LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Bošnjaci 1937. godine i Bošnjaci sada
Srijeda, 24 Srpanj 2019 06:46

 

Safet Pozder imam iz ProzoraLiječenje nostalgije u etnoselu

 

Safet efendija Pozder, Prozor

Mi svi vidimo da su muslimani Bosne i Hercegovine i čitave naše Kraljevine jako zaostali u prosvjeti i kulturi uopće. Kod nas muslimana je najviše analfabeta, najviše besposlenjaka, najviše sirotinje i bolesnika. Neznanje, nepismenost, tuberkuloza, alkohol, kriminal, kocka i karta, pa i prostitucija hara po našim redovima. To nas bije jer nismo prosvijećeni”, stoji u tekstu Husejna Dubravića objavljenom u Novom Beharu sredinom 1937. godine.

Fenomen i atrakcija mogu donekle biti pojmovi sličnog značenja, ali suštinski predstavljaju dvije potpuno različite stvari. Hajmo to i slikovito potkrijepiti. Ako bismo, primjera radi, vidjeli ribe kako hrle da se kutarišu morskog plavetnila ili jezerskog zelenila, stremeći da uživaju u ambijentu akvarija, zasigurno je da bismo takvu pojavi označili fenomenom. Slično bi bilo i kada bi jato ptica, umjesto komotnog i prostranog neba, pohrlilo u skučene kafeze. Nema druge nego da to nazovemo fenomenom, i to vanserijskim. Međutim, kada jedno razumno biće, poput čovjeka, čini sve da se kutariše svoje rodne grude – sela, a u isto vrijeme sve poletnije hrli ka vještačkim tvorevinama, poznatijim kao etnosela, to se ima nazvati atrakcijom. Dedina, pa i očeva kuća obrasla šibljem i šipražjem sve je češće nešto što i ne zavređuje pažnju, dok je u isto vrijeme određeni prostor koga je neko domišljato preuredio i kreirao pod krinkom etnosela sve atraktivniji, i to do te mjere da se u turističkim ponudama naziva atrakcijom, i to vanserijskom.

A sela odumiru, to je već bjelodano. Naiđoh nedavno na staru fotografiju svog sela. Tačnije, na njoj je zgrada tadašnjeg, a i današnjeg mejtefa, koja se u taj vakat koristila i za potrebe osnovne škole. Na fotografiji je učitelj s 20-ak muške djece. Doda li se tom broju i ženskinje, a bilo ga je kao i muškinja, dobije se jasnija slika o tadašnjem stanju sela. Napominjem da je fotografija stara oko 60 godina.

I danas je na istom mjestu seoska škola. Vjerovatno se ponekad i fotografiraju, ali, kada bismo ih brojili – i učiteljicu i djecu – bili bi dovoljni prsti jedne ruke. Naravno, nad tom i nad mnogim drugim seoskim školama je pred svaku novu školsku godinu veliki upitnik: Hoće li opstati ili joj slijedi ključ u bravu?

I baš dok sam u glavi zbrajao utiske i razmišljao o sudbini svog i mnogih naših sela, sasvim slučajno naiđoh na uradak koga potpisuje Husejn Dubravić. Tekst je objavljen u Novom Beharu sredinom 1937. godine, dakle, 22 godine prije one fotografije ispred mejtefa / škole u mom selu i nosi vrlo interesantan naslov: Prosvijetlimo naše selo! – Pomozimo sami sebi!.

Vjerujem da bi nam određena promišljanja i konkretni prijedlozi Dubravića mogli biti zanimljivi. Otuda ćemo kratko osluhnuti o čemu piše.

“Mi svi vidimo da su muslimani Bosne i Hercegovine i čitave naše Kraljevine jako zaostali u prosvjeti i kulturi uopće. Kod nas muslimana je najviše analfabeta, najviše besposlenjaka, najviše sirotinje i bolesnika. Neznanje, nepismenost, tuberkuloza, alkohol, kriminal, kocka i karta, pa i prostitucija hara po našim redovima. To nas bije jer nismo prosvijećeni”, stoji na samom početku teksta i navodi nas na zaključak da bismo mogli čitati nešto što je i danas itekako živo i aktuelno. Slijedi kratak pregled stanja u urbanim i ruralnim sredinama. Po njemu, muslimani u gradovima nazaduju jer je, uprkos postojanju škola, u njima mali broj muslimanske djece, a “agrarna reforma je bacila u prosjake stotine naših porodica, a hiljade i hiljade je lišila njihovog glavnog prihoda”. Za razliku od grada, “selo je bolje stalo”. Istina, i tamo ima sirotinje, ali je manja šteta od agrarne reforme, a djeca se rađaju i zemlja se obrađuje.

 
Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Utorak, 23 Srpanj 2019 08:59

 

Ambasada Srbije Tel Aviv“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (14)

Nadan Filipović

Interesantna ljubav iz političkog interesa

(na fotografiji: Ambasada Srbije u Tel Avivu)

Politika i politički interesi imaju dva lica. Iz, do današnjeg dana neobjašnjivih razloga, Izrael je kao država otvoreno zauzeo prosrpsku stranu u toku raspada Jugoslavije, kao i u toku krvave srpske agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, kao i prilikom “(č)etničkog čišćenja” Kosova. Znači, u kasno ljeto 1991. godine, kada su srpske horde izvršile agresiju na Hrvatsku i okupirale trećinu te međunarodno priznate države, baš tada vlada Izraela donosi odluku o uspostavljanju punih diplomatskih odnosa sa takozvanom SR Jugoslavijom, odnosno Velikom Srbijom u pokušaju nastajanja. Srbija (tada zvana SR Jugoslavija) otvorila je svoju ambasadu u Tel Avivu krajem 1991. godine, a u proljeće 1992. godine za ambasadora biva postavljen Dr Budimir Košutić, do tada redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu i zamjenik premijera u tadašnjoj vladi u Beogradu. Dr Košutić je odmah po dolasku primljen od predsjednika Izraela kojem predaje akreditive. Predsjednik i Vlada Izraela odmah izdaju svoj agreman kojim potvrđuju to postavljenje, uz izražavanje zadovoljstva što će uskoro otvoriti ambasadu Izraela u Beogradu.

Dr Košutić se odmah po dolasku “daje na posao” i najviše vremena provodi u proširivanju srpskog lobija posebno unutar “Association of Yugoslav Immigrants in Israel”, koji je imao rigidan prosrpski stav već od 1990. godine. Ta organizacija je pomoću novca iz Beograda na velike talambase promovirala i telalila čistu srpsku istinu u izraelskim sredstvima javnog informisanja, kao i među običnim ljudima.

Međutim, račune Dr Košutića dobro je pomutio apel “Židovske zajednice Republike Hrvatske” koji je otposlan po cijelom svijetu još u toku srpsko-crnogorske opsade Dubrovnika i srpskog razaranja Vukovara. Taj snažni apel hrvatskih Jevreja bio je golem doprinos raskrinkavanju srpske propaganda prema kojoj je hrvatska legalno izabrana vlast oslikavana kao neonacistička i antisemitska.

 
Još jedna dioptrija Miljenka Jergovića
Ponedjeljak, 22 Srpanj 2019 12:04

 

Miljenko - AjfelЈерговић: Биједно што су хрватски коментатори навијали за Федерера

Загреб - Познати хрватски књижевник Миљенко Јерговић критиковао хрватске спортске коментаторе за које наводи да су навијали за Роџера Федерера у мечу са Новаком Ђоковићем и оцјењује да су Хрвати - Срби с неизљечивим комплексом мање вриједности.

“Била је то једна од оних стварно великих утакмица двојице заиста великих спортиста - претјерано би и погрешно било рећи супарника - у којима скоро да је и свеједно који ће побиједити. Превелики су да би били поражени. Али, један је, ипак, побиједио, и то је лијепо знати”, написао је Јерговић на Facebookу. 

Он, међутим, критикује хрватске телевизијске коментаторе који су здушно навијали за Федерера, баш као да им у супротном пријети отказ или као да им министар за борачка питања стоји над главом са упереним пиштољем.

“А насловне стране хрватских новина славе лањски пораз хрватске репрезентације од Француза, баш онако како су 1989. Срби славили давнашњи пораз на Косову. О Ђоковићевој побједи сви редом пишу кроз причу о заслугама хрватских фактора /Иванишевић.../. Страшно, понижавајуће, биједно... Хрвати су карикатура Срба. Хрвати су Срби с неизљечивим комплексом мање вриједности”, написао је Јерговић. 

Овај вишеструко награђивани хрватски књижевник и друштвени коментатор написао је претходно неколико текстова о Новаку Ђоковићу. 

(Ovaj tekst je prenesen sa agencije SRNA)

 
I tada je u četniku čučao četnik, a ustaša u ustaši - i pljeskali svome komunističkom vođi
Nedjelja, 21 Srpanj 2019 19:37

 

Tito cigareta"... ČUVAJTE BRATSTVO I JEDINSTVO! NE DAJTE DA VAM GA NEKONARUŠI! ONO NAS JE KOŠTALO SKUPO I ZATO NE DOZVOLIMO DADATE ŽRTVE BUDU UZALUDNE. ČUVAJMO GA KAO ZJENICU OKA SVOGA! ONO NAM JE POTREBNO NE SAMO DANAS, NEGO I SUTRA. ONO ČE BITI POTREBNO KROZ DESET GODINA, ONO ĆE BITI POTREBNO VIJEKOVIMA, DOK POSTOJE NAŠI NARODI...(Josip Broz Tito Tuzla, 27. 9. 1946.)

 
Osvrt gospodina Miljenka Jergovića
Nedjelja, 21 Srpanj 2019 12:27

 

Miljenko - AjfelJergović o Balaševiću: Mora biti nečeg velikog u čovjeku koji stane pred 14.000 ljudi u Sarajevu i kaže im: ljudi, ja sam kriv taman i da nisam kriv

Miljenko Jergović

Dvaput sam u životu, dan za danom, bio na koncertima Đorđa Balaševića. Zbilo se to prije tačno dvadeset godina, 7. i 8. veljače 1998. Vrijeme je bilo sumorno sivo, po skorenom siječanjskom snijegu popadala je garež iz dimnjaka, rječica je tekla tanka i mutna, nije bilo vode po krčmama i kavanama, svud naokolo zijevale su, prolamale se ruševine iz tek minulog rata. Prelazak na onu stranu još uvijek se nije smatrao uobičajenim, ustvari gotovo nitko nije ni prelazio, jer ni visoki predstavnik Carlos Westendorp još nije uveo zajedničke registarske tablice, bez oznake grada ili entiteta iz kojih automobil dolazi. Dogodit će se to nekoliko mjeseci kasnije, kada će ovaj španjolski diplomat, bivši kraljevski ministar vanjskih poslova, donedavno zaraćenim narodima nametnuti i zajedničku valutu i zastavu, ustvari cjelokupni onaj žuto-plavi simbolički inventar koji danas predstavlja Bosnu i Hercegovinu. Ali u to vrijeme, u zimu 1998, sve je još djelovalo tako beznadno pusto i siromašno, tako trajno nepopravljivo, osim što je u ljudima još uvijek bio vrlo živ ushit činjenicom što nema rata, što se ne puca, i živa je nada da će uskoro sve poći po dobru. Onog trenutka kada po dobru i pođe, to se više neće primjećivati, a namjesto nade zavladat će beznađe.

Balaševićev koncert u opustošenoj Skenderiji, tom svojedobnom gigantu socijalističke izgradnje, dvorani u kojoj su od početka sedamdesetih održavani partijski kongresi, međunarodni sajmovi, svjetska prvenstva u stolnom tenisu i koječemu drugom, i preko koje je Košarkaški klub Bosna postao prvak Europe, organiziran je po nalogu i u organizaciji međunarodne zajednice. Nakon uspjeha koncerta na stadionu Koševo, kada su U2 Sarajlijama i inim prisutnim Bosancima trebali pokazati kako su dio Europe, zamišljeno je nešto mnogo rizičnije i u svakom pogledu neizvjesnije: da se ljudima koji su živjeli pod najdužom opsadom u modernoj povijesti, bivšim borcima, onima koji su ostali bez ruku i nogu, onima kojima su stradali bližnji, onima kojima je, ako ništa drugo, ukradeno tri i pol godine njihovih života i u kojima su se u tom vremenu zametnule njihove buduće mirnodopske smrti, svi ti čekajući ratni tumori, infarkti i fizički slomovi, da se svima njima dovede pjevač iz - Srbije. Ali ne neki alternativac, rocker i punker, koji će privući specijaliziranu publiku i ušareniti marginu koja je ionako uglavnom šarena, nego netko za koga svi znaju, pravi, priznati prijeratni pjevač, onaj koji će biti simbolički Srbin i koji će tu doći, stati pred ljude i pjevati, a oni će, tako su, bit će, zamišljali stranci, shvatiti kako Srbi više nisu oni koji ubijaju i protiv kojih se ratuje. Ideja je bila jednostavna i pogrešna, preuzeta iz iskustva postrasističke Južne Afrike. Ovdje, međutim, nije bilo crnih i bijelih ljudi, niti zločina koji bi nastao na rasnim predrasudama i vidljivim razlikama.

Balašević nikada nije bio moj izbor. Manje iz razloga senzibiliteta, više zato što smo se generacijski mimoišli - jer nisi baš mogao biti punker i alternativac i imati simpatija za romantičnog, djevojačkog kantautora - tek odrastao sam i formirao se uz neku malo drukčiju muziku. Naravno da sam cijenio to što on nikad zanikad nije izgovarao nacionalističke baljezgarije, nije bio za Miloševića, a kada je trebalo, reskirao je svoj građanski komfor zbog istine o ratu koji je njegova zemlja vodila u prvom susjedstvu, protiv dojučerašnje braće u bratstvu&jedinstvu. Dubinsko bi dokumentacijsko-novinsko forenzičko istraživanje pokazalo da se taj čovjek ogriješio samo o Albance, kada je u jednom intervjuu rekao nešto što nipošto nije smio reći. I to mu, naravno, može i treba biti zamjereno, ali ne više nego bilo kome drugom tko je u ovom vremenu živio i govorio. Na kraju, postoji, valjda, i mogućnost iskupljenja. Riječi ponekad ubijaju, ali češće ubija sklonost ljudska da se jednome smrtno zamjera nešto što se drugome i prešuti i previdi i ne čuje.

 
Razgoličavanje muftijinih smradnih marifetluka i mešetarenja
Četvrtak, 18 Srpanj 2019 10:18

 

Hadzi Sajit SmajicHadži Sajit Smajić - intervju za “Bošnjačko oko”

Nadan Filipović: Gospodine Smajić, prije početka ovog našeg “muhabeta” zahvaljujem se što ste na njega pristali znajući da će pitanja biti “u glavu”, a da će odgovori trebati biti “u sridu”, kako se u narodu zna kazati.

Sajit Smajić: Hvala lijepa, gospodine Filipoviću. Da je ovaj razgovor bio ponuđen od nekog drugog portala, ne znam da li bih pristao, ali znajući jako dobro da je “Bošnjačko oko” naš najozbiljniji portal u Australiji i da “OkO” stalno pažljivo gleda i mnogo šta ugleda i kasnije objavi, pristao sam sa zadovoljstvom. Bujrum, možete krenuti s pitanjima!

Nadan Filipović: Pa da krenemo! Možete li mi ukratko reći kada ste se uključili u rad utemeljenja Islamske zajednice Zapadne Australije?

Sajit Smajić: Gospodine Filipović, Bošnjačka Islamska Zajednica Perth u Zapadnoj Australiji je osnovana u aprilu 1996-te, u okviru Bosansko-hercegovačkog Kulturnog Centra, a ja sam odmah nakon dolaska u Australiju u februaru 1999-te postao njen financijski član. Aktivno sam se uključio u rad u oktobru 2000-te, kada sam izabran za novi sastav Odbora i imenovan na mjesto blagajnika.  

Nadan Filipović: Koliko je bilo financijskih članova IZ u početku, a koliko do otvaranja prekrasne džamije u Perth-u?

Sajit Smajić: Dvadeset godina prije, dakle 1999. godine, stanje u Zajednici nije bilo sjajno. Nakon spora sa upravom ovdašnjeg BH Kulturnog Centra naša Zajednica se praktično našla na ulici. Ovdašnji Bošnjaci su se podijelili na "napredne i moderne kulturnjake" i "nazadne duhovnjake". Članstvo se uvelike osulo i prijetio je totalni raspad naše Islamske Zajednice. Spas je ponudio Australian Islamic College u Perth-u koji je našoj Zajednici omogućio dalji rad u jednoj od njihovih učionica. Tu činjenicu sa zadovoljstvom pominjem i još jednom koristim priliku da zahvalim dragoj braći iz Australian Islamic College u Perth-u za veliku pomoć i nadasve razumijevanju u prepoznavanju našeg preteškog položaja u danom momentu. Iz te učionice se kao ptica Feniks uzdigla jedna mnogo modernija i bolje organizovana Islamska Zajednica. Prilikom useljenja u našu Swan Valley džamiju zajednica je okupljala 164 familije koje su bile financijski članovi Zajednice.

Nadan Filipović: Kada je naša Zajednica dobila stalnog imama (hodžu)?

Sajit Smajić: Dugo vremena smo bili u potrebi da angažiramo pojedine ovdašnje, ali i imame iz BiH, da svake godine predvode naš džemat za Teravije tokom mubarek mjeseca Ramazana. Moram naglasiti da je svakom od njih bilo nuđeno stalno zaposlenje u Islamic College i part - time pozicija u našoj Islamskoj Zajednici. Najozbiljniji pregovori su bili vođeni sa Enes ef. Omerovićem iz Gornjeg Vakufa, ali nažalost, ti pregovori nisu realizirani. Prvi i jedini stalno angažirani imam u Bošnjačkoj Islamskoj Zajednici Zapadne Australije je Mirsel Kozica. On je stupio je na dužnost imama 01. juli, 2013. godine.

Nadan Filipović: Je li Mirsel-efendija Kozica bio angažiran honorarno (part - time) ili je bio primljen u stalni radni odnos?

Sajit Smajić: Mirsel Kozica je primljen u stalni radni odnos, (full - time) iako je prvih pet godina zbog objektivnih okolnosti radio samo trećinu predviđenog radnog vremena.

 
Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Srijeda, 17 Srpanj 2019 20:41

 

Antijevrejski grafit“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (13)

Nadan Filipović

Bujanje neoantisemitizma u “proevropskoj demokratskoj Srbiji” i srbijansko glumatanje prijateljstva prema Izraelu.

(na slici: antijevrejski grafiti u centru Beograda)

Prošle su godine, zaborav je prekrio sve o Jevrejima koji su u tom periodu nestali u Nedićevoj Srbiji. Danas opet izgleda da nikoga u tom istom Beogradu gdje se desio dio Holokausta nad srpskim Jevrejima, a ni u “najnovijoj proevropskoj demokratskoj Srbiji”, ni malo ne zabrinjava najnoviji val uzavrelog srbijanskog antisemitizma koji se valja ulicama „prestonivi“ i cijeloj Srbiji. Prolaznicima koji šetaju beogradskim ulicama, kao i ulicama drugih srbijanskih gradova, prečesto bodu oči grafiti slijedećeg sadržaja: “Juden Raus", "Achtung Juden", "Jevreji – marš iz Srbije", "Smrt Jevrejima”, “Ravnopravnost među rasama je jevrejska zamka”, “Sonja Biserko-jevrejski pion-pokorni sluga jevrejskog svetskog poretka”, “Nataša Kandić jevrejski pion – pokorni sluga jevrejskog svetskog poretka“, “Reci ne cionističkoj okupaciji sveta“, itd., itd. Interesantno je da spomenuti grafiti znaju stajati na beogradskim i drugim srbijanskim fasadama danima i nedeljama, dok se konačno neko iz komunalnih preduzeča na smiluje poslati radnike da te natpise ovlaš premoluju.

Ako se, pak, nekome od tih šetača u takvim trenutcima smuči, pa uđe u neku knjižaru da malo pregleda knjige i dođe sebi od čitanja spomenutih grafita, može mu još gore pozliti kada vidi izložene antisemitske knjige kao što su notorni “Protokoli sionskih mudraca”, "Jevreji - neprijatelji balkanskih naroda", “Srbi u kandžama Jevreja”, ili morbidni pamflet “Jevrejsko ritualno ubistvo”, u kojem se opisuje kako Jevreji ubijaju hrišćansku decu da bi njihovom krvlju „zamesili“ svoj beskvasni kruh. U skoro svakoj knjižari nalazi se srpska antisemitska lektira, kao naprimjer: “Jevrejska zavera protiv Srba”, “Pod šestokrakom zvezdom”, “Zašto se divimo Adolfu Hitleru?”, “Mrtve krave protiv šest miliona mrtvih Jevreja”, “Vladika Nikolaj o Judejcima, neprijateljima hrišćana i hrišćanstva”, “Zli i prokleti”, “Zavera nad zaverama”, “Zlotvori čovečanstva”, “Satansko-judejsko porobljavanje čovečanstva” , “Judejska zavera protiv Boga i čoveka”, i , naravno, uz to lepo uvek ide, kako spomenuh, i Hitlerov “Mein Kampf”, baš kao desert.

Posebno zabrinjava alarmantna činjenica da se na sajtovim srpskih neonacističkih organizacija objavljuju imena onih Jevreja iz Srbije koje "sve treba pobiti". Na toj crnoj antisemitskoj listi do sada su svoje ime mogli pročitati Sonja Liht, direktor nevladine organizacije "Beogradski fond za političku izuzetnost", glumac Predrag Ejdus, pjevač Đorđe David, svjetski priznati stručnjak za marketing Srđan Šaper, predsjednik Saveza jevrejskih opština Aca Singer, i neki drugi.

Zašto nisu aktivnije jevrejske organizacije Evrope i Amerike da aktuelnoj srbijanskoj vlasti dobro natrljaju nos i izvuku uši zbog očiglednog nedjelovanja u spriječavanju ponovnog eksplozivnog razvoja antisemitizma u Srbiji?

Hoće li se možda dopustiti da i ova generacija srpskih antisemita “spašava Jevreje”, kako su to masovno radili oni iz generacije koja je bila mlada u toku 1941-1944, kada je na “Sajmištu” spašeno od ovosvjetskih muka oko 11.000 srbijanskih Jevreja? Sada bi (ne daj bože) ovoj generaciji srbijanskih antisemita posao bio olakšan činjenicom da se od stvarnog broja od preko 3.000 srpskih Jevreja, kao Jevreji izrazilo samo njih 1.200. Da li je tom strahu od izjašnjavanju kao Jevrej kumovala činjenica prema kojoj su preko 10% ispitanika u Srbiji deklarisani antisemiti, dok je veoma veliki procenat, tačnije oko 37% “neodlučenih”, znači onih koji su dosta blizu antisemitskom pogledu na svijet i svoje jevrejske sugrađane?

Također treba navesti da u Beogradu i cijeloj Srbiji nema niti jednog spomenika, a kamoli muzeja posvećenog stradanju srpskih Jevreja. Nema nikakve oznake, niti na Starom sajmištu, niti bilo gdje drugdje, baš kao da su srpski Jevreji onako “ćiri-bu-ćiri-ba”, dok si udario dlan o dlan, ili rekao keks, samo nestali sa lica zemlje Srbije, a ostali su oni koje su Srbi spasili.

Po nekoj logici “Za sve su krivi drugi, bili oni srbogenocidni ustaše Hrvati, bili srpske krvi uvijek žedni Turci, odnosno muslimanske balije, bilo mrski uvijek antisrpski Arnauti, itd.” Ma bre puca nam prsluk za te priče o nekim tamo bre Jevrejima ili Ćivutima u Beogradu i Srbiji, koji su tu bre kao bili u doba heroja naših heroja Čiče Draže i Milanćeta Nedića. Pa gde bre Ćivutini samo kurvanjski nestadoše? Pa verovatno su ih poklale mrske ustaše zajedno sa nas million i sedamsto iljada Srba u Jasenovac, največi srpski grad bre pod zemljom, bre, kako naš akademik Matija Bečković svima i celom svetu lepo kaže. To je bre srpska istina i istorija i druge vam nema. " (nastavlja se)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Utorak, 16 Srpanj 2019 11:59

 

Krstenje bebeRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (73)

Oko kuće

Radio je vrijedno kod gazde, a nedeljom je lomio leđa oko kuće. Barba Ante mu je našao nekoliko starih Dalmoša, dobrih majstora, ili, kako oni kažu, meštara. Nisu bili skupi. Kuću je kompletno “opiturao” stari Joso Salamun. Provjerene su električne instalacije, sve pipe, klozet, što je trebalo zamijeniti to je zamijenjeno, ograda je popravljena, okućnica pokošena i oplijevljena. Ode osamdeset funti, ali Rušidu nije bilo žao. Darežljivo je hranio sve ljude koji su radili, a hladnog piva nije nikad manjkalo. Barba Ande je tri puta donio po damijanu (demižon) od dvadeset litara njegovog jakog crnog vina. Za bavande radnicina! Rušida je iznenadilo koliko svi ti Dalmoši malo jedu, ali zato piju kao smukovi. Po cijeli dan, onako u hodu, radeći, pri ruci im je čaša sa bevandom, pola vino – pola voda.

Za desetak dana kuća je zaista prelijepo izgledala. Tek tada je doveo Justinu koja je jedva sjela u barba Antinu krntiju od auta. Stomak joj je bio ogroman. Obišla je kuću sve korak po korak, jedva hodajući. Znala je da treba uskoro roditi, ali je htjela da se porodi u kući u kojoj je živjela, pa da onda presele u njihovu kuću.

I tako, jedanaestog septembra 1950-te Justina rodi kćerkicu. Curica je bila teška preko tri kilograma. Porod je prošao bez problema, a obavila ga je babica Stefany s kojom je Rušid sve dogovorio, a nakon poroda platio dvadeset funti umjesto deset koliko je Stefyny inače naplaćivala. Zamolio ju je da povremeno obiđe Justinu i ona je obećala da hoće. Bio je miran jer je kod njih preselila stara Lidka koja je oko Justine i curice brinula dan i noć, a imala je i razloga jer joj je Rušid svaki dan davao jednu funtu što je za staru bio golemi novac.

Na poslu je počastio sve kolege i gazdu. Ostali su jednog petka do kasno uvečer na fešti. Stari Wintulich nije htio uzeti ni penija za bogatu trpezu sa najkvalitetnijim pečenjem, šunkom, salamama, kobasicama, sirevima i salatama, a Rušid je donio golemu tortu iz susjednog hotela, te nekoliko gajbi piva, vina, brendija i viskija. Boga mi su se svi dobro podnapili pa je negdje oko ponoći Rušid platio taksi četvorici kolega da pijani ne teturaju ulicama na putu do kuća, a stari Jacob Wintulich je na kraju rekao, zaplićući jezikom: “Dobro je da ovaj parti nije bio u nedelju. Ne vjerujem da bi iko od nas došao na posao u ponedeljak. Ovako ima neke nade.”

I zaista, svi su u ponedeljak došli na vrijeme i posao je otpočeo uhodanim tokom.

Nakon par mjeseci stara Lidka i Justina su navalile na njega da ide na krštenje djeteta. One ga vuku, a on zapeo, pa neće li neće.

-Idite vi u crkvu. Vi ste dvije crkvenjakinje. Ja nikad nisam bio ni u crkvi, ni u džamiji, niti ću. Biće tamo barba Ante. On je krsni kum. Šta ću vam ja?

-Rusido, još te jednom pitam da li imaš išta protiv da se curici da ime bude Alina, po mojoj pokojnoj baki? Baka Alina je bila pravi anđeo pa mislim….

-Justina, slažem se, slažem se, i treći put ti kažem da se slažem.

-Stvarno?

-Stvarno.

Njih dvije odoše u crkvu gdje su ih je čekali barba Ante i njegova Manda. Obaviše sakrament krštenje, barba Ante na vratima crkve gurnu velečasnom novčanicu od deset funti u ruku. Naime, pružio mu je ruku kao da se pozdrave, a u ruci je imao novčanice. Velečasni se malo iznenadio jer nije bio običaj da se svećeniku pruža ruka na odlasku, ali kad osjeti nježno šuškanje papira između njihovih dlanova, lice mu se ozarilo, pa kad zraknu o kakvom se papiru radi, oči su mu bile prepune sreće. Okrenuo ih je prema oblačnom nebu i pratio malu Alinu do zadnje crkvene stepenice, glasno se moleći.

(nastavlja se)

 
Dioptrija neupućenog džematlije
Nedjelja, 14 Srpanj 2019 19:47

 

UpitnikPismo jednog neupućenog džematlije (nisam ništa ispravljao. N.F.)

Zbog vašeg posljednjeg pisanja, evo da reknem i šta ja o tome mislim. Prvo i prvo, niko nije kriv dok se nešto ne dokaže. Lijepo naša sveta Knjiga kaže, najmanje četverica svjedoka, pa onda je neko kriv. Dobro, u sadašnjem vaktu to ne može tako, ali ipak nešto znači. I Đorđe Balašević pjeva red je red, sve po zakonu, itd. Efendija Bekrić je školan čovjek, zna šta je zakon, zna šta je red. Njega i Kur'an ćasni obavezuje na ispravno ponašanje. Koju fajdu bi on to trebao imati da odobrava tuđa loša djela. On je preuzeo na sebe veliki zadatak da nam bude primjer i uzor. Znam ja da je pisato da je okrivljavan za neke pare oko kurbana, al pokazalo se duplo golo. Nisam čuo ni pročito da je išta pokrenuto pred sudom, policijom ili u Islamskoj zajednici. Ni pokrenuto, a kamoli dokazato. Haman će tako bit i ovoga puta, zato ja i velim daje to još uvjek rekla-kazala-ćula. Vjerujem da će naš muftija profesor Jasmin efendija Bekrić oprati svoj obraz i od ovog potvaranja njegovih dušmana, zavide mu. Siguran sam da neće preći preko vakih potvora i da ćemo uskoro vidit sve diplome od tog hođe u koje se sumnja. Isto tako i sve to što se traži da bude na sastanku koji pominjete, to za financiski izvještaj za 10 godina i sve ostalo.

Selam i pozdrav ljubiteljima OKA.

Neupućeni džematlija

(Ime i prezime su poznati urediku OKA)

 
Kad se “prečasne” ahmedije zakotrljaju u peksinluk
Petak, 12 Srpanj 2019 14:29

 

BekrijaHoće li naš hazreti Muftija profesor Jasmin efendija Bekrić ugušiti pobunu i sa bošnjačke islamske scene Australije “pomesti” pobunjene hodže i džematlije, ili ćemo pisati novu “bijelu knjigu”.... i to u nastavcima???

(Na slici: Ko mi ba šta more???)

Nadan Filipović – urednik “Bošnjačkog oka”

Kao uvod u ovaj kratki tekst izražavam vlastito mišljenje prema kojem mi izgleda da imamo Muftiju koji se drznuo postupkom neviđenog pisanja kojekakvih nepismenih “proglasa”, progašavati “kvalificiranim” hodžama balavce čije su diplome o završenim medresama, višim islamskim školama i islamskim fakultetima, najblaže rečeno, veoma dubiozne. Na taj način se bahati Muftija profesor Jasmin efendija Bekrić usudio drznuti da preuzme ulogu reisa dr. sc. Husein efendije Kavazovića ovdje u Australiji, a posebno u Zapadnoj Australiji.

Hoće li mu uspjeti ovaj njegov teror nad zdravim razumom?

U nestrpljivom očekivanju najavljenog sastanka imama i predstavnika svih bošnjačkih islamskih zajednica Australije, članica Mešihata, ili sada već Muftijstva, a kojem trebaju prisustvovati od ranije najavljeni predstavnici Rijaste IZ u BiH, direktor Ureda IZ u BiH za vanjske poslove i dijasporu Razim efendija Čolić i njegov zamjenik Mensur efendija Pašalić, iz povjerljivog izvora u Sydney-u OKO je dobilo informaciju da predsjednici nekoliko bošnjačkih islamskih zajednica Australije neće prisustvovati planiranom sastanku.

Razlog za neučestvovanje je njihovo nezadovoljstvo sa dnevnim redom najavljenog sastanka, a koji je predložio, ko će drugi, nego Muftije profesor Jasmin efendija Bekrić. Naime, prema izvorima veoma bliskim Muftijstvu, Muftija profesor Jasmin efendija Bekrić otvoreno ignorira zahjeve zajednica da se u dnevni red uvrste još dvije, veoma važne tačke.

Prvo: Detaljan i “do zadnjeg broja” potpuno transparentan financijski izvještaj Mešihata, sada Muftijstva, za zadnjih deset godina.

Drugo: Rasprava o problemima u Mešihatu - Muftijstvu i problemima u nekim bošnjačkim islamskim zajednicama, kao i o odnosima na relaciji Muftijstvo – bošnjačke islamske zajednice, a o čemu Muftija profesor Jasmin efendija Bekrić uopće ne želi otvarati raspravi i razgovor.

OKO također doznaje da širom Australije među Bošnjacima sve više raste i već kipi nezadovoljstvo trenutnim stanjem u Islamskoj Zajednici Bošnjaka u Australiji i sve je više onih koji otvoreno ukazuju na nagomilane probleme i diktatorsku samovolju koju (na staljinistički način provodi muftija – osobni stav urednika OKA) očito i uporno prakticira Muftija profesor Jasmin efendija Bekrić.

Malo tiše su priče koje se polahko šire, ali se šire, da postoje brojni materijalni dokazi na osnovu koji bi se tadašnji predsjednik Mešihata, a sada Muftija, profesor Jasmin efendija Bekrić mogao naći pred licem pravde ovdje u Australiji, prilikom čega bi teško mogao odgovoriti na niz pitanja, a od koja su neka čisto transakcijsko - financijske naravi – “unexplained bank deposits”, a da ne spominjem još hejbet aferima - šifra "kolega muftija Klanco i družina"!

Kaže mi jedan naš stariji čovjek, džematlija iz Sydney-a: “Moj Nadane, on se ponaša se kao da je hodža u nekoj bosanskoj zabiti ili vukojebini, a zaboravio je hablešina u kojoj zemlji živi i u kojoj svoj dahiluk i muntanja provodi.”

Ostaje da se vidi hoće li predstavnici Rijaseta IZ BiH biti u mogućnosti da se za vrijeme njihove posjete Australiji sastanu sa nezadovoljnima Bošnjacima i da iz prve ruke čuju šta su razlozi njihovog godinama akumuliranog nezadovoljstvo, ili će se samo zadovoljiti objašnjenjima Muftije profesora Jasmin efendija Bekrića.

Uskoro će se vidjeti!

 
Svi smo osuđenici....
Četvrtak, 11 Srpanj 2019 09:49

 

OsudjenikOsuđenici

Prof. dr Radomir Čolaković

Čuo je nedavno jednu kratku priču. Neki radoznalac je upitao osuđenika na smrt kako se osjeća pred izvršenje kazne.

Osuđenik mu je umjesto odgovora postavio kontrapitanje: „Kako se ti osjećaš? I nastavio je: „I ti si osuđen na smrt kao i ja! Smrt je i tvoja presuda. Razlika je u tome što sam ja sebe doveo na optuženičku klupu, ne vodeći računa o vremenu. Mogao sam, kao i ti, još živjeti i čekati na kraju istu presudu. Ali, ja potroših svoje vrijeme u trenu. I ti trošiš vrijeme samo to ne primjećuješ jer je ono nevidlјivo kao vazduh. Okreni se oko sebe pa mi reci jesi li uopšte svjestan koliko si dana proćerdao?! Godina?! O djedovini da i ne pričam. Tvoje srce odbrojava li odbrojava...?“

„Ja sam samo loš primjer, ali i ti si tu negdje, samo je tvoj strah manji od mog i manje te boli. Ja stižem prije tebe, do sudnjeg dana. Da smo obojica mudri, pametni i odgovorni prema sebi, drugima i vremenu, ne bi se o ovome ishodu ni sporili. Neka ide svako putem svoje zvijezde vodilјe. Čekaću te na kraju. Brinem se jedino da li ću te prepoznati. Tamo gdje svi završavamaju, je vječnost, pa ćemo divaniti do mile volјe. Na ovom mjestu i vremenu gdje smo sada i tren je veličina, ali i prilika. Raduj se svakoj kapi rose, kiše, oluji, gromu, munji, pahulјici, zračku sunca, svakom biću, vlasi trave, cvjetiću, kamenu, potočiću i ne „kradi bogu dane“. Možeš spasti na nulu. Ja sam poruku rano otvorio ili je nisam shvatio.“

Radoznalac je, ostao bez riječi ,pogleda prikovanog za nebo.. Prosto je zanijemio pred prizorom. Jedna zvijezda je pulsirala crvenkastom i naranđastom svjetlošću. Napravila je polukrug iznad usnulog grada, otrgla se iz zemaljskog gravitacionog polja i vinula se prema udaljenoj galaksiji. Veliki bljesak vatrometa označio je da je nestala u međuzvjezdanoj prašini.

Ostao je sam. Ovome se nije nadao. Ali? Šta mu je sve ovo i trebalo?

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search