LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
bosnjackooko.com
Prof.dr Džemaludin Latić vadi zube mrtvom lavu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 02 Travanj 2018 19:04

 

Džemaludin LatićDERVIŠ SUŠIĆ (1925.-1990.) I OSTALI NAŠI PARERGO(V)NAŠI Mali obračun sa velikim nacionalnim kompleksom inferiornosti

„Neka nam niko ne predbacuje vrdanje u politici, jer je to polje gdje se uopšte najviše vrda.“ (Suljaga Salihagić)

Prof. dr Džemaludin Latić, Sarajevo

(Urednikov osvrt: Davno sam pročitao ovaj tekst i očekivao sam barem nekakvu reakciju. Ništa od toga! U ovom tekstu je, na “najbolji način” sebe autoportretirao Džemaludin Latić, doktor znanosti, profesor na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Čudim se njegovom bratu Nedžadu, vlasniku i uredniku The Bosnia Times-a da se odlučio objaviti sve ove nekrofilske bljuvotine. N.F.)

Dok ove godine Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, tuzlanske neokomunističke dumadžije i drugi (čak i „progresivni“ intelektualci Islamske zajednice!) obilježavaju 25 godina od smrti Derviša Sušića, oni uporno šute pred djelom po kome je ovaj pisac ipak najpoznatiji, a pred kojim savjesni pisci, vjerski učenjaci i intelektualci šutjeti ne smiju. Riječ je o Parergonu, zbirci bilježaka koje je ovaj pisac – kako sam kaže - dopisao uza svoj roman pod naslovom Tale (grčko-latinski: para – pokraj, ono što se dodaje- ergon –djelo). To je djelo pisca čiji je talent ishlapio čim je počeo da piše, pa što je taj talent bio manji, to su piščevi kompleksi bivali veći. Pravo mu budi, ovdje je riječ o kompleksu od koga je bolestan pozamašan dio bošnjačkog naroda, od koga taj narod ne zna ili neće da se izliječi evo već nekih 150 godina. To je kompleks inferiornosti (osjećaja manje vrijednosti), kompleks od muslimanskog porijekla, a američki Jevreji su ga nazvali  'samomržnjom', mržnjom prema samome sebi, prema svojim precima, svojoj vjeri i općenito nacionalnom duhu (self-hatred). Ergo, Derviš Sušić nimalo nije usamljen, ali on, sa čitavim svojim djelom, pa čak i sa ukupnom biografijom, jeste možda najupečatljiviji urnek bošnjačke samomržnje.

Parergon: izazivanje straha od islama kod srpskog i hrvatskog naroda

Spomenuti pisac je sin uglednog hafiza iz Vlasenice. Nakon završene gimnazije, na početku Drugog svjetskog rata, postao je član SKOJ-a, uskoro i Komunističke partije. Učestvovao je kao partizan u borbi protiv njemačkog okupatora, ustaša i četnika. Objavio je čitav niz djela od kojih su najpoznatija: Ja, Danilo, Hodža strah, Danilo u stavu mirno, Pobune, Uhode, Veliki vezir (drama) i dr. Poslije rata, bio je urednik komunističkoga glasila, „Oslobođenja“, agitator komunističke kulture i marksističke ideologije po tuzlanskom bazenu, savjetnik u Centralnom komitetu SK BiH. Dobitnik je najznačajnijih komunističkih nagrada i priznanja. Parergon  je, po nalogu svoje Partije, pisao u vili Josipa Broza u Bugojnu i objavio ga 1977. g. „Otkrivši“ nacionalizam, šovinizam i panislamizam u vlastitom narodu, posebno u njegovoj vjerskoj zajednici, a nacizam i fašizam u njegovoj ne tako davnoj prošlosti i na skoro istim adresama, on je pokrenuo novu komunističku/velikosrpsku hajku na sve što je islamsko i muslimansko u Bosni i Hercegovini, a kod srpskog, hrvatskog i ostalih jugoslavenskih naroda krajem prošlog stoljeća izazvao strah od islama u Bosni i mržnju prema njemu. (Dvije godine kasnije, ispred iste vile, njegovo božanstvo je, narogušivši se zbog obilježavanja dolaska 15. hidžretskog stoljeća prilikom otvorenja džamije u Poriču, džematu koji se nalazi odmah preko brda te vile, „muslimanskim nacionalistima“ zaprijetilo da će ih „pomesti železnom metlom!“ Odatle su, odmah poslije te prijetnje, to božanstvo odvukli na Bled – da više nikada ne progovori.)

Brevijar komunističke mržnje prema islamskim učenjacima

Ažurirano: Ponedjeljak, 02 Travanj 2018 19:08
 
Šprehenzi dojć? PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 18 Svibanj 2018 09:45

 

JockerS(p)retni Muha

Nadan Filipović

Adnan mi je pričao o svom poznaniku Muharemu kojeg su u gostionici kod Bauhausa u Heidelbergu svi zvali - sretni Muha. Helem, stalno su naši Jugovići tamo igrali karti, jaštaradi, u šta će neg' u pare, i to lijepe pare. Najčešće su igrali remija jer je to bila naizgled bezazlena igra. Četiri igrača mirno sjede, drže po 14 karata u rukama, puše, ispijaju pivice, gazda zadovoljan prometom, nema para na stolu, nema žetona, sve se nešto piše, n ema nikakvog raspravljanja ili, ne daj bože, galame, a kod najstarijeg od četvorice se nalazi polog. Naprimjer, kad se igralo u dvadeset pfeniga poen, polog je bio po pet stotina maraka za svakog igrača, a ako su bile dogovorene četiri partije, onda je polog bio hiljadu maraka po glavi.

I igralo se uglavnom uvečer, a subotom i nedeljom, po cijeli dan. Igra se, igra, a Muha, malo-malo presječe džokera. Pogotovo je bio “sretan” kad počne “upadati”. Šta će drugi?! Šute. Sretan dečko, pa to ti je. Muha rijetko gubi, ali i ne dobiva na kamare. Ono, kako se kaže, gricka pomalo. Skoro uvijek je u plusu po par stoja. Najmanje. Kad god bi ga ko upitao je li na zijanu ili u dobitku on bi samo odgovarao: “Ne žalim se!”

Jedno nedeljno jutro Adnan došao ranije. Gasthaus tek otvoren. Nema još nikog osim gazde Joze i konobarice za šankom. Naručio kafu sabahušu. Čeka ekipu za partiju, kad eto Muhe.

-Đes' ba Adnane? Šta ima, šta nema? Daj curo i meni jednu jaku kratku.

-Evo Muha, čekam da se skupe pa da se sastavi ekipa.

-Bojim se da ćemo se načekati. Nedelja je. Kasnije ustaju. – reče srčući kafu.

-Pa šta ćemo? Valja nam čekati.

-Mogli bismo skratit' čekanje.

-Kako ba misliš?

-Pa, kontam nešto mogli bi odigrat' koju partiju u dvoje. Do handa. Ono - nema otvaranja, već ko handira taj nosi pare.

-Može. Što da ne. Hoćemo li u ono čoše?

-Može. Uzmi od Joze karte pa dođi. Samo da ubijemo vrijeme.

Počeše igrati. Dogovorili jedna ruka do handa – pedeset maraka.

Muha se ohanda četiri puta za redom. Adnanu krivo.

-Muha, šta veliš da pojačamo?

-Na kol'ko?

-Jedna ruka do handa, stoja?

-Puno je ba.

-Jesil' to utrt'o?

-Ma jok! Ha'de ka'si navalio.

Adnan izmješa karte i stavi pred Muhu da presječe. Hop! Džoker.

Ažurirano: Petak, 18 Svibanj 2018 09:47
 
In memoriam - Sande Dodevski PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 30 Prosinac 2018 10:23

 

Svilene bubeSvilene bube                                                                          

Sande Dodevski (in memoriam, 1947 – 2018)

Sedam dana je prošlo od smrti mog prijatelja Sandeta Dodevskog, našeg dragog Sandokana, kako smo ga od milja zvali. Tih sedam dana nije postavljen ni jedan prilog na Bošnjačko oko. Danas, evo, ponovo postavljam jednu od njegovih prelijepih priča; priča koje sam mnogo puta s uživanjem pročitao. Neka je pokoj njegovoj dobroj duši, a sabur supruzi i sinovima.

U avgustu, na kraju ljeta, poslije dugog čekanja začauriše se Ljaljove svilene bube. Danima prije toga suludo je duvao istočnjak i po svu noć „gorio“ mjesec na nebu. Ljeto je bilo na izmaku, a mjesec nikako da prestane sjati. I Makavejski praznici su već bili došli i prošli, ovršilo se i na gumnu zazelenjela nova, mlada trava, a djeca su i te kao i prethodnih godina prerano ušla u bostan. I sve drugo je htjelo da bude ko što je oduvijek bilo – jedino Ljaljove svilene bube nikako da se zapredu!

Kasno zapaćene, zarovašene u mrkozelenoj masi dudovog lišća koje je ležalo na dnu uobručenog dolapa, čitavog ljeta su pucketavo jele i šumjele poput podzemne vode...

Najzad se začauriše. Prestadoše jesti i od tada započe njihovo ljepljivo i jedva čujno tkanje. Okrupnjaše im brašnjavobijele čahure ispod pokrova od teško providnog tila na vrhu dolapa, a Ljalji se učini da neće proći mnogo vremena kada će se one, te njegove nevidljive svilene bube, sakrivene u središtu čahura, početi izmetati u prave leptire. Znao je Ljaljo da taj trenutak mora doći kao i sve drugo što dolazi, ali je vjerovao da mu se neće desiti da prije vremena izmile i tako zauvijek oštete dragocjenu svilu. To nipošto! Poslije dugog čekanja, mislio je, ne bi bilo pravo da ga sreća mimoiđe.

Bio je spreman sve da učini samo da ga ne preduhitre. Čak je i noću ustajao da ih obilazi. I dok bi probuđen stajao nad njima, sagnut povrh otvora na crvotočnom dolapu – javljala bi se u njemu želja da ih negdje sakrije, da uradi ma što, samo da ne dozvoli da mu pobjegnu...Ali, od svega toga ništa nije činio. Nastavljao je i dalje da ih redovno obilazi, osluškivao njihovo mljackavo upredanje, a tada bi se u njemu javljao jedan drugi osjećaj: osjećaj tuge što će naposljetku ipak morati da ih usmrti sve do jedne...

Pomisao na taj tužni trenutak obespokojavala ga je i kao da se pri tome unaprijed krnjila ljepota časa u kojem će pred Ljaljovim očima najposlije zasjati dugo očekivana svila. Razmišljajući o tome, već je vidio kako se na dlanu njegove ruke sve više uvećava klupko sa svilenom predjom; osjećao je njegovu težinu i mekoću poistovjećujući je sa nježnim i mekim dodirom ženske ruke...

Ne napuštajući u tim trenucima svoje svilene bube i dozvoljavajući da mu pogled dugo luta, nesebično se predavao nekoj drugoj, neznanoj ljepoti. Misli su ga odvodile u čudesne predjele nepoznate daljine. Izgledalo mu je da nije tu gdje jeste, već da se nalazi na nekom dugom, dugom putovanju. Odnekud poznat, otvarao se pred njim dalek i prašnjav Pezovski put osvijetljen mjesečinom, ovom istom ljetošnjom ... Susretao se na tom putu sa sviračima, konjuškim Ciganima, i dugo mu je u ušima odzvanjala njihova urnebesna svirka i isprekidana pjesma.

Na kraju viđenog, poželio bi samo jedno: da sve to što duže potraje, pa makar bilo i samo naslućeno.

Uskoro je, međutim, ponovo bio u stvarnosti. Javljala bi se odnekud njegova žena Ramiza i počinjala ga koriti: - Nije, Ljaljo, za nas Cigane svilene bube da imamo! Ostavi se takvog posla, zima dolazi a mi smo ljudi bez igdje ičega!

Konačno, i to tek pred sami kraj ljeta, i njima, Ljaljovim svilenim bubama dođe vrijeme. Po njegovom računu, ostala je bila još samo jedna noć do početka razmotavanja svile. Silno uzbuđen zbog toga odlučio je tu posljednju noć provesti budan. Još se s predvečerja je počeo spremati za dugo očekivano točenje svile. Pronašao je veliki bakarni kotao u kojem će rano izjutra grijati vodu i zatim u nju uranjati čahure svojih svilenih buba. Prije toga, privukao je dolap uza zid i ostavio ga tu da bi i noću bio osvijetljen mjesečinom. Kada je sve to uradio, sjeo je kraj dolapa i počeo zadovoljno trljati rukama. Na svaki Ramizin poziv samo bi se odsutno smješkao pokazujući svoje zelene i od pušenja popljesnjivile zube...

Pozvao je pred noć i kćerku Ferdezu da mu se pridruži u bdjenju kroz noć, ali ga je ona odbila i uskoro je, presamićena preko duhanskih bala, legla i tvrdo zaspala.

„...Trebalo je da čeka – pomislio je Ljaljo. Svakako je trebalo da pričeka!“

Uskoro je sve utihnulo. Ljaljo je ostao sam sa svojim svilenim bubama. Bio je budan sve do iza ponoći i do u gluho doba „Velike večere“. Tada se na nebu i mjesec pojavi. Srma njegove svijetlosti ispuni unutrašnjost izbe i obasja Ferdezino usnulo lice, a Ljaljo je ponovo rekao: - Nije izdržala da ne spava!

Šaputajući u tišini zagledan u Ferdezino lice, odjednom opazi kako se po njemu razliva sneni, skoro djetinji osmijeh. Iza toga se podiže i Ferdezina ruka i ostade ispružena naspram svijetlosti mjesečine, ali onda iznenada brzo klonu. Lice joj se u tom momentu primiri od osmijeha, a potom se naglo poče grčiti i tresti, sve dok Ferdeza glasno nije vrisnula u snu: - Ne-eee!

O, Ferdez, sanjaš li to, sinko? – zaustio je Ljaljo da još nešto kaže, no glas mu se više nije čuo. Vidio je samo kako se Ferdeza, ne budeći se, preokrenula na bok i nastavila mirno spavati.

Iza toga ništa više nije remetilo tišinu noći, a Ljaljo je, da bi odagnao san od sebe, zakretao glavu prema prozoru i kroz njega dugo posmatrao tamne ispoline po brdima na istoku. To ga je još više uspavljivalo. „Prevarit će me san! Sigurno će me prevariti!“ – govorio je u sebi. Očekivao je da će uskoro i svanuti. Čak je i izgledalo da se boja na istoku počinje polako mijenjati, te da kroz tamu sve više probija bjelina dana. Bunilo ga je jedino što je na nebu mjesec i dalje silovito bljiještio. Osjetio je kako ga studen jutra sve više obuzima. Bilo mu je hladno i on se tada poče zaogrtati starom ponjavom, uvlačeći se još dublje u svom sjedalu. Tako je i zadrijemao.

Ophrvao ga je san i u tom snu, do umora, jedno dugo preganjanje sa sićušnom, brašnjavobijelom leptiricom koja je na sve načine pokušavala da mu umakne. Izmiljela je bila ispod providnog pokrova i ispela se do navrh dolapa i tu zastala. Raskriljena, dugo se pripremala za let. Hoće poletjeti – neće poletjeti, i sve tako! Mamila ga je, ali se nikud s mjesta nije pomicala. U želji da je što prije uhvati, Ljaljo je ispružao ruku prema njoj i teško je i sporo hvatao svojim odebljalim prstima, strijepeći da je pri tom ne zgnječi. Leptirica bi mu se uvijek izmigoljila. Možda je to ipak samo varka – tješio je sebe u polusnu. Možda nje uopšte i nema, već je to samo moja prevelika želja da ih što prije vidim...?!

Ipak, ona je bila tu, pod njegovim prstima, ali za njega neuhvatljiva – kao da je bila na kraju svijeta!

Kada su se iza nje pojavile i druge takve leptirice, u ogromnom broju, Ljaljo više nije sumnjao. Dolijetale su u rojevima, iz raznih pravaca, na hiljade njih. Slijetale su mu na dlanove i odatle ponovo uzlijetale, a on je kao vjetar trčao za njima. Bio je omamljen viđenim. Sustižući ih, naglo se zamarao i zaostajao, a one su ga odvodile sve dalje i dalje. Na kraju, zadihan od dugog trčanja, potpuno je posustao. „Nikada ih neću stići!“ – govorio je.

Sa tugom u grudima koja je postepeno narastala do neslućenih razmjera, nije želio povjerovati kako će mu one pobjeći. Nastavljao je trčati za njima i vjerovao je da će ih najzad stići, jer to su bile njegove svilene bube, i samo su njemu pripadale.

Ažurirano: Nedjelja, 30 Prosinac 2018 10:30
 
BANDAKHANA PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 07 Studeni 2018 15:28

 

Imam cekerAljo efendija Harić - super hodža sa magičnim cekerom

 

Magazin Aura je prava Iblisova (šejtanova) crna hronika. Ovaj magazin redovno promovira sihirbase, džin-hodže, ljude koji zloupotrebljavaju vjeru i nanose zlo drugim ljudima. Osim navedenih tema u Auri – Iblisovoj crnoj hronici moguće je pročitati neviđene gluposti. Tako je ovih dana objavljen tekst o efendiji sa magičnim cekerom. Riječ je o hodži iz okoline Doboja koji se hvali da njegov ceker ima super moći. Aura navodi da super hodža ” ima magični ceker kojeg pravi ručno od posebnog materijala”. “Ljudi su po trgovinama nabavljali sve i svašta, bespotrebno bacali novce. Ja mogu proučiti i na te cekere, ali kakav će učinak biti? Moj “Magični ceker“ je poseban i on je neka vrsta porodične hamajlije. Prvo mi osoba mora ispričati za šta želi zaštitu. Za svaku tegobu imaju posebne molitve i cekeri  – objašnjava za magazinaura.ba Aljo. ef. Harić. Ovaj efendija za Auru kaže da za teže slučajeve i trajnu zaštitu od šejtanskog djelovanja pravi hamajlije i magične cekere. U ovakve gluposti mogu povjerovati samo oni koji su povjerovali u prevaru marokanskog sihirbasa Torabija i njegovu super vodu iz Sarajevske pivare. Nažalost, takvih je mnogo u Bosni i Hercegovini. Zato, Alji efendiji vjerovatno odlično ide biznis sa magičnim cekerima.

(Preneseno sa portala SAFF od 4.11.2018)

Ažurirano: Srijeda, 07 Studeni 2018 15:33
 
Pikantna kvrguša na moj način PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 19 Ožujak 2019 12:20

 

KvrgusaKvrguša na moj način

Nadan Filipović

Prilikom mog boravka u Melbourne-u bio sam u posjeti kod jedne naše familije i domaćica je pripremila jako dobru pileću kvrgušu koju sam jeo i pojeo s uživanjem, ono što se kaže – polizao sam tanjur i tražio “repete”. Njena kvrguša je bila za čistu desetku. Bila je pripremljena od komada pileta, dakle bataci, kara-bataci, krila, itd.

Ovdje, u Perthu, počeo sam eksperimentirati i pokušavao pripremiti kvrgušu barem sličnu onoj iz Melbourne-a, ali, na početku, nisam uspjevao pogoditi pravi kvalitet. Ipak, nakon nekoliko pokušaja koji su rezultirali velikim zadovoljstvom mojim malih pasa, Rokija i Badija, uvijek gladnih veseljaka i neprobirača koji su spremno pojeli rezultate mojih “kvrguških” eksperimenata, nekako uspjeh da potrefim put ka dobroj recepturi.

Kvrgušu pravim od pilećih krila.

Zašto preferiram pileća krilca?

Smatram da je taj dio pileta najukusniji, ali o ukusima ne treba diskutirati.

Sastojci su slijedeći:

-200 grama brašna,

-malo soli

-četiri jajeta za žumanca,

- par dobro ljutih fafarona,

-10 do 12 pilećih krila, po volji,

-200 ml mlijeka,

-200 grama slatkog kajmaka koji ranije pripremim od punomasnog mlijeka,

-50 grama masla s kojim se, kad se ucrvrka, zalije vrela kvrguša.

Dan ranije krilca stavim u “ljuti pajc” napravljen od ulja i samljevenih fafarona, pa u frižider. Preko noći krilca “povuku” ljutinu iz fafarona. Tako marinirana krilca pržim u poklopljenoj tavi, na tihoj vatri, na ulju, sve dok ne porumene. Dok se krilca prže zamijesim tijesto od brašna, četiri žumanceta i 200 ml mlijeka, a po potrebi, radi konzistencije tijesta, dodajem mlake vode. Tijesto malo posolim. Tijesto je malkice gušće od onog za palačinke. Tijesto ostavim dvadesetak minuta na sobnoj temperaturi, u posudi prekrivenoj kuhinjskom krpom.

U dublju tepsiju koju sam najprije pouljio poredam marinirana pileća krilca koja zalijem dosta rijetkim tijestom. Rernu prethodno zagrijem na 210C i kada je postignuta ta temperatura stavim tepsiju u rernu. Navijem onaj kuhinjsi sat (kuhinjska štoperica) na 25 minuta. Kad sat zazvoni izvadim tepsiju, pa kvrgušu prelijem najprije ucvrkanim maslom, a onda kajmakom. Pošto se radi o slatkom kajmaku, sve ponovo malo posolim i stavim ponovo u rernu na 8 minuta da se prelivena kvrguša dobro zapeče.

Kvrgušu serviram dok je još vrela, a, po mom mišljenju s kojim se neko i ne mora složiti, uz ovo pikantno jednostavno jelo, najbolje ide blago posoljena “satrica” od ledenog vrhnja (milerama), na kockice izrezanog krastavca i mladog luka – satrica koja baš “razgaljuje”.

Kome se ova receptura sviđa, neka proba, a ko zna bolje, “široko mu kuharsko polje”!!!!

Ažurirano: Utorak, 19 Ožujak 2019 15:06
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 3 od 683

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search