LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
14-ta generacija Bosanske škole u Melbourne-u
Ponedjeljak, 09 Prosinac 2019 08:40

 

Poštovani,

izvještaj sa maturske večeri u Bosanskoj školi u Melbournu dostupan je na AUBHA.NET.  

http://www.aubha.net/index.php/446-ispracena-14-ta-generacija-maturanata-bosanske-skole-u-melbournu  

 Nadam se da vijest i fotografije mozete objaviti na Vasem portalu ako odgovara Vašoj uređivačkoj koncepciji.

 S poštovanjem,

Aida Haverić

koordinator AUBHA

 

Maturska večer 14-te generacije Bosanske škole u Melbourne-u

Zajedno sa svojim nastavnicima, roditeljima, drugim učenicima, brojnim gostima i zvanicama iz Viktorijanske škole jezika, pod čijim se okriljem izučava i bosanski jezik, te ambasadorom BiH za Australiju i Novi Zeland, gospodinom Mirzom Hajrić, maturanti su 6. Decembra 2019. g. na veoma svečan, dostojanstven. ali i radostan način obilježili kraj svog školovanja u Bosanskoj školi. Ravnopravno sa drugim predmetima, oni su mogli izabrati i bosanski jezik kao izborni predmet, u okviru svog redovnog srednjoškolskog obrazovanja u Australiji. A sa druge strane, naši dragi maturanti iz dvije škole u Melbournu, su na taj način održali posebne lične, tradicijske, jezičke i kulturološke veze sa BiH – zemljom njihovih roditelja i predaka.

Zvanični dio programa otvorila je predsjednica Udruženja nastavnika bosanskog jezika u Viktoriji Aiša Hadžiahmetović, koja se u svom govoru dobrodošlice zahvalila svim prisutnima, ali i mnogim organizacijama i pojedincima u odsustvu, za izuzetan doprinos i podršku školi. Ove godine Škola bosanskog jezika obilježava dva velika jubileja – 25 godina osnivanja, i 15 godina od uvođenja VCE za bosanski jezik u australske škole.

Ističući imena pojedinaca koji su ličnim pregnućem i entuzijazmom osnovali školu, kao što su npr. Nehrudin Džambegović, Rašid Ćehić i Taib Ramović, zajedno sa radnom grupom nastavnika, kao i imena dva zaslužna nastavnika koji su prije 15 godina osmislili Nastavni plan i program za VCE bosanski u okviru australskog kurikuluma – a to su gospođa Munira Mitrić i Sead Omerović. Zahvalnost također pripada brojnim nastavnicima koji su tokom ovih 25 godina prošli kroz školu i dali svoje znanje, vrijeme, strpljenje i ljubav da bi se kontinuitet bosanskog jezika, bosanske kulture i tradicije održao i ovdje u Australiji.

Ambasador BiH za Australiju i N.Z, gospodin Mirza Hajrić, čije je prisustvo dalo ovoj večeri jedan svečaniji ton, posebno je istakao svoju saradnju sa bosanskohercegovačkim zajednicama u Australiji, kao i zahvalnost roditeljima, učenicima i nastavnicima za njihove izuzetne napore u očuvanju veza sa domovinom. Pogotovo je apelirao na mlade roditelje da sa svojom djecom pričaju na bosanskom jeziku, jer je ta veza koja potiče iz kuće, zapravo najčvršća.

A nekadašnja nastavnica u Bosanskoj školi, gospođa Munira Mitrić, osvrnula se u svom motivacijskom govoru na historijat i značaj postojanja škole.

Ispred Bosanske fondacije za budućnost obratila se studentica elektrotehnike iz BiH Aldina Bundavica, koja je trenutno u programu razmjene studenata, te uručila priznanja i vrijedne novčane nagrade najboljim učenicima, u ime osnivača Bosanske fondacije budućnosti, braće Edhema i Rešada Čustović, koji na ovaj način podržavaju rad Škole bosanskog jezika već godinama.

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 08 Prosinac 2019 14:09

 

ToniO nekim bistričkim lopovima

Toni Skrbinac, Sarajlija na “privremenom“ radu u Mariboru

Blago njima,a teško istini, posebno onim koji ovako kaž: “Ma,pusti ba te Slovence,a mogu da budu i Hrvati i Amerikanci i Srbi i Talijani...)znam ja njih, svi su oni isti...”

Ili: “Konobarica kažeš? Ne trebaš mi ništa više govoriti,dovoljno mi je. Svaka od njih hoće, garant.”

Ili: “Iz te familije je,ha? Pa šta ćeš drugo očekivati (od njega ili od nje) i dedo i otac su bili isti...isto je to sjeme.”

Nije malo onih koji vole tako generalizirati, u komforu svoje ograničenosti i stvarati predrasude, a mislim da je to i plodno sjeme za nastajanje mitova o pojedinim ljudima.

Kako sam u ovoj priči naumio pisati nešto o bistričkim lopovima, olakšo bi sebi čitav poso oko priče kad bih na opisani način, površno i odoka, napisao na primjer: “Lopovi koje sam poznavo potiču iz neuređenih porodica, a vrlo često uzrok njihovog bavljenja kriminalom bila je sirotinja u kojoj su živjeli. Jeste, ali malo morgen!”

Ovo nije nikakva studija, nego jedan kroničarski pokušaj sa literarnim pretenzijama i utoliko ne smijem i ne mogu tvrditi da je baš sve u dlaku bilo tako i samo tako.

Mogla bi priča da obuhvati i neke druge lokalitete, na primjer Vratnik ili Švrakino selo, druge sarajevske kvartove iz kojih su potekli i u njima odrastali mnogi znani džeparoši, šibicari, varalice i provalnici, ali odlučio sam se za svoj Bistrik i poznate predstavnike bistričke krimi-scene stoga što sam najduže i najneposrednije svjedočio životima tih mojih “junaka”.

Dosta je bilo uvoda, hajmo na konkretne priče.

Bistrik se proteže od današnjeg Trga Austrije, pa se pod svojim vlastitim imenom, kao ulica penje do Terezije, gdje kod samoposluge postoji raskrsnica na kojoj se možeš okrenuti i vratiti. Dalje nema,jer nema ceste, nego samo brana bistričkog potoka i posljednji krak Trebevića.

Tako je bilo i tih sedamdesetih godina, kada je Bistrički potok konačno prekriven asfaltom i skriven pod zemlju, a na glavnoj ulici i brojnim rukavcima koji su pripadali uličicama sa drugim nazivima, stasavala je jedna mladost. Računajući, ta tadašnja mladost danas bi trebala biti starost, a kako pišem o lopovima, svi ovi koje ću pokušati opisati ne samo da su mrtvi, nego su odavno mrtvi. Izuzev jednog. Među provalnicima zasigurno i najvećeg i najslavnijeg.

Kad sam se nedavno sreo sa Semirom Cerićem-Koketom, “cvjetićem” iz bistričke prešarene bašte moje mladosti, s kojim me vežu uspomene na školsko igralište u tadašnjoj Osnovnoj školi “Ilija Grbić”, a tada seni slutilo nije da će onaš Koke jednog dana pjevati, a ja pisati. I kaže mi Koke u jednom razgovoru: “Toni, jarane,čitam ove tvoje priče o našoj raji...Nešto kontam da bi ti možda interesantan bio E. Njegov život ti je i roman i filmska priča...”

“Znam...i sam sam o njemu često razmišljo,al kažu raja da nije baš u najboljoj formi,bolesti ga stisle...”

“Čuo sam i ja, znam da je imao moždani udar, al i dalje voli popit, al ko zna možda bi ti želio popričati o svom životu...”- nagovarao me je Koke.

Jednom davno mi je i pričao o nekim djelićima burnog mu života..

Istina, sjećam ga se iz najranije mladosti, ali dok nije došlo do našeg susreta o njemu se pričalo kao o velikom, vještom provalniku koji se snašao i zaživio burnim životom čak u dalekom Parizu. Na blijedim sličicama koje nosim u sjećanju vidim lijepog dječaka, plavokosog i plavookog, uredno obučenog, kako izlazi iz bistričke noveogradnje u kojoj su stanovali bolje stojeće bistričke familije.

Trebalo je stisnut i riskiratkako slobodu, tako i dobar glas, pa se upustiti u kriminal...al bilo je već dosta raznih, što bi rekao rahmetli Dino, “lovaca na tuđu nepažnju”, a ukoje smo mi tada gledali sa mješavinom strahopoštovanja, ali i izvjesne odbojnosti. Vadili su se novčanici iz tuđih džepova na Bistričkoj stanici, koristile su se gužve pred tramvajima, na pijacama...a bilo je i takvih vještih džeparoša koji su znali “izbunarit” (sleng za džepnu krađu) nesretnika i u pravo bizarnoj situaciji. Jednom smo tako igrali “ćize-blize”pred trafo-stanicom na Tereziji, nas petorica smo dakle bili tu kad li je, kako li je džeparoški virtuoz Hamid zvani Brko, “izbunario” Esi Kinezu novčanik, i možemo samo zamišljat, tek se Eso u jednom trenutku uhvatio za zadnji džep: Jooj! Nema mi novčanika...ko li mi ga je mazno?« U koga će se najprije posumnjat, nego li u Brku, al nije Brko samo spretan u “bunarenju”, već i u maskiranju:

-“Eso, ti dobro znaš da sam ja od tog posla i možda sumnjaš na mene, ali nisam, kunem ti se,svega mi matere mi, nisam… evo prerovi me...”

Eso i vjeruje i ne vjeruje. Pa Esot okolo traži I sve razgledaraži, traže i mi svi prisutni, ćiza – bliza je zanemarena. I tek kad je Eso reko da u novčaniku nema para, nego su samo dokumente, ličnu, vozački, saobraćajnu , itd… Brko se nasmijao pa slavoitno, pun teatarske poze, ode iza kontejnera gdje je već uspio sakriti novčanik...

“Eeee mojoj , Eso – bleso! Jebo te novčanik! Što ga imaš kad ga ne znaš čuvat?”

Čudio se Eso, čudili se mi, ostali posmatrači operacije “Bunar”, al kasnije kad bi Brko odlazio u Zagreb, Italiju ili bilo gdje “na put” (opet lopovski izraz za službeno putovanje), pa se vratio pun ko brod niko se više nije čudio. Znalo se i pročulo da je Brko vrhunski džeparoš.

Ali ti džeparoški podvizi, pa onda provale u automobile, pa obijanje trafika i granapa nisu značili ništa u odnosu na djela kojih se prihvatio naš plavokosi i plavooki junak E.

Krenuo ni manje, ni više, nego na sefove. Banke nije dirao, al jeste velike firme. I malo, pomalo, pročulo se da je E. pravi specijalist za otvaranje sefova. A potvrdilo se nekako ono pravilo: kad god bi se o nekom lopovu ili lopovskoj grupi počelo puno govoriti, ne bi prošlo puno vremena da glas ne dođe i do milicije ili murijaša i njihovihinspektora kriminalista ili gentera kako smo ih zvali. I tako je bilo i sa našim E. Golem kriminal-golema kazna! Čini mi se da je dobio pet ili šest godina robije. Odtjerali su ga na odsluženje kazne u famoznu robijašnicu u Zenici. Zaista, ne znam da li anali zeničkog zatvora pamte neko uspješno bjekstvo, al naš E. je uspjeo da pobjegne. I nestane, ostavljajući za sobom različite priče i nagađanja. Došao do čaršije glas da je u Parizu i da se dobro snašo, te da živi ko grof.

Prošlo je dvadeset i više godina kad se odlučio vratiti u Sarajevo. Ilsu ga amnestirali ga,il su ga zaboravili. Niko ga nije više dirao. Još smo bili mladi potkraj osamdesetih kad me je taksista Hamo, inače veliki prijatelj E.-a upoznao sa još uvijek vitalnim i očuvanim likom. Eto mi prilike da provjerim glasine i legende o njegovom životu.

Lopovluk kao strast

Bila je to jedna od bezbrojnim kafanskih večeri koje sam provodio u, oh, koliko samo kafana i restorana rasutih po takoreći svakom kutku Sarajeva od početka, dakle od ulaza u grad, gdje bijahu “Bazeni” pa do Ilidže, stare ali tada još otmjene dame na kojoj iskopine i tragovi svjedoče o hedonizmu, kako stari Rimljana koji su imali nos za rajske kutke, tako i nekih drugih okupatora ili gostiju što ih je istorija nanosila na prekrasne i ljekovite ilidžanske lokacije. I sad bih se s golemim merakom raspisao o raznim doživljajima koji su mi uveliko uljepšali mladost, o smijehu, pjesmi, ljubavnim uzdisajima deponovanim u kafanama, parkovima, alejama, zgradama...Mada je, logično, puno togav odavno prekrio veo zaborava,a nešto malo je ipak sačuvala memorija. Mogao bih to uporediti sa pješčanim satom iz kojeg curi pijesak-vrijeme. I kao u onim posudama tragača za riječnim zlatom, samo tu i tamo zaiskri poneka zlatna čestica, a sve ostalo je smeđi, beskorisni pijesak ili blato, kojeg ljudi, tragači za zlatom, vraćaju rijeci. Tako nekako mi se čini i s tim mojim doživljajima:upamčeni su samo oni dragocijeni kojih je puno manje nego li slika iz albuma sivog trajanja u monotoniji života. Ne daj bože da sam ovu tezu pokušao iznositi pred nervoznim i nestrpljivim Edinom:

-“Daj ba Toni, skrati i pređi na bitno...!!”

Evo,evo, nastavljam,dakle, svoju priču o bistričkim lopovima: sjećam se susreta sa glasovitim provalnikom i ekspertom za sefove (pričalo se da je kasnije, u vrijeme rata bio pozivan od strane vlasti kada se trebao otvoriti kakav “sigurni”sef i pričalo se da je to činio ponekad bez ikakvog alata, ko kakav mađioničar), a u vrijeme kada sam s njim nazdravljao u kafani na Jekovcu bio je to još uvijek vitalan i očuvan čovjek srednjih godina. Sa itekako bogatom lopovskom karijerom koju je, nakon uspješnog bijega iz zeničkog zatvora, ostvario pretežno na području Francuske, još preciznije, Pariza.

Dozvolio je da ga o svemu pitam, al’ mi je naglasio da ni o čemu da pišem. Jer, u to vrijeme moglo je biti i opasno po našeg junaka, ako bi se našao u kakvim novinama.

I sada, sa svim zamkama koje podrazumijevaju krhkost ljudskog sjećanja,mogu reći da pamtim...kako mi je E. rekao da čim je došao u zenički zatvor da je počeo kovati plan o bjekstvu, potpuno sam, kako je inače naučio da sve do tada radi. “Zapikao” je, veli, jedan dio visokog zida za koji je bio siguran da ga može savladati i usred bijela dana je krenuo u suludu avanturu. Ako bude dovoljno brz i uspne se do vrha zida, znao je da stražari neće smjeti pucati jer preko puta su stambene zgrade i rizik ugrožavanja,tuđih, nevinih života...Nakon što je preskočio zatvorski zid i našao se na drugoj strani, malo se udaljio od zatvora i našavši neki ulični šaht, spustio se u njega, navukao na otvor onaj poklopac i ščućurio se u mraku dubokog šahta. Srećan što ga niko nije vidio kad je ulazio u šaht čekao je da padne noć. Tako je na jedinstven način robijašku ćeliju uspjeo zamijeniti slobodnom. Ali šta dalje, kako i kamo?

Imao je solidnu jatačku infrastrukturu i što je još važnije “štek” sa dovoljno love da ne mora brinuti neko vrijeme. Lomio se između Italije i Francuske, a što se tiče jezika bilo mu je svejedno, nije govorio niti jedan...ali prevagnula je Francuska i nakon silnih peripetija sa sretnim završetkom naš E. se dokopao Pariza. Kao što je tada bivalo, a možda je i danas slično na glavnim željezničkim i autobuskim stanicama velikih evropskih gradova, uvijek se mogla čuti riječ nekog našeg “Jugovića”. Za našeg junaka to je bila slamčica za koju se po dolasku u nepoznat grad jedino mogao uhvatiti. Zaahvaljujući već podobro izoštrenom, skoro životinjskom instiktu za prepoznavanje sebi sličnih, šmeknuo je dvojicu Beograđana. Mrvica solidarnosti bila je dovoljna da se bistrički lopov lako i brzo uklopi u novi život. Uskoro je imao svoje “tipere” (one koji mu za određenu nagradu daju adrese bogatih kuća i stanovau kojim se nalaze sefovi s velikim novcima i zlatninom, a koje on kasnije “odrađuje”). Uskoro je stvorio širok krug kupaca ukradenog zlata i dragocjenosti, i vrata pariškog raja bila su mu bila širom otvorena. Nikada nije išao u krađe sa ortacima, uvijek je išao u krađe “solo, nikada ni s kim nije dijelio plijen. Hvalio se bogatstvom koje mu je više prošlo nego li ostalo u rukama. U Sarajevo se vratio da troši ono i onoliko koliko je donio. Tako je bilo neko vrijeme,a onda sam tu i tamo čuo da je E. ponovo otišao na “službeni” put. Znači… presušilo je, pa je valjalo opet ići u “juriše” na pariške vile i sefove.

Kako sam čuo u posljednje vrijeme ne stoji baš najbolje. A nisam ga ni tražio, mada sam siguran da bi njegova priča bila puno bogatija i zanimljivija od ovog što sam napabirčio po sjećanju i stigao zaisati tako otkinuti od zaborava.

No, idemo dalje sa bistričkim lopovima. Mom generacijskom drugu dati ću ime Bego. Bio je, mora se priznati, neustrašiv i relativno uspješan provalnik. Kažem, relativno, jer nakon ko zna koliko teških provala,a meta su mu bili marketi, zlatare, bogate kuće...dopao je zatvora.Pitao sam ga jednom je li ga strah kad kreće u provalu i evo šta mi je odgovorio, neću nikad zaboraviti.

“Toni, šta je tebi, kakav ba strah...ja kad krenem, osjećam nekako uzbuđenje, sav se uznemirim i uvijek prije nego li počnem obijati bravu moram da izvineš prvo da serem...Tolko sam valjda uzbuđen da me natjera...”

Teške provalne krađe donijele su mu tešku kaznu. Šest godina robije je odležao i kao što se zna ponekad desiti, zatvor je, u njegovom slučaju zadovoljio želju i pretpostavku društvene zajednice, odnosno zakona: naš Bego se resocijalizirao. Našao je fin posao, oženio se, dobio dijete, zaživio životom mirnih ljudi sa ustaljenim navikama i željama. Ali, ipak je ostalo nešto malo lopova u njemu...Kaže mi: “Moj Toni , ovo je izgleda neizlječiva bolest, kad god krenem neđe na primjer na more sa ženom i djetetom i recimo dođem na neku pumpu ili u kakvu prodavnicu, ja moram makar nešto ukrasti...čokoladicu, keksić,...jednostavno me povuče, to je jače od mena!”

Bilo je u našim mahalama sitnih, baš sitnih lopova koji su znali ukrasti kokoš ili tek prostrti veš u avlijama, ili kakvu alatku,ili obuću ispred tuđih vrata...Ako bi se i kad bi se otkrio kakav-takav junak, ispadalo je da se radi o fukareštini - sirotinjskim omladinskim primjercima, koji za velike krađe i podvige nisu imali ni dovoljno hrabrosti, a ni pameti. A lopovske “žilice” je svakako bilo i kod njih. Međutim, pravi bistrički lopovi, osim već pomenutog internacionalca, plavokosog i plavookog E.-a, sa zasigurno impresivnim dosijeima, poticali su iz uglednih i za ono vrijeme bogatih bistričkih porodica. Nužde,dakle, nikakve nije bilo jer šta može da fali djeci uglednog zlatara!? Radnju je imao u čuvenoj “zlatarskoj ulici” i to u vrijeme kako danas starije zanatlije iz tog esnafa znaju reći “kad je bog po zemlji hodo”

Obadva brata iz prebogate zlatarske familije “internacionalizirali su lopovske karijere još u ranoj mladosti. Pa, da ne zaboravim još dva brata, sinove trgovca čija je piljara bila u srcu čaršije i u kojoj je bilo posla i para od poštenog posla. koliko hoćeš. Al jok, njima je bila slađa svaka lopovskaa avantura i stalna krađa. No, meni je ipak bio i nezaboravljen ostao jedan poseban slučaj iz područja lopovluka “made in Bistrik” i to onaj u kojem se u jednoj poznatoj trojci lopova koja je pucala samo na visoke mete, našao sin jednog uglednog bistričkog advokata. Ostao mi je u živom sjećanju sa onom svojom frčkavom kosom i bucmastim licem baš kao da je nekakav anđeo s crkvenih fresaka. I skroz je bio fin bio, ma ni sanjao ne bih da će on biti sudionikom jedne od velikih pljački koja mu je donijela dugogododišnji zatvor. Ali , hvala bogu,živ je, o toku zadnjeg rata otišao je u Ameriku, gdje živi već skoro trideset godina. Osim njega što je u Americi i E.-a u Sarajevu svi ostali koje sam ovako površno pomenuo odavno počivaju na raznim grobljima.

A ima i onih koje ovdje nisam pomenuo, a sad mi na um padaju i takođe su mrtvi.

Umiru i lopovi ko i pošten svijet. Svi smo mi “žiranti” smrti, jedine univerzalne pravde koja postoji i koja svakog čeka, nemilosrdne pravde koja se nikakvim parama, nikakvim bogatstvom, položajem, titulom ili zvanjem ne da potkupiti da nekog zaobiđe ili preskoći. .

Smrt je jedina sigurna, svima nama koji smo osuđeni na nju samim rođenjem, a sve ostalo nije sigurno.

 
Najtamniji vilajet
Petak, 06 Prosinac 2019 09:58

 

indexNajtamniji vilajet -oglušili smo se kao društvo, izgubili smo sebe, skoro da ne postojimo kao građani, ljudska bića

Amer Čulić

Negdje prije mjesec zakuhalo se u Čileu. Podiglo ljudima cijene prijevoza i koje igdje u sebi imao zrno frustracije, nije propustio šansu da izađe na ulicu I protestira. Vrlo brzo čitav slučaj poprimio je mnogo ozbiljnije obrise, situacija je iskorištena za generalne proteste uperene prema aktuelnoj vlasti.Predsjednik Čilea naredio je policiji da bude brutalna, a sukobi su eskalirali do nivoa od nekoliko desetina poginulih, u Čileu.

Znači- zbog povećanja cijena javnog prijevoza!

Jučerašnje otkriće federalne parlamentarke koja komotno može živjeti bilo gdje na svijetu, ali je odlučila živjeti ovdje, u po svim parametrima najtamnijem vilajetu progresivne Evrope, kako bi pokušala mijenjati ne stvari već ustaljeni mentalitet (dok možda nekad oko 3000. godine ne počnemo biti normalni i civilizirani da bismo uopće zaslužili život dostojan čovjeka), nije zabrinulo većinu drugih federalnih parlamentaraca.Prema dobrom starom adetu malograđana, onih s kojima se prije građanin i susretao najčešće ako je imao vikendicu, pa je morao voditi bitku oko deset centimetara iznova zauzete zemlje svaki put kada bi došao za vikend, taj kružok bezočnika s obrazom satkanim od džona kaubojke oglušio se na prizore koje je podastrla Sabina Ćudić o grozomornom tretmanu štićenika Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine, njihovom vezanju za radijator(?) te nije pristao na jučerašnjoj sjednici u dnevni red uvrstiti informaciju o stanju u „Pazariću“.

Nije više bitno ni ko su, odakle su ti parlamentarci, ni kako se zovu, imena susvakako mrska (Nomina sunt odiosa), bitno je da su prizori izazvali sveopći gnjev. Na društvenim mrežama kiptalo je, odjekivao je svaki status i razdirao do srži, ali nije se izašlo na ulicu kao u Čileu kada su povećali cijene karata.Oglušili smo se kao društvo, izgubili smo sebe, skoro da ne postojimo kao građani, kao ljudska bića. Sve više ličimo na životinje koje su, gle čuda, mnogo humanije, generalno.One ne ubijaju drugu životinju kada je ova ostavi, ne vežu druge životinje kako bi ih disciplinirale. Pa sve i da nas sutra neko prihvati u Evropu kao ravnopravne, mi smo toliko smoždeni i kolektivno mentalno zakržljali da je pitanje šta nas može izvaditi iz ovog stanja. Ovi što nas vode, njih treba u''Pazarić''.

Tekst je prenesen iz “Dnevnog Avaza”

 
Pogled u retrovizor Tonija Skrbinca
Subota, 30 Studeni 2019 13:27

 

Mahalaši, seljaci i haustorčad Toni

Toni Skrbinac, Sarajlija na “privremenom“ radu u Mariboru

Kad god se nađem sa prijateljima ili samo, poznanicima iz moje mahale, iz mog djetinjstva i mladosti, vadimo iz “albuma naših uspomena i sjećanja” slike zajedničke prošlosti. U tim momentima pretovarenim nostalgijom i žalom za brzo protutnjalom mladošću mi smo kao nekakvi šminkeri i kostimografi koji stoje pred sada većprezrelom nekadašnjom ljepoticom koju nastojimo učiniti što ljepšom i što mlađom. Svaki od nas “šminkera” ima svoj karmin, puder i bočice parfema,a svako iz svog “ormara” uspomena iznosi svoje haljinu koja upamćene mahalske likove čine još ljepšim i elegantnijim. U tim trenucima vraćanja vremena u “riverc” zaboravljene su sve daven komšijske svađe, sve đangrizave nane, svi muhanati i uvijek ljutiti očevi i djedovi koji su nam branili da se igramo pod njihovim prozorima jer se uvijek nek tek sad vratio s posla i legao da odspava, a mi “tude u nevakat galamimo i ne damo komšiluku mira.

“Ha'de, m'rš ispred moje u mene mi kuće...Hajte dole Tosunima u bašču pa tamo galamite...” k'o da i sad čujem dubok i zbog ljutnje oštar glas Hasibagin, koji i baš i nije imao razumijevanja za djecu, možda i stoga što se nikad nije ženio, ni stekao vlastito dijete. Kako je zalazio u godine postajao je, čini mi se, nekako sve mrzovoljniji i đangrizaviji.

Zaboravljeni su i naši konflikti, ružne riječi,psovke i tuče do kojih je rijetko, ali znalo doći. Ustvari,mislim da nisu zaboravljeni, nego su s vremenom potisnuti jer...mahala naše mladosti pretvorena je u bajku, ali iskreno i ima dosta toga što je bilo zaista bajkovito.

U tim padinskim potočićima živjela su nekadašnja djetinjstva i mi smo se na našem Bistriku, Hridu, Tereziji, Pajama snalazili i uživali na sličan način kao i naši vršnjaci na Vratniku, Širokači, Soukbunaru...imali svoja igrališta, svoje sličice, albume, salvete, igrice uz koje smo odrastali.

Ako su u tim šezdesetim godinama, kada se inače intenzivirala proletarizacija, pa su sela masovno napuštana (kasnije ćemo godinama i decenijama kukati nad sudbinom napuštenih sela) ako su se, dakle, događali konflikti, nerijetko su bili izazvani »nesporazumima« koji su nastajali izmedđu različitih kulturnih matrica: mahalske i ruralne.

“Vala ne mogu s onim seljacima.”

“Ma šta seljak zna?”

“Ne moreš ti seljaka prom'jeniti, seljak ostaje seljak...«

Domicilno stanovništvo, dakle stanovnici mahale sa dubokim i dalekim korijenima, gajili su stanovitu skepsu, da ne kažem prezir, prema novim komšijama za koje su pogrdno govorili da su »šljegli« iz nekih seoskih zabiti. Ali ne uvijek i zauvijek, nego samo u periodu uzajamnog navikavanja jednih na druge.

Sa nama,mladim domaćinima i “vlasnicima” mahale nije bilo ništa drugačije u početku.

“Ti si ba jedan običan seljak”, znao je sijevnuti šamar nekom od naših drugova koji su tek stigli iz okoline Kalinovika, iz Istočne Bosne ili čak iz Pljevalja kao familija jednog komšije Rahme i njegove grlate, a drage i simpatične žene koja nije imala drugog imena, osim Rahmaginica.

“Pa šta hoćeš, i Tito je seljak, zar nije?”uslijedio bi odgovor bistre seljačke glavice.

I u tom trenutku se automatski gubila superiornost “mahalaša” nad seljakom. Jer, Tito je bio Tito, blizak svakome kao što je bio najbliži rod,ta zar se nismo zaklinjali sa “Tita mi!” s istim žarom i predanosti istini kao kada smo se kleli majkom,ocem,bratom?

Ali, djeca k'o djeca. Brzo su se zbližavala, ujedinila i obogatila zajednička dječija iskustva. Mi smo ih učili našim igrama »eberečke ebertute«, “Kulina bana vojska je...”, “između dvije vatre”...a oni, seoska djeca, vještija u prirodi, znali su majstorski napraviti luk i strijele koje su nam služili u igri “indijanaca i kauboja”, pa onda s znali napraviti sviralu od zovine stabljike, inače je njihovo poznavanje prirode, kako biljnog tako i životinjskog carstva, bilo bogatije iskustvom i stoga su bili u šumi uvijek spretniji i okretniji od nas “mahalaša”.

Sa odrastanjem i sazrijevanjem spuštali smo se kao, recimo, Bistrički potok, on je uticao u Miljacku pored tadašnjeg Principovog mosta, a mi smo se spuštali u grad i nalazili naša utočišta u čaršijskim kafanama, pa kasnije kafićima. Srce Čaršije sa većinom svojih kafana bilo je skoro pa rezervisano za vratničke, bistričke i hridske momke. Gradski dio tadašnje mladosti počeo je dolaziti na Čaršiju tek sa otvaranjem kafića. Ako je i bilo animoziteta, a jeste, prema seljacima koje smo zvali i papcima u vrijeme ranog djetinjstva, može se reći da je još oštrija razlika podvlačena između mahalaša i tzv. haustorčadi, djevojčica i dječaka koji su odrastali u gradskom miljeu, uglavnom u zgradama i u prosjeku nešto povoljnijem i bogatijem socijalnom položaju.

Haustorčad su zasigurno ranije prihvatili i slušali muziku Beatlesa, Stonsa i planetarnu buntovnost koja se ogledala u načinu odijevanja i njegovanja duge kose. Koliko su čupavci smetali, ili bolje rečeno iritirali mahalske mangupe ilustruju primjeri svojevrsnog nasilja: bilo je slučajeva da su te, kako su ih pogrdno zvali hipike, jednostavno presretali i nemilosrdno šišali, direct na ulici. Ja znam samo za jedan takav slučaj. Kako nikada nisam bio pristalica nasilja, bilo koga i nad bilo kime, ne mogu reći da sam sa simpatijama slušao priče o šišanju. S vremenom i sazrijevanjem, uz izuzetke, svi smo ipak postajali sarajevska raja. I takvim Sarajevom špartao sam dobar dio mladosti, s kraja na kraj vođen radoznalošću, ljubavnim osjećajima i sastancima koji su činili još čarobnijim Ilidžu, Vrelo Bosne, Maltu, Pofaliće,Alipašino Polje, Grbavicu..itd.Ko bi se sad sjetio i nabrojao sve kafane, kafiće, diskače i restorane u koje su me donosila krila mladosti.

Traume mladosti odavno su zakopane. Ali, ali...nije baš tako kod svih.

Ovdje u Mariboru sam prije dvadesetak godina upoznao jednog svog sugrađanina,tipičnog predstavnika »haustorčadi.« Imali smo šta jedan drugom reći, pričali jezikom zajedničkih uspomena i anegdota,a to u tuđem svijetu mnogo znači. No, s vremena, na vrijeme znao je reći: “Ma,šta hoćete vi mahalaši, vi ste ostali zarobljeni u turskom vremenu!”

No, kako je on svoje žaoke upućene na moju mahalsku adresu obično pakovao u okretanje na šegu kesice, smijali smo se na moj račun.

A družili smo se neko vrijeme baš često. Dok jednom nismo sjeli zajedno sa mojom kčerkom, tada je studirala u Ljubljani, pa on u jednom trenutku htio da joj objasni veliku razliku između mog Bistrika i njegove Grbavice.

-Znaš Mia tvoj tata i njegova raja znali su nas fatati i šišati i pljuvati zato što smo mi bili rokeri i hipiji..!

Gorko sam se nasmijao. I odnose zahladio. Prođe i po pola godine da se s haustorčetom i ne čujem. A činilo mi se da smo trebali biti prijatelji.

 
Jeza i groza
Subota, 23 Studeni 2019 11:13

 

Najtamniji vilajet -oglušili smo se kao društvo, izgubili smo sebe, skoro da ne postojimo kao građani, ljudska bića

Amer Čulić

Negdje prije mjesec zakuhalo se u Čileu. Podiglo ljudima cijene prijevoza i koje igdje u sebi imao zrno frustracije, nije propustio šansu da izađe na ulicu I protestira. Vrlo brzo čitav slučaj poprimio je mnogo ozbiljnije obrise, situacija je iskorištena za generalne proteste uperene prema aktuelnoj vlasti.Predsjednik Čilea naredio je policiji da bude brutalna, a sukobi su eskalirali do nivoa od nekoliko desetina poginulih.U Čileu, znači.

Zbog povećanja cijena javnog prijevoza!J

učerašnje otkriće federalne parlamentarke koja komotno može živjeti bilo gdje na svijetu, ali je odlučila živjeti ovdje, u po svim parametrima najtamnijem vilajetu progresivne Evrope, kako bi pokušala mijenjati ne stvari već ustaljeni mentalitet (dok možda nekad oko 3000. godine ne počnemo biti normalni i civilizirani da bismo uopće zaslužili život dostojan čovjeka), nije zabrinulo većinu drugih federalnih parlamentaraca.Prema dobrom starom adetu malograđana, onih s kojima se prije građan i susretao najčešće ako je imao vikendicu, pa je morao voditi bitku oko deset centimetara iznova zauzete zemlje svaki put kada bi došao za vikend, taj kružok bezočnika s obrazom satkanim od džoona kaubojke oglušio se na prizore koje je podastrla Sabina Ćudić o grozomornom tretmanu štićenika Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine, njihovom vezanju za radijator(?) te nije pristao na jučerašnjoj sjednici u dnevni red uvrstiti informaciju o stanju u „Pazariću“. Nije više bitno ni ko su, odakle su ti parlamentarci, ni kako se zovu, imena susvakako mrska (Nomina sunt odiosa), bitno je da su prizori izazvali sveopći gnjev. Na društvenim mrežama kiptalo je, odjekivao je svaki status i razdirao do srži, ali nije se izašlo na ulicu kao u Čileu kada su povećali cijene karata.Oglušili smo se kao društvo, izgubili smo sebe, skoro da ne postojimo kao građani, kao ljudska bića. Sve više ličimo na životinje koje su, gle čuda, mnogo humanije, generalno.One ne ubijaju drugu životinju kada je ova ostavi, ne vežu druge životinje kako bi ih disciplinirale. Pa sve i da nas sutra neko prihvati u Evropu kao ravnopravne, mi smo toliko smoždeni i kolektivno mentalno zakržljali da je pitanje šta nas može izvaditi iz ovog stanja. Ovi što nas vode, njih treba u''Pazarić''.

Tekst je prenesen iz “Dnevnog Avaza”

 
Fatmirov upitnik
Petak, 15 Studeni 2019 05:22

 

CetnikČetničko postrojavanje u Sarajevu

Fatmir Alispahić

Četnička paravojska se postrojava i prijeti u Višegradu, a dejtonska tajna policija SIPA ne poduzima ništa. Kakav bi morao biti bošnjački odgovor? Evo ovakav: Duhovni lider u Bošnjaka reisu-l-ulema Husein Kavazović i najviši politički funkcioner Bakir Izetbegović morali bi organizirati i povesti demonstracije pred sjedište Sipe, da se u ime desetine hiljada okupljenih i zabrinutih ljudi prenese poruka da – ovako više ne ide. Ovo bi bila normalna reakcija normalnog naroda i njegovih normalnih predstavnika. Na žalost, ni reisu-l-ulema Kavazović ni najviši bošnjački funkcioner Izetbegović nisu ni jednom riječju osudili četničku kolaboraciju Sipe i drugih sigurnosnih službi dejtonske države, koje svojim nečinjenjem legitimiraju četnički terorizam u BiH. Računa se da su Kavazović i Izetbegović svakako protiv četnika, pa im šutnja dođe kao mudrost i rječitost. Odmah nam se nameće pitanje o razlici između šutnje jednih i drugih: zašto šuti SIPA, a zašto šuti reis?, zašto šuti Ministarstvo sigurnosti, a zašto šuti Bakir Izetbegović? Lakše je odgovoriti na pitanje o šutnji dejtonskih sigurnosnih struktura, nego li pronaći odgovor na veliku enigmu o besmislenoj šutnji bošnjačkih duhovnih i političkih lidera i organizacija koje predstavljaju.
Sudeći po odveć hroničnim šutnjama Kavazovića i Izetbegovića, mi bismo trebali razumjeti kako je normalno to što se četnici postrojavaju i prijete. Mogli bismo razumjeti i da u tome nema ništa problematično, da u jednoj državi, pored regularne vojske i policije, postoji i jedna paravojska koja baštini ideje genocida. Krivični zakon decidno precizira kazne zatvora za paravojno i terorističko djelovanje. Ali, nije reisu-l-ulemino da se bavi takvim pitanjima, koja izlaze iz džamijskog okvira! A zašto bi se i Bakir Izetbegović bavio pitanjem postrojavanja četnika, kad je u nadležnosti člana Predsjedništva BiH da se imenuju ambasadori, konzuli i drugi zgubidani? Nema sumnje da projektantima genocida nad Bošnjacima jako odgovaraju sve bošnjačke šutnje, jer mutavost u Bošnjaka – koja nam se tumači kao vrlina mudrosti – olakšava da se nedoklan vrat dokolje.
Nasuprot ovoj ironiji, valja reći da nema ničega normalnijeg od dizanja svenarodne pobune protiv dejtonskog državnog sponzorisanja četničkog terorizma, a da na čelu te pobune stoje baš, imenom i prezimenom, Husein Kavazović i Bakir Izetbegović! Oni su dužni, a evo i prozvani, da izvedu narod na ulicu – sa osnovnom porukom da smo spremni rušiti dejtonski poredak ako taj poredak konačno ne počne štititi jednako sve građane i jednako se boriti protiv svakog terorizma. Sve što je ispod ove nužnosti, nije normalno i neće rezultirati ičim drugim do li da dejtonska država postane četnička država, u kojoj će Bošnjaci biti progonjeni, ponižavani, maltretirani.
Taman koliko je strašna četnička prijetnja miru i stabilnosti – toliko je strašna, toliko je užasna, ova suluda i sramna šutnja bošnjačkih zvaničnika i bošnjačih institucija.

Ubi nas naknadna pamet. Možda smo u ratu? Možda nas samo noć dijeli od jutra u kome ćemo se probuditi pod terorom okupirane države? Tako su se budili Bošnjaci u Prijedoru, u Višegradu, u Brčkom. Ništa više ne bude isto. Tvoja kuća, tvoja avlija, a tvoj život pod njihovim nožem. Zar iko više u Bošnjaka ikada više smije povjerovati da nam se 1992. godina ne može ponoviti!? Zlikovci su danas u dejtonskim institucijama, u Vojski i Policiji Republike Srpske, na čelu Sipe je Goran Zubac koji je osuđen na godinu dana zatvora za pomaganje u terorističkim napadima na Sarajevo od 7. februara 2014., maske su pale!!! – i ko onda smije vjerovati da ti zlikovci nisu u stanju ponoviti 1992. godinu? Postoji tačna zakonska obaveza sankcioniranja paravojnog organiziranja, zastrašivanja povratnika, svega onoga što danas predstavlja Četnički ravnogorski pokret u BiH. Ali, pravosudne i sigurnosne instance ne poduzimaju ništa! To njihovo „ništa“, nije „ništa“, već je nešto veoma konkretno – to je dejtonsko četništvo. Zbog toga je svaki Bošnjak dužan i obavezan Sipu i druge sigurnosne i pravosudne instance u dejtonskoj državi – do daljenjeg! – doživljavati kao organe velikosrpske okupatorske vlasti, onako kako svaki Palestinac doživljava izraelske/cionističke pljačkaše i teroriste. Nemamo se mi šta više nadati da će Sipa pravedno sprovoditi antiterorističke zakone ove zemlje, kad je odveć jasno da je četništvo zakon Sipe, a time i svih drugih dejtonskih struktura koje svjesno i proračunato ignoriraju djelovanje genocidnog Četničkog pokreta. Ostaje jedino otvoreno pitanje – a šta ćemo mi sa tom spoznajom da živimo u okupiranoj zemlji, kojom danas vladaju djeca Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Koja je to kritična tačka bošnjačkog buđenja? Ili je smrt već nastupila, pa je svejedno ako neko ubije tijelo Bošnjaka u kojega je mrtav mozak.

Naknadna pamet

Možda više nemamo šanse ni za naknadnu pamet! Popis 2013 to je na najbolji način posvjedočio. Ni sam ne znam koliko tribina sam održao i koliko tekstova napisao dokazujući da je Popis 2013 dovršetak etničkog čišćenja i da odmah treba krenuti u rušenje rezultata Popisa, dokazujući da je realiziran s jasnim ciljem da se umanji broj Bošnjaka. I sada se na brojnih portalima može pronaći moja izjava da će „Popis ubiti više Bošnjaka nego svi ratovi u 20. stoljeću“, a u informaciji se kaže sljedeće:
– Na tribini u Domu kulture u Maoči (15.09.'13.) Fatmir Alispahić je govorio o zločinačkoj zavjeri dejtonske države protiv bošnjačkog naroda, koja je preko korumpiranih i ucijenjenih bošnjačkih političara nametnula genocidni Zakon o popisu, putem kojeg će nestati nekoliko stotina hiljada Bošnjaka, poglavito u iseljeništvu. Fatmir Alispahić smatra da je Popis 2013. nastavak genocida u Srebrenici, da će Popis 2013. ubiti više Bošnjaka nego svi ratovi u 20. stoljeću u kojima su ginuli Bošnjaci, te poručuje da je ova genocidna zavjera razlog više da se Bošnjaci maksimalno angažiraju u borbi za opstanak.

Prije koju heftu se u SDA pojavila ta “naknadna pamet”, pa su tek sad u najjačoj bošnjačkoj stranicu ugledali da je Popis “dovršetak etničkog čišćenja”. Agencije su 3. marta izvjestile sljedeće:– Do nas su došle glasine da postoje pokušaji falsificiranja rezultata popisa iz 2013. godine i da se može desiti da ne budu priznati popisani stanovnici, naročito povratnici u RS. Dakle, da se radi o desecima hiljada, pa i stotinama hiljada, popisanih pretežno Bošnjaka, ljudi koji su etničkim čišćenjem protjerani iz tog dijela BiH i ovo bi bio dovršetak etničkog čišćenja olovkom. SDA neće priznati takav popis stanovništva.Ovaj stav SDA, za koji je bolje da je došao ikad nego nikad, otvara pitanje šutnje Islamske zajednice, koja je bila na čelu Fondacije “Popis 2013”, ali nas podsjeća i na jedno otvoreno pismo koje smo dr. Selma Rizvić i ja, odmah po okončanju Popisa, početkom novembra 2013., uputili reisu-l-ulemi Kavazoviću. A u pismu se, između ostalog, kaže:“ Postoji mnogo dokaza da je Popis realizovan s ciljem umanjenja broja Bošnjaka i otpisivanja žrtava etničkog čišćenja u bošnjačkoj dijaspori, a o čemu su pisale čak i svjetske agencije i listovi. Bošnjački političari su ključni krivci za prihvatanje i realizaciju ovog genocidnog projekta. Postoji i mnogo dokaza o nečasnom djelovanju Fondacije „Popis 2013“, odakle nas u posljednje vrijeme obmanjuju lažima da je Popis „uspješan i dobar za Bošnjake“, da je Popis „nepotrebno ispolitiziran, jer se radi samo o statističkim i socio-ekonomskim kretanjima“, i sl. Ovo nije istina! Ako već sada znamo da će sa lica zemlje Bosne nestati stotine hiljada Bošnjaka, posebno u entitetu Republika Srpska, onda ovakve tvrdnje imaju za cilj da nam sakriju istinu i otupe reflekse za opstankom i traženjem pravde”

Evo nas godinu i po poslije. Islamska zajednica i dalje šuti i šutnjom brani besmislenu izjavu da je “Popis uspješan i dobar za Bošnjake”. SDA kaže da su do njih “došle glasine”, a što je formulacija u slavu vlastite gluposti, jer se ne može smatrati “glasinom” ono što pametan čovjek može vidjeti golim okom. Koliko bi za naš narod bilo bolje da su Islamska zajednica i SDA vidjele, ali i mnogi drugi, vidjeli i prije Popisa i odmah poslije Popisa – da je Popis zločinačka prevara s ciljem da iz registra živih nestane nekoliko stotina hiljada Bošnjaka?! Ubi nas ta naknadna pamet – da nož ugledamo tek kad nam prereže vrat.

Vratimo se sad postrojavanju četnika i njihovom javnom zavjetu da će vratiti oduzete teritorije.

Diktatura mira

Idemo logičkim redom. Četnici Republiku Srpsku smatraju svojom “otadžbinom”, iako to genocidno strašilo nije postojalo do 1992. godine, tako da se ni jedan otac, u toj tzv. otadžbini, nije mogao roditi pa da bi nekom četniku danas bio otac, a da bi se ta genociduša zvala ičijom otadžbinom. Srbija, recimo, može biti otadžbina Srbijanaca, Bosna i Hercegovina može biti domovina njenog naroda, ali ta Republika Srpska ne može biti išta osim ogledalo masovnih grobnica. …Republika Srpska je otadžbina genocida. Ipak, četnička teroristička paravojska najavljuje oslobađanje teritorija, a mi se pitamo – kojih? Spremni smo halaliti pola Bosne, da zadovoljimo svoje kukavičko uvjerenje kako bi četnici trebali biti nahranjeni postojanjem Republike Srpske. Ali, te zvijeri ne može ništa nahraniti! Živ četnik je poput bijesnog kera. Sa četnicima nema mira i razumijevanja. Četnici samo razumiju kad ih nema, a dokle god ih ima, oni ne vide ništa osim zvjerinje potrebe da ubijaju i maltretiraju Bošnjake. Njima je ubijanje Bošnjaka nacionalna vrlina i vrhunsko duhovno ispunjenje. Stoga Bošnjaci trebaju razumjeti da je borba za uništenje četnika, suštinski, borba za vlastito postojanje, u miru i toleranciji s drugima. Strašno je da Bošnjaci mogu ovako mirno posmatrati dok četnici najavljuju “vraćanje oduzetih teritorija”, bezbeli ovih gdje Bošnjaci žive, bezbeli kao 1992. godine, kada su svojom “otadžbinom” proglašavali sve one gradove čije su utrobe potom napunjene tijelima ubijenih Bošnjaka. Ako je već dejtonska država četnička država, ako na ovu prijetnju ustavnom poretku i miru šute dejtonske institucije, šta je sa desetinama bošnjačkih adresa, stranaka, udruženja, društava, odakle bi morao krenuti otpor prema ovoj ratnoj prijetnji?!
Bošnjaci su danas goloruki. Šanse da se odbranimo manje su nego 1992. godine. Tada smo imali momke koji su odslužili JNA pa su makar znali šta je puška. Danas smo vojno nepismeni. Razoružani. Pod udarom islamofobične propagande koja od naše žrtve pravi tzv. islamske teroriste. A ponajviše nam fali ono što smo imali 1992. godine: svijest da prepoznamo opasnost i želju da branimo svoju zemlju. Osnovni elementi veličanstvene odbrane BiH rastočeni su kroz dejtonsku prevaru: ostali smo bez oružja i bez znanja. S druge strane, četništvo je nahranjeno postojanjem Republike Srpske, ojačalo je kroz paravojne oblike organiziranja i obučavanja srpske omladine, što kroz četničke kampove za obuku, što kroz mnoštvo tzv. lovačkih društava koji čine paravojnu mrežu u Republici Srpskoj. Za razliku od nas koji nismo spremni da branimo ni ovo što nam je ostalo, oni su spremni za rat, željni rata i žedni bošnjačke krvi.
Ako se Bošnjaci podhitno ne probude, ako masovno, odlučno i agresivno ne budu na ulicama tražili poštivanje zakona, ukidanje Četničkog ravnogorskog pokreta i hapšenje četničkih terorista, ako se silom ne izbore za diktaturu mira– zlo će se dogoditi. Sljedeće postrojavanje četnika dogodit će se u Sarajevu.

 
Jedna od pesama Dr Omera ibrahimagića
Četvrtak, 14 Studeni 2019 10:48

 

BOSANČICA

Dr Omer Ibrahimagić, Tuzla

Slađa od meda,

lijepa poput rose,

mirisnija od otkosa,

čišća od čista neba.

Išarala je živote kroz dugo vrijeme.

Kudret-sahat u kazivanja pretvorila,

životvorna,

ko hamajlija štitila i branila svoje.

Oči crne na licu bijelom,

zapis na kamenu uklesan,

otisak na pergameni,

od slova predanja sazdana.

Pjesme bi izrodila,

ko ham-pamuk nježne.

I sijaset besjeda i skaski,

o zemlji, i sretnoj i krvavoj!

Riječi su iznjedrene, po hartiji zasađene,

znanje i berićet u domove donosile.

Krijesile, mirisale ko zambaci.

Bez šumora zvonile biserne perle na uglačanim basamacima.

Rastapale se i stapale.

Oblivale nas širinama, daljinama i mudrošću.

Bosančica se nije nastavila ispisivati i nikada nije narasla u Bosanku.

Ne znasmo zašto.

Možda jer je već imenom bilježila tlo iz kojeg je nastala.

A puno ih je Bosnu nevoljelo i od nje glave okretalo.

Bosančici ni vrijeme nije pomoglo skršiti lokote od zavisti.

A ona bi opet da živi i da se spominje.

Možda je za početak, dovoljno da, koliko sutra,

rastvorimo dveri lijepe i tužne prošlosti.

Zagnjurimo se u nju, pokušamo je iskružiti iz rama zaborava.

Ja ću, koliko odmah, na prstima, otići do susjedne sobe i odškrinuti vrata.

Uvući se, ušuškati moje Bosančice, stvarne i žive,

uživati u očima kao surmom iscrtanim.

A potom, nad hartijom nalakćen dok čaršija spava,

probuditi pjesmom

riječi

o davno zaboravljenim slovima.

O PISCU

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i inozemnim časopisima, listovima, portalima i fanzinima: Pulsus, Kratki spoj, Svijet, Most, Front slobode, Zmaj od Bosne, Život, Večernje novine, Kabes, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Književni pregled, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae, Poezija, Motrišta, Avlija, Diogen, Glas Naroda, Tuzlarije, Književni kutak, Ljubušaci, Radio Gornji grad, Sent, Bosanska Vila, Musa Ćazim Ćatić, Crna Ovca, Književne vertikale, Hrvatski Glasnik, Izvornik, Diwan, Almanah, Avangrad, Strane, Pulse, Script, Gradina, Fioka, Zvezdani kolodvor, Afirmator, Eckermann, Bobovac, Balkanski književni glasnik, Plus, P.E.N. Centar BiH, Književna sehara, Primijenjena poezija, Metafora, Kvaka, Hyperborea, Fenomeni, Dometi, Kult, Prozaonline, Bdenje, Književna revija, Braničevo, Bagdala, Nomad, Plima, Ajfelov most, Libartes, Oprem dobro, Dubrovnik, Glasnik MC 016, Povelja, Naše stvaranje, Onlajn poezija, Hypomnemata, Književnost, Dunjalučar, Pikolo Knjigomat, Republika, Lupiga, Dnevna doza, Zvona i Nari.

 
Tonijeva dirljiva priča o rastanku sa prijateljom
Petak, 08 Studeni 2019 13:52

 

Šabanov oproštaj

Toni Skrbinac, Sarajlija na “PRIVREMENOM “ radu u Mariboru

Ma nema od toga dugo kako sam pisao o svom mariborskom prijatelju Šabanu Bečiću, bistrookom seoskom dječaku koji je na svoju ruku odlučio tražiti selameta u bijelome svijetu, pa se onako sitan, a odlučan zaputio ka dalekoj Sloveniji. Peripetija nije manjkalo, ali što je mala glavica smislila-to je i uradila. Tokom jednomjesečnog potucanja bio ovdje i ondje, sam i pomalo izgubljen u nepoznatom svijetu, ali je uspio u namjeri da se prijavi za nastavak školovanja u Srednju školu u Ljubljani, školikoja je obrazovala kadar za rad naželjeznici.

Na povratku, nakon tog neizvjesnog i uzbudljivog puta dogodilo se, tamo negdje oko Doboja, da kondukter u vozu odluči da izbaci malog Šabana, koji je bio bez vozne karte. Ali se u kupeu potreši neka nepoznata, dama, baš dama, koja je uzela u zaštitu malog Šabana, platila voznu kartu za njega i još mu dala nešto novca da može,bar bez tih materijalnih briga nastaviti putovanje ka svom rodnom selu. Nije bilo očekivanih batina od prijekog babe, ljubav i roditeljska brižnost bijahu jači od padagoških principa, šibe i kaiša, kojima su očevi u vrijeme Šabanove mladosti bili itekako skloni.

Pa se onda Šaban Bečić našao u internatu u Ljubljani, zatim prešao u Maribor i nakon što je završio školovanje počeo je odmah raditi na željeznici. Nekoliko godina kasnije,dogodilo se da jedne večeri sretne istu onu ženu-dobrotvorku na mariborskoj željezničkoj stanici u nevolji koja je bila teža nego li svojevremeno njegova. Nije ona njega nego je on nju prepoznao i nije se prestala čuditi njegovoj dobroti dok joj on na kraju nije rekao da to on njoj samo uzvraća dobro djelo kojim ga je zadužila.

Šaban, inače vjernik i čuvar tradicije u čijem se duhu odgojio podveo i taj događaj pod “ono što je gore unaprijed zapisano”;pa je tako moralo biti.

A bilo je na pretek takvih i drugačijih priča tokom mog druženja sa Šabanom napretek. Prvi put smo se sreli u vrijeme rata kada je Šaban vozio kamion sa humanitarnom pomoći u Tuzlu. Pa ga mi zamolili da i mojoj punici ponese nešto nužnih potrepština koje joj je kćerka,dakle, moja supruga spremila.Poslije nas je život sastavljao na raznim mjestima koja i nisu bitna za ovu priču.

No, otkako je Šabana, a ima tome jedno pet-šest godina, zdrmao jak moždani udar, naša druženja su učestala. Ma kakva sedmica, nekad nije ni dan prošao, a da mi telefon ne zazvoni:

“Šaban je, Toni. Jesi li ustao?”

Nekad jesam, a nekad nisam, mislim, ustao. Različite nam bile satnice, njemu ostalo u navici iz vremena dok je radio da porani, a meni se,opet, ima tome već dugo, noć pretvorila u dan. Hoću reći noću vazda nešto ili radim ili uz televiziju bdijem,a ujutro mi duša produžiti san. Zna to Šaban, ali nastavlja.

“Evo ja sam već i popio kahvu,pa kontam ufatit autobus prema tebi...«

“Ne žuri” kažem, a znam da i ne može. Hem mu se korak usporio, hem valja dočekati autobus i preći s jednog kraja Maribora na drugi.

“Dobro, polako ću ja, a ti se razbudi...”

I, evo mi Šabana zvoni.

“Ko je?” pitam preko interfona, a znam da je on.

“Šaban je” -kaže i ja stisnem ono dugme da se otvore vrata zgrade.

A kako odjekne glas Šabanov, tako ovo moje psetance, Bela joj je ime, počne lajeti, trčkarati vamo i tamo i vrtiti repićem. Ne prestaje sve dok se on na ne pojavi navratima. Pa onda počne da mu se zapetlja među noge, a on se sporo saginje da je pomilki i sve joj govori:

“Jaaaa... Bela, jaaa... Šaban je... tvoj ŠAban, Bela!”

Bela dobije svoju porciju nježnosti i umiri se, aŠaban se polako spusti na stolicu, izvadi cigare i...razgovor može da počne.

Šaban se nikad nije žalio. Osim što bi ponekad rekao: “Ma, ove moje noge me izdaju, sve teže hodam, moj Toni.”

Otkako je dobio unuka Jakuba nije prestajao da priča o tom malom biću koje je dedu iskreno zavoljelo.

»Džaba svi...sve na jednu stranu, ali dedo je dedo, a on kad me vidi hoće samo meni. Nikom drugom kad sam ja tu. Ni nani Safiji.”

Kad bi htjeli tegobe da odagnamo, onda smo obično putovali stazama prošlosti i mladosti. Koja je,logično, i Šabanu i meni raznih darova donijela. U posljednje vrijeme Šaban je igrao loto. Vadeći iz novčanika uplaćeni listić,razvukao bi usne u širok osmijeh, podigao bi značajnoo lijevu ruku i mašući njom rekao: »Eeee, moj Toni, care, akobogda pa se oparimo...odmah idemo za Sarajevo. Pa ćemo tamo kad dođemo, koga god sretneš, a poznate se, samo ga zovnuti i tutnuti mu u ruku guticu para.”Pa šta, pa kako, pa odakle?« pitaće on, a ti ćeš mu reći: »To sam ti dao da me danas pomeneš.«

Uživio se Šaban u tu scenu, smješka se kao da smo već u Sarajevu.

Prošle sedmice vidjeli smo se u četvrtak. U petak je naumio u svoje selo, negdje je to oko Tuzle,a ja ga sto puta ga pitao koje to selo, a nikako da zapamtim, kako se to selo zove. Tamo je Šaban lijepu kuću sagradio i tamo mu je duša i ranije bila, ali sada kako se počelo u godine zalaziti sve češće i sve radije.

U ponedjeljak se upitah zapitaopitao: “ Jutro je, ma,gdje li mi je to moj Šaban, što se ne javlja?«

Oko podne zazvoni telefon, a na ekranu piđe: “Šaban.”

»Pa gdje si ti moj Šabo?« viknuo sam da ga iznenadim, ali sam u sekundi zamuknuo kad sam čuo plačni glas njegove supruge Safije.

“Tooooni, nema mi više našeg Šabana...”

Uveče sam bio u njihovom stanu, na žalosti. Safija mi reće, bili su u selu, vraćali se u nedjelju i da izbjegnu gužvu krenuli prema Varaždinu. Negdje oko granice, Šabanu bi slabo, sve slabiji, teško uzdiše, sve okreće glavu...Safija se izbezumila, polivala ga vodom...ništa. Brzo do obližnjeg doma zdravlja, pokušali s reanimacijom...došla hitna...nastavili sa borbom za Šabanov život u zagrebačkoj bolnici na Rebru...ali nakon pola sata izašao jedan doktor i ..izjavio joj saučešće.

U srijedu je bila dženaza na mariborskom groblju Dobrava. Dženazu su mu klanjali mlađahni Zinaid ehendija i Ibrahim efendija kojeg je Šaban izuzetno poštovao i volio. Dedo mi je kasnije rekao da ne pamti da je nekom od naših ljudi u Mariboru toliko svijeta došlo na posljednji ispraćaj.

A Ana Malenica, jedna tanana prefina duša koja se bavi astrologijom i koja je Šabana nedavno upoznala u mom stanu kaza: “Šabana je njegova čežnja odvela u Bosnu da se s njom tako oprosti."

I ja gledam nekako tako na sve to. Šta još da kažem? Znam da mi fali moj prijatelj Šaban i znam da će mi mnogo puta, posebno prijepodne, biti baš pusto bez njega.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Subota, 28 Rujan 2019 08:46

 

Rušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (75)

Nadan Filipović

“Čišćenje” kuće  

U petak poslije posla Rušid otvori vrata na kući u kojoj su sve stvari koje je kupio. Prvo sjede u komfornu kožnu fotelju tamno zelene boje. Bila je ugodno hladna. Ispružio je umorne noge na drugu fotelju. Zapalio je cigaretu. Očekuje ga veliki posao. Objasnio je Justini zbog čega ga neće biti cijelu noć. Uostalom, kod nje će biti stara Lidka. Znaju gdje je.

Nakon popušene cigarete otkunja jedno dvadesetak minuta, pa ustade i otvori prvi ormar. Zapahnu ga miris ustajale tkanine pomiješan sa slabim mirisom skoro izlapjelog naftalina. Iz niza odijela koja su visjela na ofingerima izleti nekoliko moljaca. Stavi sva odijela na kauč, na jednu gomilu.

-Od ovih odijela neće biti nikak'a hajra. Sigurno su ih moljci izbušili – pomisli.

No prevario se je. Kad je prekopavao džepove svakog od odijela nađe par malih novčanika punih sitnine i čak nekoliko kovanica. Prebroja. Osamnaest funti i devet šilinga. Novac, novčanice i siću stavi nrhajno u jednu kristalnu posudu za voće.

U drugom ormaru su bile police za cipelama i čizmama. Sve se sjaju. Sve kao novo. Nađe komad tankog konopa i poveza sve čizme i cipele tako da ih mogao lakše utovariti na kamion. Pomisli, da mu je kakvih kutija ili sanduka za pakovanje. Ovih šest kartonskih boksi koje je donio s posla neće biti dovoljne.

Na sreću, u podrumu nađe veliku količinu praznih drvenih gajbi i kartonskih kutija.

U stare novine kojih je u podrumu bilo u golemim količinama pakovao je prelijepe porculanske tanjure, šolje i tanjurići za čaj, velike količine srebrenog escajga, sve sterling srebro, nježne kristalne čaše, bokale, itd.

Nikad kraja pakovanju u kuhinji i trpezariji. Veliki broj bakrenih šerpi, tava, čajnika, a sve kao novo.

Onda otvori ormar u kojem su se na policama nalazile prebijele posteljine. Bilo ih je preko stotinu. Pa jorgani, pa jastuci, navlake za jastuke, nekoliko finih dušeka…gomila čitava. Mnoge posteljine su na sebi još imale etikete.

U jedan čošak kod vrata ostavi radio – aparat na kojem je pročitao natpis “Masters Voice”. Uključio ga je u struju i dalje pakiranje je pratila lagana noćna muzika Radio Adelaide.

U kuhinji je bio frižider isti kao u kući kod barba Ante i tete Mande. Kelvinator. Na struju. Nije na kerozin. U njemu nađe nekoliko boca piva. Sjede, ponovo zapali cigaretu i poče otpuhivati dimove, lagano pijuckajući.

Razmišljao je o tome kako će Justina biti sretna i presretna. Nije šala, lijepi radio-aparat i frižider.

Kasnije nađe u jednom kabinetiću na točkovima nekoliko boca viskija i brendija. Večina od njih su bile nenačete. Par će pokloniti barba Anti, par gazdi, a ostale će ostaviti da Justina, Lidka i on popiju po čašicu kad sjede i slušaju muziku sa radija.

Skinuo je sve masivne kristalne lustere, pomicao je namještaj što bliže vratima pazeći da ne ošteti parket.

Našao je još masu vrijednih sitnica od kojih će neke ostaviti, a neke će prodati.

Nešto ga je posebno zbunilo. Kako je planirao odgurati masivni trpezarijski stol prema vratima pod njegove noge je postavio veliku debelu deku. Deka mu je omogućavala lakše guranje po ulaštenom parketu, a I čivala da se parket ne ošteti. Jedva je podizao dbele noge tog stola da bi podmetnuo deku. Međutim, kad je spuštao nogu na deku uvijek bi čuo neki kratkotrajni metalni zvuk.

-Bože moj, šta li se to čuje? Kakav je to čudni zvuk? – razmišljao je.

Pomoću deka je dogurao fotelje i manji stol do vrata, a ostali krupni namještaj je ispraznio i ostavio kad sutra ujutro dođu kolege mu, Brajan i Kevin, zlatni momci koji su ga jako zavoljeli.

Iza ponoći je osjetio da se podobro umorio. Uze one deke, leže na otoman na kojem je već bio spreman veliki jastuk, pokri se i zaspa. Sanjao je Safetu. Ona plijevi u bašči, a on tiho ušao na vrata pa pođe da joj priđe s leđa s namjerom da joj stavi oba dlana na oči, da mu mater kao pogađa ko je to uradio. I taman da će joj oči poklopiti dlanovima pojavi se Ejub na pendžeru vičući: “Safeta, Safeta biž' u kuću. Eto ti ustaše s leđa. Hoće da te udavi.” I mati mu nestade ispred njega, a pendžer se zatvori.

Taj ga ružni san probudi. Zapali cigaretu, povuče desetak dimova, pa ugasi u pepeljari. Ponovo zaspa.

Probudi ga kucanje na vratima. Otvori. Brajan i Kevin su došli malo ranije nogo što je dogovoreno.

-Dobro jutro. Hoćete li da napravim kafu i da popijete po viski prije nego što počnemo? Možda će Vili zakasniti?

I dok su se Brajan i Kevin nećkali, začuše brundanje kamiona. Vili je parkirao pred kućom.

-O Vili! Svaka čast! Pub u hotelu nije još otvoren, a i šta će ti. Ima piva, vina, viskija, brendija – ma šta poželiš.

-Rusid, ja hoću da pomognem, a kad sve završimo onda bih rado popio par čašica.

Navališe na posao. Prva tura, druga tura, treća tura, a u četvrtoj turi im bi najteže jr su klavir jedva izgurali i utovarili na kamion. Vili je vozio kao baja da se klavir ne bi slučajno oštetio.

Justina, Lidka i beba su bile u maloj sobi u donjoj lijevoj strani kuće, a sav ostali prostor je bio zakrčen donesenim stvarima. Imaće vremena da sve rasporede. Klavir su htjeli odvuči na kraj kuće, ali je Rušid skontao da će klavir svakako prodavati, pa je rekao da ga ostave blizu ulaznih vrata.

Kad su sve završili Rušid je svu trojicu pozvao na ručak u hotel. Odbiše. Rekoše da će, ako već inzistira da ih počasti, najbolje popiti po par“pajnti“ piva. Tako i bi.

Viliju dade dvadeset funti, a ovaj, kao da ga je zmija ujela, otskoči, samo što ne pade s one barske stolice kod šanka: “Ne dolazi u obzir. Neću ništa. Ovo ti je moj poklon za vjenčanje.”

-Hoćeš, hoćeš! Naljutiću se.

-Dobro, daj pet funti. Dovoljno je.

-E Vili, Vili! Stariji si, a u mojoj zemlji vrijedi pravilo da moraš poštovati čovjeka ako je i dan stariji od tebe, a taj te može poslati da mu kupiš i doneseš cigarete. Poštujem te, ali da ne bude nip o tvom, nip o mom, naći ćemo se na pola puta. Uzmi deset funti.

Vili se nasmija i pođe da zovne još jednu turu. Na to Rušid samo namignu onom momku za šankom koji shvati išaret, pa reče: “Ovo je na kuću! Kuća časti.”

Rušid mu je kasnije kriomice gurnuo dvije funte pod tacnu na šanku sve krijući od Vilija, da se ovaj ne naljuti.

Brajan i Kevin energično odbiše bilo kakve pare, a Rušid je znao da mu se ne isplati s Ircima raspravljati. Tvrdoglavo je to, k'o Bosanc.Raziđoše se kad je uveliko pala noć.

UMJESTO epiloga

Ni u Australiji Rušid nije mogao izbjeći probleme zbog svoje prošlosti. Naime, zajedno sa četničkim emigrantima u Australiju su se „uvukao“ i određeni broj „oznaša“, kasnije udbaša, specijalista za lov na zločince koje su imali na spisku. Odmah nakon rata, dakle pedesetih, a rijeđe šezdesetih godina, niz ljudi je misterioz nestao – kao da su u zemlju propali. Australijska policija nije bila previše ažurna da se temeljitije upetljava u emigrantske „međusobne obračune“. Dva puta je i Rušidu visila glava o koncu i umalo i on nije završio na velikom spisku nestalih Južne Australije. Čvrsto jezgro takozvanih „srpskih osvetnika“ iz Melbourne-a, svakako vođeno nekolicinom udbaša, dobilo je prijavu da se iza identiteta Rušid Hadžić krije zloglasni ustaša i jasenovački koljač Rašid Užičanin. Jedva je nekako Rušid uspio uvjeriti svoje progonitelje da se radi o grešci i da on nema nikakav zamijenjeni identitet. Dva puta je imao oštru kamu na vratu, ali je bio ubjedljiv te je ispričao sve o svom domobranskom stažu, o predaji partizanima u Maglaju, o svom kažnjeničkom radu u sarajevskoj ciglani, naglasivši progoniteljima da sve lako mogu provjeriti putem konzularnog naloga za provjeravanje identiteta.

 
Alijine iskrice
Nedjelja, 01 Rujan 2019 17:30

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (78)

O Ahmedu Muradbegoviću

Prekjučer je umro u Dubrovniku Ahmed Muradbegović, književnik.

S njim sam se upoznao kao student III godine u Zagrebu. On je bio oko osam-devet godina stariji od mene. Ja u književnosti početnik, on već priznat književnik koji je dobio Demetrovu nagradu za dramu “Bijesno pesto” i s dvije knjige novela, knjigom pjesama i romanom “Begovski ponos”, koji nije nikad štampan u knjizi.

Bio je progresivan i nije se ustručavao da zabode svoje književno pero u gnojne rane poratnog muslimanskog društva u Bosni, iako je iza Prvog svjetskog rata živio do 1941. stalno u Zagrebu. Tada je mojom zaslugom došao u Sarajevo za intendanta kazališta, a ja sam stavio na repertoar njegovu dramu “Na božijem putu”. Postavio me lektorom u sarajevskom kazalištu. Davao je mnogo drama u kazalištu, od čega je, makar da je bio rat, relativno dobro živio.

Bio je osuđen na pet godina zatvora od Suda časti u Sarajevu, ali je izdržao svega godinu. Otišao je iz zatvora u Gradačac gdje je bio činovnik nekakve zadruge, a onda su ga kao stručnjaka uzeli u tuzlansko pozorište. Odatle je gostovao u Sarajevu, Banjoj Luci i Dubrovniku, kamo je odselio i gdje je umirovljen.

U posljednje vrijeme je vrlo malo radio. Ponešto bi objavio u dubrovačkom časopisu Matica hrvatska, a zastupljen je i u omnibus knjizi sa mnom, Jakšom Kučanomi Antom Deanom u ediciji Matice hrvatske i Zore; “Pet stoljeća hrvatske književnosti.”

Dobar je bio književnik. Između dva svjetska rata neosporno je bio naš najbolji književnik. U svemu je bio Bošnjak, ali je u nacionalizmu bio povremeno lutalica.

U Zagrebu je bio Hrvat (nikad naročito izrazit, ali mu ništa nije smetalo da napiše članak o kralju Aleksandru u listu “Mladost”, koji je, kako kažu (jag a inače nisam nikad pročitao), tako intenzivno jugoslavenski bio orijentiran da je preštampan i u nekoliko almanaha o Aleksandru.

To mu je donekle škodilo 1941, kad sam ja, da se kutarišem povjereničke dužnosti u Hrvatskom narodnom kazalištu u Sarajevu (bivše i kasnije Narodno pozorište) predložio njega za intendanta upravitelja. Hakija Hadžić ga, zbog inkriminiranog eseja o kralju Aleksandru, nije begenisao, pa ga je nazvao Jugotatarom. Tako je on nazivao sve integralne ili druge Jugoslavene. Međutim, Budak ga je, na moju preporuku, postavio za intendanta, a on mene izabrao za honorarnog lektora s honorarom od 2.000 kuna , što se do kraja NDH popelo na čak 3.600 kuna, a za što sam mogao 1945. kupiti četiri kutije cigareta.

Kad je prispio u zatvor priznao je da je uvrijedio čast muslimanskog naroda, pa je tako, na zauzimanje brata mu Midhata, predate Sudu časti, gdje je najveća kazna bila deset godina prisilnog rada. (Prema njegovih pet godina zatvora ja nisam trebao biti suđen ni pola godine, ali, eto, nisam imao nikog moćna koji bi se za mene zauzeo, a imao sam ljudi na položajima koji su se takmičili koliko da budem više osuđen.)

Na slobodi je bio tako strašiv da nije smio ni usmeno poslati pozdrav dok sam bio u ćuzi, a i tamo sam mu prema svojim mogućnostima ponekad činio usluge.

 
Mešina priča za nedelju
Subota, 31 Kolovoz 2019 20:51

 

Jadna kucaNesretnik

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Od čuvanja tuđih ovaca, sakupljanja voća, povrća i drugih usjeva, a onda prodavanog u seoskoj zadrugi Mimo nije vidio ni žute banke. Sve što bi zaradio unosio je u malu trošnu kućicu šeperušu, a onda bi se gubilo i nestajalo zauvijek u nekom tajnom zašivenom džepu čije je mjesto znao samo njegov babo Salih i ljubomorno sakrivao od svih, pa i od sebe samog.

Salih je radio kao ložač u krečani na periferiji grada. Posao mu je bio, da velikom lopatom ubacuje piljevinu u peć kako bi se zagrijevao kamen krečnjak do temperature na kojoj se pretvarao u „živi kreč“. Plaća nikakva, a šta bez dinara u džepu? Jedne prilike kada je ostao bez para pokupio je „suvišno“ bakarno suđe i prodao ga na otpadu. Da je malo zarađivao moglo se vidjeti na njemu samom i odjeći koju je non – stop nosio.

Odjeća je bila rašivenih šavova, gumene čizme od jeseni do proljeća, a onda gumeni opanci između, francuska kappa lojava od dugog nošenja, nije se usuđuviao da je bar jednom opere, da se nebi u više dijelova poderala. Svakom je bilo jasno da se veoma vehdo hranio, jer kada bi jači vjetar puhnuo odnio bi ga k'o slamku iz razvezanog snopa.

U njegovom selu Salihovo ime je ušlo u sjećanje nekoliko generacija, ne znam, možda i dan-danas ima poneka brižna majka koja kaže, kao što su nama naše majke govorile, kada bi se nemarno i šlampavo obukli, hodali prljavi, poderanih pantalona, košulja: „Kakav to hodaš, eto te k'o Salih.“ Ili: „Izuj tu obuću, skini tu prljavu kapu, eto te isti k'o Salih.“

Salih je bio udovac, žena mu je umrla nakon što je rodila Mimu. On je sa sinom Mimom živio u maloj nenamještenoj kućici šeperuši. Duvari su joj bili oblijepljeni zemljom, ali isprani od kiša pa se mogao vidjeti ispleteni šeper. Duvari su bili kako iznutra, tako i izvana, neokrečeni, a šindra na krovu godinama nemjenjana. Kad bi ga neko upitao zašto kućica tako izgleda, a eto u krečani radiš zašto ne doneseš bar grumen kreča i ne okrečiš tu kućicu bar iznutra, Salih bi se osmjehivao, dizao kažiprst u zrak i odgovarao: „Ma, izbjegavam troškove, a kad je kišno vrijeme i prokišnjava podbacujemo tendžere i leđene. Što se može uraditi poslije mene, nek' se radi, nije brate potrebno i za mog života. Nije potrebno... Ni meni moj rahmetli babo ne ostavi ništa novo, pa kome da ja nešto popravljam i ostavljam...”

Možda je i zbog toga Mimo bio nesretan, i pretežno sam pa se uvlačio u sebe i u ovu malu kućicu, baš kao pužić. Nije se skoro nikako pojavljivao na prelima, igrankama, svadbama, a to nije moglo biti bez njegovih vršnjaka. Stidio se kako se babo i on loše oblače i hrane. To što su oblačili bilo je i radno i paradno, što se ono kaže, a jelo se ono što se imalo. Više se neimali nego imali, više gladni nego siti.

Jedne prilike Mimu je dobro zabolio zub, a da ne ide u svojim poderanim prnjama i gumenim opancima kod doktora u grad, Salih je otišao kod komšije Imšira da mu pozajmi noviju i čistu košulju, pantalone, kaput i cipele. To je bila prilika da Mimo bude lijepo obučen i prvi puta ode u grad. Do grada je išao bos, a pred ulaz u grad je obuo cipele u kojima je teško hodao, a kada je izlazio iz grada ponovo je izuo cipele i bos pješačio sve do sela.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search