LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
bosnjackooko.com
Sarkozy, kapetan broda "LA FRANCE FORTE" zalutao u grčkom moru PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 19 Veljača 2012 10:37

U srijedu 15.februara na francuskom privatnom tv - kanalu TF1 koji je vlasništvo milijardera Martin Bouygues-a, vjenčanog kuma sadašnjeg francuskog predsjednika, pred oko 10,7 miliona tv –gledalaca Nicolas Sarkozy (Nikola Sarkozi) je prekinuo manipulaciju i lažnu neodlučnost o njegovoj ponovnoj  predsjedničkoj kandidaturi.

Kao motivaciju za drugi predsjednički mandat Sarkozi je obrazložio riječima:" Da kažem, nisam kandidat, to bi protumačili kao da bježim od odgovornosti, a za vrijeme bure kapetan ne smije napustiti brod".

Ažurirano: Nedjelja, 19 Veljača 2012 10:49
 
Ivo Andrić (20) PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 04 Srpanj 2012 09:48

 Arhitektonski kič, prastari" Andrić - grad  je zaista zasluženi spomenik renegatu srboljupcu, "grad" koji na muslimanskoj zemlji grade genocidlije i prekodrinski četnici na čelu sa Nemanjom, prodanom dušom i krmkom iz Laktaša

Za kraj - još nekoliko pitanja bez odgovora

Nadan Filipović

Da li je tuberkuloza pluća kod Ive Andrića mogla imati i da li je imala određene uticaje na njegovo psihičko zdravlje i emocionalni status, te da li je i ta eventualno prisutna patopsihološka komponenta mogla uticati na minuciozno opisivanje niza morbidnih i sadističkih scena u njegovom književnom opusu?

Da li se i u tom tajnovitom i potpuno neistraženom stanju njegova fizičkog i mentalnog zdravlja eventualno mogu potražiti odgovori na pitanje otkud u dubini duše tolika mračna odbojnost i mržnja prema jednom čitavom narodu, njegovoj religiji i vlastitoj domovini Bosni?

Na ta pitanja vjerovatno nikada neće biti odgovora. Naime, medicinska dokumetacija o ukupnom stanju fizičkog i mentalnog zdravlja Ive Andrića pomno je skrivena od javnosti i mogučnosti sadašnje medicinske procjene i zato se samo o tome može nagađati.

Odgovor bi se, međutim, možda mogao potražiti u dole navedenim razmišljanjima koja je on izložio u zbirci pripovjedaka "Deca“.

"Mali ljudi, koje mi zovemo 'deca', imaju svoje velike bolove i druge patnje, koje posle kao mudri i odrasli ljudi zaborav­ljaju. Upravo, gube ih iz vida. A kad bismo mogli da se spustimo natrag u detinjstvo, kao u klupu osnovne škole iz koje smo dav­no izišli, mi bismo ih opet ugledali. Tamo dole, pod tim uglom, ti bolovi i te patnje žive i dalje i postoje kao svaka stvarnost."(Ivo Andrić, "Deca")

Ažurirano: Četvrtak, 05 Srpanj 2012 07:33
 
Na slovo, na slovo..... PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 09 Veljača 2015 23:48

 

Na slovo, na slovo…”M”

Nadan Filipović

U nekim dijelovima Srbije još se može naletjeti na mnogobrojne, ali skoro zaboravljene riječi. Vidjet ćete da se uglavnom radi o riječima koje vode porijeklo iz turskog ili njemačkog jezika.

Maža – mjera za težinu koja odgovara 50 kg.

Makaršta – priča gluposti, izmišlja, palamudi, laze – Ijuuuu, makaršta pričaš. Kako te nije sramota svijeta!”

Mamaljuga - jelo od kukuruznog brašna koje se služi sa drožinama ili drobljenim čvarcima.

Mandov – pogrdan naziv za Roma. Mandovi su oni Romi što idu po ulicama i prodaju plastične posude i vangle, a na vašarima imaju 93% tezgi i drugih zajebancija. Ima mandova koji vode magarence, a deca mogu da ih jasu,naravno za pare. Sitni lopov, preverant, neko ko nešto "omanda" (ukrade).

Ažurirano: Ponedjeljak, 09 Veljača 2015 23:49
 
Zadarska priča - DAIDŽA PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 09 Siječanj 2015 23:30

 

DAIDŽA

Nadan Filipović

Uvodne riječi autora

ZadarOva zadarska priča je objavljena 2008. godine u Melbourne u skromnom tiražu od 500 primjeraka.  I sada, nakon punih šest godina zamole me ljudi da im pošaljem tu knjižicu, a ja imam samo nekoliko primjeraka koje želim sačuvati mojoj djeci i unucima. Zato sam poslušao savjet jednog dobrog poznanika koji mi je sugerirao da je postavim na OKO. Na taj način je ova priča dostupna svim onim koje ovakvo štivo interesira.

Svaki napisani i objavljeni tekst podliježe ocjeni javnosti i kritičara. To svakako vrijedi i za ovu sasvim običnu priču. Likovi i glavni elementi ove priče odista nisu fikcija. Priču sam namjerno pisao za mnoge od vas neuobičajenim, sirovim i grubim jezikom, a u nekim segmentima i jednim nekonvencionalnim stilom, što mi nisu oprostili ni recenzenti. Taj jezik i jedan tip neuobičajenog ili nesvakodnevnog stila može zasmetati nekim čitateljima. No, to je moj izbor i ja taj jezik i taj stil nisam htio mijenjati. Naime, svu tu priču sam doživjeo “oslikanu” baš tim sirovim jezikom; jezikom koji se i sada ponekad i ponegdje koristi u “Saraj’vu” i širom Bosne. U priči ima čak i nekih neprimjerenih izraza, ali oni ne trebaju povrijediti ničiji ukus jer reflektiraju samu grubost svakodnevnice nekih likova iz ove priče koju su kreirali usud i život. Biće onih kojim se ta priča neće svidjeti, a biće i onih kojim će se svidjeti, što je sasvim normalno. Zna se da se nije još onaj rodio, ko je cijelom svijetu ugodio. Tako je bilo, tako jest i tako će uvijek biti.

Posebno se zahvaljujem gospodinu Slobodanu Bodi Stefanoviću, jednom gospodinu književniku i pravom poznavatelju bosanskog „damara“, koji kao i ja životari ovdje kao emigrant, autoru knjiga koja se lako ne ispuštaju iz ruku i čitaju u jednom dahu, a to su „Čo'ek nije 'tica“ i S golubovima u Tuzli“. On mi je dao veliku podršku i nagovorio me da „Daidžu“ i vama ispričam, odnosno napišem u ovoj formi. Dao mi je i neke dobrohotne sugestije, od kojih sam neke prihvatio, a neke nisam. Zbog toga mi mi Bodo valjda neće zahatoriti.

Priča je napisana onako „za raju“, a znam da će biti predmet ocjene naših sveprisutnih kritičara opšte prakse i njihovih primjedbi. Međutim, pošto su me prvo roditelji kao dijete stalno za svašta kritikovali, pa onda isto nastavili učitelji i profesori, pa šefovi, pa neki bjelosvjetski predsjednici nekih organizacija bombastičnih naziva, pa me stalno nešto kritikuje i moja supruga, te ja bogme oguglo, naučio se i navik'o na kritike. Na jedno uho ušlo, na drugo bogme izašlo. Ja sve klimam glavom, duboko svjestan da kritičara ima više nego čitatelja. No, ja dalje radim po svome. Onako kako osjećam. Ima ih i previše koji pišu za kritičare. Ne moram valjda i ja biti među njima.

Nadan Filipović, Perth, Western Australia, (objavljeno u Melbourne, Vistoria, 2008)

Zadarski dani

Kiša je danima i noćima oplakivala posivjeli Zadar. Nikako da stane. Svi su se ti prekišoviti dani i noći stapali u jednu maglovitu melankoliju. Kiša i samo kiša. Kiša što grgolja po zatvorenim griljama, kiša što bubnja po simsovima… Ponekad predahne, kao da se malo odmara, nešto premišlja, pa opet udari po starom. Baš kao da su se nebo, i nešto poviše neba, naljutili na ovaj stari grad. Izhanđali šuplji oluci zapišavali su mlazove vodurine po olinjalim fasadama. Nakon desetak dana činilo se da u ovom filigranskom gradu sunce nije nikada ni sijalo. Zadar kao da je nedavno umro. I ima ga, i nema ga. Njegove su ulice, stare kale i kalete, posve puste. Nikoga nigdje. Samo bi ponekad pokoja umbrela brzo promakni i još brže nestani.

Kad padaju duge, danonoćne kiše, u ovom predalekom australijskom gradu, u kojem sada živimo, i koji je po svoj prilici naša zadnja životna marina, te kiše me baš uvijek podsjete na Zadar, na naše zadarske crne ratne i sive poratne godine. Kako god se osvrnem, više je ružnih nego li lijepih uspomena iz Zadra. Svaka vrsta ovozemaljskog rugla postaje još upečatljivija u dodiru sa vanvremenskom ljepotom, kakva je i ovaj stari, u arhitektonskom i estetskom smislu prelijepi grad. Zadar je nekada bio prostorno mnogo manji, ograničen samo na staru gradsku jezgru, ali je bio veći i gradskiji na neki drugi, kažimo, civilizacijski način. Kako vremena prolaze to gradsko i građansko kao da se sve bespomoćnije topi jer se grad puni malograđanskim papanima, novodošlim izbjeglicama, koji su se “privremeno”, kao većina svih balkanskih izbjeglica, dokopali urbanih sredina, panično hvatajući maglu ispred razularene četničke hordosije. Okolozadarski Hrvati su u ta posmrćena vremena bježali u stvarnosti ispred svojih dojučerašnjih susjeda, koji su njih susjede zvali komšijama, a s kojima su znali danima i noćima bezbrižno ispijati bačve vina, rezati pršute i u dugim zimskim tminama urlikati neke čudne seljačke pjesme, koje je malo i tko i ko razumio, a mislim da ih nisu potpuno razumjeli ni sami pjevači. Ti su komšijski susjedi preko noći podivljali, intoksicirani ili drogirani razbuktalom velikosrpskom idejom i snovima o Srbiji od Virovitice preko Karlovca do Karlobaga, na njenoj zapadnoj granici, a jednog lijepog i pogodnog dana do Beča i Milana. Svi Hrvati preko noći postadoše krvožedne ustaše na koje je došao red da budu poklani, opljačkani i popaljeni. Pjevalo se razdragano na Radio Kninu: "Oj Hrvati, oj Hrvati, al' ćemo vas klati..., Neka, neka, tako treba, poklaćemo po Zagreba..., Braćo, sestre, Srbin nije, ko ustašku krv ne pije..., Jooooj, veselju neće biti kraja, kad Tuđmana objesim za jaja....“.

Ažurirano: Subota, 10 Siječanj 2015 14:20
 
Uvijek aktualni Sokrat PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 08 Ožujak 2016 22:26

 

SocratesSokratova tri sita

Jednog dana Sokrata potraži neki čovjek i reče mu: “Znaš li što sam sve čuo o tvome prijatelju?”

“Stani za trenutak” - odgovori Sokrat - “Prije nego mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test. Da li si to što mi želiš reči prosijao kroz tri sita?”

“Tri sita?”…zbunjeno će taj čovjek.

“Da”- odgovori Sokrat. - Prije nego ispričaš neke stvari o drugome, dobro je da uzmeš malo vremena i prosiješ ono što želiš reči. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito istine. Jesi li provjerio da li je istina ono što mi želiš ispričati?”

“Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam čuo kako pričaju.”

“Dobro! Ne znaš da li je to istina. Probajmo ponovo: pokušajmo prosijati drugačije, sad ćemo uzeti sito dobrote. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li nešto dobro?”

“Ne, baš suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.”

“Dakle”- nastavi Sokrat - “želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je ostalo još jedno, zadnje sito, sito koristi. Je li korisno da mi ispričaš sve što je moj prijatelj uradio?”

“Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.”

“Dakle” - zakljući Sokrat - ono što mi želiš ispričati nije istinito, ni dobro, ni korisno, pa zašto bi mi onda pričao. Ne želim ništa znati od onoga što si mi htio ispričati, a tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.”

(Preneseno iz Biletena broj 174, GLASILA MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE ZAGREB, uz dopuštenje glavnog urednika Ismeta Isaković kojem se od srca zahvaljujemo)

Ažurirano: Utorak, 08 Ožujak 2016 22:29
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 666

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search