LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
bosnjackooko.com
"Taze vijest" od prije 150 godina PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 02 Ožujak 2018 14:24

 

Sarajevski cvjetnikProblemi oko izgradnje jevrejske škole

Sarajevski cvjetnik, 26. junija 1869. / 28. rebiul evel 1286., god. 1, br. 26, str. 1.

G. David Avram Eškenazi, liferant carske vojske i Mošo Katan Endeklija, bojnički kasapbaša ponudili su za izgradnju jevrejske škole u Sarajevu pomoć u iznosu preko 300 dukata na zajam bez interesa, ali je Jevrejska općina, „iz nepoznatih razloga”, odbila.

Potpis: jedan član jevrejske općine u Sarajevu

(Preneseno iz naučne studije “Bibliografije Sarajevskog Cvjetnika, prilog povijesti knjige”, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2017, uz direktno dopuštenje autora djela, gospođe Prof.dr Senade Dizdar, kojoj se od srca zahvaljujemo.)

Ažurirano: Petak, 02 Ožujak 2018 14:26
 
Prof.dr Džemaludin Latić vadi zube mrtvom lavu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 02 Travanj 2018 19:04

 

Džemaludin LatićDERVIŠ SUŠIĆ (1925.-1990.) I OSTALI NAŠI PARERGO(V)NAŠI Mali obračun sa velikim nacionalnim kompleksom inferiornosti

„Neka nam niko ne predbacuje vrdanje u politici, jer je to polje gdje se uopšte najviše vrda.“ (Suljaga Salihagić)

Prof. dr Džemaludin Latić, Sarajevo

(Urednikov osvrt: Davno sam pročitao ovaj tekst i očekivao sam barem nekakvu reakciju. Ništa od toga! U ovom tekstu je, na “najbolji način” sebe autoportretirao Džemaludin Latić, doktor znanosti, profesor na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Čudim se njegovom bratu Nedžadu, vlasniku i uredniku The Bosnia Times-a da se odlučio objaviti sve ove nekrofilske bljuvotine. N.F.)

Dok ove godine Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, tuzlanske neokomunističke dumadžije i drugi (čak i „progresivni“ intelektualci Islamske zajednice!) obilježavaju 25 godina od smrti Derviša Sušića, oni uporno šute pred djelom po kome je ovaj pisac ipak najpoznatiji, a pred kojim savjesni pisci, vjerski učenjaci i intelektualci šutjeti ne smiju. Riječ je o Parergonu, zbirci bilježaka koje je ovaj pisac – kako sam kaže - dopisao uza svoj roman pod naslovom Tale (grčko-latinski: para – pokraj, ono što se dodaje- ergon –djelo). To je djelo pisca čiji je talent ishlapio čim je počeo da piše, pa što je taj talent bio manji, to su piščevi kompleksi bivali veći. Pravo mu budi, ovdje je riječ o kompleksu od koga je bolestan pozamašan dio bošnjačkog naroda, od koga taj narod ne zna ili neće da se izliječi evo već nekih 150 godina. To je kompleks inferiornosti (osjećaja manje vrijednosti), kompleks od muslimanskog porijekla, a američki Jevreji su ga nazvali  'samomržnjom', mržnjom prema samome sebi, prema svojim precima, svojoj vjeri i općenito nacionalnom duhu (self-hatred). Ergo, Derviš Sušić nimalo nije usamljen, ali on, sa čitavim svojim djelom, pa čak i sa ukupnom biografijom, jeste možda najupečatljiviji urnek bošnjačke samomržnje.

Parergon: izazivanje straha od islama kod srpskog i hrvatskog naroda

Spomenuti pisac je sin uglednog hafiza iz Vlasenice. Nakon završene gimnazije, na početku Drugog svjetskog rata, postao je član SKOJ-a, uskoro i Komunističke partije. Učestvovao je kao partizan u borbi protiv njemačkog okupatora, ustaša i četnika. Objavio je čitav niz djela od kojih su najpoznatija: Ja, Danilo, Hodža strah, Danilo u stavu mirno, Pobune, Uhode, Veliki vezir (drama) i dr. Poslije rata, bio je urednik komunističkoga glasila, „Oslobođenja“, agitator komunističke kulture i marksističke ideologije po tuzlanskom bazenu, savjetnik u Centralnom komitetu SK BiH. Dobitnik je najznačajnijih komunističkih nagrada i priznanja. Parergon  je, po nalogu svoje Partije, pisao u vili Josipa Broza u Bugojnu i objavio ga 1977. g. „Otkrivši“ nacionalizam, šovinizam i panislamizam u vlastitom narodu, posebno u njegovoj vjerskoj zajednici, a nacizam i fašizam u njegovoj ne tako davnoj prošlosti i na skoro istim adresama, on je pokrenuo novu komunističku/velikosrpsku hajku na sve što je islamsko i muslimansko u Bosni i Hercegovini, a kod srpskog, hrvatskog i ostalih jugoslavenskih naroda krajem prošlog stoljeća izazvao strah od islama u Bosni i mržnju prema njemu. (Dvije godine kasnije, ispred iste vile, njegovo božanstvo je, narogušivši se zbog obilježavanja dolaska 15. hidžretskog stoljeća prilikom otvorenja džamije u Poriču, džematu koji se nalazi odmah preko brda te vile, „muslimanskim nacionalistima“ zaprijetilo da će ih „pomesti železnom metlom!“ Odatle su, odmah poslije te prijetnje, to božanstvo odvukli na Bled – da više nikada ne progovori.)

Brevijar komunističke mržnje prema islamskim učenjacima

Ažurirano: Ponedjeljak, 02 Travanj 2018 19:08
 
Šprehenzi dojć? PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 18 Svibanj 2018 09:45

 

JockerS(p)retni Muha

Nadan Filipović

Adnan mi je pričao o svom poznaniku Muharemu kojeg su u gostionici kod Bauhausa u Heidelbergu svi zvali - sretni Muha. Helem, stalno su naši Jugovići tamo igrali karti, jaštaradi, u šta će neg' u pare, i to lijepe pare. Najčešće su igrali remija jer je to bila naizgled bezazlena igra. Četiri igrača mirno sjede, drže po 14 karata u rukama, puše, ispijaju pivice, gazda zadovoljan prometom, nema para na stolu, nema žetona, sve se nešto piše, n ema nikakvog raspravljanja ili, ne daj bože, galame, a kod najstarijeg od četvorice se nalazi polog. Naprimjer, kad se igralo u dvadeset pfeniga poen, polog je bio po pet stotina maraka za svakog igrača, a ako su bile dogovorene četiri partije, onda je polog bio hiljadu maraka po glavi.

I igralo se uglavnom uvečer, a subotom i nedeljom, po cijeli dan. Igra se, igra, a Muha, malo-malo presječe džokera. Pogotovo je bio “sretan” kad počne “upadati”. Šta će drugi?! Šute. Sretan dečko, pa to ti je. Muha rijetko gubi, ali i ne dobiva na kamare. Ono, kako se kaže, gricka pomalo. Skoro uvijek je u plusu po par stoja. Najmanje. Kad god bi ga ko upitao je li na zijanu ili u dobitku on bi samo odgovarao: “Ne žalim se!”

Jedno nedeljno jutro Adnan došao ranije. Gasthaus tek otvoren. Nema još nikog osim gazde Joze i konobarice za šankom. Naručio kafu sabahušu. Čeka ekipu za partiju, kad eto Muhe.

-Đes' ba Adnane? Šta ima, šta nema? Daj curo i meni jednu jaku kratku.

-Evo Muha, čekam da se skupe pa da se sastavi ekipa.

-Bojim se da ćemo se načekati. Nedelja je. Kasnije ustaju. – reče srčući kafu.

-Pa šta ćemo? Valja nam čekati.

-Mogli bismo skratit' čekanje.

-Kako ba misliš?

-Pa, kontam nešto mogli bi odigrat' koju partiju u dvoje. Do handa. Ono - nema otvaranja, već ko handira taj nosi pare.

-Može. Što da ne. Hoćemo li u ono čoše?

-Može. Uzmi od Joze karte pa dođi. Samo da ubijemo vrijeme.

Počeše igrati. Dogovorili jedna ruka do handa – pedeset maraka.

Muha se ohanda četiri puta za redom. Adnanu krivo.

-Muha, šta veliš da pojačamo?

-Na kol'ko?

-Jedna ruka do handa, stoja?

-Puno je ba.

-Jesil' to utrt'o?

-Ma jok! Ha'de ka'si navalio.

Adnan izmješa karte i stavi pred Muhu da presječe. Hop! Džoker.

Ažurirano: Petak, 18 Svibanj 2018 09:47
 
Prikaz knjige Slobodana Bode Stefanovića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 10 Svibanj 2018 10:29

 

SjeneSlovo o knjizi „Sjene iz bureta“ Slobodana Bode Stefanovića

Nadan Filipović

Slobodan Bodo Stefanović je stara tuzlanska korjenika. Bosanac za ugled. Izuzetno je vezan za rodni grad premda sada živi 15.545 kilometara udaljen od njega. I tako, koračajući putem u već poznu jesen života, naviru mu sjećanja na grad u kojem je proveo najveći dio života kao i sjećanja na već, od mnogih drugih, zaboravljene ljude.

Nakon Bodinih prelijepih djela „S golubovima u Tuzli“ i „Čo'ek k'o 'tica“ evo mi u rukama romana „Sjene iz bureta“; romana punog bosanske duše i duha. Bodo u svojoj najnovijoj „slikovnici“ uspomena „veze“ svoj, kako kaže, životni vremeplov ili, još umjesnije rečeno, jedno hodoljublje kroz vrijeme koje je davno ostalo iza njega i prostore koji su već odavno ili nestali ili su podobro izmijenjeni, čak do neprepoznavanja. U romanu “Sjene iz bureta” svoja sjećanja veže za sjećanja jednog, starijeg od njega, a nama, do kraja čitanja, neznanog fikcionalnog pripovjedača, s kojim autor zajedno hodi po nezaboravu njima dvojici drage prošlosti. Sa neskrivenom sjetom i s valerama očigledne nostalgije za prohujalim vremenima oni se sjećaju nekadašnje Tuzle, starih sokaka i bašta kojih više nema osim u njihovim sjećanjima, male rijeke, a više potoka koji podivlja nakon obilnijih kiša i kroz “varoš” pronese debla drveća, rasturene štale, ćumeze, stoku i živinu, a sutra, kad sunce ponovo zasja, smiri se i opet je samo veći potok. Autor i njegov, nazovimo ga saputnik, sjećaju se tog tada malog grada u kojem je zadana riječ u taj vakat značila nešto golemo i čvrsto; grada - legure crnih rudara, golubara, boema; grada sevdaha začinjenog pjesmom iz avlija i nezaboravnog, a ovdje neponovljivog mirisa one naše taze jutarnje kafe “sabahuše” koja se obavezno ispijala sa najbližim komšijama.

Međutim, u srmi tanane mreže sjećanja njajvažnija mjesta zauzimaju određeni ljudi koji su ostavili traga na autora tokom njegovog djetinjstva. O nekim ljudima više priča autorov fikcionalni saputnik na tom putu u prošlost, dok Slobodan Stefanović pažnju posvećuje ljudima koji su bili njegova socijalna okolina tokom odrastanja. Za mene kao čitatelja “glavni lik” koji dominira pričom je Daidža Stevo, komšija stare tuzlanske familije Stefanović. Autor je zaista u punoj mjeri “potrefio” portret tog čovjeka koji je bio i ostao zagonetka za tuzlansku čaršiju, a pomalo ili, prema nekom, i poluotvorena školjka neupoznata do kraja njegovog života.

Dalje se redaju crkvenjak Obren, Hamo i Hamin mlađi brat Zijo koje sudbina i ratna događanja potpuno razdvajaju i u kojim Zijo tragično završava izabravši stranu okupatorskog, odnosno njemačkog saradnika. Među glavnim likovima su Slobodanovi drugari Bato, Bibi, Lidija, Piba i svako nezaobilazni “šejtan” Dule.

Uslijedio je rat koji je imao veliki utjecaj na njihove sudbine. Vojska Kraljevine Jugoslavije je hitro kapitulirala, u Tuzlu su ušli Nijemci, a za njima i ustaše. Nastupila su crna vremena koja autor zaista majstorski oslikava onako kako bi ih vidio mali dječak kojeg su ta vremena zatekla u rodnom gradu. Stefanović na profinjen način uvezuje historigrafske podatke i sudbine. Fabula se, međutim, uglavnom “vrti” oko Daidže Steve, crkvenjaka Obrena, Hame, Zije, Meše, ali u nenametljivim nijansama u njoj se pojavljuju likovi Miroslava Crnkovića, Lidijinog (Lidinog) oca koji odjednom nestaje na početku priče da bi na njenom kraju ponovo izronio, Lidijine majke, Haminog babe Hilmije, njihove matere, te Huske i njegovog oca Sulje šnajdera, Meše, da dalje ne nabrajam i ne otkrivam.

Autor je jako dobro, bez viška bilo kakve emocionalne subjektivnosti ili historijskoj procjeni podložnih činjenica, oslikao ratni period gladi, neimaštine i stalnog straha de će ustaše ili Nijemci hrupiti na vrata i narediti - pravac logor ili čak izvjesno smaknuće u prvom šumarku. Slikovito je opisano prvo oslobođenje Tuzle s jeseni 1943, ponovni ulazak Nijemaca i ustaša u grad i njihov krvavi teror sve do kraja rata, odnosno do definitivnog oslobođenja.

Stefanović se osvrnuo i na to “novo vrijeme” obećavajuće budućnosti, a posebice na nepromišljenu hitrinu obračuna i sa krivima i sa pravima u toj euforiji dolaska na vlast. Kada su se novi “vlasnici” vlasti masovno obračunali sa zarobljenim, ali i prokazanim saradnicima okupatora i njegovih slugu, počinju “padati glave” ljudi koji su cijeli rat proveli u borbi za ideju bezklasne komunističke Jugoslavije. U tom periodu kad komunistička diktatura “jede svoju djecu” zaglavio je i prvoborac Hamo, jedan od glavnih junaka ove Stefanovićeve priče i on na Golom otoku upoznaje Miroslava Crnkovića, starog komunistu i španskog borca, koji je, baš kao i Hamo dospjeo na mjesto “preodgajanja” i mogućeg ponuđenog revidiranja. Jasna je autorova poruka da u takvim vremenima najviše nagraišu pravi, pošteni ljudi s kojim se novozasjeli politički hamelj nemilosrdno obračunava upravo zato što su ti na bigajri hak (na pravdi boga) osuđeni bili stvarna negacija vlastodržačkog karaktera slijepo poslušnih vojnika Partije, skutonoša “narodne vlasti”, a bez traga vlastitog identiteta.

Posebno mjesto zauzima kornjača koja živi u buretu u Daidžinoj avliji. Djeca su “progutala” Daidžinu priču o tome da ta kornjača može bajagi pretskazati sudbinu, ali samo i jedino u onoj srebreno-blještećoj noći najpunijeg mjeseca. Jako je lijepo opisana ta noć u kojoj se grupica drugara išuljava iz kuća ispod paske usnulih roditelja i njihov drhtureći dolazak na “suočavanje” sa čitanjem sudbine i budućnosti nad sjajnim ogledalom površine vode u buretu u kojem se, s njima ogledavao i puni mjesec.

Dakako da se radio o Daidžinoj zezanciji s “najmanjom rajom” i raspirivanju njihove dječje mašte, ali ipak pažljiv čitatelj ne može da se otme utisku da je spomenuta kornjača – vračara možda i mogla predvidjeti nečiju sudbinu. Autor je jako dobro zapamtio da je za trenutak jasno vidio svoj lik u srebrenoj vodi u kojoj se kupao pun mjesec, a na ramenu mu je bio štap sa nekim zavežljajem na njegovu kraju. Simbolika ili stvarni znak sudbine? Davno je to sve bilo i skoro da je zaboravljeno, ali neki kasniji događaji osvježiše sjećanja i ono pitanje: Je li mi zaista sve bilo suđeno?

Priča ima svoju punu nit. Napisana je jezikom koji je bio uobičajen u Tuzli, svakako bez obzira na bilo kakvu nacionalnu ili religijsku pripadnost. Nekako, da si dozvolim kazati – tuzlanskim čaršijskim žargonom.

Od početka do kraja se smjenjuju slike događaja i likova, baš kao na platnu u kinu. No, nije mi izmakla vrlo važna stvar. Autor, čovjek spreman za daleke pute, čovjek sa štapom o čijem vrhu visi zavežljaj nas je izgleda doveo tek na pola puta. Mislim da bi nam svima ostao veliki dužnik ako ne bi “sjeo na nakav kamen krajputaš”, odmorio se i nastavio putovati drugom polovinom priče, najvjerojatnije bez pratnje “saputnika” iz prvog dijela.  

Smatram da je roman majstorski napisan te sam ubijeđen da će se jako svidjeti široj čitateljskoj publici, a posebice našoj bosanskoj, kako u Bosnici, tako i našoj emigraciji rasijanoj na sve četiri strane svijeta, gdje nas ima golemi broj onih što su se s autorom ogledali u buretu sa kornjačom svepogađačicom, a svaki je imao na ramenu zavežljajčić na vrhu štapa. Spremni za odlazak.

Moram reći da sam “Sjene” pročitao, ono što se kaže, na eks. Kako sam počeo čitati, knjigu nisam ispustio do zadnjeg slova. Bodino novo djelo ima svoju nit koja je neprekinuta od prvog do zadnjeg slova, a ne prekinuti nit romana zaista mogu samo majstori pisane riječi. Siguran sam da će svako ko pročita “Sjene iz bureta” biti na najplemenitiji način duhovno obogaćen, a osjetit će nepatvoreni “miruh” naše Bosnice, te će mu, tokom čitanja, duša i misli biti u Bosni.

Šta na kraju kazati?

Jednostavno i kratko: Knjiga s dušom!

Roman “Sjene iz bureta” može se kupiti kod Balkan Express Export, 2/332A Main Road East, St.Albans, Victoria, telefon: 0409 500 255.          

 

Ažurirano: Četvrtak, 10 Svibanj 2018 10:31
 
BANDAKHANA PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 07 Studeni 2018 15:28

 

Imam cekerAljo efendija Harić - super hodža sa magičnim cekerom

 

Magazin Aura je prava Iblisova (šejtanova) crna hronika. Ovaj magazin redovno promovira sihirbase, džin-hodže, ljude koji zloupotrebljavaju vjeru i nanose zlo drugim ljudima. Osim navedenih tema u Auri – Iblisovoj crnoj hronici moguće je pročitati neviđene gluposti. Tako je ovih dana objavljen tekst o efendiji sa magičnim cekerom. Riječ je o hodži iz okoline Doboja koji se hvali da njegov ceker ima super moći. Aura navodi da super hodža ” ima magični ceker kojeg pravi ručno od posebnog materijala”. “Ljudi su po trgovinama nabavljali sve i svašta, bespotrebno bacali novce. Ja mogu proučiti i na te cekere, ali kakav će učinak biti? Moj “Magični ceker“ je poseban i on je neka vrsta porodične hamajlije. Prvo mi osoba mora ispričati za šta želi zaštitu. Za svaku tegobu imaju posebne molitve i cekeri  – objašnjava za magazinaura.ba Aljo. ef. Harić. Ovaj efendija za Auru kaže da za teže slučajeve i trajnu zaštitu od šejtanskog djelovanja pravi hamajlije i magične cekere. U ovakve gluposti mogu povjerovati samo oni koji su povjerovali u prevaru marokanskog sihirbasa Torabija i njegovu super vodu iz Sarajevske pivare. Nažalost, takvih je mnogo u Bosni i Hercegovini. Zato, Alji efendiji vjerovatno odlično ide biznis sa magičnim cekerima.

(Preneseno sa portala SAFF od 4.11.2018)

Ažurirano: Srijeda, 07 Studeni 2018 15:33
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 3 od 675

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search