi prati -
"Oboce svima pred krst ćemo dati!"

I grozan smijeh, cerekanje, grohot
   Zamnije, ko da grohoću mrtvaci;
I same klače smete ludi hohot
   Pa svaki bičem na žrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.

Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
   (Od straha valjda, što smo ipak živi),
U red za uške otekle nas vukli,
   I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku čuli iz šume smo pticu);
Provlačili su kroz uške nam žicu.

I svaki tako, kada bi se mako,
Od bola strašna muklo bi zarežo.
"Šutite!" - rikne krvnik - "nije lako,
 Al potrebno je, da tko ne bi bježo."
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.

Krvožednike smiri žičan lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I začuo se vode mrzli klokot
 U žarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teška posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo šali.

Zaboravili kao da su na nas:
Zijevali, vjetre puštali su glasne.
"Eh, jednu malu vidio sam danas..."
Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce - žica me probode.

III.

U mome redu počela da ludi
Neka žena. Vikala je: "Gori!Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!"
A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.

"Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke!
  Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!"
  Zareži pijan koljač kao zvijere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha, što se zaljulja vrh žice.

Urlik i teški topot slijepe žrtve
 (Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
   I tupi pad, kad lovca nož je stiže.
O, taj je spasen! - rekoh svojoj tami,
Ne opazivši da nas vode k jami.

Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
   Tad druga srca preko žice začuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
 (Što srca skaču, kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.

I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
 Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem, kad unutra
 Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučih da brojim:
Ja, pedeseti, što u redu stojim.

I čekao sam. Skupljao sam točne
Podatke: tko je već nestao straga,
Tko sprijeda - zbrajo, odbijo, dok počne
 Udaranje, padovi. Sva snaga
Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.

Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
   Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam, kako jedan krvnik mokri,
   A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,
Sa bljeskom sunca na nožnome bridu.

IV.

Kad prva žrtva počela da krklja,
Čuh meki udar, mesnata vreća
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
 Dolazi prvi ubod, među pleća
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu, gdje će s drugima da trune.

Netko se mrtvo ispred mene složi
Il iza mene, riknuvši od straha,
A ja udarce silnom svijesti množih,
   Odbijajući pale istog maha,
Mada sam svakog - što kriknu, zagrca -
Ćutio kao ugriz u dno srca.

Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
   Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Strepih da račun moj se ne pomete.
   Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.

Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
 U sluh se živci, krv, meso i koža

Napregli. Zbrojih trideset i jednu
   Žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
Slušo sam udar, kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.

Na jauk iz bezdna sada nova prasne
   Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
   Kao u vodu, povrh kaše mesa.
Uto oćutjeh da po krvi kližem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!

V.

- O vidio sam, vidio sve bolje,
 Ko da su natrag stavljene mi oči:

I bijelu kožu, i nož koji kolje,
I žrtve (kao jagnjad, što se koči
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže).

Bez prekidanja red se dalje mico
   - Ko da na čelu netko nešto dijeli -
Nit je tko viko, trzo se, narico;
   Na žezi strašnoj tiho su nas želi
Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
(To se čula krv, što iz grla pljušti).

Korak po korak pošli smo; stali opet;
   Krljanje, udar, pad i opet korak.
Začuh zvuk jače. Ukočene, ko propet,
   Stadoh: Na usni tuđe krvi gorak
Okus oćutjeh. Sad sam bio treći,
Što jamu čeka u redu stojeći.

Strašna mi tama, od sljepoće gora,
   Sav um pomuti i na čula leže,
I za njom svjeltost ko stotine zora:
   Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko oštar ubod igle usred zjene.

Drug se preda mnom natrag k meni nago,
  Kao od grča; onda je zastenjo,
Naprijed posrne, uzdahnuo blago -
   I tihi uzdah s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba. Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.

Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
 Bez ravnovjesja - kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
   A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me šinu s pleći. U dubinu.

VI.

U bezdnu uma jeza me okrijepi.
   Osjetih hladno truplo, gdje me tišti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
   Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
U jami sam - tom ždrijelu našeg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.

Ležim na lešu: kupu hladetine,
   Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
   Svijest munjom blisne, kada žena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pružih ruku: napipah ranu sklisku.

I prvi puta sva životna snaga
   Nad leševima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
   Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavrištala u jami -
Sav pako jeknu jezivo u tami.

Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;
 U grču strašnu zgrabih rukom niže.
Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
  Sa mnom i na me počeo da kliže.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake začuh i glasove vani.

O bože moj, zagrlila me žena
   Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koža lica nagrbljena...
  Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
Činilo mi se: mrtvu majku ubih.

Čuo sam, kako umirući stenje,
   I poželio ludo da oživi.
Sve leševe tad molih oproštenje.
   Oćutjeh tvrdu usnu, gdje se krivi -
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.

VII.

Ušutjeh. Sam sam međ truplima lednim,
   A studen smrti na leđa mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih žednim
   Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoća ori.

Taj grozni teret, što na meni leži,
   Ni smrtnim ledom neće da priušti
Hladnoću grla; a biva sve teži;
   Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
Čujem gdje s vrha po truplima teče;
Ah, studen mlaz! - al peče, peče, peče!

Po goloj koži, po leđnome jarku,
   Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potočić studen pali vatru žarku,
   Dube u mesu kanaliće ljute.
I kad na usnu mlazić žarki kapno,
Opaljen jezik kusnu živo vapno!

Puna je jama: na lešine liju
   Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
   Plamenom svoje samilosti... Tvrde

Leševe ćutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.

Taj zadnji trzaj umirućeg živca,
   Taj čudni drhtaj, na kojem sam plivo,
Učini da sam blagosiljo krivca:
   O gle! još truplo kraj mene je živo -
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestaše jadi!

VIII.

Kada se mrtvi val života stišo,
   Korake začuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obišo;
   I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku.
Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba -
Ko grobar, kad se izvlači iz groba.

Zaprepastih se: leševi se miču,
   Kližu nada me, polako se ruše -
Smiju se, plaču, hropoću i viču,
   Pružaju ruke i bijesno me guše...
Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta, što me živa love.

Prestravljen stadoh. Stadoše i oni.
   Sad je težina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
   Nitko me više! - Od penjanja moga
Ruše se mrtvi! - rekoh sebi; - To se
O vratu tvome splele ženske kose.

Prostrujo hladan zrak na moja usta
   Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenički: krv gusta
   Kroz nosnice u grlo oštro briznu.
Smijo sam se - al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako

Il bi od straha sledio se, nijem
 Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
Odsad će ljudi mislit da se smijem
   Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.

I sama sebe osjećo sam krivim,
   Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...
   I čekah da me opet natrag bace.
Al rana živim bolom: živ si! reče,
Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.

IX.

O nikad nisam očekivo tamu
   S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
Niz trupla dolje do mene, u jamu!
   Užaren jezik počeo da liže
Kaplje sa ruku, nogu, mrtvih tijela,
Što su se na me ko žlijeb nadnijela.

Pomamno sam i divlje se penjo,
 Gazio prsa i trbuhe grubo -
I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,
   Nisam već trno. Vuko sam i skubo
Dugačke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren žeđom kao ludim bijesom.

Nisam osjećo bola, straha, stida;
   Obarah leš za lešom, grabih, plazih
Po njima ko po zemlji što se kida.
   A možda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.

Kad sam se divlje iz jame izvuko,
 Zaboravih svijest, oprez, da l' je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
   Do trave: zvjerski, živinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.

Dozvah se: usta, punih trave, ležim,
 Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
   Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Našim mukama se ruga.
I mržnja planu. Ostavi me tuga.

X.

Odjednom k meni miris paljevine
   Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjećanje vine:
   Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijo i smrt žela.

Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke, što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?

Gdje je vretena zuj, miris hljeba,
Što s domaćim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadićkom neba,
Tiha šrkipa vrata, sveti kućni prag?

Gdje je zvonce goveda iz štale,
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeća mira nad sela nam i rod.

Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujući, na garišta sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
Crni se na putu lešina od psa...

Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto, gdje udara ruka,
I živiš s onim koji ti je kriv?

Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijeće
Rubi još radost i taži još bol?
Zar ima većeg bogatstva i sreće,
Nego što su škrinja i klupa i stol?

Iz šume, s rikom gora, prasak muko
Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
   Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.

Planu u srcu sva ognjišta rodna,
   Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
   Sunca Slobode razbi sve mi sjene.
Držeć se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.

Tu ste me našli ležati na strani,
   Braćo rođena, neznani junaci;
Pjevali ste, i ko kad se dani,
   Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
 Sladak glas začuh: "Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!"
   Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.

Zajecao sam i još i sad plačem
   Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
   Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! - s vama u boj poći.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
   Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
   Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search