LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Mala razglednica iz Sarajeva
Ponedjeljak, 03 Lipanj 2019 06:58

 

Panorama SarajevaRazglednica iz Sarajeva - (1)

Prof. dr Radomir Čolaković

Jedno od najdublje urezanih sjećanja na dane mladosti je sjećanje na ono prelijepo školsko doba kada smo počesto znali drijemuckati ili “drincati” na klupi pored čuvene „Parkuše“ (2). Bili smo potpuno opušteni i pored toga što smo znali da smo “natovarili” neopravdane časove. Na toj klupi su nam vrele, zelene glave počesto znale ohladiti kapi mlake lјetnje kiše što su kao note u kajdanci skakutale po strminama mahala. A onda je znao početi dugotrajni pljusak. Kanalizacija je začas bivala prepunjena, a po ulicama, padinskim posebno, formirali bi se najprije potočići koji bi se na jakoj nizbrdici učas pretvarali u prave nabujale potoke toliko snažne da se sjećam slučaja da je s Mejtaša Fiću do Titove dokotrljalo. Sve te vode nisu imale gdje drugo nego li u već pobješnjelu Miljacku.  

Ali, Milјacka je bila i ostala neukrotiva i nepredvidiva po svome plesu na kiši, oluji i ljetnjoj žezi. Dozvolila bi, da je u vrijeme lјetne žege preskočimo iz jednog skoka, ali kada bi joj snagu dali plјuskovi, munje i grmlјavina sa okolnih brda i planina, zapalacala bi jezikom k'o poskoci na Orlovcu, Borijama, Grdonju, i Trebeviću kad ih, u robinzonskim pohodima na okolinu grada, nestašna i radoznala sarajevska dječurlija svojom grajom uznemire u njihovu sunčanju. Kada oblaci prekriju sarajevsku kotlinu i počne rominjati kiša sarajevskom kotlinom zapara čula čudna simfonija svjetla, boja i tonova, da nikad ne znaš sa koje strane može doći neki belaj. Sve to sa zebnjom osluškuju stare Sarajlije.

Zašto?

Prošlo je preko dva vijeka, ali Sarajlije pamte neobuzdane poplave, za koje niko ne zna čime bijaše izazvane. Kad se susretnu i u jedno korito spoje palјanska i mokranjska Milјacka, tada tamno smeđa, a nekad crvenkasto-smeđa bujica biva još više ojačana dotokom iz usputnih potoka i probuđenih izvora. Ta bujica, što je znala biti poput goleme, ali brze zmije, protutnji Koziju ćupriju, pa Bentbašu, a onda sa hukom krene koritom Miljacke, baš kao s ciljem da grad zbriše s lica kotline. Starije generacije pamte dane kada se nabujala Miljacka prelivala preko Drvenije (3) i plavila podrume od Čaršije do Ilidže.

Od ongo što nabujala Miljacka ponese Sarajlije nešto spasiše, a ono što odnese oni halališe. Vratiše se pjesmi, meraku i sevdahu. Mada i danas se tom čudu od grada mnogi ne mogu načuditi i pitaju:„Je l' Saraj'vo gdje je nekad bilo, je l' Milјacka r'jeka presušila?“

Pamte sve to generacije i generacije Sarajlija. Čuvaju to i pamte Sarajlije k'o amanet, al' mi sve to izgleda k'o da je to juče bilo.

Kao i ja što se često sjetim dremuckanja uz neopravdane časove! Ne znam ni sam zašto, ali se često vraćam u snu i na javi klupama kraj Parkuše.

Ko koga više voli, klupe nas ili mi njih, to ne bih znao reći. Ko kome više duguje mi njima ili one nama? Možda bih i znao to reći, al' kako, a da se me ne “jami” k'o nekakav teret u grudima, a oči se nakratko zamagle.

1.Priča je objavljena u Oslobođenju, 2019.

2. Čuvena kafana u Sarajevu pored koje su klupe na kojim su se uvečer okupljali srednjoškolci.

3. Drveni most kod Prve gimnazije.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Subota, 01 Lipanj 2019 09:43

 

PrsutRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (71)

San o kući

Sutradan su oboje otišli na posao. Justina je bila presretna. U sedmom nebu! Imaće konačno dobrog i jednostavnog čovjeka za muža, a uskoro će imati i dijete. Možda i kuću. Možda. Teško da će je imati. To je njen Rusido govorio samo u prvom osjećaju sreće.

Rušid je nakon posla uzeo taksi i otišao do Ante. Ovaj je bio iznenađen njegovom nenajavljenom posjetom.

Nasjekao je tanko pršute i sira, natovario okolo maslina i na stol stavio bocun sa njegovim mirsinim crnim vinom.

-Hajde da nazdravimo. U koje ime?

-Ženim se barba Ante.

-Ajme, ajme....je li Justina? A koja bi druga tribala biti?

-Jest' Justina. Nemam kuma pa te molim da se ti kumstva prihvatiš. Nećeš morat' penija potrošit'.

-Prihvatam s radošću. Nemoj brinuti. Ne može kumu izgoriti kesa. Preduboka je. Samo mi trebaš javiti kada će to biti da se žena i ja pripremimo. Moran njoj novu robu kupiti, a sebi novi veštit. Baš sam sritan kad ste vas dva dico sritni.

Nazdraviše. Pršut je bio onaj njegov najkvalitetniji, a sir iz maslinova ulja.

-Nego da ti kažem nešto Rušide. To se tebe ne mora ticati. U ovih tri godine je mnogo hrvatskih bivših vojnika došlo u Adelaide. Neki dan sam razgovara sa nekin mojin Dalmošima i jedan, Rafo, mi reče da su u Australiju zajedno s četnicima došli neki iz jugoslovenske tajne policije. Oni ih zovu oznaši. Navodno traže neke ustaše koji su u ratu zločine pravili, a četnike ne diraju. Panika je zahvatila Rvate u Adelaidi. Nitko ne zna niti umi reći koji su to judi. Znan da se tebe ti ne tiče, ali velin sebi, ajme, moran i Rušidu kazati da opomene ako koga zna da triba opomenit.

Rušid se zagrcnu zalogajem i problijedi.

-Pa zar i ovd'e gonjaju ljude? Nije im malo što su ih tamo progonili i masu poubijali, pa se ovd'e brodom dovukli da šnjuhaju.

-Šta šnjuhaju!!! Ubijaju, itekako ubijaju. Rafo mi je reka da su poubijali neke ustaše u Sidneju i Melburnu. Pomažu im četnici koji prokazuju ljude, pa na koga četničina prst uperi taj završi s kuglom u glavi. Po najkraćen postupku. Govore judi da su sa četnicima izmiješani ovamo došli i ti dobro obućeni komunistički dželati. Bože dragi, od komunizna pobigeš, a on ti za vrat ovdi dođe.

-Moja savjest je mirna. Nemam se čega bojati. Bio sam u domobranima i oni to mogu lako provjerit'.

-E, moj sinko. Oni prvo u glavu metkom ovjeravaju, pa kasnije, ako hoće, provjeravaju. Šta li imaš od toga da te ubiju na prokazivanje kakvog četnika, pa da kasnije neko dokazuje da si bio samo domobran, bez grijeha na duši i krvi na rukama.

-Hajmo prom'jeniti temu, barba Ante. Hvala ti što si me opomen'o. Na sreću, ne družim se ni s' četnicima, ni s' ustašama. Od naših ljudi samo si mi ti društvo. Nego, da te nešto zamolim. Radi se o parama, ali odmah znaj da nisam došao tražiti novce na zajam, već sa molbom da mi dozvoliš kazati Justini da si mi ti posudio nešto novca. Razmišljamo o kupovini neke kućice. Kakva god da bude, samo da imamo vlastiti krov nad glavom.

-Šta triba? Triba li ti stvarno šoldi? Posudija bih ti. Znam da si radišan, a osićam da si pošten, da češ vratiti. Koliko triba?

-Imam ušteđenih 320 funti na banci. Justina ima oko 190 funti ušteđevine.

-Dobro si sine uštedija.

-Kako ne bi uštedio. Hrana mi je na poslu besplatna. Sitnicu plaćam za sobu kod stare Lidke. Kupujem najjeftinije cigarete, a samo ponekad pivo. Zaista ur'jetko popijem. Šta ću drugo nego na banku mećat'. Neću valjda po đepovima nosat'.

-Iman jednog rodijaka, Šimu, koji se bavi posredovanjem u kupovini i prodaji kuća. To mu je kruv. Ako hoćeš zamoliću ga da mi javi ako ima nešto jeftino i na pogodnom mistu. Zamoliću ga da naplati minimalnu proviziju. Par funti samo.

-Ja bi najviše volio neđe kak'u kućicu na kraju grada, đe nema puno komšija, 'nako da je kuća u kraj, sa strane, da nije na očima.

-Svi hrle što bliže centru, a ti bi na periferiju.

-Znaš, moja rodna kuća je bila na kraju Sarajeva. Volim da i ovde, ako je kupimo, bude što dalje od ljudi.

-Možda češ se pod pritiskom žene predomisliti?

-Ne sanjaj o tome.

-A kada će vinčanje? Oćete li pozvati puno svita?

-Ne nipošto. Civilno vjenčanje. Samo svjedoci, odnosno vjenčani kumovi. Poslije formalnosti idemo neđe na ručak i da se l'jepo počastimo i popijemo nešto, da zalijemo vjenčanje.

-Reci mi šta van triba, da vam kupin. Moju Mandu će obradovati da lunja i cunja po trgovinama tražeći dobar poklon.

-Odluči sam šta bi mi kupio, pa mi daj to u parama. Što da okolišim?

-Pošteno da poštenije u otvorenije ne može biti. Odmah da ti kažen odvojićemo Manda i ja 50 funti. Je li malo?

-Kako malo, šta ti je barba Ante! Previše! Molim te da pred Justinom dadeš 250 funti, a ja ću ti uskoro donijeti dvjesto, neka ispa'ne da si dao 250.

-A, judi moji, moj dobri čovik Bosanac, a ća će ti to? Ti meni, ja vama. Non kapisco! Don’t understand. Really!

-Ne trebaš se ništa pitat'. Samo tako uradi.

-Vabene, nije me briga. Uradiću kako si mi kaza, moj čudni Bosanac.

(nastavlja se)

 
Jedna lijepa pjesma
Četvrtak, 30 Svibanj 2019 22:42

 

SlavujZnam da žalim

Rizo Popara

Ja znam da žalim: kad slavuj zaćuti,
kada se stara odvale vrata,
kad iza brijega pogine Sunce
ili kad krene brat protiv brata.


Ah! Bude mi žao, al’ ko me pita?
kada se dvoje mladih zavade
i kad se ljubav u njima rasplamsa,
a oni ne znaju šta s njom da rade.

I kad pokose cvijetnu livadu
i padne silni i svježi cvijet,
jednako žalim, kao kad majka
jedinca pakuje da ide u svijet.

Koliko žalim kad laste odu,
rad jedne zime studene
i jednu ženu koju zavoljeh,
što mlada ode prije od mene.

Žao je svakom kad pčela ugine,
na putu da uzme polen s cvijeta
i svakog znanog i neznanog,
kad tuđom voljom ode sa svijeta.

Al nema suza baš toliko,
da svakoj nesreći bude pratilja,
nekad i duše u nama nije,
duša je suzi vječna rodilja.

Bude mi žao kad pjesma utihne
i kada joj se ne čuje glas,
da li je pjevali ili je pričali,
pjesma je svijetu nada i spas.

Jedino neću moći da žalim,
zbog mog odlaska ubrani cvijet
i suzu žene koja me prati,
kad budem bivši za ovaj svijet.

 
Još jedna priča uz ramazan
Srijeda, 29 Svibanj 2019 10:41

 

Bosanska kucaČardak

Vehbo Popara

Na samom vrhu imanja u šljiviku Zahir-beg, sagradi čardak. Bijel kao snijeg i mogao se vidjetii sa velike daljine.

Zahir-beg kao da je htio da skrene pažnju na sebe da je toliko moćan i da mu niko nema ravan na daleko.

Nešto niže imao je Zahir-beg dobru kuću, pravu domaćinsku sa velikim pendžerima i kapijom oko kuće. Bašta puna različitog voća, a najviše isticao orah koštunac koji je štitio kuću od silnih sjevernih vjetrova sa Pešteri kada u jesen ili u proljeće krenu da skidaju krovove.

Zahir-beg je na čardaku imao veliku gostinsku sobu u kojoj je često znao sam odsjedeti ili klanjati dnevne namaze. Njegov veliki dost Mustafa je znao često navratiti do Zahir-bega i sami su divanili o svemu i svačemu ne morajući da se čuvaju ko će ih slušati. Tu su nekako bili najsigurniji u svom muhabetu. Ispod velike sobe bila je velika hizba u kojoj je bio smješten njegov sedlenik o kojem se brinuo sluga Spaho. Đogo bi znao zahrzati kad čuje gore u sobi svoga gospodara, a Zahir-beg bi kucnuo štapom o pod da mu se javi. Sa južne strane čardaka prema kući bilo je drveno stubište koje je čardaku davalo bajkovit izgled.

Čardak je bio i najljepši kutak za noćna sijela jer njegova velika soba je mogla primiti puno musafira na svojim sećijama. Sa tri strane su pendžeri a na četvrtoj je bio okačen veliki ćilim što ga je u spremu donijela Altuna kad se je udala za Zahir-bega. Svuda okolo šiljteta, a na sred sobe stajao je tagar koji je u zimskim danima služio da se ugrije čardak.

Često se na čardaku muhabetilo, dogovaralo o svadbama, mirenjima, diobama, ali se igrale „koze“ kako bi uskratilu duge zimske noći. Često se znalo zapjevati i u goste pozvati Rasim iz Akova da zabavlja po koju noć ukućane, rodbinu i svoje dostove. Međutim, u okolini je bio najači u avazu neki Hero, tako su ga zvali jer je imao kraću nogu i gegao je kad ide. On je znao da ljudima ugasi lambu u sobi svojim avazom. Kad je Hero zauzet, Rasim bi dobro došao. Mnogi su pripomagali u pjevanju koji su imali avaza i nisu se stidjeli naglas zapjevati. Kada dođe red da Hero pjeva, to je bio važan ugođaj jer bi on sjeo na sred sobe uspruži svoj debeli vrat i cikne iz petnih žila. Prisutnima je natjerivao suze na oči od ljepote i siline avaza koji je posjedovao.

Hero je šetao mehanama i hanovima i po dugo ga ne bi bilo. Mnogi su ga viđali po mehamama oko Višegrada kako zabavlja musafire. Svi su uživali u ljepoti sevdaha i u zvucima šargije.

 
Lijep "akvarel" o Mušinoj kafani
Ponedjeljak, 27 Svibanj 2019 22:15

 

Kafa rahatlokumKafedžija sa Vratnika

Prof.dr sc. Radomir Čolaković, Novi Pazar

Kafedžija je od malih nogu. Od maksumluka. Vijek je uz kahvu ili kafu. Ali, nije on obični kafedžija. Sa svakim ispijenim fildžanom ili šoljicom kafe pokušavao je da u tom čarobnom napitku otkrije njegovu moć, koja je bila vidljiva i opipljiva na licima, u emocijama i ponašanju kafedžija. Zamisliti ga bez fildžana u ruci je isto, kao pričati o nekom brendu, a ne navesti mu zaštitini znak.

Kafa je, kako kaže arapska poslovica, crna kao pakao, jaka kao smrt i slatka kao ljubav. Postoji više vrsta kafe: turska kafa, filter kafa, espreso, instant kafa, nes kafa, irska kafa, kapučino, dva u jedan, tri u jedan itd. U kafi je otkriveno oko 800 aromatskih jedinjenja od kojih su neki najjači antioksidansi.

Ništa od ovoga On nije znao i niti mu je predstavljalo motiv za kafenisanjem. Ali u svojoj glavi se stalno pitao: Šta nam to „radi“ kofein i još mnoštvo supstanci u moždanim hemisferama. On, na primjer, ne može zamisliti život bez kafe!

Bolje je što je tako i akobogda neka tako i ostane. Njemu su zakon bili: kafa – razbuđuša, prva jutarnja kafa uz koju je u ranim jutarnjim satima udisao miris lipa sa Vilsonovog šetališta i liječio iscrpljenost poslije neprospavane noći ili pijanke; sačekuša - dok je čekao dragu u obližnjem Slatkom ćošetu (1) i uživao u akrobacijama baščaršijskih golubova; štreberuša - pio je kad je usvajao prva znanja i vještine svoje struke i nauke, najčešće u famoznom “Staklu” kod Viječnice; mahaluša – pio je kad je osluškivao glasine iz života čaršije koji su svojim pulsiranjem popunjavale prazninu čaršijske klime kada se ništa nije dešavalo u šeheru; razgovoruša – je pio kad se ljudski duh u društvu jarana opusti kao pacijent na Frojdovom kauču, bez brige da će ga neko provaliti, jer se tu ništa neda maskirati, sakriti i izmaći kontroli; sikteruša – se pila kada bi došlo vrijeme da je red da se kafenisanje prekine, ali je znao da se najukusnija kafa srče (2) na Vratniku u Mušinoj kafani.

Kafana je bila u tipičnoj bosanskoj kući, pokrivenoj šindrom od cijepane jelove i hrastove daske. Zidovi su joj bili od kamena sedre i krečnjaka, kao i zidine vratničkih kula i bedema. Od namještaja je imala štokrle, mindere prekrivene dekorativnim ponjavama, četvrtaste dušeke napunjene vunom, na prozorima mušebake, stare drvene rešetke i demire od ručno kovanog gvožđa, čuvare kafanske intime. Pored samog ulaza, vijuga i stidljivo žubori, između glatkih bijelih kamenih oblutaka, rukavac rijeke Mošćanice, koga je bosanski sandžak-beg, Skender–beg, prije oko pet vijekova, zbog nedodirnute čistoće vode, sproveo preko Vratnika, za potrebe snabdijevanja vodom stanovnika ovog dijela grada.

 
Još jedna Tonijeva sjetna priča
Ponedjeljak, 27 Svibanj 2019 09:30

 

ToniTetka Katica

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru

Ko je,kako je, kada i zašto izbacio Zagreb iz mog srca ne znam zasigurno, ali kada me neko pita o odnosu do tog grada, kažem jednostavno da sam u najmanju ruku indiferentan. A tako sam ga nekada volio!

Kad su me sa nepunih pet, k'o mladu biljku sa tankim korijenom, iščupali iz zemlje na brdovitom dijelu Zagreba zvanom upravo zbog te činjenice “Breg” bio sam malo radoznao, a duboko negdje u sebi prilično nesretan. Radoznalost se hranila novim riječima, likovima i običajima koje sam zatekao u sarajevskoj mahali, svom novom staništu, gdje je tanki korijen trebao nešto malo vremena da se primi…ali, kako to već sa mladom dušom biva, prije ili kasnije navikne se na sadržaje koji će presudno uticati na njen rast i oblikovanje.

U Zagrebu sam te daleke 1959. godine ostavio brojnu familiju s majčine strane, te tri strica i jednu tetku s očeve strane. Oca sam prvi put vidio i upoznao sa nepunih 14 godina, a njegova tri brata i sestru sa 38 godina kada su došli na pogreb na maleno groblje u selu Jurij što leži nadomak Maribora gdje je i mene, hajde recimo, sudbina dovela i zadržala, evo već punih 27 godina, a izgleda da će i do kraja za koji naravno niko ne zna kada će doći. Ocu je došao te 1993.godine, bio je mlađi skoro punih pet godina negoli sam ja danas i tada, kako rekoh, prvi put vidjeh likove koji pripadaju mom porodičnom stablu…

Od očeve familije pouzdano znam da živi još samo najstariji brat Franjo, rekla mi sestrična Gordana da se dobro drži i zakazala otprilike majski susret nekakvih nasljednika Skrbinaca koji bi se trebao dogoditi u Zaprešiću nadomak Zagreba gdje ona živi sa svojom i, eto, i mojom familijom. Ali, ovu priču ne pišem zbog tog dijela očevog porodičnog stabla, nego zbog majčinog na čijim granama su prebivali i živjeli brojni likovi: od bake Tereze, zatim njene sestre, a majčine tetke Fanike, do moje dvije tetke Katarine zvane Katica i Dragice, te ujaka Stjepana, zvanog Štefek…Pa onda djeca od tetaka i ujaka, pa djeca od te djece…Ima, ima te moje familije još uvijek u Zagrebu…Ali ja već godinama, ma šta godinama, decenijama ne viđam nikoga osim majčine najmlađe sestre Katarine, dakle moje tetke i njene kčerke Irene, moje sestrične. Tetka Katica živi sa svojim mužem Mladenom na onom Bregu koji sam pomenuo kao svoju kolijevku i upravo u kući izgrađenoj nanovo na istom mjestu gdje sam proveo svojih prvi nepunih pet godina života.

 
Alijne iskrice
Nedjelja, 26 Svibanj 2019 13:27

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (69)

O punici Esma – hanumi

U subotu 25. jula umrla mi je punica, Esma – hanuma Spaho, rođena Krzović. Iako u svojim tefterima nisam pisao o ženama, ili rijetko koju spomenuo, nju moram spomenuti ne zato što mi je bila punica, nego što je bila vanredna žena. Nikad nisam vidio onakvu ljubav i poštivanje muža kao kod nje. Čini mi se da je ostala ista dok ih smrt nije rastavila. I mene je poštovala, a sigurno i voljela, i nikad se nije dogodilo, kad sam ušao u sobu gdje ona sjedila da nije skočila na noge ispred mene, što me je u poslednje vrijeme i žalostilo znajući da joj je mučno ustajati, a nisam to nikad ni želio ni očekivao, osobito s obzirom na godine. Čak i kad je bila na smrtnoj postelji, pokušavala se uspraviti kad bih ušao u njen halvat.

Nije svu djecu jednako voljela. Čini mi se da je više voljela hairsuze nego hairlije, a možda najmanje Salihu (supruga Alije Nametka, N.F.) koja joj je u posljednjih dvadeset i pet godina bila najbliža i najveći pomagač.

Ulazak partizana u Sarajevo dočekao sam u njenoj kući. Saliha s djecom je bila u Hrvatinu. Mislio sam da se malo dulje zadržim u Očaktanumu, dok se izbistri situacija, a kad je od nekog saznala da sam tražen i da ću biti uhapšen, dala mi je posredno na znanje da treba da idem u Hrvatin, da ne bi nastradali njezini sinovi koji su bili u partizanima ili suradnici. Ja sam joj to davno halalio i nikad nisam spomenuo, ali bih volio da sam i zaboravio, kao što je to i ona zaboravila odmah kad je poručila.

Živjela je 86 godina, a posljednjih tri-četiri godine je bila pomatušila. Nove događaje je smjesta zaboravljala, a stare je vanredno pamtila. Od nje sam čuo i naslušao se starog sarajevskog govora, pa sam došao do uvjerenja da se u Sarajevu nekad govorilo čakavski, od čega je u novije vrijeme ostalo samo ponešto.

Kako je dženaza bila u nedelju popodne i kako je bilo mnogo svijeta na godišnjim odmorima, ipak je dženaza bila dosta impozantna.

Rahmetullahi alejha rahmeten vasiaten!

Klanjao sam joj dženazu prvi put kao imam.

(16.9.1970)

 
Novi zenički muftija - Mevludin-efendija Dizdarević
Subota, 25 Svibanj 2019 07:16

 

Nevludin - efendijaReis Kavazović dodijelio muraselu novom zeničkom muftiji

FENA-agencijska vijest

(na fotografiji je muftija Mevludin efendija Dizdarević)

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović na prigodnoj svečanosti u Sultan Ahmedovoj džamiji (Čaršijska džamija) u Zenici večeras je inaugurirao te uručio muraselu novom muftiji zeničkom hafizu Mevludinu ef. Dizdareviću.

Svečanosti je, uz vodeće ličnosti Islamske zajednice u BiH, prisustvovao i član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović.

Dizdarević je, kao treći muftija u historiji Muftiluka zeničkog, na dužnost koju će obavljati narednih pet godina stupio 1. maja ove godine. Dužnost je preuzeo od Ejuba ef. Dautovića.

"Ono što je iza njega, prošlo je. Ono što je pred njim, put je koji samo Bog zna", poručio je vjernicima reis Kavazović.

On je novom muftiji poručio kako nikada ne smije zaboraviti da je osnova muftijskog posla - bogobojaznost.

"Naređivati dobro, vršiti dobro - znači, prije svega, krenuti od sebe i to činiti na najbolji način… Kada donosimo odluke, one moraju biti pravedne, odvagane, odmjerene i takve da rješavaju problem, podvukao je reis Kavazović.

Napomenuo je i da je zadaća svakog vjerskog lidera da se posavjetuje sa svima koji mu mogu pomoći u vršenju dužnosti te da donese ispravnu odluku.

Nikada se nemoj bojati ljudi. Boj se Boga - poručio je novom zeničkom muftiji reisu-l-ulema, dodavši da je "istina jedino što ima svaki muftija".


Novi muftija Muftiluka zeničkog rođen je u Zenici 1974. godine. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu 1992., a na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu diplomirao 2000. godine.

"Povjerenu ću dužnost obavljati odgovorno i savjesno. Radit ću u korist Islamske zajednice, muslimana i svih građana Muftiluka zeničkog. Sarađivat ću sa svim organima IZ, društvenom, političkom i ekonomskom zajednicom", najavio je muftija Dizdarević.

Podvukao je da je reis Kavazović ovim činom na njega prenio veliku odgovornost u čuvanju ugleda Islamske zajednice, njenih materijalnih dobara, interesa te prava muslimana Muftiluka zeničkog.

Dizdarević je titulu hafizul-kur'an dobio 2003. godine, a magistarsku disertaciju odbranio 2009. godine. Doktor islamskih nauka iz oblasti Kulture i civilizacije postao je 2016. godine.

Do preuzimanja dužnosti zeničkog muftije, Dizdarević je bio imam u Ensar džamiji u Zenici te spoljni saradnik na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta Zenica. Oženjen je i ima troje djece.

 

 
Još jedna priča uz ramazan
Petak, 24 Svibanj 2019 12:29

 

covjek sa stakomČovjek sa štakom

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Srijeda je. Bučan pijačni dan u Maglaju. Vrvi kao na mravnjaku.                                                     

Prodaje se, kupuje se, dovikuje se, jede se, pije se...                                                      

Najglasniji su oni što prodaju: štipaljke, čarape, upaljače, žilete, cigarete, žensko i muško rublje...

Kao da srijeda kod ljudi probudi poseban osjećaj, darežljivosti, širokogrudnosti, prijateljstva...                                                                                              

Kada su kod svojih kuća i u svojim avlijama kao da i ne primjećuju svoje komšije, prijatelje, rođake, prolaznike...                                                                                                      

Čak se slabo i posjećuju, pozdravljaju i selame. A kada su u malom: „Tržnom centru“ samo što se ne ljube, čak se prepiru i otimaju ko će piće naručiti i platiti.                                                                                                                                          

U mali „Tržni centar“ navraćaju svi, kako oni što nešto trebaju, tako i oni koji ubijaju dosadu; nezaposleni, penzioneri, đaci, prosjaci...

U toj gužvi i metežu primjetih čovjeka sa štakom.                                                                      

Zbog gužve je mijenjao je pokrete i način hoda. Štaka mu čas u lijevoj, čas u desnoj ruci. Vidi se, otima se, gužvi, bolovima, tuzi. Izgledao je stariji nego što imade godina. Bol, tuga, proparaše ga kao grom stari hrast od vršike do žila.

U tom osakaćenom čovjeku (u)gledao sam stari hrast što ga nemilosrdno šibaše kiše i oluje života. Tu je oko pedesete, a izgledao je kao da ima sedamdeset i kusur. Kad je prišao bliže prišao prepoznadoh iznureno i postarano lice. Bili smo generacija, viđali smo se u gradu. Bio je živahan, nestašan i radostan dječko sa školskom torbom koju mu je majka sašila. Sretali smo se na betonskom poligonu na kome smo imali fizičko. On je išao u „novu“, a ja u „staru“ školu. Tako su se zvale maglajske škole, po narodnim herojima - „stara“ škola bijaše škola „Sulejmana Omerovića – Cara“, a „nova“, “Petra Dokića“.

Preprodavao je stripove, romane i kino ulaznice. I ja sam kod njega kupovao ili sa njim mjenjao stripove i romane. Tako bi me rado pozvao na kahvu, ali reče da mu bolovi ne dozvoljavaju, jer ako bi sjedao, teško je ustajao, a nije jedan od onih što se isjeđava u kahvama ili kafićima.

Dok su se oni u kafiću otimali ko će naručiti, a ko platiti piće čovjek sa štakom se otimao bolovima i tako nastavljao svoj put. Ispriča mi da ne može biti na jednom mjestu i da često ode u Stari grad, napije se vode na česmi kod Kuršumlije džamije i onako naslonjen na štaku gleda džamiju i njenu novu viletnu munaru koja u ratu bi prepolovljena četničkim granatama sa Ozrena.

Znao je on kako je Božijoj kući dok su je granate rušile, a geleri se zavlačili u njene stotinama godina stare zidove.

I sam u svom kuku ima nekoliko gelera koji ga pogodiše sa iste planine. Zbog tih gelera ne može uz mezar čučnuti pa stojeći uz pomoć štake prouči El - Fatihu svojoj hanumi koju prostrijeli četnički metak dok je pumpala taze vodu za jutarnju kahvu bez koje nisu mogli dan započeti.                                                                                                                                            

Godinu dana kasnije zadesih se ponovo u Maglaju. Bi srijeda, sve po starom, i buka, i galama, i dovikivanje, i čašćenje...Sve to bi tu, ali u onoj gužvi nigdje ne bi čovjeka sa štakom. Šarao sam pogledom po uzavreloj gomili nadajući se da ću ga vidjeti. Ali, njega nije bilo. Kasnije mi he jedan poznanik rekao da je čovjek sa štakom preselio na Ahiret prije nekoliko mjeseci.

Mevle rahmet ejlaje!                                                                                                                                             

 
Nastavak Tonijeve priče o tetki Dragici
Četvrtak, 23 Svibanj 2019 10:17

ToniTetka Dragica (2)

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru

U ljeto 1961.godine doputovala je tetka Dragica na sarajevsku Željezničku stanicu. Dobro se sjećam njenog dolaska. Bilo je rano jutro kada me majka probudila, ali kako sam znao za razlog, veselo iskočih iz sna i uskoro smo krenuli da dočekamo tetku. Osim blagosti i toplog, nježnog pogleda koji me uvijek milovao iza njenih naočara, tetku Dragicu je odlikovala i mirnoća u trenucima kada se uzbuđenje teško i rijetko skriva. Zlata ju je zakovala svojim zagrljajem, a ja sam skakutao okolo držeći ruku kojom me je tetka najprije pomilovala po glavi.

“Tonček, Tonček kak si zrasel” - raširila je Dragica ruke prema meni kada se oslobodila zagrljaja, a ja sam se radostan privio uz njeno tijelo.

Krenula su radoznala pitanja i apsolutna zagrebačka spika i ja sam uživao i skakutao želeći možda nešto i pitati, ali riječi mi baš nisu padale na pamet, tako da sam samo kao kakvo kuče skakutao oko dvije žene.

Dragica mi je donijela zvuk i miris mog Zagreba i znam da sam tih nekoliko ljetnih dana koje je provela kod nas rijetko izlazio napolje. Radije sam u avliji ispod Dikinog duda, gdje su žene nalazile hlad, ostajao u njihovoj blizini. Među poklonima koje mi je donijela Dragica bio je i plastelin i ja sam, kao što luckasta djeca znaju ponekad učiniti, lijepo napravio nekakav prstenčić, onda ga omotao oko svog organa za piškenje i takav slavodobitno izašao pred oči tetke Dragice.

Oooo, kakav hladan tuš je uslijedio!

“Sram te bilo (nikada prije, a ni poslije me Dragica nije ni za šta ružila ili mi zamjerila) to dečki ne delaju…hitro se obleči i da nikad, nikad više to nisi naredil…”

Riječi su se kao nož zarile u moju razigranu dušu i ja sam postiđen otišao i obukao se. Ne sjećam se je li kasnije još dugo tetka Dragica bila rezervisana prema meni, ali znam da sam potom godinama nosio kompleks stida od vlastite golotinje. Imao sam već punih jedanaest kada sam počeo trenirati u pionirima Sarajeva i kada smo poslije treninga odlazili pod kolektivne tuševe, dok god je oko mene trajala graja mojih vršnjaka koji su veselo goli uskakali i iskakali ispod tuša, ja sam se pravio kao da nešto radim ili razmišljam. Čekao sam da i posljednji od dječaka završi, da se svlačionica isprazni i tek onda bih se na brzinu skinuo, istuširao i izlazio napolje.

Koliko je samo godina prošlo i koliko mi je vremena trebao da sebi razjasnim neshvatljiv komplekst stida i straha od vlastitog golog tijela!

I još jedan osjećaj pamtim iz tog vremena kada je Dragica bila u posjeti kod moje majke. Prošli su dani i došlo je popodne kada smo ponovo išli na Željezničku stanicu. Ne sjećam se tačno u kakvom sam raspoloženju bio tokom našeg puta do stanice, ali sjećam se…i to je prvi put u životu da se tuga stvorila u mojoj duši, da kada je Dragica odlazila, a mi joj dugo mahali dok se njen lik i voz nisu izgubili iz vidokruga…da se neka tegoba počela u meni buditi…i onda smo išli nazad našoj kući a ja sam sve vrijeme neuobičajeno šutio i nisam ništa znao odgovoriti svojoj Zlati kad me je iznenađena pitala – “Toni,šta je s tobom?” - osim što sam slegnuo ramenima. A tuga se rascvjetala, valjda zato što je Dragica odnijela sa sobom moje drage uspomene na Zagreb koje su do njenog dolaska mirno počivale u koferu sjećanja. I u koji ću ih opet nakon kratkog vremena pospremiti vraćajući se svom razigranom djetinjstvu.

Nisam poznavao niti jednog od Dragicinih muževa, ali jesam Ličanina Matana koji se u svojim i njenim starijim godinama uselio u život Dragice Lugarić. Nikada njihova veza nije bila ozvaničena, oboje su imali već odraslu djecu i svako je živio u svom stanu. U nekim vremenima, kada sam kod tetke proveo mjesece, Matan je dolazio skoro pa svakodnevno. Čekao bi ga topal ručak, harmonična domaća atmosfera, kojoj je i on doprinosio svojom brbljivošću. Iskreno, meni nije bio osobito zanimljiv čovjek, politika je bila njegov život, u partijskoj hijerarhiji zauzimao je vidno mjesto u zagrebačkom ogranku i uglavnom se bavio ispraznim ideološkim temama. Nikada ga nisam vidio bez odijela i kravate. Iako sam znao s tetkom pogledati dnevnik, ona je to inače redovno činila, skoro da nam nije ni trebalo jer Matan je sa sobom donosio sve lokalne, regionalne i svjetske novosti. Pri tome se trudio da o svakom pitanju ima svoj stav. Kako se valjda očekuje i zahtijeva od jednog visokog partijskog funkcionera. Pa smo se tako u vrijeme ručka, koji je Matan uvijek slasno jeo i obavezno hvalio, informirali o intrigama u zagrebačkoj organizaciji, ratovima koji su se uvijek negdje vodili i obavezno o odnosu Amerike i Rusije od kojih je zavisila budućnost naše planete. Kako onda, tako i izgleda i danas.

Teško i samo uz neki važan razlog mogao si tetku Dragicu nagovoriti da ode nekom u posjetu. Jedini kontakt sa vanjskim svijetom bila je njena svakodnevna šetnja na plac (tako u Zagrebu nazivaju pijacu). Ne računajući posjete kojih je bilo podosta u Dragicinoj, uvijek i za svakog otvorenoj kući. Sjećam se tako da je mama iz Sarajeva naše komšije i prijatelje koje su rijetki i važni razlozi znali povesti u Zagreb, uvijek davala adresu Dragice Lugarić…i da su se potom komšije vraćali puni hvale zbog tetkinog gostoprimstva.

Prelijepa Štefica, koja je šepala zbog kraće noge i dolazila tetki u početku jednom nedjeljno da pomogne oko čiščenja, a onda i nekoliko puta jer ju je teta angažovala na pomočnim poslovima oko svog cvijeća, najradije je govorila o muškarcima. Svaka njena posjeta tetki kojoj sam prisustvovao bivala je i u znaku kakvog aktuelnog trača o ovom ili onom glumcu, političaru, sportisti…Ponekad je znala pomenuti i nekog svog s kojim je bila “na kavi”. Imala je Štefica već i godina kad je konačno našla dosta starijeg, ali kršnog i brižnog Zagorca i on je bio prvo muško kojeg je dovela tetki da ga upozna. Uskoro se za njega udala i kako je uhvatila svoj, mogu reći, posljednji voz otišla s njim i kasnije rijetko,rijetko, dolazila Dragici.

Mogu mirno reći da mi je poslije majke Zlate nekako najbliža osoba, ponajprije zbog brige i dobrote, bila baš tetka Dragica. Koliko sam samo puta, udomaćen kao kod svoje kuće, znao dovesti Dragici neznana gosta ili gošću uvijek siguran da će ih primiti i ugostiti kao svoje. Nikad mi nije zamjerila. Bar mi nije rekla. Jednom sam možda i pretjerao. U ljubljanskoj ambasadi, u vrijeme dok je trajao rat, upoznam nekog Kemala, svježe diplomiranog studenta “Al Azhara” koji je žurio u Bosnu…a htio je što diskretnije da prevali put od Slovenije. Obradujem ga ponudom da neko vrijeme provede kod tetke Dragice u Zagrebu,a nju samo nazovem i kažem da će doći jedan moj drug. Primila ga bez riječi.

Nisam je više vidio. Jednog dana, u proljeće 1994. godine, javila mi je sestrična Irena da je tetka umrla.

Tiho, u snu.

Sahranjena je na Mirogoju.

 

 
Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Srijeda, 22 Svibanj 2019 09:57

 

“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (7)

Nadan Filipović

Nije red izostaviti neistine izvjesnog Laze Kostića, kao i osvrt na kukumavčenja pokojnog patrijarha Pavla

Izvjesni profesor Laza Kostić u svome delu “Srbi i Jevreji” (Biblioteka Srpski Preporod, Serbia Print, Southport, Queensland, Australia, 1988), na strani 32, usudio se napisati slijedeću izvaljotinu: ”Lično je Milan Nedić omogućavao da veći broj Jevreja izbegne u italijansku okupacionu zonu gde antisemitskih progona nije bilo. Tako su se spasili, između ostalih, trgovac Gabaj, inženjer Samoilo Jakovljević, Rebeka Amodaj, dr Ana Aladžić, dr Marija Išah, Jakov Almuli, Oskar Davičo, itd. General Nedić je prećutno dozvolio i da se izvestan broj Jevreja priključi četničkom pokretu generala Draže Mihailovića, kao naprimjer advokat Avram Mevorak, Oto Komornik, inženjer Josif Slezinger, Ljiljana Flam, itd. Četnički odredi su svuda spašavali Jevreje gde im se pružila prilika, a isto tako i Srpska pravoslavna crkva organizovano im izdajući lažna dokumenta o poreklu, kako bi izbegli okupatorske racije. Lično je general Milan Nedić spasao predsednika beogradske jevrejske opštine dr Fridriha Popesa i njegovog sekretara Morisa Abinuna, koji je inače direktno sarađivao sa komunistima. Nedićevi službenici su bili pokrovitelji Zlate Kikel, Avrama Baruha, inženjera Stanislava Josifovića, itd. Mnogi su Jevreji Nedićevom zaslugom spašeni i iz banjičkog logora. S druge strane, ne zna se ni za jedan slučaj da četnički odredi Draže Mihailovića nisu prihvatili bilo kog Jevreja koji bi im se obratio. I Mihailovićev lični lekar bio je Jevrej dr Tibor Goldvajn.”

Vala, ako je i od deklarisanog zaljubljenika u generala Milana Nedića, po njemu največeg spasitelja beogradskih i srbijanskih Jevreja, previše je. Ovo što se nabaljezgao taj profesor Laza (možda Laža) Kostić ni izgladnjeli pas s maslom ne bi mogao pojesti. Ako se ovakva štiva zaista prodaju i čitaju u današnjoj Srbiji koja se gura da stane u red za ulazak u “bioskop Evropa”, onda kukavna im svima njihova majka. Ovakve glupe izmišljotine ne zaslužuju nikakav komentar.

Veoma su indikativne i po srpsko-jevrejsko bratstvo i jedinstvo važne riječi srpske vjerske i moralne vertikale i srpske institucije pokojnog patrijarha srpskog Pavla koji u čestitci upućenoj tadašnjem predsjedniku Izraela Moši Kacavu (Moshe Kacav), kao i premijeru Izraela Arielu Šaronu (Ariel Sharon) i ujedno predsjedavajućem kompleksa “Jad Vašem” (Jad Vashem), upućenoj ispred Svetog arhijerejskog Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve, 17. septembra 2003. godine, a koji je u arhivi Sinoda zaveden pod rednim brojem 2199/2003.

Pokojni patrijarh Pavle je, između ostalog, napisao: ”Izražavamo Vam najdublje saučešće povodom najnovijih žrtava u Vašoj zemlji i najnovijeg stradanja Vašeg naroda. Kao i kroz istoriju Srbi i sada osećaju duboko stradanje naroda s kojim su se zbratimili kroz zajednički život i zajedničko mučeništvo, kao što osećamo stradanje svakog čoveka i svakog bića na kugli zemaljskoj, po biblijskoj reči da sva tvorevina uzdiše, čekajući da se jave sinovi Božji.”

Pa dalje navodi:” U Jasenovcu kosti desetina hiljada još potpuno neizbrojanih srpskih i jevrejskih žrtava pomešale su se u grobovima, zauvek zavezavši i sećanje srpskog i jevrejskog naroda na njih. U Dvorani Sećanja u Jad Vašemu Jasenovac je našao svoje mesto pored Aušvica i Bergen-Belsena. Nadamo se da će on, i naše zajedničko stradanje, takođe naći svoje mesto i u novoj istorijskoj postavci u Jad Vašemu uprkos činjenici da su najnoviju balkansku tragediju, u kojoj ima i zločina nažalost počinjenih u srpsko ime, mnogi iskoristili da prikriju i umanje zločin izvršen nad Srbima u Drugom svetskom ratu, a u kojem leže i koreni ovog novog sukoba.”

Onaj koji pažljivije pročita ovu čestitku, odnosno ove dijelove spomenute čestitke, može lako shvatiti da su se Srbi i Jevreji zbratimili i ujedinili kroz zajedničko mučeništvo, te su u Jasenovcu zavezali sjećanje srpskog i jevrejskog naroda na srpske i jevrejske žrtve.

No, dosta o svim tim glupim lažima, lažima koje su otrov za veliki dio kronično zaluđenog srpskog naroda.

U slijedećim nastavcima biće iznesene neoborive činjenice koje će razgolititi sva ta lupetanja.

(nastavlja se)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search