LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Neka je bar Tauber naglasio istinu
Utorak, 28 Siječanj 2020 08:05

 

TauberCrtice Elija Taubera, Jevreja, Sarajlije

Sarajlije su nesebično pružale pomoć Jevrejima rizikujući vlastite živote

U BiH je tokom Drugog svjetskog rata preživjelo 30 posto Jevreja, najviše u odnosu na druge jugoslovenske zemlje, u Srbiji 10 posto, Hrvatskoj 3 posto, Makedoniji svega 5 posto. Tauber je naglasio kako je to rezultat suživota, s obzirom na to da je veliki broj sarajevskih Jevreja preživio zahvaljujući ostalim stanovnicima glavnog grada BiH koji su im nesebično pružali pomoć, sakrivali ih, vadili za njih lažne dokumente i činili sve kako bi ih zaštitili od neprijatelja.

"Ono što je najbitnije, ljudi su to činili bez ličnog interesa. Moja porodica je također uspjela pobjeći zahvaljujući lažnim dokumentima. Otišli su iz Sarajeva u Mostar u kojem su bili Italijani i tako preživjeli rat. Imućne porodice su plaćale da se snađu i nisu trebale ničiju pomoć. Ipak, ta pomoć komšija i prijatelja je nešto što treba sačuvati od zaborava i svim budućim o tome generacijama govoriti. Preko stotinu Jevreja je ostalo sakriveno u Sarajevu jer su ih sačuvale komšije, a neki su preživjeli jer su Nijemcima bili potrebni za posebne službe", ispričao je Tauber.


Tauber je naglasio kako predrasude prema Jevrejima i dalje postoje, ali da je situacija mnogo bolja nego što je to bilo u Drugom svjetskom ratu. Ipak, kako je istakao, u BiH je uvijek bilo drugačije, pogotovo u Sarajevu gdje se Jevreji nisu odvajali od lokalnog stanovništva. Pomagali su, kako je rekao, svojim prijateljima Jevrejima prateći srce i svjesno rizikujući živote.

"Taj suživot je bio posebno njegovan, a kasnije je spašavao i živote. Tako je prije Drugog svjetskog rata vlasnik fabrike, Jevrej, pomogao radniku njemačkog porijekla da napravi kuću kada se oženio, ne znajući da će jednog dana doći rat i da će mu on uzvratiti pomoć. Također, u to doba su na Mejtašu živjeli musliman i njegov najbolji prijatelj Jevrej. Bili su nerazdvojni. Tokom rata on je sakrio prijatelja u rupu koju je iskopao u dvorištu i kada su došli po njega, prijatelja muslimana nije bilo, samo njegova sestra. Ona je znala gdje je Jevrej, ali nije htjela odati i zbog toga je odvedena u logor Jasenovac gdje je ubijena", ispričao nam je Tauber.

Istu sudbinu imao je i otac Zejnebe Hardage, prve žene muslimanke koja je dobila medalju pravednika muzeja Yad Vashema u Izraelu.

"Riječ je o bosanskoj muslimanskoj porodici koja je spasila jevrejsku porodicu tokom holokausta. Ista jevrejska porodica spasila je tu muslimansku porodicu tokom rata u BiH. Tokom spašavanja, Zejnebin otac je odveden u Jasenovac gdje je stradao. Zejneba je jednom prilikom rekla 'ja nisam spašala Jevreje, već komšije", ispričao je Tauber.


I danas postoje takvi ljudi, kako je naveo naš sagovornik, ali ne u nekadašnjem obimu jer više nema ni prijašnjeg života.

"Mi samo trčimo. Imamo u našem komšiluku možda dvoje ljudi koji su nam bliski, a ostali su samo prolaznici. Sve manje komuniciramo, ne zato što ne želimo, već nemamo vremena. Samo nas nažalost ratovi i teške situacije zbliže pa tada svi postanemo jedna porodica", rekao je Tauber.

 
Norveška razglednica
Ponedjeljak, 27 Siječanj 2020 08:57

 

OsloReportaža iz Norveške: Ovo je država za sve, test ona ohrabruje uključivanje svih grupa u društvo

Mirza Softić

Ljudi ovdje džogiraju iako je vani led, a mnogi imaju bodlje na svojim džoging patikama. Obično predveče možete vidjeti mnogo rekreativaca, a to je već oko jedan popodne, jer zimi ovdje mrak pada već u tri.

Pri dolasku na trondhajmski aerodrom, odmah sam primijetio dvojicu Bosanaca kako razgovaraju. Taksisti.

Hoš li kafu?”, pita jedan drugog, a ovaj odgovara, “jok, eto ti ćeš!”. Prišao sam im i upitao odakle su. Jedan je iz Breze, a drugi iz Banjaluke. Nakon nekoliko razmijenjenih rečenica došli smo do toga kakav je život u ovim sjevernim krajevima, s obzirom da se nalazimo u jednom od najhladnijih dijelova Evrope.

Banjalučanin kojem nisam dobro čuo ime mi samo reče “mi smo ti ovdje k’o biljke, malo procvjetamo kad dođe plata, a onda za nekoliko dana samo uvenemo”. To je rekao uz pokret koji se ne može objasniti, ali upravo podsjeća na penjanje neke biljke penjačice, poput recimo vinove loze. Kada se plata potroši, loza se samo sruši kao da se nikad nije ni penjala. “Imaš sve, a nemaš ništa. Dobro je, ne žalimo se”, dodaće drugi taksista, Brezanin Rašid. U ove dvije rečenice može stati sva kontradiktornost našeg svijeta u dijaspori. Znaju da ne bi trebalo da se žale, znaju da im je finansijska situacija sređena, ali opet nešto fali. A to što fali je valjda Bosna.

“Dobro je dok su djeca mala, njega je stvarno odlična”, složiće se obojica, “ali ko ima veliku djecu, obično ovdje životari. Život nije interesantan kao na Balkanu, nema dešavanja i svaki dan je isti”. Moja rodica Samra bi na to dodala da je Norveška najbolja zemlja za razboljeti se, “iako i pored toga nađemo prostor da se žalimo. To je valjda u ljudskoj prirodi, uvijek težimo boljem, a onda završimo bogohuljenjem”.

Obojica mojih sagovornika se bave taksiranjem u Trondhajmu. Jedan smjer od aerodroma do grada (ili obrnuto) košta 770 kruna, a ako su već došli na aerodrom, mogu vas povesti do grada za 440. Jedna marka je pet kruna, pa sami možete napraviti računicu. Za razliku od taksija, voz od centra je nas troje koštao 190 kruna, na šta je Samra rekla “pa to je džaba”. Da li je džaba ili ne, zavisi od pogleda i standarda, ali da je definitivno jeftino za norveške uslove, to je tačno.

Takođe, da li je svaki dan isti, vjerovatno zavisi od toga da li ste ovdje turista ili živite jedan običan život. S obzirom da je Trondhajm mali grad, vjerovatno i nema mnogo dešavanja, ali da je sve sređeno i pod konac, to je sigurno tako. Ono što će svakome ko dođe zapasti za oko su priroda, uređenost i hrana. Ljudi ovdje džogiraju iako je vani led, a mnogi imaju bodlje na svojim džoging patikama. Obično predveče možete vidjeti mnogo rekreativaca, a to je već oko jedan popodne, jer zimi ovdje mrak pada već u tri. Sunce je uvijek nisko, što nije ni loše ako želite napraviti lijepe fotografije jer je svjetlo uvijek idealno, osim kada pada kiša. A ako pada ledena kiša, i to vodoravno, pomislićete da ste u horor filmu, i sigurno nećete nigdje izlaziti tog dana.

Ekipa složna kao što Bosna nikad neće biti

Naši taksisti nisu bili moji jedini sagovornici. Kada sam stigao u Norvešku, posjetiti familiju i usput pogledati Evropsko prvenstvo u rukometu, nisam ni pomislio da ću toliko uživati. Nažalost, naša reprezentacija nije dobro prošla, ali s obzirom na uslove, gdje nisu imali fiziotarapeuta, prevodioca i moguće ni novaca da se pošteno hrane, napravili su sjajan rezultat i samim plasmanom. Naravno, atmosfera u dvorani Spektrum je bila, kao što samo ime kaže, spektakularna, a ovo je samo njen djelić, i to prije utakmice Norveška – Francuska.

Ostatak o rukometu znate. Nikola Prce je sa svojih 40 godina bio maestralan, ekipa složna kao što Bosna nikada neće biti, a navijači kao i uvijek, u velikom broju i glasni. Razgovarao sam s nekim od njih, i svi su mi rekli slične stvari. Ne žale potrošiti novac na ovakve događaje, a u isto vrijeme žive za njih. Cijena karte po danu za dvije rukometne utakmice je bila 1000 kruna, što je oko 200 KM, i svi su hladno kupili karte kao da su desetinu te cijene.

Kada se vratite na temu života u inostranstvu i kad ih pitate zašto se ne vrate kući, svi će reći isto; zbog djece, kao da dječija sreća zavisi od novaca. Tu dođete do jedne tipične imigrantske priče, gdje obrazovani ljudi rade loše poslove koje niko u toj zemlji ne želi raditi, ali pošto je to i dalje bolje plaćeno nego neki bolji posao u Bosni, svi nekako prihvate da budu potcijenjeni jer im se jednostavno više isplati. Na kraju se svodi na ono što ljudi ne žele priznati, a to je da je glavni razlog za odlazak ili ostanak u inostranstvu novac. To mi je jednom rekao jedan poznanik, koji je proveo pola života u Melburnu, “svi smo mi otišli zbog para, ko kaže drugačije, laže”.

Kako pripremiti pinnekjøtt?

Kad su pare u pitanju, Norveška ih ima mnogo. Sigurno ste čitali razne tekstove o tome koliko je država bogata, koliko su uspješni penzioni fondovi i zašto im se ne isplati ući u Evropsku uniju. Iako nisu članica, to ni u kom slučaju ne možete primijetiti. Naplate roaminga nema, nema ni granice jer je Norveška dio Šengena, a svi zakoni su uglavnom usklađeni sa zakonima Evropske unije. Ono što je drugačije je hrana.

Budući da nema mnogo ljudi, a prostranstva su velika, lako je naći divljač i odličnu ribu. Stoga, ukoliko ikad dođete u ove sjeverne krajeve, savjetujem da probate “pinešot” (pinnekjøtt), tipično norveško meso koje se sastoji od janjećih rebaraca, kuha se na pari, a priprema dan unaprijed, i služi s pireom od repe. Meso je toliko slano da ne stoji u frižideru, pa stoga mora u vodu dan prije. Nakon toga se poreda u šerpu između drvenih štapića i satima kuha. Na internetu ima mnogo recepata i u suštini nije komplikovano, ali nažalost takvo meso je teško naći van Skandinavije.

Pored pinešota, sve vrste lososa su posebne, a ukusni su i burgeri ili gulaši od irvasa. Naravno, za ovakvo neko jelo ćete u restoranu morati izdvojiti barem 300 do 400 kruna, ali s obzirom da je u Norveškoj sve prilično skupo, nećete se osjećati prevareno jer je kvalitet na nivou cijena.

Za desert preporučujem čokoladu zvanu Troika ili tipične skandinavske vafle, mada se one mogu jesti i za doručak. Za razliku od hrane, odjeća i obuća nije toliko skupa, ali je mnogo kvalitetnija nego u ostatku Evrope. Zbog vremenskih uslova, Norvežani moraju imati odličnu obuću i odjeću, i lako je naći cipele koje ne propuštaju, fini pamuk kakvog rijetko gdje još ima, ili vunene džempere i čarape, što je danas na nivou naučne fantastike.

Pri kraju ću još reći da je Norveška definitivno država za sve, i da ohrabruje uključivanje svih grupa u društvo. Sasvim je prirodno vidjeti osobu sa Daunovim sindromom na ulici kako sasvim normalno funkcioniše, ili uvidjeti da su svi prostori prilagođeni osobama s invaliditetom ili porodicama. Skoro u svakom kafiću, restoranu ili tržnom centru ima prostorija za presvlačenje djece, a svaki autobus je opremljen prostorom za kolica.

Čak ima i zvono za ljude s djecom, kako bi se autobus nakosio pri stajanju i kako bi osoba s kolicima lakše mogla izaći. Sve karte se mogu kupiti preko mobilne aplikacije, a jednosmjerna karta od sat i po košta 40 kruna. Sedmična se više isplati, i za nju ćete morati izdvojiti 290. Autobusi su mahom električni i izgledaju ako tramvaji, dugački i niski, prilagođeni svima. Pored autobusa, Trondhajmom saobraća i voz, gdje će vam kondukter odmah prići ukoliko ste s dječijim kolicima i pomoći da ih unesete unutra. Ako želite putovati negdje van grada, Norveška ima stotine unutrašnjih letova dnevno. Razdaljine su velike, a ima mnogo aerodroma.

Ono gdje Norveška još uvijek kaska su prava samohranih roditelja, kao i podrška za osnivanje porodice. Sasvim slučajno sam saznao da parovi imaju besplatnu umjetnu oplodnju, dok samci to isto pravo ne mogu ostvariti.

Bilo bi dobro smanjiti i utjecaj crkve na državu. Ali to su neke druge teme, kojim nećemo kvariti ovu lijepu sliku. Valjda ne može sve biti idealno. Ali da je bolje od velike većine svijeta, to svakako jeste.

 
Kaju li se oni što su otišli, kaju li se oni što su ostali"
Nedjelja, 26 Siječanj 2020 11:05

 

SArajevo rusevinaSarajevo: oni koji su ostali, oni koji su otišli

Miljenko Jergović

Rat će sve i svakoga podijeliti, razvrstati i svrstati u skladu s ratnim ciljevima onih koji su rat i započeli. Ali prva velika podjela, čije je provođenje započelo već u travnju i svibnju mjesecu 1992, a nastavit će se sljedećih mjeseci i godina, bit će podjela na one koji su ostali i one koji su otišli iz grada. Najprije se, na samom početku, podjela ticala samo onih koji su otišli na Pale, s Radovanom i SDS-om, i na one koji su nekim čudom već petoga, šestog aprila znali šta će biti i kako će biti, pa su se ispalili iz Sarajeva prema nekom Zagrebu ili Beogradu, a onda dalje prema svijetu. Kasnije, kada se više nije odlazilo isključivo na Pale i kada su se odlasci temeljitije planirali, pa se išlo Caritasovim ili Jevrejskim konvojima, Unproforovim avionima, na osnovu lažnih ili stvarnih novinskih iskaznica, s papirima potpisanim u Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine, po specijalnim nalozima vladajuće stranke SDA i po humanitarnim misijama, ili po nekoj drugoj, krajnje maštovito smišljenoj, ali do danas zaboravljenoj osnovi, podjela na odlazeće i ostajuće se krajnje zaoštrila i postala najtemeljnijom podjelom sarajevskog svijeta. U to će se vrijeme odlazak smatrati izdajom, i tako će ostati još godinama poslije rata, sve dok ovu podjelu ne nadvladaju druge podjele i dok naše ljudske i emocionalne razloge iz onog vremena ne počne nagrizati zaborav.

Ostajući su mnogo toga zamjerali odlazećima, ali iza svih tih zamjerki stajao je prost i običan, posve prirodni ljudski osjećaj da su se oni spasili, a da mi nismo. Odrekli su se svega, i grada, i uspomena, i nade, pa su se spasili tako goli i bosi, s porodičnim fotoalbumom i petsto maraka zašivenih u postavi kaputa, ostavljajući nas, obično bez pozdrava i objašnjenja, da se nosimo s vlastitim životom i nadom, i s njihovim i svojim uspomenama. To je, pored svega drugog, bilo emocionalno teško podnošljivo. Ostajeći su na odlazeće u prvi mah reagirali onako kako ostavljeni muškarci reagiraju na svoje bivše žene. Proći će godine prije nego što jedni s drugima ponovo ne uspostave kontakst.

Tako je to bilo iz perspektive onih koji su ostajali. A kakva je bila perspektiva onih koji su odlazili? Da bi spasili živu glavu – jer samo se o glavi i radilo – oni su trebali postati drugi ljudi. Nisu to bili obični odlasci, kao kad se čovjek seli iz jednoga u drugi grad, pa se onda dugo navikava na druge ulice, drukčiju kulturu, možda i novi jezik, ali bez ikakva pritiska da se odrekne ili da odustane od onoga svog. Uostalom, ako tako odlazi, pa ako mu se ne svidi u novome gradu, uvijek se može vratiti kući. Ovi odlasci podrazumijevali su brzu i potpunu promjenu, potpuni pristanak na novo, transformaciju života, obično i promjenu profesije i, što je glavno, nema mogućnosti za povratak. Tamo odakle si otišao je, naime, rat. A i da nije, ono više nije što je bilo, kao što ni ti nisi onaj koji si do jučer bio.

Oni koji su odlazili obično bi pred samima sobom, a onda i pred drugima, dodatno pravdali razloge za svoj odlazak. To što su išli da bi spasili glavu nije bilo dovoljno, jer je takvo objašnjenje, kao, uvredljivo za one koji su ostali. Ne bi, biva, oni otišli da nije bilo onoga drugog, glavnijeg. Jedni su tako išli zato što su imali malu djecu. Istina, djecu su imali i ostajeći. E, ali njihova djeca imala su neki dodatni problem. Bila su naročito osjetljiva, bolesna, u se zatvorena, neadaptibilna, smotana, imala su poremećaj iz rubnoga autističnog spektra, bolovala su od astme ili su po nekoj drugoj osnovi bila drukčija od druge djece. Istina, svako je dijete drukčije od druge djece. Drugi su, pak, odlazili zato što su sami bili nekako bolešljivi. Ili su ih izvan grada i zemlje odvele neke fantastične okolnosti. Ili su, bilo je i toga, djelujući izvana najbolje mogli pridonijeti borbi za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu.

Onima koji su ostajali za ostanak su trebala opravdanja i objašnjenja samo prema najbližim srodnicima, ženama, djeci, roditeljima. U odnosu na zajednicu, njihov postupak nije tražio nikakva objašnjenja. To se naprosto smatralo ispravnim, patriotskim i solidarnim postupkom.

Razlika između odluke da se ode i ostanka, o kojem se, opet, moglo odlučivati, ali se često ostajalo i bez prethodne odluke, po nekoj inerciji, u svakom je pogledu golema. Nije te 1992, kao ni sljedeće tri-četiri godine, za čovjeka bilo različitijih egzistencijalnih pozicija, nije na majčici zemlji bilo sudbinski, kulturološki ni emocionalno različitijih polazišta ova dva: biti Sarajlija u opsađenom Sarajevu i biti Sarajlija izvan opsade. Ljudi koji su prethodno dijelili ista životna iskustva, svjetonazore, kulturu i jezik, zaputili su se u dva suprotna pravca, tako da se više nikad pravo ne sretnu. Ali istina je, koju će malo tko priznati, da su na tom svom putu uveliko vođeni slučajem, te da se moglo dogoditi da ostajeći odu, a da odlazeći ostanu.

Nekoliko godina kasnije, već prvoga mirnodopskog ljeta 1996. u grad su počeli pristizati oni koji su otišli. Naravno, samo najhrabriji među njima, oni koji će se moći nositi s prijekorom onih koji su ostali. Danima, mjesecima prije prvog putovanja u Sarajevo dumali su o tome, smišljali što će u kojem trenutku reći, sve planirajući najgore varijante svog dočeka. Sve su bili spremni da podnesu, a na kraju im se ne bi dogodilo ništa.

Ostajući su jedva dočekali da ih opet vide, a možda im je prijala i ta moralno superiorna situacija. Ono što su oni preživjeli u godinama opsade bilo je u svakom pogledu superiorno onome što su preživjeli ovi koji su stizali na svoj prvi poslijeratni, postapokaliptični i postegzistencijalni susret sa Sarajevom. Muke onih koji su otišli bile su iz reda običnih mirnodopskih nevolja ljudi koji žive i zlopate se svejedno gdje na svijetu, dok su muke onih koji su ostajali bile epskih razmijera, vidljive na svim televizijama svijeta one su ušle u kolektivnu kulturnu i civilizacijsku memoriju Europe i svijeta, u kojoj će ostati neko vrijeme, a to će vrijeme, možda, potrajati i duže od naših života. Naprosto se radilo o različitim nivoima ljudskih egzistencija. Život u Sarajevu mjerio se količinom ispaljenih granata na grad i brojem mrtvih, a život izvan Sarajeva visinom stanarine i popodnevnom gradskom gužvom. U ljeto 1996, istina, nije više bilo granata, a ljudi su opet umirali od svojih vlastitih smrti, ali su grad i njegovi stanovnici uveliko živjeli obilježeni karizmom vlastite patnje. I onda je bilo i prirodno da budu velikodušni prema bivšim sugrađanima koji su navraćali na odmor.

Tog ljeta, kao i desetak narednih, postavljala bi se ovakva pitanja:

-Jesi li se to zastalno vratio ili samo onako?

-Kad se misliš vratiti?

-Vraćaš li se?

-Kad si nazad, zastalno?

Kasnije će se sva ta pitanja svesti na ono jedno, suprotno po smjeru kretanja:

-Koliko ostaješ.

Između pitanja vraćaš li se u Sarajevo i koliko ostaješ u Sarajevu, postavljanog otišlome koji svakoga ljeta, u vrijeme godišnjih odmora na Zapadu, navraća u grad, dogodila se značajna promjena. Dok god se postavljalo prvo pitanje, grad je, bez obzira na preživljeni rat i opsadu, bio onaj isti, predratni, istih ili sličnih pogleda na poredak stvari u svemiru, a u vrijeme drugog pitanja Sarajevo je već bilo neki drugi grad, drukčiji i prema identitetima, i prema socijalnim prioritetima, ali i prema emocionalnim uvjetovanostima onog što je u ratu doživljeno. Patničke je karizme nestalo, a zamijenili su je čamotinja, rezignacija i očaj. Nije se više računalo na to da bi se netko želio vratiti u Sarajevo, a umjesto velikodušnosti i moralne superiornosti u odnosu na otišle nastupala je zavist. Njima je, naime, bilo bolje, imali su više novca, živjeli su kao gospoda… Ili je vazda tako da se život drugoga čini lakšim, boljim i jednostavnijim.

Nostalgija je privid sjećanja. Čovjek je nostalgičan za onim životom kojeg nikad zapravo i nije bilo. Nostalgičan je za onim životom koji su se pričinja u njegovoj čežnji za rajskom milinom i srećom. Takva čežnja svoje ostvarenje ne nalazi u budućnosti, uvijek i samo u prošlosti. Nostalgija za Sarajevom iz predratnih vremena ono što je spaja ljude koji su ostali u gradu i one koji su otišli iz njega. Slične su njihove vizije i iluzije o tom gradu, isti je njihov optimizam sjećanja, iz kojeg onda izvire ta zadivljujuća fatamorgana onog Sarajeva. A je li onog Sarajeva ikad zapravo bilo? Naravno da nije, ali kome bi se to smjelo reći? Ono Sarajevo po mjeri njihove čežnje postoji, međutim, danas, kao fantastično zamišljena iluzija, koja, puput religijskog vjerovanja, spaja različite ljude koji žive u raznim dijelovima svijeta.

Oni koji su rat preživjeli u gradu, pa su tu ostali i nakon rata, ono prethodno, prijeratno Sarajevo zamišljaju u oprekama prema ovom današnjem. Sve je naprosto bilo drukčije. Čak i ako nije bilo bolje, bilo je drukčije. Oni koji su otišli iz grada to mitsko Sarajevo ne zamišljaju u opreci prema gradovima u kojima danas žive, jer su ti gradovi mahom neusporedivi s bilo kakvim Sarajevom, nego ga zamišljaju u opreci prema vlastitom životu koji je započeo i teče po njihovom odlasku iz Sarajeva. Takvo Sarajevo onih koji su ostali još i ima nekog, makar i uvjetnog, doticaja sa stvarnom slikom svijeta, dok ovo drugo, dijasporsko predratno Sarajevo s bilo kakvom stvarnošću nema više nikakve veze. To je grad nastao iz duše otišlog čovjeka i iz njegovih duševnih promjena. Grad kao oblik ludila, grad kao san budnoga.

Tog prvog mirnodopskih ljeta stigli su samo malobrojni, a proći će godine, ponekad i desetljeća prije nego što znatniji dio otišlih ne posjeti svoj nekadašnji grad. Ima ih sigurno koji nikad više nisu navraćali – i bilo bi zanimljivo čuti njihove razloge, ima ih i koji su dolazili u najstrožoj tajnosti, tako da se nikome, osim, možda, najbližoj rodbini nisu javili, niti bi, čuvajući se neželjenih susreta, prošetali Titovom, Ferhadijom i Baščaršijom, ali većina je dolazila i dolazi javno, tako da se susretne sa gradom, onakvim kakav je on danas, i s ljudima uz koje su živjeli i odrastali u prijeratna doba i u onom, nakradnim sjećanjem mitiziranom Sarajevu. U tih tjedan ili dva koliko obično potraje njihov boravak oni žive životom koji se posve razlikuje od njihova života na Zapadu i koji bi se, možda, mogao nazvati simulacijom života u onome, zamišljenom, nikad postojećem, nestvarnom Sarajevu. Danima tako jedu, piju i šenluče, nalaze se sa svim i svakim, provode noći po birtijama, da bi se onda trijeznili po prekooceanskim avionima i mjesecima zatim pokušavali da svedu račune sa sobom, s voljenim gradom i s ljudima koji nisu kao ovi ovdje, daleki i strani, nego su nekako naši, razumiješ se s njima u pola riječi. I zapravo nema onog koji nakon takvih ljetnih boravaka u Sarajevu nije barem nakratko pomišljao da se vrati. A zašto se nisu vraćali? Uglavnom iz istih onih razloga zbog kojih su otiši: zbog djece, zbog žene, zbog bolesti, zbog posla… A zapravo ni zbog jednog od toga. Nisu se vraćali zato što im je, ipak, nešto govorilo da je sve to iluzija i da se u životu ne živi onako kao u dva ljetna tjedna u Sarajevu. Nigdje se i nikad nije tako živjelo.

Između onih koji su ostali i onih koji su otišli postoje značajnije antropološke razlike, koje su nastajale tokom godina i desetljeća života u različitim životnim, kulturnim i jezičnim okolnostima. Najprije jezik: oni koji su otišli uglavnom govore onim jezikom koji se u Sarajevu govorio krajem osamdesetih. Taj se jezik od ovoga današnjeg ne razlikuje samo u elementima sintakse, u poprilično različitim govornim frazama, te u frekventnosti određenih riječi, kao i u riječima koje se danas više ne koriste, nego su bitno različiti brojni naglasci, glasovne intonacije, načini govora. Ne bismo to ni znali da nismo u prilici da tako svakoga ljeta uspoređujemo različite govore i svodimo razlike.

Oni govore upravo onako kako smo govorili mi kada smo svi zajedno posljednji put zaista bili tu. S tim da se, kako vrijeme prolazi, u njihovim govorima sve više osjete intonacije i naglasci drugih jezika. Njihove čeljusti, jezici, usne i zubi postaju čeljusti Amerikanaca, Nijemaca, Holanđana, udešene da riječi izgovaraju na nama stran i tuđ način. Osim što drukčije govore, oni se nekako drukčije i osmjehuju: sliče svojoj djeci koja se ne sjećaju Sarajeva, pa ga sad prvi put gledaju. Ta djeca su načinom govora, čeljustima, jezicima, usnama i zubima, ali najviše osmijesima – stranci, Amerikanci, Nijemci, Holanđani. Što je njima Sarajevo? Sarajevo im je nešto što bi, po mišljenju svojih roditelja, morali naučiti o sebi. Naučiti, i odmah zatim zaboraviti. Sarajevo je ono od čega se njihove majke i očevi nikada ne mogu do kraja osloboditi, ono od čega se ne mogu sasvim izliječiti. I kad se već ne mogu izliječiti, stalno se vraćaju u njega, pa provedu u Sarajevu tjedan-dva, izvan sebe i izvan stvarnoga života. Svoju djecu uvjeravaju da su oni taj grad i da bi se evo sad vratili, samo kad bi mogli.

Zašto ne mogu?

U međuvremenu su postali nekako mekši i blaži ljudi. Postali su naivniji. Iz njih je iščilio sav onaj zavičajni gnjev. Nekako su izgubili potrebu da se šale na tuđi račun, da se rugaju i da ismijavaju. Kada se šale, to biva imitacija onoga nečeg što je nekad postojalo. Ne rugaju se da povrijede. Ako je tako, a zašto se onda uopće rugaju? To zasmeta onima koji nisu odlazili, njihovim današnjim domaćinima. Ili im ne zasmeta, nego se, ponekad i sasvim neoprezno, narugaju svojim gostima, s kojima su nekad dijelili isti svijet i grad, isto ruganje. I onda se ovi unezgode, zacrvene se, spuste pogled, kao da su nešto krivi. Ili kao da im je netko oduzeo vještinu i talent da uzvrate na ruganje, da se obrane. Što se to tamo dogodilo s njima?

A onda iz garaža sarajevskih hotela izvedu svoje skupe automobile, s nekim nepoznatim i tuđim registarskim tablicama, sjednu na taksi, odvezu se na aerodrom, odakle lete do Beča i Frankfurta, pa dalje, preko velikih mora, u svijet iz kojeg će navratiti sljedećeg ljeta, na još tjedan ili dva sarajevskog života, godinu dana stariji, još malo tuđiji i naivniji. Između njih i njihovih najboljih prijatelja koji nikamo nisu odlazili razlika je kao između čovjeka koji se ogleda i ogledala. Samo što su to sad dva ogledala koja se ogledaju jedno u drugom. Dvije praznine, ispunjene sjećanjem.

 
Tonijev epitaf drugu Mimi
Petak, 24 Siječanj 2020 16:53

 

SamoubojstvoZašto??

Toni Skrbinac, raja s Bistrika ( sa Memli strane), trenutačno privremeno u Mariboru, u Deželi, ali ne može bez Sarajeva

Otkako sam čuo za tragičnu vijest, a ima od toga pet - šest godina, sve se nakanjujem da napišem ovu priču. Umjesto nekrologa i epitafa Mimi, svom drugu iz djtinjstva.

Od činjenica kojim raspolaže moje sjećanje, sa tačnošću na koju bih smio zakleti da, navodim: moj generacijski drug, nadimak mu je Mimo, potiče iz jedne uređene, ni bogate, ni siromašne, dakle, prosječne porodice koja se početkom šezdesetih doselila u našu mahalu. Otac ćutljiv i vrijedan, majka blaga i mudra, porodični gen izuzetno kvalitetan, jer će svako od četvoro djece završiti fakultete.

Svakako toj logičnoj pretpostavci o genetice treba dodati jako strog autoritarni režim u kući našeg junaka.

Ne mogu sjetiti niti jedne noći u kojoj je mahala spavala ili polazila na počinak, a da se Mimo našao među nama. Smrkavanje, spuštanje mraka ličilo je za njega na akšamsko alarmno zvono i ma kakvu igru da smo u tim momentima igrali ili zbog bilo kakvog razloga ostajali napolju ostajali, a Mimo bi smjerno znao promrsiti: “Moram kući...”, a onda je i nekako, pokunjen tiho i diskretno odlazio.

I nikada se nije dogodilo da njegovi, majka ili otac dođu mđu nas dječake (djevojčice su, nažalost, obično već sve bile otišle jer: “Brzo u kuću, šta curice ima da rade uvečer na ulici?!”) i da koje od njihove zaigrane djece opomenu: “Vidiš li koje je doba?! M'rš u kuću !” Ne! Mimo i njegove sestre i brat potpadali su podstrogi i neusmiljeni režim babinog autoritarnog kućnog odgoja. I mada su Mimi nedostajali ti nočni “časovi” ulice I večernja druženja s rajom, vladao je i ovladao takoreći svim igrama koje smo kao djeca prakticirali. I bio, ako ne najbolji i najspretniji, onda sigurno među dvojicom, trojicom najboljih između nas. Nije nam se nikada pridružio u našim “pljačkaškim” pohodima na kojima smo kao “Huni i Avari” slistilionih nekoliko voćki koje su se mogle na prste izbrojati: Mihajlova kruška i trešnja, Fehimova dunja i kruška, Rifataginicino groždđe...jedino je šljiva bilo posvuda, posebno u Ahminoj bašči pa nam stoga valjda i nisu bile nešto zanimljive. Rekoh, dakle, Mimo nije išao u te, kako smo ih zvali, “pljačke”.

Rano djetinjstvo, kratka epizoda kratkog dokumentarnog filma sa opštim nazivom “ljudski život”. Evo nas, potom, na jednoj od najljepših i najvažnijih životnih etapa- u pubertetu. Hele, Mimo je izrastao u zdravog, jakog i zaista lijepog momčića. Probudila se muškost u našim tijelima pa smo krenuli u potragu za, kako imamo običaj reći, prvim ljubavima. I evo prvih sastanaka, nemuštih riječi neugasive požude, uzdisaja, evo strasti i zanosa, evo žene kao slatkog izazova i izvora nemira i bolova.

Mimina ljubavna veza bila je ogrnuta neprozirnim plaštom nahstrožije diskrecije. Nije se, kao mi ostali, nikada hvalio, niti bilo šta pričao o svojoj izabranici. Rijetko su ih rijetki viđali zajedno, ali znalo se da je buknula ljubav između Nje , nama nepoznate zagonetke i Mime. A baš su bili par. Tek sada to neki spominju.

Kako spomenuh, čini mi se sada da je nekako previše diskrecije bilo u njihovom zabavljanju. Da se, naprimjer, bar drže za ruke kad idu ulicom ili ih vidiš zajedno u kafani, jok! Izmicali su se na samo njima znana skrivena mjesta i uporno tajili svoju ljubav.

Ode Mimo uskoro u vojsku, a ostdosmo smo svi šokirani smo bili mi kad se proču, k'o da je bomba eksplodirala, da se Mimina ljubav udala za drugog.

Vratio se Mimo kafani i društvu, ali nikada o njoj ni riječ da kaže. I drži se junački, možda se malo manje smije...a čaše i flaše se prihvatio i eto alkohola kao svakodnevnog druga u životu našeg junaka. Mimo se propio. Onako zdravom i jakom, alkohol mu u početku nije nešto naudio u smislu promjena u licu i stasu. Mlad i lijep i dalje Mimo pije li pije. Samo je u rijetkim trenucima sevdaha znao svojim dubokim sedefli-glasom zapjeva staru sevdalinku: “Malenim sokakom ne prolazim više”. Tako je lijepo i zanosno pjevao, onako baš iz duše i ranjenog srca, da su nam se svima koji smo znali za njegovu “ranu neprbolnu” znale ovlažiti oči.

Vrijeme je išaretilo da je Mimo prebolio svoju prvu ljubav, ali se alkhola se nije okanio. Uskoro se oženio, te malo - po malo i djecu dobio.

Što se pak tiče posla i karijere, nisam siguran da je bio zadovoljan. Malo je odužio studiranje, ali je ipak završio fakultet, no nije nikada radio u svom fahu. Znanje stečeno na fakultetu političkih nauka dalo mu je solidne temelje za razumijevanje društvenih procesa, međunarodnih odnosa, a svoje neosporno široko znanje i poznavanje prilika zorno i ubjedljivo je pokazivao u kafanskim diskusijama. Te, kako ih pretenciozno nazvah “diskusije” nastajale su na temama, aferama i političkim procesima oko kojih se kafanski stolovi znaju i ujediniti i oštro podijeliti. Ali, površnim analizama začinjenim psovkama Mimo je redovno davao nekakav akademski pečat unoseći u svoje analize zavidnu intelektualnu zrelost i koliko god ga kafana ponekad nije razumjela, strpljivo ga je slušala. Neki su ga kasnije čak i citirali:”K'o što je onda rek'o Mimo...”

Za razliku od drugih pijanica, koje je alkohol baš srozao pa su neki sebi čak dozvoljavali i valjanje u blatu, Mimo je uvijek i svugdje zadržao svoje gospodski držanje. Da Mimo zatraži da ga neko časti pićem ili da mu posudi kakav dinar!? Bože sačuvaj! Nikada!

Dal', dal' nesreća , ali Mimo je, valjda izgubivši nadu da će naći posao i radno mjesto koje ide uz njegovu diplomu, uspio da se zaposli u jednoj umjetničkoj kući. Radio je poslove za koje je potrebna osnovna škola, ali našao se u društvu razbarušenih umjetnika među kojima mnogima čašica nije bila strana i eto Mime i njegovih novih drugova svako malo u dvije kafane u blizini njegove umjetničke kuće.

Kad god bi me put nanio pored tih kafana, a kad sam imao slobodnog vremena, zavirio bih u te male, neuredne prostore sa šankom i par stolova i uglavnom bi našao svoga Mimu. Radoznalost smo obično iscrpljivali nad aktuelnim događajima, kako opštim, tako i onim što su obilježili naše živote. O prošlosti, čini mi se, nikada nismo pričali, a i porodični život mog druga Mime ostao je u nekakvoj tabu zoni.

Zaista ne znam kako je Mimo pregurao rat bez alkohola , ali čim je sve prošlo, odnosno kad je “prestalo da puca”on se opet redovno i svakodnevno opijao. Alkohol je polako počeo da utiskuje svoje neizbrisive pečate u Mimino lice. Najprije je i brzo osijedio, što i ne mora biti uzrokovano maliganima, ali lice...e, tu su se već pojavile one čudne boje, tamno modrikasta, te i ljubičasti veliki otromboljeni podočnjaci.

Naš zajednički drugar Memso kasnije mi je pričao: “ Znaš da je Mimo volio navratiti kod mene. I kad je zadnji put bio zvao me da odemo na piće, a ja nisam mogao, i rekoh mu, “Mimo, jarane, zaista nemam vremena...a, u tom momentu on mi se učinio nekako mračan i zabrinut, a ne znam kad sam ga takvog vidio...baš mi je bio k'o nekako zijanjen ...”

I evo završnog čina. Jednog kasnog nedjeljnog popodneva kad je grad tonuo u zimsko sivilo Mimo se objesio u svom stanu. Da li je prije toga popio? Ne zna se! Zašto mu se učinilo da njegov život više nema smisla? Zašto li mu nisu za život dovoljni razlozi bila njegova djeca?

Koliko samo tih i povučen čovjek može izgledati golemi hodajući upitnik.

Odgovori na mnoga kasnije postavljena pitanja pokopani su sa mojim drugom Mimom.

 
Mešina sjetna priča
Petak, 24 Siječanj 2020 09:36

 

ZApustena kucaOmer i njegov unuk

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Omer ima sina, snahu i unuka koji žive u Njemačkoj, a koji zbog radnih i kojekakvih drugih obaveza ne dolaze često u zavičaj.  Ovog ljeta su se odlučili da im sin Muhamed školski raspust provede na selu kod dede Omera.  

Poraniše  i krenuše put Bosne. Vođeni navigatorom koji se udomaćio u svakom autu postajući više od sprave... pa ga neki nazvali „hanumom“ koja sve jezike zna i stalno govori i vodi vas po putu.

Umorni i iscrpljeni od napornog putovanja i dugih čekanja na graničnim prelazima kojih je sada mnogo više nego za vrijeme bivše Juge, konačno, evo ih pred Omerovom avlijom. Omerov sin se začudi jer je avlija  bila prazna. Bilo je prevruće da bi se moglo biti vani. On zaustavi auto ispred kapije i krenu da otvari kapiju i uvoze auto, pa poče traži kakvo pogodno mjesto u hladovini da parkira. Otvario je vrata automobila, da ga malo provjetri, a sve šarajući pogledom po avliji i verandi, ne bi li ugledao mjku ili babu. Dok je čekao supruga otvara zadnja vrata da Muhamed izađe, a ta su zadnja vrata posebno osigurana da ih dijete ne bi moglo  iznutra otvoriti.

Na verandi se odjednom pojaviše otac i majka, oni im nazvaju selam:

-As-Salaam-Alaikum!

-Aleikum – selam!

-Merhraba draga djeco!

-Bujrum hajd' ulazite, kako ste putovali?

Na verandi poče grljenje i ljubljenje. Muhamedu očigledno nije prijalo to cmokanje po obrazima. Sutradan Omer porani i  sa unukom polahko krenuo prema obližnjem brežuljku. Kada su se popeli na vrh mogli su vidjeti okolo poslagane brežuljke, baš kao hrumašice u tepsiji. Na tim brežuljcima je bilo manjih i većih kuća, a među njima u udolicam i dvije džamije što su dominirale okolinom svojim snježno bijelim vitim munarema. Ta, kao rukom naivnog slikar oslikana pitoma panorama odisala je mirom, blagošću i primamljivom dobročudnošću koji su plijenili oči.

Omer je imao sijede brkove koji nisu ni malo činili oštrim ili strogim njegovo blago dječije, često nasmijano lice. To se aščarile dopalo i njegovom unuku koji se u hodu stalno okretao da vidi da li njegov dedo može hoda ti brzo k'o on brzo.

Omer se jako obveselio sinu i snahi , a posebno unuku. Pravo mu je leglo što je njegov Muhamed s njim bez kolebanja kren'o u obilazak vrta i voćnjaka. U toj laganoj šetnji zaustavljali su se pored svakog stabla, pomilovali bi mu koru i onda bi dedo radoznalo ispitivao unuka, baš k'o što učitelj ispituje učenika.

-A znaš li sine koja je ovo voćka?

A Muhamed poče pogađati:

-Jabukali je, kruška li je...možda je šljiva, iči trešnja...

Mali Muhamed ništa nije pogodio, a Omer sebi u bradu ljutkasto prozgovori:

-O dijete moje drago, kako bi onda znao šta je oskoruša, mušmula, dud ili karamut?

Nakon „upoznavanja“ s stablima voćki Omer odvede unuka u vrt, a tamo mu je unuk bio još veći „duduk“ iz primjenjenog poznavanja vrtne flore.

Osim paradajza ništa nije prepoznao. A sve je tu u tom vrtu bilo, nešto je nicalo, bilo je tu budućeg graha, mrkve, paprika, krompira, luka...

To Omera malo naljuti, pa upita unuka:

-Baš te babo ništa nije naučio, a ovdje je odrast'o i iz ovog vrta se hranio i ishranio?

-Ah, dragi moj dedo, mi tamo u Njemačkoj nemamo svako svoju bašću, voćnjak i vrt, k'o vi ovd'e. Mi u Njemačko bo'me sve to kupujemo u super - marketima.

Omer je onda pokušavao unuku objasniti kako vrtu zahtijeva puno svakodnevnog rada da bi bio uredan i lijep.

- Evo, vidi sunce moje drago, kakva je razlika između uređenih i ne uređenih vrtova. Vidi, pogledaj samo kako je lijep ovaj vrt s pažljivo uređenim lejama, a vidi kako je ružen onaj drugi. A jedan do drugog su, samo ih taraba dijeli. Vidi kako je onaj tamo potpuno zapušten, vas zarast'o u ostruge i šiblje, ba podivlj'o.

-A zašto je to tako djede? Što nije i ovaj ružni vrt lijep k'o ovaj tvoj?

-Ah... dijete drago, otišli ljudi iz sela i iz Bosne, otišli da novac zarade, a ovdje im vrtovi i bašće prepušteni same sebi. Sela su opustjela. Nekada je ovdje u našem selu svaki vrt bilo sve jednom šarom bogat k'o ćilim, a sada o njima nema ko da brine, otišli bo'me ljudi vani u potragu za boljim i ugodnijim životom. Vrtovi, bašće, pa i kuće i štale opustjeli i propadaju.

U međi pored zapuštenog blistaju žbunovi procvjetale zove i bagremi što svojim miomirise mame pčele, a to se najviše dopalo unuku koji je uživao u prirodi, o kojoj nije pojma imao.

-Djede, lijepo je ovdje kod tebe u selu, jedan vrt 'vako, a drugi 'nako.

-Baš tako sinko, vrtovi su ogledalo ljudi, neki su uređeni, a druge zapušteni, ali ipak k'o da se druže, jedna na drugu se naslanjaju.

Ovaj mu izlet sa unukom otškrinu seharu razmišljanja, kako pustoš može nekada zavladati kao gusta paučina ispod koje visi čamotinja sa iskrivljenih taraba i zapuštenih memli-zidova na kojim samuje zmijoliki bršljan koji ih grli.

A ljudi?  K'o 'tice. Ljudi su se raselili, neki u gradove, drugi u daleke države, iz kojih ponekad neki urijetko i na kratko dođu kao na izlet da formalno obiđu babovine ili djedovine, a svakako treba spomenuti i one koji su silom prirodne izvjesnosti preselili na Ahiret te nemaju šanse da makar i na sahat obiđu svoje starine.

A kada se ti ljudi sretnu svaki na svom onda često kada muhabete i jedni se drugima žale da im se skoro svima čini da su prije vremena ostarili i da su ostali samo sjene onih nekadašnjih vrijednih ljudi željnih radosti stvaranja. Za mnoge je današnji život jedna prazna pustopoljina, okrunjena trnjinama, šikarom i zarasle korovom, život baš k'o zapušten vrt.

 
Davni kritički osvrt Osmana Nuri Hadžića
Četvrtak, 23 Siječanj 2020 09:45

 

iOsman NuriadzicO ulemi drugog ranga, dekadenci i satanizaciji islamske misli

Osman Nuri Hadžić

“Pred konac I. vijeka po hidžretu, pojavile su se u islamskom duhovnom svijetu dvije jake naučne struje koje su se oštro sukobile: teološko-konzervativna i filozofsko-slobodoumna. Poslije dugih i mučnih peripetija i borbi koje su trajale nekoliko vijekova, konačno je, početkom XIII. stoljeća hrišćanske ere, pobijedio konzervativni pravac: čista i vedra naučna misao iščezla je u gustoj i zagušljivoj magli suhoparnog dogmatizma.

Teolozi-dogmatici svojom kazuistikom, metafizičkim cjepidlačenjem i do savršenosti utančanom dijalektikom ugušili su malo po malo i zadnji dah slobodne naučne misli. Duhovna despotija posljednjih abasitskih halifa i osmanskih sultana, njihova dvorska i haremska raskalašenost, vjerska isključivost i crna reakcija službenog klera, zatrovaše i uljeniše daroviti arapski narod, koji u svojim širokim masama ne bjaše još ni osjetio onaj veliki i jaki zamah duhovne i socijalne revolucije, što su je svojom pojavom izazvali Muhammed a.s. i Kur’an.

I sami neki Muhamedovi a.s. biografi i komentatori Kur’ana a nadasve sabirači apokrifskih Hadisa mnogo su doprinijeli opštoj stagnaciji islamskih naroda.

Zna se tačno kada se i gdje se Muhamed a.s. rodio, kako je živio, radio i preminuo, a uspjeh i posljedice njegova rada najbolja su njegova biografija i najvjernije ogledalo njegove duše i karaktera.

“Knjiga je ovo (Kur’an) sveta koju su tebi (Muhamede) poslali da njome izvedeš čovječanstvo iz tame na svjetlost.” To je bio njegov jedini i pravi zadatak, on je tome cilju posvetio i žrtvovao sav svoj život i dvadesetogodišnji naučni i naporni rad. U tome njegovom radu nema ničeg maglovitog i tajanstvenog; sva njegova snaga i moć leži u njegovoj pojavi i njegovoj otvorenoj i iskrenoj riječi. Nije bolesne ozdravljao, niti mrtve oživljavao, nije nikad ništa u magle govorio; sve što je govorio i radio, bilo je jednostavno i prirodno, jer je i on bio samo čovjek kako sam Kur’an za njega veli (XLI :6, XVIII :111).

 
Sjećanje na velikog čovjeke golemog srca koje je bilo otvoreno za sve male ljude
Nedjelja, 19 Siječanj 2020 18:36

 

 

Razija i Dzemal - 2In memoriam  -  našem nikad zaboravljenom  druga Džemi i njegovoj supruzi Raziji (Razi) Bijedić - Ferhatbegović

Nadan Filipović

Dana 18. januara 1977. godine bio sam na poslovnom putu u Beogradu. Trebao sam se 19. januara, dakle, sutradan, sastati sa starijim kolegom, tada potpukovnikom profesorom na VMA, doktorom Bogdanom Bocom Boškovićem, s  jako dragim kolegom sa Medicinskog fakulteta u Sarajevugdje sam jedno vrijeme radio.  Naime, doktor Bogdan Bošković, poznati toksikolog je pored svoje pozicije na VMA bio stalni saradnik u Institutu za farmakologiju i toksikologiju na čijem je tada na čelu bio farmakolog i toksikolog svjetskog ugleda akademik profesor doktor Pavao Stern, po kojem se taj institute i danas zove, ako u međuvremenu nije i njegovo ime ukinuto. Doktor Bogdan Bošković je doktorirao u Sarajevu na Medicinskom fakultetu, a u Institutu za farmakologiju i toksikologiju je radio od 1956. godine do 1964. godine i kasnije, kao honorarni gostujući saradnik .

Helem, da ne duljim, odmah po dolasku sam obavio sve potrebne konsultacije i dobio određene instrukcije u vezi sa naučno-istraživačkim projektom koji je uporavo bio u toku. Kanio sam se što hitnije vratiti u Sarajevu, jer je moja supruga 14. januara rodila kćerkicu, te sam “bukirao “ avionsku kartu za 20.januar, s nadom da u Sarajevu neće biti velike magle pri slijetnju.

 
Liječenje anemije u stilu -Ko će drugi, ti češ prvi da popiješ turske krvi?
Nedjelja, 19 Siječanj 2020 12:41

 

GuberLjekovita voda sa Gubera poboljšava krvnu sliku

Nadan Filipović

Srebreničke ljekovite vode

(na slici: izvor Guber)

Postanak mineralnih izvora kod Srebrenice visokog kvaliteta, vezano je za različitu geološku građu i bogatsvo rudnih žica obojenih metala: srebra, olova cinka i gvoždja. Nastaju tako što padavinska voda ponire kroz brojne pukotine  i rudarske šupljine u kojima skuplja i rastvara različite minerale, koji joj daju jedinstven kvalitet i značaj, čija ljekovita svojstva prevazilaze najpoznatije mineralne banje Evrope. (Ovi podaci su citirani sa portala Strebrenica.b, čiji uređivač piše da je Srebrnica.ba jedan je od najčitanijih news portala u regiji istočne BiH i pokriva vijesti iz opštine Srebrenica iz domena kulture, sporta, turizma, ekonomije, mladih i zabave.)

U svezi a ovim šturim i očevidno neznalačkim opisom nastajanja mineralnih izvora ljekovitih voda oko Srebrenice, mislim da je autor ovog opisa zaboravio navesti da je željezo ključni mineralni sastojak okolosrebreničkih mineralnih voda koje su prema navodim autora ili više autora jedinstvene po kvalitetu i značaja, a čija ljekovita svojstva prevazilaze najpoznatije mineralne banje Evrope, dakle mineralne vode najpoznatijih banjskih lječilišta Evrope. (Primjedba urednika “Bošnjačkog oka”) . (Izvor: eSrebrenica, 17. Juni, 2026)

Mali Guber

Ovaj izvor sadrži dva puta više željeza od Crnog gubera, te veće količine kalcijuma i magnezijuma. Njegova koncentracija željeza približna je  koncentraciji mineralnog izvora u banji Levico u Italiji.

Odlikuje se konstantnom temperaturom 12,4 C. bistra je, bez boje, kiselkastog ukusa.  U sebi sadrži najviše gvožđa određenu dozu arsena i drugih rijetkih metala.

Očna voda

 Ovaj izvor je male izdašnosti ali najveće mineralizacije, najveće od svih srebreničkih ljekovitih izvora.Visoka koncentracija željeza u  “Očnoj vodi” kao i drugih elemenata svrstava ovaj ljekoviti izvor po količini željeza na treće mjesto evropskih mineralnih izvora.  Očna voda  pomaže i djeluje kod raznih oboljenja sluzokože očiju, prije svih kod konjuktivitisa, a oni koji su je koristili tvrde da značajno poboljšava vid. (Ovi podaci su citirani sa portala Strebrenica .ba , čiji uređivač piše da je Srebrnica.ba jedan je od najčitanijih news portala u regiji istočne BiH i pokriva vijesti iz opštine Srebrenica iz domena kulture, sporta, turizma, ekonomije, mladih i zabave.)

Banjsko-zdravstveni turizam u Srebrenici ima dugu tradiciju koja je nastala prije svega valorizacijom ljekovitih mineralnih izvora Gubera. Zahvaljujući jedinstvenim i veoma izdašnim prirodnim bogatstvima, u Srebrenici se od najstarijih vremena mineralna voda Gubera koristila kao lijek.

Pretpostavlja se da su srebreničke mineralne izvore koristili Iliri za liječenje kožnih oboljenja još prije dolaska Rimljana na ove prostore. Prve pisane tragove o mineralnim izvorima kod Srebrenice napravio je turski putopisac Evlija Čelebija u 17. vijeku, putujući kroz BiH.

Godine 1886. izvršena su prva naučna istraživanja mineralnih izvora na području opštine Srebrenica, kada su bečki istraživači zabilježili postojanje 48 mineralnih izvora. Posebnu pažnju austrougarskog istraživača prof. dr Ernesa Ludviga privukla je voda sa izvora Velikog ili Crnog Gubera, čija je analiza predstavljala odličan spoj minerala za liječenje anemije.

Autori ovog “opisa” su potpuno izgubili iz vida ili su jednostavo iz neznanja, zanemarili činjenicu da je veliki dio dvovalentnog željeza u mineralnim vodama oko Srebrenice organskog porijekla. Velike količine dvovlentnog željeza u ljkovitim vodama sa izvora oko Srebrenice potiče iz željaza tijela Bošnjaka pobijenih prilikom probijanja onih očajnika koje Mladićevi četnici nisu stigli pohvatati na licu mjesta u Srebrenici “oslobođenoj od Turaka i kasnije postrijeljati. Koliko je Bošnjaka pobijeno prilikom očajničkog proboja prema Tuzli još se ne zna pouzdano, a prem srpskim podacima taj j broj 2.00 do čak 3.00 ljudi. Naime, prema podacim koje je na suđenu Ratku Mladiću na sudu u Den Haag-u prezntirao Dušan Pavlović, vještak u timu odbrane Ratka Mladića samo 12. jula 1995, na nekoliko lokacija u proboju je poginulo (prevedi s Dušanovog vjštačkog jezik u “pobijeno”) od 2.000 do 3.000 muškaraca iz kolone.

(Izvor: Vještak odbrane Dušan Pavlović: Muslimani iz Srebrenice nisu bili žrtve strijeljanja, ginuli su prilikom proboja obruča, Nezavisne novine, Banja Luka, 16.12.2015.)

Ovo je monstruozna konstrukcija “vještaka “ Dušana Pavlovića, no hajde daje pokušamo prevesti u “geološku stvarnost”.

Naučno je dokazano da tijelo odraslog muškarca sadrži do 4 grama željeza sadržanog u hemoglobinu, tkivima, mišićima koštanoj moždini, krvnim proteinim feritinu, hemosiderinu, nizu enzima itd, pa proizilazi da je degradacijom tijela pobijnih 2.000 do 3.000 muškaraca u tlo dospjelo od oko 8.000 grama ( osam kilograma) do 12.000 grama (12 kilogramgra) organski vezanog željeza koje potiče iz raspadanja zemnih ostataka Bošnjaka koji su bili ostavljeni na otvorenom, neukopani.

To je “bošnjčko” željezo pod utjecajem vanjskih faktora, vlage, kiše, izloženoti suncu, itd. iz razgrađnih tijele dospjelo u tlo, a onda iz tla dospjelo do izvora ljekovitih voda oko Srebrnice pod utjecajen padavinskih voda što poniru kroz brojne pukotine  i rudarske šupljine u kojima skuplja i rastvara različite minerale, padavinska voda ponire kroz brojne pukotine  i rudarske šupljine u kojima skuplja i rastvara različite minerale konačno dospjelo do izvora (sukladno ponuženom “geološkom” “objašjenju” autor ovog teksta o ljekovitim vodama oko Srebrnice)

Dakle, oni ljudi koji konzumiraju ljekovite mineralne vode sa izvora oko Srebrenice, kao što su na primje “Mali Guber”, “Očna Voda” ili voda sa samog izvora Gubera u svoje orgnizme unose relativno visoke količine dvovalentnog željeza od kojeg se očekuje ljekoviti efekat.

Pri tome se, izgleda nikad nije niko od tih ljudi upitao (siguran sam 100% iz pukog neznanja, primjedba urednika); “ Bože moj, koliki dio ovog željeza koji unosim u svoj organizam otpada na “tursko-balinsku krv i njihova raspadnuta trupal”?

Mislim da nikad nije nitko postavio takvo pitanje.

Voda sa ljekovitih izvora oko Srebrenice se i danas pije i pije, te se optimistički očekuju blagotvorna djelovanja željeza iz tih izvora, a ti ljudi nisu svjesni u sebe unose određeni dio željeza Bošnjaka pobijnih na visovim oko Srebrenice.

Nakon ovog upozorenja, neki će možda razmisiti i neće baš s golemim zadovoljstvom pognuti za čašom hladne vode sa nekog od okolosrebreničkih izvor.

 
Poema o Bosni
Nedjelja, 19 Siječanj 2020 11:00

 

Krvava BosnaPoema: Bosna

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

(Joj, Bosno, čemerna

u suzi vremena!)

Bosna,

reci da nastane ljubav!

Bosna,

kaži, rekao si čemer!

Bosna,

veliš, rekao si rana!

Bosna,

ti je gnijezdo kukavica!

Bosna,

ti je mezarje šehida!

Bosna,

ti je meraja na kojo se

odmaraju vitezovi i gazije!

Bosna,

ti je beg i čardaklija...

Bosna,

rece tvoj je, samo kalem!

Bosna,

zna se: stećci, ćuprije, crkve, džamije...!

Bosna,

misliš, tvoji su svatovi!

Bosna,

zna se, sve su tvoje kćeri!

Bosna,

zna se, svi su ti sinovi!

Sljepilo se vijekovima

nad Bosnom nadnijelo.

Ne možes glavu držati uspravno.

Nebo tijesno, lešinara puno.

Bože, što izleže takve gade,

da na Bosnu pokazuju kandže?!

Vjekovima stezali te teljezi

o rebra se lomili bedemi.

Đe je zulum kad u Bosni nije?!

Joj, otkud majke, a nigdje sinova!?

Otkud otac bez šarpelja puna?

Čemu kulaš praznijeh bisaga,

šta će mlinar bez zrna meljaje

i mujezin bez munare?

Trava raste kosci u muhadžirluku...

Šta je tvrdo ako Bosna nije?

Udarena, u glavu ćaknuta,

odnosila bitke dušmanima...

Bosna,

opet, ćup zlata!

Bosna,

kažeš puna sevdaha!

Bosna,

četnik Drinu zakrvavi!

Bosna,

ustaša obori Most Stari!

Bosna,

ti je, jebi ga, bezbeli!

Bosna,

kaldrma i golo poštenje!

Sve pristoji, zmije i poskoci,

a izvori čopori vukova;

sva joj ljeta mećave i bure,

sve joj sela Prkosi, Trnjaci...

Svako ima kukuruzne pure

divne kuće, raževi krovovi,

u dolapu kašike drvene,verige se puše varenikom,

ispod sača, crveni se proha;

o ekseru išarana tambura,

ispod kuće bašča beharna.

Oranice, polja poširoka,

gaće jedne, a puno čeljadi,

puno strina i tetaka.

O Uskrsu svakom jaje,

o Bajramu svakom gurabija,

o Božiću svakom peka mesa

Krsna Slava Tefter – Veresija

na godinu svakom opanci

i još k tom, jebi ga, oprosti, halali,

svakom' cura vita stasa,

svakoj curi momak stasiti...

Sad je Bosna Sunce izlazeće

u Slobodi ranama da svijetli;

ozidana kostima srebreničkim,

prepečena tabanima izbjegličkim,

izlivena u šaci ljevača,

zadojena venom vjernika,

nazubljena kamom četnika,

namirisana barutom ustaša,

naoštrena plećima radnika,

umivena garom rudarskim,

obuvena oputom vremena...

Takvu Bosnu opeglat' ne mogu,

takvu Bosnu prejašiti ne mogu,

takvu Bosnu oraše granate,

takvu Bosnu sokoli nadlijeću...

Zalivena krvlju, razbratimljena

takve Bosne na svijetu nema;

jer je Bosna Alejkum – Sellam,

jer je Bosna, uvijek Isus hvaljen,

jer je Bosna, Bog ti dao zdravlje,

jer je Bosna, DOMOVINA

onima koji je vole i za nju život daju..

 
O jednom velikom alimu
Nedjelja, 19 Siječanj 2020 10:51

 

Begova dzamijaAlijine sarajevske minijature (74)

O Hafizu Esad efendiji Sabrihafizoviću -dodatak

U četvrtak 25. novembra umro je uvečer Hafiz Esad efendija Sabrihafizović, prvi imam i hatib Gazi Husrevbegove džamije u Sarajevu, u 81. godini života.

Odmah po dolasku u Sarajevo upoznao sam se s njim. Imao je izvrstan glas (tenor) i sluh, pa ga je zaista bilo ugodno slušati kad uči Kuran i mevlude, ilahije, kaside, pa i naše narodne pjesme. Ove poslednje je samo u najužem krugu pjevao.

Pričao je da je rođen 18 augusta, ali da godinu pravo i ne zna. Naime, otac mu je bio imam i hatib Begove džamije. Kako je po vakufnami bio određen jedan srebrni dirham valiji bosanskom kao vrhovnom nadzornom organu, koji je trebao da pazi kako se troši imovina Gazijina vakufa, odnosno kako se izvršavaju odredbe vakufname, to je i za vrijeme austrougarske uprave u BiHm zemaljskom poglavaru davana jednom godišnje dotična svota od 365 dirhama. Zemaljski poglavari (valije) su tu svotu poklanjali sarajevskoj sirotinji na taj način, što bi se za taj iznos na Carski dan, 19 augusta, kupili kurbanii zaklali u dvorištu Begove džamije, a meso podijeljeno sarajevskoj – vjerojatno muslimanskoj – sirotinji. Pri tom činu prisustvovao je i imam Begove džamije. Tako je to bilo valjda godine 1890. Dok su se klali kurbani, netko je dotrčao od kuće starog hatiba i javio mu da mu se rodio sin.

Stari hatib je dosta rano umro, a Esad je učio hifz i završio ga godine 1907. Tada je postavljen za imama Duggad Sulejmanove džamije, a 1912. za imama i hatibe Begove džamije.

Pričao mi je da se čudi kako je ostao nepokvaren u mladosti, kad je bio bez očinskog nadzora, a čaršija, osobno mladež, bila je dosta pokvarena. Lumpovalo se, kurvalo, lutijalo. Malo je bio u Stambolu, ali se ubrzo vratio.

Nije bio samo hafiz. On je učio arapski i dobro razumijevao taj jezik i čitao literature na njemu.

Interesantno je da ga nisu zvali imenom. Obično bi ga zvali Hatibom, a kad se o njemu govorilo, onda se reklo: Sabrihafiz – a malo s podcjenjivanjem Sabrendar ili, sasvim posprdno trijeska; tako ga je nazvao hatib Hadžijahić, valjda što je bio mršav i suh kao trijeska.

Imao je dosta djece i vazda je bio u novčanoj oskudici. Mora da nije umio ekonomisati, jer je uvijek bio prizivan na Mevlude. Tehvide, učio je na kaburima, a bio je i, one hefte kad je bio Slobodan od službe u Begovoj džamiji, imam u mahali u svom komšiluku. Tu sam mu dolazio jednom-dvaput u 1970-oj godini, kad mi je kazivao i pjevao ostacima nekad slavnog glasa nekoliko narodnih pjesama, koje sam ja uvrstio u zbirku “Od bešike do motike”. On me je molio da ne stavim njegovo ime ispod pjesme, što sam ga i poslušao.

Kazivao bi mi kako bi ga nekada nagovarali da pjeva, a bilo je i hodža među tentatovima, pa bi on rekao da će zapjevati ako ga budu pratili makar mumljajući “zumba, zumba”.

Kad je Safvet-beg stanovao u Hrgića ulici, dolazio bi počesto Sabri-hafiz i zapjevao pokoju Safvet-begovu pjesmu, kojoj je sam da kajdu. Međutim, Safvet-beg mu je pismeno otkazao gostoprimstvo kad je Sabri-hafiz počeo hofirati Almasi, dok bi ga ispračala pri njegovu odlasku iz Safvet-begove kuće. To je bilo prije gotovo četrdeset godina, a pravo je čudo da je sebi dozvoljavao takve mladenačke bedastoće, a imao je, čini mi se osmero djece.

Jednom je u početku jula 1934. godine sazvao je rahmetli dr. Vejsil Bičakčić jedno veselo društvo u svoj ljetnikovac u Koševu (sada je to već saeajevska mahala). Bilo je negdje iz jacije, društvo je bilo u velikom raspoloženju uz rakiju i meze, kad se negdje u daljini od stotinjak metara iznad nas začu pjesma. Odmah ga društvo poznade i netko ode po nj i dovede ga. Pjevao je neumorno do ponoći, ali nije i dalje (jer sam ja zaspao), a znam da je rahmetli Salih Baljić zapisao tada jednu narodnu pjesmu, koju je odmah objavio u “Novom beharu”. Poslednji stihovi te pjesme bili su:

“Ja ću sebi boljeg dragog naći

Koji znade piti i lafiti.”

Jednom je bio kažnjen i dignut s položaja imama i hatiba Begove džamije, pa se morao zamijeniti s Hadžijahićem i prijeći u Carevu džamiju. Jednu večer nije bio u džamiji, pa je betko neuk ušao u mirhab, a upravo tu večer je došao neki stranac (Arap?) u džamiju, pa je valjda bruka puknula, da se morao i reis Fejić umiješati i kazniti ga. Mislim da je bio čitavu godinu izvan svoje džamije. Kad bi bio spriječen doći, ostavio bi nekog da ga zamijeni, ali nekad nije ni to oradio. Imao je običaj reći u takvim situacijama : “ Ako nisam bio u džamiji, nisam mirhab sa sobom odnio”. Što je imalo značiti da je uvijek netko u džematu koji je mogao proći u mihrab.

Jednom je bio i u nas u gostima u Mostaru. Mome se ocu najviče svidjelo njegovo učenje, a i pjesme.

Pričao mi je poslije da nikad nije na veći ićram u životu udario ni u ljepšu posteljinu legao.

Kad sam napisao “Otvoreno pismo” 1966, iza toga, mislim, prvog Bajrama došao mi je u kuću i sjedio kod mene više od sahata. Srećom nije bilo drugih posjetnika, a on nije ni mnogo govorio, ali se je škrtim rijećima divio mojoj hrabrosti i rekao mi: “Došlo je i meni do grla i neka znaš da ću i ja jednom odčepiti s minbera.”

Ali, koliko ja znam nije odčepio.

Sprva je bio veliki protivnik prevođene hutbe, jer je on hutbu pjevao, ali kad bi počeo prevoditi hutbe, onda je to bilo uzor kako ne treba hutbe kazivati. Govorio bi o svemu i svačemu, hutbe bi trajale i po jedan sat, pa bi se neki slušaoci, koji su morali žuriti na posao, dizali i odlazili iz džamije bez džume. Nije bilo prazno ono što je govorio, ali nikad čovjek nije mogao znati sasvim pouzdano šta je htio reći. Čule bi se polovine rečenica ili dvije trećine, a onda je konac rečenice smrskao sebi u bradu, Najviše bi citirao Džordža Zejdana, kršćanina, kulturnog historika Arapa, za razliku od drugih hatiba, koji se trude – ukoliko se ikako trude – da pored Kur'ana i hadisa citiraju i druge islamske kapacitete, pa i pjesnike – mislioce.

Nekoliko je godina u dra Mehmeda Spahe klanjao teraviju one hefte kad nije bio obavezan kao imam u Begovoj džamiji.

Nije mu bilo parvo što je otišao u penziju. Valjda bi najvolio da je umro u mihrabu. Šteta je što nisu postojali magnetofoni kad je on bio u naponu glasovne moći, da mu se sačuva glas za kasnija pokolenja.

Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiatet!   

(3.12.1971.)

 
Ide li svijet svom kraju?
Nedjelja, 19 Siječanj 2020 10:45

 

RatsAmerički analitičar: Naš svet se ruši, dolazi totalni kolaps

 

Majk Adams (Natural News) Januar,09. 2020.

Ako u veliku kutiju stavite nekoliko miševa sa puno hrane i vode, oni će se množiti dok kutija ne bude pretrpana i ispunjena izmetom. Kada ponestane hrane, miševi počinju da ubijaju i jedu jedni druge dok se celokupna populacija ne uruši i nestane.

Iako se ljudska civilizacija neverovatnom brzinom kreće ka ludilu i samouništenju, rečeno nam je da je odgovor na sve to više ludilo: uzmite neke lekove, glasajte za veću vladu, kriminalizujte samoodbranu, pravite se da muškarci mogu biti žene, slavite čedomorstvo i tako dalje. Ove ideje su poput miševa u kutiji koji govore: “Hej, hajde da jedemo jedni druge do smrti!”

Ušli smo u 2020. godinu, u godinu loših ideja, a način na koji se stvari oblikuju zapravo može dovesti do deceniju loših ideja. Ali , hajde da vam pokažemo koliko su današnje mejnstrim ideje ludačke i užasno glupe, uzmite u obzir sledeće:

– Okeani su sada toliko zagađeni plastičnim smećem (i mikroplastikom) da se populacije riba urušavaju širom sveta. Kitovi se pronalaze mrtvi sa stomakom punim plastike, a kraja nema na vidiku jer Kina i Indija – najgori zagađivači na svetu – i dalje bacaju milione tona sirovog ljudskog smeća direktno u okean. Kada se okeanski ekosistemi uruše, smrt čovečanstva neće zaostajati. 

– Članica Kongresa, Alekandrija Okasio-Kortez, bukvalno misli da će se svet završiti za 10 godina ukoliko ne budu zabranjeni svi motori na sagorevanja i ne vratimo se na poljoprivrednu praksu iz 18. veka koja bi dovela do masovne gladi i kolapsa stanovništva.

– Aktivisti „klimatskih promena“ tvrde da je ugljen-dioksid koji je najvažniji molekul za rast biljaka, useve hrane i prašuma, ustvari „zagađivač“ koji se mora eliminisati kako bi se planeta spasila. U stvarnosti, ako bi se eliminisao iz atmosfere, celokupna globalna mreža hrane bi se urušila, uzrokujući masovni događaj izumiranja koji bi okončao ljudsku civilizaciju.

– Univerziteti u Americi sada pokreću stvarne programe „misaone policije“ koji podstiču studente da prikriveno slušaju privatne razgovore i izveštavaju o „netrpeljivosti“. 

– Prosečna mlada osoba danas nema praktične veštine i nije u stanju da promeni automobilsku gumu, posadi baštu ili očisti pušku. Njihovo celokupno postojanje zamotano je u lažni svet društvenih medija, gde se jadni mladići pretvaraju da su srećni i bogati priređivanjem lažnih scenarija „uspeha“ kako bi ih podelili sa svojim lažnim prijateljima koji takođe lažu u pokušaju da steknu više lažnih pratilaca. Čitava stvar je začarani, samo-ojačavajući krug ludila.

– Najveće i najmoćnije medijsko carstvo u Americi – Disney, koji sada poseduje Marvel, Lucasfilm, itd. – optužen je za pokretanje pedofilije, čak i dok podstiče transrodnost i pedofiliju u nadolazećim filmovima o superherojima. Ubrzo će ovi novi filmovi predstaviti superheroje koji promovišu trgovinu decom i Trampovo ubistvo kao herojske akcije za čovečanstvo. Holivudski zabavni kult postao je toliko izopačen i samo-ojačan da ne mogu ni da uoče koliko suludo izgledaju ostatku društva.

– Biblioteke i škole udomljuju muškarce, pedofile koji mališanima pokazuju genitalije, dok „napredni“ roditelji to posmatraju i navijaju za različitost. Da, svi su za ludnicu i roditelji i pedofili.

– Snabdevanje hranom je sve više kontaminirano olovom i aluminijumom, dva toksična metala koji ometaju neurološku funkciju i uzrokuju rak, koštane poremećaje, pa čak i mentalnu retardaciju. 

– Nova „veganska“ hrana napravljena je od genetski modifikovane soje uzgajane u područjima bivše kišne šume koja je spaljena do temelja, kako bi se omogućio uzgoj soje. Takođe ima manje upotrebljivih proteina od obične govedine, a šuška se da sadrži visok nivo ženskih hormona. Nekako, veganstvo sada znači jesti prerađenu, genetski modifikovanu otpadnu hranu, ali vegani se raduju!

– Feministkinje koje se zalažu za prava žena sada su napuštene od strane levice i zamenjene transrodnom mafijom koja zlostavlja i poništava žene pretvarajući se da se biološki muškarci mogu takmičiti kao „žene“ u profesionalnom sportu. Svi levičari u društvu dele masovnu zabludu koja kaže da ljudi mogu magično da transformišu svoj rod ukoliko žele.

– Mediji, pod kontrolom korporacija, sada namerno izmišljaju lažne vesti kako bi naštetili Americi i njenoj demokratiji, aktivno učestvujući u ilegalnom pokušaju puča protiv trenutnog predsednika. 

– Snabdevanje hranom u Americi postaje toksičnije, oskudnije i hrana se teže prerađuje. Gotovo niko više ne kuva, a žive od restoranske, prerađene hrane koja se jedva kvalifikuje kao hrana. Onda se pitaju zašto su bolesni.

– U vreme kada su stotine hiljada američkih veterana beskućnici, žive na američkim ulicama i mole za pomoć, američki vojno-industrijski kompleks mnogo je više zainteresovan za eskalaciju ratova na Bliskom Istoku, jer, naravno napadi bespilotnih letelica, krstareće rakete i bombe „su dobri za posao“ ukoliko se bavite oružjem.

– Levica, koja je ranije bila u ratu sa hrišćanima i konzervativcima, sada je objavila rat svim belcima. Univerziteti sada posebno isključuju belce iz mnogih događaja, a skoro svi filmovi i TV emisije sada prikazuju belce kao zle negativce koji su poraženi od super-jakih žena. U pop kulturi nema više muških junaka. Muškarci su loši, zar ne znate?

Skoro sve časopise o medicini i nauci preuzela je Big Pharma, do tačke da je “nauka” postala potpuno pokvarena i pretvorila se u totalnu šalu, ukorenjenu gotovo u potpunosti u korporativni profit, a ne nastalu iz naučne stvarnosti.

– Tehnički divovi cenzurišu sve glasove istine i razuma dok omogućavaju vidljivost svih glasova ludila i uništenja.

– Skoro niko u Americi nije spreman na poremećaje. Oni žive život s očekivanjem da će elektroenergetska mreža uvek raditi, voda iz slavine će uvek teći i uvek mogu nazvati 911 ako nešto pođe po zlu. Ova verovanja su krajnja zabluda koja će se jednog dana (uskoro) nestati, što će nespremni narod dovesti u paniku. Ovaj nadolazeći događaj pomalo se smešno naziva „zombi apokalipsa“, ali to nije naučna fantastika. Gladna, omalovažavana rulja očajnih ljudi, zavisnih od supstanci, zapravo podseća na zombija.

– Vođe naklonjene globalistima, poput Bila Gejtsa, otvoreno se suprotstavljaju čovečanstvu, tvrdeći da je depopulacija jedini odgovor za dugoročnu održivost. Da bi to postigli, globalističke organizacije poput SZO i Ujedinjenih nacija promovišu vakcine koje su pune hemikalija koje podstiču neplodnost. 

– Holivud su preuzeli silovatelji i pedofili, a oni sada otvoreno tvrde da je pedofilija dobra stvar. 

Čovečanstvo je u suštini na putu ka potpunom kolapsu. A mi živimo među onima koji će to izazvati. Mi u suštini živimo u velikom suludom azilu, potpuno lišenom racionalnosti ili razuma. To se neće dobro završiti, ali će se završiti.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search