LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Zloguka prognoza "mahnitog"(???) hodže iz romana"Kroz karavakat"
Petak, 27 Ožujak 2020 11:29

 

Citat iz romana "Kroz karavakat" (2019) - svaka sličnost sa sadašnjom situacijom u svijetu je potpuno slučajna, uz napomenu da "pomahnitali" hodža možda i nije bio mahnit.

„Akšamsko će vr'jeme nastupit'. Uzvišeni Allah dželešanuhu će poslat' vjetar sa istoka,  iz pravca Šama, koji će uskoro tri puta obaći zemaljsku kuglu i uzeće dušu svakom' u čijem srcu bude bilo kol'ko i trun imana. Tog dana akšam-namaz niko neće ni klanjat'. Smak svijeta će nastupit' jerbo se neke ženturače i neki ljudi, poput magaraca, jebu na javnim mjestima. Svojim očima sam vidio. Da, da! Svojim očima. Allaha mi! Vjeru smo zijanili. Omladina ne zna šta je namaz, šta je post, šta je zekjat, šta su fitre, a kamo li šta je hadž. Samo rakijetinu piju, puše cigaru na cigaru, kockaju se, lutijaju i jebu se po javnim mjestima. Niko ih ne uči šehadet. Ove nove hodžice nabili drobove, gmaze i gramze po dženazama, samo da steknu, da im je još više. Svaki od se'jačkih hodžica sebe k'o reisa sanja. Narodeeee, ima podosta hodža koji piju rakiju, pa poslije opijanja u gubice metnu po šaku nanijag bonbona da se rakija iz njiha ne čuje. Da ne bazde na rakijetinu. Misle Allaha dželešanuhu nanijag bonbonama prevarit'. Sakriju se, forange navuku pa loču rak'jetinu, k'o da ih Allah dželešanuhu kroz forange viđat' neće. Ne poštuju nas stare hodže. Izgurali nas do zadnjeg safa. Uskoro će nas jamda i iz džamija isćerivat'. Kijamet nam dolazi. Mnogi Sudnjeg dana dočekat' neće. Uskoro će vam se vid od straha ukočit', mjesec će se pomračit', a  sunce i mjesec spojit'. Tog dana čo'jek će povikat'' - Kuda ćemo bježat'?” Nikuda! Nikuda! Utočišta nejma. Nejmaaaa! Džabe vam je i ovaj akšam klanjat'. I ne očekujte ništa od onih koji su od vas sve očekivali i očekivano na sahanu od vas dobili….Djeca više nisu djeca, već katili roditeljski. Samo čekaju da mater i babo heleknu pa da steknu. ”

 
Još jedan Tonijev nostalgični akvarel
Srijeda, 25 Ožujak 2020 21:21

 

ToniUgostitelj A kategorije

Toni Skrbinac, bistrička raja, maestro akvarelnih sarajevskih priča  


Jednom, neposredno poslije rata, Safet Čizmić mi predloži: »Toni, vala bih volio da odemo do Ahmeda  Zagorice, da vidiš kakvu je kafanu otvorio.« 

Penjali smo se, zatim, jednim od brdovitih dijelova Sarajeva, i nikako da se sjetim da li prema Bjelavama, Sedreniku ili možda Gorici, ali smatrajmo to nevažnom činjenicom. Dakle, Ahmed Zagorica vjeran svojoj ugostiteljskoj ljubavi, a inače čovjek izuzetno bogate biografije, odlučio je pod stare dane nastaviti sa svojim poslom i otvorio kafanu.Na jednoj, kako rekoh, brdovitoj sarajevskoj lokaciji. 

Nije bilo ni jednog gosta kad smo ušli, ali kakva je to bila kafana! Ko bombonjera! 

»Pogledaj ti samo kako je on ovo sredio, vidi onih zarčića, vidi cvijeća, stolnjaka...« oduševljavao se Safet pokazujući nam detalje koje smo i sami gledali. I zaista, imao je Zagorica stila i šlifa, tog kafanskog prostora u jednom od padinskih sarajevskih dijelova ne bi se postidili  ni najeminentniji kvartovi većih i poznatijih evropskih prijestonica.  

 Ali,Ahmedova kafana bila je nova i nepoznata, vremena svježe poslijeratna i za većinu kokuzna,a uz sve to Ahmed je već duboko zagazio u osmu deceniju života, tako da mi se budućnost tog ugostiteljskog objekta, bez obzira na već opisanu ljepotu, nije činila nimalo svijetla. Moja slutnja se ubrzo pokazalo tačnom, Zagorica je, uprkos širokom poznanstvu s rajom, na čije je posjete računao, nikako nije uspio učiniti rentabilnom, a kamo li da mu donosi lovu kao što je cijeli niz objekata koje je nekada vodio,pa je uskoro s tom kafanom bilo kao da je i nije bilo. A nekoliko godina kasnije umro je i Ahmed Zagorica o kome sam već pisao, a moglo si još mnogo toga zanimljivog napisati jer, rekoh, bio je to čovjek izuzetno bogate biografije.  

A s kafanama, bar onim sarajevskim koje sam dobro poznavao i koje pamtim, bivalo je nekako kao s mladošću. Pojave se,zablistaju,okupljaju se gosti kao na hodočašću, misliš nema im kraja, kad ono, jok, ne potraju ni koliko životi vlasnika koji su ih proslavili. 

 
Jedan, možda interesantan osvrt na aktualnu pandemiju Corona virusa
Subota, 21 Ožujak 2020 19:19

Možda je interesantan slučaj Indije u ovoj pandemiji uvjetovanoj famoznim Corona virusom

Nadan Filipović

Pišem ovaj kratki osvrt svjestan činjenice da nas je ova pandemija "poravnala" i dovela u situaciju da je onaj koji ovo piše, a i oni koji će ovaj tekst pročitati sasvim jednaki gospodinu Trumpu, do pojave pandemije Corona virusa, najmočnijem čovjeku na svijetu. Nije više toliko opasan, a iz njegovih poteza koje vuče jasno se vidi da je totalno "zijanjen", tako da bi najradije pobjegao iz velelijepe Bijele kuće, ali ni on, kao ni mi svi što smo"sitna buranija" nigdje ne možemo pobjeći. Svi smo zajedno sa predsjednikom Trumpom u istom brodu koji će možda i potonuti, ako se ispune zloslutne prognoze mnogih medicinskih naučnih autoriteta.

Okrenuo bih se aktualnom stanju u Indiji.

Prema pouzdanim relevantnim podacima i rezultatima tamnošnjeg popisa stanovništva Indija je 2017-te godine imala milijardu i 339 miliona stanovnika. Pomoću jednostavne grafičke ekstrapolacije i uzimanjem u obzir odnosa stopa nataliteta i mortaliteta lako može biti da ove 2010-te godine ima najmanje milijardu i 375 miliona stanovnika.

Upao mi je u oči službeni podatak Worldometer-a ( Wordometer.info/corona virus/countries) prema kojem najmnogoljudnija zemlja na svijetu ima „samo“ 301 registriran slučaj detektiranih infekcija Corona virusom i 5 smrtnih slučajeva koji su bili posljedica spomenute infekcije (podatak od 21.mart,2010). Iz tih podataka je jasno da Indija ima najmanju relativnu incidencu infekcije Corona virusa, kao i broj smrtnih ishoda, u odnosu na broj ukupnih stanovnika.

Mislim da je to dosta interesantan podatak, koji možda zaslužuje da se o njemu razmisli i da mu se posveti veća pažnja.

 
Obavijest
Ponedjeljak, 03 Veljača 2020 18:07

Poštovani posjetitelji "Bošnjačkog oka", dobio sam obavještenje od našeg servera da je na "OKO" izvršen napadaj masom virusa. Traže da se plati velika svota da se očiste svi opasni virusi koji su izazvali haos na nekoliko drivera. Zna se odakle  "vjetar puše". Nažalost,  nisam u kondiciji da sve to materijalno podnesem.

"Družili" smo se duže od 16 godina. Imali smo preko četiri miliona genuine posjeta i preko 3700 priloga iz raznih oblasti društvenog života, romane, feljtone, prozne i poetske priloge, te priloge iz medicine i alternatvne medicine.

Znam da će nekim od vas biti žao zbog gašenja portala, ali nadam se da će me neki shvatiti, da ja dosta star i narušenog zdravlja nemam više energije ni financijskih mogućnosti da sam održavan "OKO". 

Zbog koga da ga održavam?? Pitam se!!

Voljan sam ustupiti portal ozbiljnoj grupi ili pojedincu svakako potpuno besplatno sa svim sadržajem, svakako ako je neko kail da se "prihvati" teškog i zahtjevnog posla  oko daljeg razvoja portala i njegovog održavanja.

Jasno mi je da će oni, a oni su ovdje u Australiji, koji su "povalili" naš portal, likovati i uživati što su konačno uspjeli u svojoj nakani, ali neka likuju.

Nadalje, zbog nekih pisanja i moja malenkost, kao i Bingo-efendija smo dobili veoma ozbiljne prijetnje koje su prijavljene policiji.

Međutim, sve mi se ovo zgadilo, uvidjeo sam da smo mi ovdje u globalu vehdi slabići (čast rijetkim  izuzecima), a posebno su mi se zgadili neki gramzivi i prepohlepni vjerski izuzetno društveno i religijski destruktivni službenici ogrezli u lopuvluke i korupciji, dakle lažni vjernici koji su bez zehre kolebanja organizirali uništavanje i smicanje ljudi koji su izuzetno pridonijeli našoj zajednici u Australiji, a tu posebno ističem prebijanje - linč  izvršen nad gospodinom Seadom Šahbegovićem i najnovije smknuće gopodina hadži Sajita Smajića koji do sada, hvala Bogu, još ostade bez degeneka. 

Spomenuta dvojica su dali ogromne doprinose u izgradnji džamija u Deer Parku i Perthu, to većina od vas ovdašnjih muslimana porijeklom iz Bosne dobro zna. Sead i Sajit nisu bili po volji  grupici nezasitnih hodžusijica ogrezlih u pljačku i korupciju, a kojim će valjda doći kraj, ABD. 

Molim vas sve da i ovu moju poruku i odluku o sudbini portala smatrate i kao moj lični protest i zgražanje nad činjenicom da smo mi svi u globalu kolektivni slabići koji godinama šutimo i gledamo lopovluke i korupciju i dozvoljavamo dahiluk i marifetluke jednog običnog seoskog manipulanta, hodžusijice koji je između ostalog izgradio kuću u svom rodnom selu u okolici Ademburg (Tešnja), a sve od haram pohapanih kurbanskih para.  Za ovu tvrdnju postoje materijalni dokazi.

I vi sve sada znate i umjesto da iskoristite neoborive dokaze o njegovoj nezapamćenoj korupciji u dugom trajanju i da uradite sve da se on privede pred lice australijske pravde, vi dozvoljavate da on "kupuje" vrijeme, određujete mu kojekakva produžavanja rokove za konačni uvid u financijske dokumente, a već odavno imate "halat" u rukama jer vas većina dobro zna za  njegovo muljanje sa parama i transfere do danas  (unexplained bank deposits), dakle neobjašnjenih transfera velikih suma iz Njemačke na privatne bank accounte supruge, njego i njihove "djece".

Hajte, vidite da probate da nekom od vas neko pošalje na privatni bankovni račun samo frakciju od ukupne sume koju je dobila familije Bekrić od  dona Klance i Klancinih mafijaških pajtosa (njemački krak hobotnice sa glvušom u Sarajevu), pa ćete vidjeti da će vam na vrata brzo pokucati ATO.

Fuj! Gadi mi se sve!

Na kraju će, aščarile,  sve to lijepo leći i biti sriktano na "bratski - islamski"način izveden (kao film "Save Private Ryan"), a pod dirigentskom palicom glave hobotnice iz Sarajeva koja mora po svaki cijenu spasiti svoj jedan glvani australijski krak, svog "vojnika" zaduženog za "kupljenje" po Australiji, a kad ga Huso spasi, eeee... onda ste najebali i teško vama kad On ponovo zasjedne. 

Žao mi je što se moram s vama pozdraviti s nadom da ste tijekom ovih godina imali prilike štogod interesantno pročitati na "OKU" i obogatiti vaše znanje.

Svim posjetiteljima i "navijačima" Bošnjačkog OKA  želim sve najbolje.

S poštovanjem,

Nadan Filipović

 

 
Zaista interesantna zanimljivost
Subota, 01 Veljača 2020 22:45

 

Ibrahim Piric PjanicKako je Kur'an časni stalno držan na prsima  spasio od sigurne smrti, NDH viteza - ustaškog pukovnik Ibrahima Pirića – Pjanića

Nadan Filipović

Vitez, ustaški pukovnik Ibrahim Pirić – Pjanić, bio je zapovjednik famozne XXV. ustaške bojne čiji su pripadnici u bitki za Odžak pobili masu partizana, a posebno pripadnika 14-te udarne brigade pod komandom pukovnika Steve Kovačević. U toku tih „klaonica“ prsa u prsa, desna ruka mu je bio vitez, ustaški pukovnik Avdaga Hasić iz Kladnja.

Ibrahim Pirićem- Pjanić je dugo vremena bio neženja koji je do smrti živio u Münchenu, ali se baš u kasnu jesen života sjetio jedne daljnje rodice koja mu je neke ratne 1942. ili 1943. godine pukovniku poklonila knjižicu Kur'ana časnog u jednoj pozlaćenoj kutijici, koju je pukovnik – vitez Pirić Pjanić, po njenom savjetu imao stalno nositi na prsima, obješenog na masivnom zlatnom lančiću. Kur'an časni ga je po mišljnju te tada vrlo mlade ženag a je trebo čuvati i sačuvati od dušmanskog zrna. I zaista ga je sačuvo od sigurne smrti. Prilikom jednog puškaranja sa četnicima n Trebavskog četničkog odreda u blizini Sokol, koji su četnici godinama nastojali osvojiti, ali im nije nikad uspjelo da ostvare tu svoju želju. Usrd bitke pukovnik Pirić - Pjanić je pao k'o pokošen, sa vidnom ranom na prsima. Kad su ga njegove ustaše nekako dozvale svijesti, ustanovljno je da je sretnog pukovnika metak pogodio tačno u prsa u predjelu srce, ali se zrbo zabilo u metalni zid pozlaćene kutijice, pri tom oštetivši kožnu koricu i nekoliko strana Kur'ana časnog i tako je Časna Knjiga spasila život pukovniku Pirić-Pjaniću. Pjanić mu je bilo prezime po ocu, a dodato prezime Pirić j bilo djevojačko prezime njegove majke. Helem, pukovnik nije zsboravio tu ženu koja mu je poklonila spomenuti Kur'an časni , te ju je nesebično financijski pomagao u gladnim posljeratnim godinam,a ona je zbog te njegove pomoći imala velikih problema i glavobolja kod tadašnje Narodne vlasti i UDBE. Nekih ranih šezdesetih pukovnik je iz Njemačke toj ženi poslao kompletnu garnituru bijele tehniku u vidu tada, u Njemačkoj i svijetu, najboljih frižidera, zamrzivača, električnog šporete, prve, tada najmodernije, mašine za pranje veša i mašine za pranje suđa, televizijske aparate, radio-aparate i ksetofone, itd. a što je sve bilo čudo neviđno u to doba. Pri tome je sve troškove transporta , te carinskih troškova unaprijed masno pokrivao. Javna je tajna da je Odjel Ministarstva unutarnjih poslova iz Doboja, pukovniku „naišretio“ da slobodno može doći u rodni Sokol i Gračanicu pri čemu mu nitko ne bi pravio bilo kakve probleme. No, on im nije povjerovao i nikad nije vratio. Neke davne 1972. ili 1973. godine uspio je, prteko svojih gračničkih veza i vjerojtno podmičivanjem ( „podmazivnjem“) izganjati pasoš toj gore spomnutoj ženi koju je uspio dovesti k sebi u München, gdje ju je oženio. Možda je ona još živa, ali to, nažalost,  nisam u stanju provjeriti.      

 
Bingo- efendija hoće da nešta kaže
Srijeda, 29 Siječanj 2020 20:02

 

 

Bingo-novaBingo-efendija onlajn imam odnosno hođa su pet zvijezdica i sa  sutri šarene onlajn diplome: Hej kurbani, đe ste se ba zaobadali? Pustite bre čoveka, ko je jamijo, jamijo je, i ako je uopšte i jamijo. Ne zaboravite da je svako nevin ko junferica sve dok mu se eventualno ne dokaže da je kriv. Hajde ne rušite istituciju! Sve će se to bratski – islamski sredit. Mir-mir niko nije kriv! Raziđite se kućama i  u suru mumini!

 Da se bo'me i moja alimska ćuje!

Prvo ko najprvije izjavljivam: - Živijo moj uvažiti kolega Muftija, naš ovdi vertikala! Doli đematli'ska pobunjenićka halaša! Samo su vam klete pare na pameti, ko o ćemu, a vi đematile o mešihatskim i mufti'skim pošteno pokupitim parama nanijetitim strogo za islamske namijene.

Nije se vama iz halaše u pare petljat', vaše je da stanete u suru u red i da izvadite šlajpeke i da se isprsite kad dajete, a kolega Muftija i njegova ekipa, naše mešihatliske glavuzije ima da redovno kupe kako su vavjek kupili i da vas od para ćiste, jerbo pare su zlo za vas hamelje.

Velim vam: “ Nisu pare za fukare!” i dodajem "Mora se znati ko kosi, a ko vodu nosi!"

Zato hih l'jepo halalite kad dajete i jedino tako će vam se vaša sića ukabulit', a neće vam se ukabulit' kad dadnete pa ondak pošljem kamićete: “ Joooj , aman zeman, đe su naše pare što su hih prija mešihatlije, pa sada Muftija i njegova ekipa od nas pokupili?"

To je isto ko da s halalom date nekom parica za kahvu, a on umjesta kahve popije koka-kolu, pa ga vi pošljem napanete što pare nije namijenski potrošijo, daklem rezilite ga što je umijesto kahve popijo koka-kolu. Kapiratel? Haloooo!

U glavu se halašo! Tike, tike taćke – nejma više vraćke! Sistem : “Halali Huso materi!”

I sad horski ko ucviljene ukehate nene tulite: “Hoćemo konpletne finaciske dokumente, hoćemo priznanice, hoćemo tra'spretno obijšnjenje đe su naše pre!”

Šta vam je boni ne bili? Ašćrile se ponašate ko da ste u kolovođe od  pućista, u duplog doktora od nauka u njegovom klubu plaho pili viski, pa zbog radi toga vi sa muftijom niste zbog kozumiranja alkohola bliski.

Usuđivate s Njemu, desnoj ruki reisa Husein-efendije doktora od islamskijeh nauka postavljat' pitanje: “Đe su naše pare, đe su dokume'ti , đe su od banke priznanice?"

Zamislite da vam ON, istitucija naša najvertikalnija koja je za pet – deset kopalja bližlji Bogu od vas donjih, jerbo je ON na golemoj visini u Islamu, a vi ste halaša doli ispod njega, zamislite da vam ON ljepo kaže: “Bo'me ja dao sve pare reis-efendiji, reis-efendija metnijo pare u rijasetsku kasicu-prasicu i zakjućo." Ondak hajte sijedite ljepo na avijon preko Dubajija do u Sarajvo doli tako đematile i đuturile svi, pa dosađivajte  reis-efendiji u Rijasetu sa pitanjem“đe su naše pare”!

Malo morgen! - kako Švabo veli. Ne bi vas ni upušćalo u Rijaseta, a za par minuta bi vas razgonili specijalci za specialne namijene.

Doćim, man'te se ćorava posla i udunite i pušćajte našeg Istituciju mog kolegu mubarek Muftiju da nesmetno obavlja sve islamske poslove i finaciske po ustaljenoj kolotećini kako ON hazreti Naš, l'jepo radi već skoro cirka oko preko 25 godina i šta vam je hrđavo bilo svo oto vrjeme, sve ljepo idilićno bilo i kurbani i vitre i zekjati sve fukcijonisalo bilo sve “izi” glatko, totale regulare.

Vakat vam je da se raziđete, pa l'jepo kućama. Man'te se ćorav posla i ne gonjajte beleja. Nemere se šut s rogatim bost'!

U suru mumini! Ha'de, razlaz!

 
Pustite bre čoveka, pogledajte njegovo blago lice i okice nevinog kurbana, garant je pošten
Srijeda, 29 Siječanj 2020 17:27

 

STANJE U MEŠIHATU U AUSTRALIJI: Stanje odlično, a malo šta valja

Autor: Ernest Kulauzović

 


Da se uspostavi transparentan rad i da se povrati povjerenje ljudi u naše institucije, jer mi smo dio njih, koje nas predstavljaju kao muslimane.

Džematski odbor džemata Bosnia and Herzegovina Islamic Society Noble Park, Melbourne, Victoria donio je odluku da javno iznese stanje u krovnoj organizaciji Bošnjaka u Australiji, ranije Mešihat a sada Islamska zajednica Bošnjaka u Australiji, kojom upravlja Jasmin ef. Bekrić kao glavni imam od 2016, a zatim kao muftija od aprila 2017, te Sifet ef. Omerović kao blagajnik i Muhamed ef. Džidić kao sekretar.

RAZLOZI za iznošenje stanja – slučaja u javnost:

1.Šire se netačne informacije od strane Muftije Jasmin ef. Bekrića vezano za potraživanje finansijskih izvještaja Mešihata – IZBA kojim upravlja Jasmin ef., i pozicije Džemata Noble Park u tome – kao strane koja to traži, te se na osnovu priča Muftije stvara pogrešna slika i formira negativan stav ljudi prema našem džematu, a u nastavku ćemo sve detaljno iznijeti. Sve što tražimo od Muftije Bekrića jeste samo iznošenje činjenica, a mi tako postupamo.

2.Muftija Jasmin ef. Bekrić odbija dopustiti uvid u finasije Mešihata i neće da dostavi na uvid bankovne izvode – izvještaje o detaljnim novčanim prihodima i razhodima sa računa Mešihata.

3.Muftija usmeno tvrdi da je sve uredu sa finasijama Mešihata, a pokušava na svaki način da obustavi pokretanje pravne sudske tužbe – spora putem advokata pred australskim sudom, prebacujući krivnju za loše stanje u Mešihatu – IZBA-i na džemat Noble Park, a ključ rješenja je kod njega. Svi problemi su upravo nastali i došli zbog netransparentnog, neodgovornog i protivstatutarnog djelovanja Muftije Bekrića.

3.Muftija Jasmin ef. Bekrić pokušava predstaviti Džemat Noble Park problematičnim, protivnim Instituciji IZ u Australiji i Rijasetu u BiH, kako bi prikrio stvarno stanje i problem koji ukazuje na njega lično kao personu, ne kao predstavnika Reisul-uleme.

4.Sve je više upita naših džematlija koji hoće da znaju sve detalje oko ove situacije sa Mešihatom (koji nisu često u džematu, jer smo mi po ovom pitanju obavještavali naše džematlije na proširenim sastancima i iza sedmične tribine – predavanja koje se održava svake srijede, a na kojem prisustvuje od 60 do 120 ljudi, ovisno o radnom vremenu i godišnjim odmorima ljudi).

5.Sve je više ljudi sa strane, iz drugih džemata i gradova Australije, koji nas zovu i traže pravu informaciju ili, nagovoreni od Muftije, svaljuju krivicu na nas. Međutim oni koju poslušaju činjenice koje im iznesemo, kažu: To nismo znali i nije nam tako rečeno.

6.Da javnost bude upoznata sa onim što mi radimo, tražimo i koji su sljedeći koraci.

7.Da se što prije dođe do rješenja i energija i potencijali usmjere u korisno i dobro.

8.Da se uspostavi transparentan rad i da se povrati povjerenje ljudi u naše institucije, jer mi smo dio njih, koje nas predstavljaju kao muslimane.

 
Mislim da trebamo baratati preciznim podacim
Utorak, 28 Siječanj 2020 11:28

 

Jevreji u SrbijiUrednički dodatak crticama Elija Taubera

(na staroj fotografiji je jedna jevrejska familija iz Beograda, idiličnom sankanju, vjerojtno zadnjem, negdje na Avali, zimska idila 1941. godine)  

Red se je zahvaliti gospodinu Eliju Tauberu koji u svom osvrtu bacio direktno svjetlo na pomoć Sarajlija, poglavito sarajevskih muslimana u spašavanju oko 30% sarajevskih Jevreja u tijeku Drugog svjetskog rata. Od šesnaest hiljada građana jevrejske nacionalnosti, koliko ih je bilo na području Bosne i Hercegovine prije rata, dvanaest hiljada, odnosno 75 odsto, živjelo je u Sarajevu, a od ovog broja stradalo je oko devet hiljada. (Izvor: dokumenti Benevolencije https://www.jews.ba/post/44/Sarajevski-Jevreji-u-II-svjetskom-ratu). Prema pouzdanim podacima, u Sarajevu je 1941. godine živjelo 75% od ukupne jevrejske populacije u Bosni i Hercegovini, a koja je brojala 16.000, a to je dakle oko 12.000. od kojih je u Sarajevu, prema navodima Elija Taubera preživjelo 30% ili oko 3600 ili kako Tauber navodi, najviše u odnosu na druge jugoslovenske zemlje, jer je prema njemu u Srbiji preživjelo 10% srbijanskih Jevreja, a u Hrvatskoj samo 3%, a u Makedoniji 5%.

Usudio bih se gospodinu Tauberu skrenuti pžnju na njegov veoma “klimav”  navod o 10% preživjelih Jevrejau tadašnjoj Srbiji. Naime, veliki sam protivnik naknadnog prebrojavanja mrtvih, odnosno genocidiranih koji su pobijeni smo zbog toga što su Jevreji. Bosanski muslimni su spasili 30% sarajevskih Jevreja, odnosno 3600 sugrađana Mojsijeve vjeroispovjesti, dok u Srbiji kraj rata nije dočekalo više od hiljadu srbijanskih Jevreja od njih 71300, koliko ih je prema preciznim podacim popisa stanovništva Kraljevine Jugoslavije iz 1939. godine živjelo na području tadašnjeg Beograda i Srbije (http://haver.rs/kratka-istorija-jevreja-na-prostoru-danasnje-srbije). Proizilazi da je kraj Drugog svjetskog rata u Beogradu Srbiji dočekalo oko 1.000 Jevreja, odnosno samo 1,3%, a što ukazuje da su Srbi uništavali Jevreje temeljitije od Nijemaca i nisu džaba tadašnje mrionetske kvinslinške vlasti Milana Nedića još u maju 1942. godine poslali pismo Heinrichu Himmleru u kojem mu sa ponosom i zadovoljstvom javljaju da je Srbija prva u Trećem Reichu Judenfrei, jer su do maja 1942. godine uspjeli pohvatati i dati da se pobije 94% srbijanskih Jevreja.

Dakle, slijedi prijteljska dobrohotna sugestija gospodinu Eliju Tauberu, ali ne samo njemu,  da se u medijima barata sa realnim podacima, a ne sa “ofrlje” navedenim podacima. Sukladno tome, poštenije je navesti da su Srbi od 1941 – 1945. godine aktivno učestvovli u uništenju 98,7% jevrejske populacije na području tadašnjeg Beograda i Srbije, kao Hitlerove marionetske “državne “ tvorevine.

Interesantno je da se uopće ne čuje glas Jevreja svijeta kojim bi se ne samo usprotivili anticivilizacijskoj rehabilitaciji generala Milana Nedića koji je bio na čelu kvislinške vlade Srbije ; vlade koja je dala “zeleno svjetlo” u provođenje jedne vrste “mini – Holokausta” u marionetskoj Srbiji, već bi trebali jano osvijetliti jasnu ulogu i odgovornost Milana Nedića i Dimitrija Dime Ljotića u srbijanskom “udjelu” ukupnosti Holokausta u Evropi.

Eventualna rehabilitacija Milana Nedića i Dimitrija Ljotića, mogla bi se opservirati ne samo kao prilog tihom odobravanju neoantisemitskoj aktivnosti, odnosno neskrivenom antisemitizmu koji pred očima Jevreja svijeta opet divlja “modernom” bajagi demokratskom Srbijom, isto onako kako je divljao Srbijom pred Drugi svjetski rat.

 
Neka je bar Tauber naglasio istinu
Utorak, 28 Siječanj 2020 08:05

 

TauberCrtice Elija Taubera, Jevreja, Sarajlije

Sarajlije su nesebično pružale pomoć Jevrejima rizikujući vlastite živote

U BiH je tokom Drugog svjetskog rata preživjelo 30 posto Jevreja, najviše u odnosu na druge jugoslovenske zemlje, u Srbiji 10 posto, Hrvatskoj 3 posto, Makedoniji svega 5 posto. Tauber je naglasio kako je to rezultat suživota, s obzirom na to da je veliki broj sarajevskih Jevreja preživio zahvaljujući ostalim stanovnicima glavnog grada BiH koji su im nesebično pružali pomoć, sakrivali ih, vadili za njih lažne dokumente i činili sve kako bi ih zaštitili od neprijatelja.

"Ono što je najbitnije, ljudi su to činili bez ličnog interesa. Moja porodica je također uspjela pobjeći zahvaljujući lažnim dokumentima. Otišli su iz Sarajeva u Mostar u kojem su bili Italijani i tako preživjeli rat. Imućne porodice su plaćale da se snađu i nisu trebale ničiju pomoć. Ipak, ta pomoć komšija i prijatelja je nešto što treba sačuvati od zaborava i svim budućim o tome generacijama govoriti. Preko stotinu Jevreja je ostalo sakriveno u Sarajevu jer su ih sačuvale komšije, a neki su preživjeli jer su Nijemcima bili potrebni za posebne službe", ispričao je Tauber.


Tauber je naglasio kako predrasude prema Jevrejima i dalje postoje, ali da je situacija mnogo bolja nego što je to bilo u Drugom svjetskom ratu. Ipak, kako je istakao, u BiH je uvijek bilo drugačije, pogotovo u Sarajevu gdje se Jevreji nisu odvajali od lokalnog stanovništva. Pomagali su, kako je rekao, svojim prijateljima Jevrejima prateći srce i svjesno rizikujući živote.

"Taj suživot je bio posebno njegovan, a kasnije je spašavao i živote. Tako je prije Drugog svjetskog rata vlasnik fabrike, Jevrej, pomogao radniku njemačkog porijekla da napravi kuću kada se oženio, ne znajući da će jednog dana doći rat i da će mu on uzvratiti pomoć. Također, u to doba su na Mejtašu živjeli musliman i njegov najbolji prijatelj Jevrej. Bili su nerazdvojni. Tokom rata on je sakrio prijatelja u rupu koju je iskopao u dvorištu i kada su došli po njega, prijatelja muslimana nije bilo, samo njegova sestra. Ona je znala gdje je Jevrej, ali nije htjela odati i zbog toga je odvedena u logor Jasenovac gdje je ubijena", ispričao nam je Tauber.

Istu sudbinu imao je i otac Zejnebe Hardage, prve žene muslimanke koja je dobila medalju pravednika muzeja Yad Vashema u Izraelu.

"Riječ je o bosanskoj muslimanskoj porodici koja je spasila jevrejsku porodicu tokom holokausta. Ista jevrejska porodica spasila je tu muslimansku porodicu tokom rata u BiH. Tokom spašavanja, Zejnebin otac je odveden u Jasenovac gdje je stradao. Zejneba je jednom prilikom rekla 'ja nisam spašala Jevreje, već komšije", ispričao je Tauber.


I danas postoje takvi ljudi, kako je naveo naš sagovornik, ali ne u nekadašnjem obimu jer više nema ni prijašnjeg života.

"Mi samo trčimo. Imamo u našem komšiluku možda dvoje ljudi koji su nam bliski, a ostali su samo prolaznici. Sve manje komuniciramo, ne zato što ne želimo, već nemamo vremena. Samo nas nažalost ratovi i teške situacije zbliže pa tada svi postanemo jedna porodica", rekao je Tauber.

 
Norveška razglednica
Ponedjeljak, 27 Siječanj 2020 08:57

 

OsloReportaža iz Norveške: Ovo je država za sve, test ona ohrabruje uključivanje svih grupa u društvo

Mirza Softić

Ljudi ovdje džogiraju iako je vani led, a mnogi imaju bodlje na svojim džoging patikama. Obično predveče možete vidjeti mnogo rekreativaca, a to je već oko jedan popodne, jer zimi ovdje mrak pada već u tri.

Pri dolasku na trondhajmski aerodrom, odmah sam primijetio dvojicu Bosanaca kako razgovaraju. Taksisti.

Hoš li kafu?”, pita jedan drugog, a ovaj odgovara, “jok, eto ti ćeš!”. Prišao sam im i upitao odakle su. Jedan je iz Breze, a drugi iz Banjaluke. Nakon nekoliko razmijenjenih rečenica došli smo do toga kakav je život u ovim sjevernim krajevima, s obzirom da se nalazimo u jednom od najhladnijih dijelova Evrope.

Banjalučanin kojem nisam dobro čuo ime mi samo reče “mi smo ti ovdje k’o biljke, malo procvjetamo kad dođe plata, a onda za nekoliko dana samo uvenemo”. To je rekao uz pokret koji se ne može objasniti, ali upravo podsjeća na penjanje neke biljke penjačice, poput recimo vinove loze. Kada se plata potroši, loza se samo sruši kao da se nikad nije ni penjala. “Imaš sve, a nemaš ništa. Dobro je, ne žalimo se”, dodaće drugi taksista, Brezanin Rašid. U ove dvije rečenice može stati sva kontradiktornost našeg svijeta u dijaspori. Znaju da ne bi trebalo da se žale, znaju da im je finansijska situacija sređena, ali opet nešto fali. A to što fali je valjda Bosna.

“Dobro je dok su djeca mala, njega je stvarno odlična”, složiće se obojica, “ali ko ima veliku djecu, obično ovdje životari. Život nije interesantan kao na Balkanu, nema dešavanja i svaki dan je isti”. Moja rodica Samra bi na to dodala da je Norveška najbolja zemlja za razboljeti se, “iako i pored toga nađemo prostor da se žalimo. To je valjda u ljudskoj prirodi, uvijek težimo boljem, a onda završimo bogohuljenjem”.

Obojica mojih sagovornika se bave taksiranjem u Trondhajmu. Jedan smjer od aerodroma do grada (ili obrnuto) košta 770 kruna, a ako su već došli na aerodrom, mogu vas povesti do grada za 440. Jedna marka je pet kruna, pa sami možete napraviti računicu. Za razliku od taksija, voz od centra je nas troje koštao 190 kruna, na šta je Samra rekla “pa to je džaba”. Da li je džaba ili ne, zavisi od pogleda i standarda, ali da je definitivno jeftino za norveške uslove, to je tačno.

Takođe, da li je svaki dan isti, vjerovatno zavisi od toga da li ste ovdje turista ili živite jedan običan život. S obzirom da je Trondhajm mali grad, vjerovatno i nema mnogo dešavanja, ali da je sve sređeno i pod konac, to je sigurno tako. Ono što će svakome ko dođe zapasti za oko su priroda, uređenost i hrana. Ljudi ovdje džogiraju iako je vani led, a mnogi imaju bodlje na svojim džoging patikama. Obično predveče možete vidjeti mnogo rekreativaca, a to je već oko jedan popodne, jer zimi ovdje mrak pada već u tri. Sunce je uvijek nisko, što nije ni loše ako želite napraviti lijepe fotografije jer je svjetlo uvijek idealno, osim kada pada kiša. A ako pada ledena kiša, i to vodoravno, pomislićete da ste u horor filmu, i sigurno nećete nigdje izlaziti tog dana.

Ekipa složna kao što Bosna nikad neće biti

Naši taksisti nisu bili moji jedini sagovornici. Kada sam stigao u Norvešku, posjetiti familiju i usput pogledati Evropsko prvenstvo u rukometu, nisam ni pomislio da ću toliko uživati. Nažalost, naša reprezentacija nije dobro prošla, ali s obzirom na uslove, gdje nisu imali fiziotarapeuta, prevodioca i moguće ni novaca da se pošteno hrane, napravili su sjajan rezultat i samim plasmanom. Naravno, atmosfera u dvorani Spektrum je bila, kao što samo ime kaže, spektakularna, a ovo je samo njen djelić, i to prije utakmice Norveška – Francuska.

Ostatak o rukometu znate. Nikola Prce je sa svojih 40 godina bio maestralan, ekipa složna kao što Bosna nikada neće biti, a navijači kao i uvijek, u velikom broju i glasni. Razgovarao sam s nekim od njih, i svi su mi rekli slične stvari. Ne žale potrošiti novac na ovakve događaje, a u isto vrijeme žive za njih. Cijena karte po danu za dvije rukometne utakmice je bila 1000 kruna, što je oko 200 KM, i svi su hladno kupili karte kao da su desetinu te cijene.

Kada se vratite na temu života u inostranstvu i kad ih pitate zašto se ne vrate kući, svi će reći isto; zbog djece, kao da dječija sreća zavisi od novaca. Tu dođete do jedne tipične imigrantske priče, gdje obrazovani ljudi rade loše poslove koje niko u toj zemlji ne želi raditi, ali pošto je to i dalje bolje plaćeno nego neki bolji posao u Bosni, svi nekako prihvate da budu potcijenjeni jer im se jednostavno više isplati. Na kraju se svodi na ono što ljudi ne žele priznati, a to je da je glavni razlog za odlazak ili ostanak u inostranstvu novac. To mi je jednom rekao jedan poznanik, koji je proveo pola života u Melburnu, “svi smo mi otišli zbog para, ko kaže drugačije, laže”.

Kako pripremiti pinnekjøtt?

Kad su pare u pitanju, Norveška ih ima mnogo. Sigurno ste čitali razne tekstove o tome koliko je država bogata, koliko su uspješni penzioni fondovi i zašto im se ne isplati ući u Evropsku uniju. Iako nisu članica, to ni u kom slučaju ne možete primijetiti. Naplate roaminga nema, nema ni granice jer je Norveška dio Šengena, a svi zakoni su uglavnom usklađeni sa zakonima Evropske unije. Ono što je drugačije je hrana.

Budući da nema mnogo ljudi, a prostranstva su velika, lako je naći divljač i odličnu ribu. Stoga, ukoliko ikad dođete u ove sjeverne krajeve, savjetujem da probate “pinešot” (pinnekjøtt), tipično norveško meso koje se sastoji od janjećih rebaraca, kuha se na pari, a priprema dan unaprijed, i služi s pireom od repe. Meso je toliko slano da ne stoji u frižideru, pa stoga mora u vodu dan prije. Nakon toga se poreda u šerpu između drvenih štapića i satima kuha. Na internetu ima mnogo recepata i u suštini nije komplikovano, ali nažalost takvo meso je teško naći van Skandinavije.

Pored pinešota, sve vrste lososa su posebne, a ukusni su i burgeri ili gulaši od irvasa. Naravno, za ovakvo neko jelo ćete u restoranu morati izdvojiti barem 300 do 400 kruna, ali s obzirom da je u Norveškoj sve prilično skupo, nećete se osjećati prevareno jer je kvalitet na nivou cijena.

Za desert preporučujem čokoladu zvanu Troika ili tipične skandinavske vafle, mada se one mogu jesti i za doručak. Za razliku od hrane, odjeća i obuća nije toliko skupa, ali je mnogo kvalitetnija nego u ostatku Evrope. Zbog vremenskih uslova, Norvežani moraju imati odličnu obuću i odjeću, i lako je naći cipele koje ne propuštaju, fini pamuk kakvog rijetko gdje još ima, ili vunene džempere i čarape, što je danas na nivou naučne fantastike.

Pri kraju ću još reći da je Norveška definitivno država za sve, i da ohrabruje uključivanje svih grupa u društvo. Sasvim je prirodno vidjeti osobu sa Daunovim sindromom na ulici kako sasvim normalno funkcioniše, ili uvidjeti da su svi prostori prilagođeni osobama s invaliditetom ili porodicama. Skoro u svakom kafiću, restoranu ili tržnom centru ima prostorija za presvlačenje djece, a svaki autobus je opremljen prostorom za kolica.

Čak ima i zvono za ljude s djecom, kako bi se autobus nakosio pri stajanju i kako bi osoba s kolicima lakše mogla izaći. Sve karte se mogu kupiti preko mobilne aplikacije, a jednosmjerna karta od sat i po košta 40 kruna. Sedmična se više isplati, i za nju ćete morati izdvojiti 290. Autobusi su mahom električni i izgledaju ako tramvaji, dugački i niski, prilagođeni svima. Pored autobusa, Trondhajmom saobraća i voz, gdje će vam kondukter odmah prići ukoliko ste s dječijim kolicima i pomoći da ih unesete unutra. Ako želite putovati negdje van grada, Norveška ima stotine unutrašnjih letova dnevno. Razdaljine su velike, a ima mnogo aerodroma.

Ono gdje Norveška još uvijek kaska su prava samohranih roditelja, kao i podrška za osnivanje porodice. Sasvim slučajno sam saznao da parovi imaju besplatnu umjetnu oplodnju, dok samci to isto pravo ne mogu ostvariti.

Bilo bi dobro smanjiti i utjecaj crkve na državu. Ali to su neke druge teme, kojim nećemo kvariti ovu lijepu sliku. Valjda ne može sve biti idealno. Ali da je bolje od velike većine svijeta, to svakako jeste.

 
Kaju li se oni što su otišli, kaju li se oni što su ostali"
Nedjelja, 26 Siječanj 2020 11:05

 

SArajevo rusevinaSarajevo: oni koji su ostali, oni koji su otišli

Miljenko Jergović

Rat će sve i svakoga podijeliti, razvrstati i svrstati u skladu s ratnim ciljevima onih koji su rat i započeli. Ali prva velika podjela, čije je provođenje započelo već u travnju i svibnju mjesecu 1992, a nastavit će se sljedećih mjeseci i godina, bit će podjela na one koji su ostali i one koji su otišli iz grada. Najprije se, na samom početku, podjela ticala samo onih koji su otišli na Pale, s Radovanom i SDS-om, i na one koji su nekim čudom već petoga, šestog aprila znali šta će biti i kako će biti, pa su se ispalili iz Sarajeva prema nekom Zagrebu ili Beogradu, a onda dalje prema svijetu. Kasnije, kada se više nije odlazilo isključivo na Pale i kada su se odlasci temeljitije planirali, pa se išlo Caritasovim ili Jevrejskim konvojima, Unproforovim avionima, na osnovu lažnih ili stvarnih novinskih iskaznica, s papirima potpisanim u Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine, po specijalnim nalozima vladajuće stranke SDA i po humanitarnim misijama, ili po nekoj drugoj, krajnje maštovito smišljenoj, ali do danas zaboravljenoj osnovi, podjela na odlazeće i ostajuće se krajnje zaoštrila i postala najtemeljnijom podjelom sarajevskog svijeta. U to će se vrijeme odlazak smatrati izdajom, i tako će ostati još godinama poslije rata, sve dok ovu podjelu ne nadvladaju druge podjele i dok naše ljudske i emocionalne razloge iz onog vremena ne počne nagrizati zaborav.

Ostajući su mnogo toga zamjerali odlazećima, ali iza svih tih zamjerki stajao je prost i običan, posve prirodni ljudski osjećaj da su se oni spasili, a da mi nismo. Odrekli su se svega, i grada, i uspomena, i nade, pa su se spasili tako goli i bosi, s porodičnim fotoalbumom i petsto maraka zašivenih u postavi kaputa, ostavljajući nas, obično bez pozdrava i objašnjenja, da se nosimo s vlastitim životom i nadom, i s njihovim i svojim uspomenama. To je, pored svega drugog, bilo emocionalno teško podnošljivo. Ostajeći su na odlazeće u prvi mah reagirali onako kako ostavljeni muškarci reagiraju na svoje bivše žene. Proći će godine prije nego što jedni s drugima ponovo ne uspostave kontakst.

Tako je to bilo iz perspektive onih koji su ostajali. A kakva je bila perspektiva onih koji su odlazili? Da bi spasili živu glavu – jer samo se o glavi i radilo – oni su trebali postati drugi ljudi. Nisu to bili obični odlasci, kao kad se čovjek seli iz jednoga u drugi grad, pa se onda dugo navikava na druge ulice, drukčiju kulturu, možda i novi jezik, ali bez ikakva pritiska da se odrekne ili da odustane od onoga svog. Uostalom, ako tako odlazi, pa ako mu se ne svidi u novome gradu, uvijek se može vratiti kući. Ovi odlasci podrazumijevali su brzu i potpunu promjenu, potpuni pristanak na novo, transformaciju života, obično i promjenu profesije i, što je glavno, nema mogućnosti za povratak. Tamo odakle si otišao je, naime, rat. A i da nije, ono više nije što je bilo, kao što ni ti nisi onaj koji si do jučer bio.

Oni koji su odlazili obično bi pred samima sobom, a onda i pred drugima, dodatno pravdali razloge za svoj odlazak. To što su išli da bi spasili glavu nije bilo dovoljno, jer je takvo objašnjenje, kao, uvredljivo za one koji su ostali. Ne bi, biva, oni otišli da nije bilo onoga drugog, glavnijeg. Jedni su tako išli zato što su imali malu djecu. Istina, djecu su imali i ostajeći. E, ali njihova djeca imala su neki dodatni problem. Bila su naročito osjetljiva, bolesna, u se zatvorena, neadaptibilna, smotana, imala su poremećaj iz rubnoga autističnog spektra, bolovala su od astme ili su po nekoj drugoj osnovi bila drukčija od druge djece. Istina, svako je dijete drukčije od druge djece. Drugi su, pak, odlazili zato što su sami bili nekako bolešljivi. Ili su ih izvan grada i zemlje odvele neke fantastične okolnosti. Ili su, bilo je i toga, djelujući izvana najbolje mogli pridonijeti borbi za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu.

Onima koji su ostajali za ostanak su trebala opravdanja i objašnjenja samo prema najbližim srodnicima, ženama, djeci, roditeljima. U odnosu na zajednicu, njihov postupak nije tražio nikakva objašnjenja. To se naprosto smatralo ispravnim, patriotskim i solidarnim postupkom.

Razlika između odluke da se ode i ostanka, o kojem se, opet, moglo odlučivati, ali se često ostajalo i bez prethodne odluke, po nekoj inerciji, u svakom je pogledu golema. Nije te 1992, kao ni sljedeće tri-četiri godine, za čovjeka bilo različitijih egzistencijalnih pozicija, nije na majčici zemlji bilo sudbinski, kulturološki ni emocionalno različitijih polazišta ova dva: biti Sarajlija u opsađenom Sarajevu i biti Sarajlija izvan opsade. Ljudi koji su prethodno dijelili ista životna iskustva, svjetonazore, kulturu i jezik, zaputili su se u dva suprotna pravca, tako da se više nikad pravo ne sretnu. Ali istina je, koju će malo tko priznati, da su na tom svom putu uveliko vođeni slučajem, te da se moglo dogoditi da ostajeći odu, a da odlazeći ostanu.

Nekoliko godina kasnije, već prvoga mirnodopskog ljeta 1996. u grad su počeli pristizati oni koji su otišli. Naravno, samo najhrabriji među njima, oni koji će se moći nositi s prijekorom onih koji su ostali. Danima, mjesecima prije prvog putovanja u Sarajevo dumali su o tome, smišljali što će u kojem trenutku reći, sve planirajući najgore varijante svog dočeka. Sve su bili spremni da podnesu, a na kraju im se ne bi dogodilo ništa.

Ostajući su jedva dočekali da ih opet vide, a možda im je prijala i ta moralno superiorna situacija. Ono što su oni preživjeli u godinama opsade bilo je u svakom pogledu superiorno onome što su preživjeli ovi koji su stizali na svoj prvi poslijeratni, postapokaliptični i postegzistencijalni susret sa Sarajevom. Muke onih koji su otišli bile su iz reda običnih mirnodopskih nevolja ljudi koji žive i zlopate se svejedno gdje na svijetu, dok su muke onih koji su ostajali bile epskih razmijera, vidljive na svim televizijama svijeta one su ušle u kolektivnu kulturnu i civilizacijsku memoriju Europe i svijeta, u kojoj će ostati neko vrijeme, a to će vrijeme, možda, potrajati i duže od naših života. Naprosto se radilo o različitim nivoima ljudskih egzistencija. Život u Sarajevu mjerio se količinom ispaljenih granata na grad i brojem mrtvih, a život izvan Sarajeva visinom stanarine i popodnevnom gradskom gužvom. U ljeto 1996, istina, nije više bilo granata, a ljudi su opet umirali od svojih vlastitih smrti, ali su grad i njegovi stanovnici uveliko živjeli obilježeni karizmom vlastite patnje. I onda je bilo i prirodno da budu velikodušni prema bivšim sugrađanima koji su navraćali na odmor.

Tog ljeta, kao i desetak narednih, postavljala bi se ovakva pitanja:

-Jesi li se to zastalno vratio ili samo onako?

-Kad se misliš vratiti?

-Vraćaš li se?

-Kad si nazad, zastalno?

Kasnije će se sva ta pitanja svesti na ono jedno, suprotno po smjeru kretanja:

-Koliko ostaješ.

Između pitanja vraćaš li se u Sarajevo i koliko ostaješ u Sarajevu, postavljanog otišlome koji svakoga ljeta, u vrijeme godišnjih odmora na Zapadu, navraća u grad, dogodila se značajna promjena. Dok god se postavljalo prvo pitanje, grad je, bez obzira na preživljeni rat i opsadu, bio onaj isti, predratni, istih ili sličnih pogleda na poredak stvari u svemiru, a u vrijeme drugog pitanja Sarajevo je već bilo neki drugi grad, drukčiji i prema identitetima, i prema socijalnim prioritetima, ali i prema emocionalnim uvjetovanostima onog što je u ratu doživljeno. Patničke je karizme nestalo, a zamijenili su je čamotinja, rezignacija i očaj. Nije se više računalo na to da bi se netko želio vratiti u Sarajevo, a umjesto velikodušnosti i moralne superiornosti u odnosu na otišle nastupala je zavist. Njima je, naime, bilo bolje, imali su više novca, živjeli su kao gospoda… Ili je vazda tako da se život drugoga čini lakšim, boljim i jednostavnijim.

Nostalgija je privid sjećanja. Čovjek je nostalgičan za onim životom kojeg nikad zapravo i nije bilo. Nostalgičan je za onim životom koji su se pričinja u njegovoj čežnji za rajskom milinom i srećom. Takva čežnja svoje ostvarenje ne nalazi u budućnosti, uvijek i samo u prošlosti. Nostalgija za Sarajevom iz predratnih vremena ono što je spaja ljude koji su ostali u gradu i one koji su otišli iz njega. Slične su njihove vizije i iluzije o tom gradu, isti je njihov optimizam sjećanja, iz kojeg onda izvire ta zadivljujuća fatamorgana onog Sarajeva. A je li onog Sarajeva ikad zapravo bilo? Naravno da nije, ali kome bi se to smjelo reći? Ono Sarajevo po mjeri njihove čežnje postoji, međutim, danas, kao fantastično zamišljena iluzija, koja, puput religijskog vjerovanja, spaja različite ljude koji žive u raznim dijelovima svijeta.

Oni koji su rat preživjeli u gradu, pa su tu ostali i nakon rata, ono prethodno, prijeratno Sarajevo zamišljaju u oprekama prema ovom današnjem. Sve je naprosto bilo drukčije. Čak i ako nije bilo bolje, bilo je drukčije. Oni koji su otišli iz grada to mitsko Sarajevo ne zamišljaju u opreci prema gradovima u kojima danas žive, jer su ti gradovi mahom neusporedivi s bilo kakvim Sarajevom, nego ga zamišljaju u opreci prema vlastitom životu koji je započeo i teče po njihovom odlasku iz Sarajeva. Takvo Sarajevo onih koji su ostali još i ima nekog, makar i uvjetnog, doticaja sa stvarnom slikom svijeta, dok ovo drugo, dijasporsko predratno Sarajevo s bilo kakvom stvarnošću nema više nikakve veze. To je grad nastao iz duše otišlog čovjeka i iz njegovih duševnih promjena. Grad kao oblik ludila, grad kao san budnoga.

Tog prvog mirnodopskih ljeta stigli su samo malobrojni, a proći će godine, ponekad i desetljeća prije nego što znatniji dio otišlih ne posjeti svoj nekadašnji grad. Ima ih sigurno koji nikad više nisu navraćali – i bilo bi zanimljivo čuti njihove razloge, ima ih i koji su dolazili u najstrožoj tajnosti, tako da se nikome, osim, možda, najbližoj rodbini nisu javili, niti bi, čuvajući se neželjenih susreta, prošetali Titovom, Ferhadijom i Baščaršijom, ali većina je dolazila i dolazi javno, tako da se susretne sa gradom, onakvim kakav je on danas, i s ljudima uz koje su živjeli i odrastali u prijeratna doba i u onom, nakradnim sjećanjem mitiziranom Sarajevu. U tih tjedan ili dva koliko obično potraje njihov boravak oni žive životom koji se posve razlikuje od njihova života na Zapadu i koji bi se, možda, mogao nazvati simulacijom života u onome, zamišljenom, nikad postojećem, nestvarnom Sarajevu. Danima tako jedu, piju i šenluče, nalaze se sa svim i svakim, provode noći po birtijama, da bi se onda trijeznili po prekooceanskim avionima i mjesecima zatim pokušavali da svedu račune sa sobom, s voljenim gradom i s ljudima koji nisu kao ovi ovdje, daleki i strani, nego su nekako naši, razumiješ se s njima u pola riječi. I zapravo nema onog koji nakon takvih ljetnih boravaka u Sarajevu nije barem nakratko pomišljao da se vrati. A zašto se nisu vraćali? Uglavnom iz istih onih razloga zbog kojih su otiši: zbog djece, zbog žene, zbog bolesti, zbog posla… A zapravo ni zbog jednog od toga. Nisu se vraćali zato što im je, ipak, nešto govorilo da je sve to iluzija i da se u životu ne živi onako kao u dva ljetna tjedna u Sarajevu. Nigdje se i nikad nije tako živjelo.

Između onih koji su ostali i onih koji su otišli postoje značajnije antropološke razlike, koje su nastajale tokom godina i desetljeća života u različitim životnim, kulturnim i jezičnim okolnostima. Najprije jezik: oni koji su otišli uglavnom govore onim jezikom koji se u Sarajevu govorio krajem osamdesetih. Taj se jezik od ovoga današnjeg ne razlikuje samo u elementima sintakse, u poprilično različitim govornim frazama, te u frekventnosti određenih riječi, kao i u riječima koje se danas više ne koriste, nego su bitno različiti brojni naglasci, glasovne intonacije, načini govora. Ne bismo to ni znali da nismo u prilici da tako svakoga ljeta uspoređujemo različite govore i svodimo razlike.

Oni govore upravo onako kako smo govorili mi kada smo svi zajedno posljednji put zaista bili tu. S tim da se, kako vrijeme prolazi, u njihovim govorima sve više osjete intonacije i naglasci drugih jezika. Njihove čeljusti, jezici, usne i zubi postaju čeljusti Amerikanaca, Nijemaca, Holanđana, udešene da riječi izgovaraju na nama stran i tuđ način. Osim što drukčije govore, oni se nekako drukčije i osmjehuju: sliče svojoj djeci koja se ne sjećaju Sarajeva, pa ga sad prvi put gledaju. Ta djeca su načinom govora, čeljustima, jezicima, usnama i zubima, ali najviše osmijesima – stranci, Amerikanci, Nijemci, Holanđani. Što je njima Sarajevo? Sarajevo im je nešto što bi, po mišljenju svojih roditelja, morali naučiti o sebi. Naučiti, i odmah zatim zaboraviti. Sarajevo je ono od čega se njihove majke i očevi nikada ne mogu do kraja osloboditi, ono od čega se ne mogu sasvim izliječiti. I kad se već ne mogu izliječiti, stalno se vraćaju u njega, pa provedu u Sarajevu tjedan-dva, izvan sebe i izvan stvarnoga života. Svoju djecu uvjeravaju da su oni taj grad i da bi se evo sad vratili, samo kad bi mogli.

Zašto ne mogu?

U međuvremenu su postali nekako mekši i blaži ljudi. Postali su naivniji. Iz njih je iščilio sav onaj zavičajni gnjev. Nekako su izgubili potrebu da se šale na tuđi račun, da se rugaju i da ismijavaju. Kada se šale, to biva imitacija onoga nečeg što je nekad postojalo. Ne rugaju se da povrijede. Ako je tako, a zašto se onda uopće rugaju? To zasmeta onima koji nisu odlazili, njihovim današnjim domaćinima. Ili im ne zasmeta, nego se, ponekad i sasvim neoprezno, narugaju svojim gostima, s kojima su nekad dijelili isti svijet i grad, isto ruganje. I onda se ovi unezgode, zacrvene se, spuste pogled, kao da su nešto krivi. Ili kao da im je netko oduzeo vještinu i talent da uzvrate na ruganje, da se obrane. Što se to tamo dogodilo s njima?

A onda iz garaža sarajevskih hotela izvedu svoje skupe automobile, s nekim nepoznatim i tuđim registarskim tablicama, sjednu na taksi, odvezu se na aerodrom, odakle lete do Beča i Frankfurta, pa dalje, preko velikih mora, u svijet iz kojeg će navratiti sljedećeg ljeta, na još tjedan ili dva sarajevskog života, godinu dana stariji, još malo tuđiji i naivniji. Između njih i njihovih najboljih prijatelja koji nikamo nisu odlazili razlika je kao između čovjeka koji se ogleda i ogledala. Samo što su to sad dva ogledala koja se ogledaju jedno u drugom. Dvije praznine, ispunjene sjećanjem.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search