LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
bosnjackooko.com
Tonijeva sjećanja PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 23 Kolovoz 2019 08:42

 

ToniOdlazak Zulića Malog

Toni Skrbinac, bistrička raja (Memli strana), privremeno u Mariboru

O sarajevskoj braći Zulić sam nekoliko puta pisao. I nisam samo ja. Kontroverzna su sjećanja, a koja nisu, kada su u pitanju ljudi i događaji, te nemam namjeru dodavati bilo kakve argumente onima koji ih hvale, niti kontrirati onima koji ih kude. Iako, moram priznati, sa svom četvoricom sam se nadružio i moji doživljaji s njima su uvijek bili, ako ne lijepi, onda zasigurno zanimljivi.

A na ovaj tekst me nisu ponukala toliko sjećanja, koliko obećanje jednom zeničkom, dozvoliću sebi da ga nazovem mangupom, koji je odavno batalio kažnjive poslove, oženio se, zaposlio i već godinama radi na minhenskom aerodromu. Pronašao me preko FB-a i prvi put se javio nakon što sam objavio priče o historijskoj sarajevskoj uličnoj tuči između braće Zulića i Todorovića – braće Todora. Pohvalio je tekst i posebno Malog, napisavši- “ja sam neko vrijeme tutnjo s njim i on je moj idol”. Pa me pitao hoće li biti još nešto o Zulićima. Odgovorio sam da hoće. I što bi rekli kafanski muzičari: “Samo za zeničkog mangupa S.” ide priča o Zulićima i Malom.

Svu četvoricu sam poznavao, dvojicu malo više, a dvojicu manje. Stoga je valjda i logično da u mom sjećanju prva dvojica žive pod punim imenom i prezimenom i nadimkom, a druga dvojica samo pod nadimcima.

Nisam svjedočio njihovoj ranoj mladosti jer gdje je njihova Gorica, a gdje moj Bistrik? U ranoj mladosti, kao dva kontinenta udaljeni jedni od drugih.

Za slavu prve dvojice pobrinuo se donekle i Emir Kustrurica - Kusta koji je najprije u filmu “Sjećaš li se Doli Bel” angažovao Mirsada Zulića, zvanog Campo, a onda u “Domu za vješanje” i najstarijeg od braće Zulić, Ibru, zvanog Pendo.

Tu negdje, možda malo prije, možda malo kasnije, pročulo se ime najjačeg među braćom. Zvali su ga Mali i Malac. Mislim da nije bilo novine i crne kronike u tadašnjoj Jugoslaviji koja je nije objavila priču o obračunu beogradske i sarajevske “mafije”

“Kakva ba mafija?! “ - objasniće mi kasnije sam Malac i zato sam tu riječ stavio u navodnike. Na do kraja neprovjerenu vijest nasjeo je moj pokojni kolega Vlado Siljanović, pa u “Svijetu” objavio priču i nakitio je, kako to već neki novinari znaju, proglašavajući, neprovjereno, Malog mrtvim. Onda je u Redakciju došao Ibro Zulić, ljut ko ris i zamalo nije prebio Siljanovića.

Ažurirano: Petak, 23 Kolovoz 2019 08:45
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 25 Kolovoz 2019 08:48

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (75)

O Sulejman-begu Filipoviću

22. decembra umro je Sulejman-beg Filipović u Sarajevu, u 78. godini života. S njim sam se upoznao u Podgorici oktobra mjeseca 1933. i postali smo dobri prijatelji. I njegova žena i njegova punica su bile čestite i patrijaharne žene s kojim smo se sastajali u Podgorici i kad je Sulejman-beg bio premješten u Sarajevo.

Stotinu dana je 1941 proveo u zarobljeništvu u Njemačkoj i vraćen je u domovinu gdje postao pukovnik hrvatskog domobranstva.

U proljeće 1942. bio je zatvoren, jer se sumnjalo da je u vezi s partizanima. Sarajevska čaršija i muslimanski intelektualci su poduzimali korake da bude pušten. Napravljeno je od njegova zatvaranja muslimansko pitanje. I ja sam samoincijativno interveniorao pismeno kod Pere Blaškovića, koji je bio više književnik nego vojnik i on mi je pisao pismo da će Suljo biti pušten prije nego meni pismo bude uručeno. “Suljo je napravio jednu magareštinu”, pisalo je u pismu, “ali ne tako značajnu da bi morao biti kažnjen.”

Sutra sam saznao da je Suljo pušten, pa sam mu otišao kući i pokazao mu Blaškovićevo pismo. Pročitao ga je i zamolio me da mu ga predam, što sam i učinio.

Kasnije je služio, čini mi se, u Lici, pa od početka 1943. u Tuzli, gdje se s jeseni pridružio partizanima. Posato je član AVNOJ-a, ministar šumarstva u prvoj vladi nove Jugoslavije. Kad sam dopao zatvora, on i njegova porodica su nastojali da pomognu mojoj porodici. Žena je plela njegovoj familiji, a oni su je pomagali “fasungom” iz ministarskog magazina. Kad je jedna moja – ili ženina – molba bila na Prezidijumu FNRJ 1951, on je intervenirao kod predsjednika Ribara, koji mi je snizio kaznu za pet godina.

Poslije zatvora sam mu išao nekoliko puta na razgovor i uvijek smo srdačno razgovarali, ali kako se drugi put oženio, nisam mu išao više od dva puta.

U politici nije bio istaknuta ličnost, jer nije bio u Partiji. Dosta rano je penzioniran kao general, a dato mu je da igra vidnu ulogu u poslovima Islamske vjerske zajednice, gdje postao i predsjednik Vakufskog sabora. Njegove je zasluge ili grijeh da je “izabran” Sulejman Kemura za reis-ul-ulemu u SFRJ. Po pričanjima rahmetli muftije Mesihovića. Hadži reisa Fejića i Omera Kalajdžića (koji mi je osobno kazivao u Mostaru), Sulejman-beg Filipović i Pašaga Mandžić su nagovarali bivše muftije Džabića i Kurta, koji su bili članovi Sabora, da glasaju za Kemuru – iako su se oni bili zavjerili jedan drugom da neće za nj glasati. Bez ova dva hodžinska glasa bi bila velika sramota za Sabor da za reisa ne padne ni jedan hodžinski glas. Ja mislim da će mu ovo biti najteži grijeh na sudnjem danu.

24. decembra pokopan je Sulejman-beg u 14 sati u groblju na Barama, kao vojnik, na lafetu, ali bez vjerskog obreda.

Ja sam ga poznavao od 1943. kao vjernika – muslimana koji je klanjao i postio, pohodio je idžamije i klanjao džematile i vjerujem da je u duši bio vjernik do smrti. Stoga mi je žao što mu nije klanjana dženaza.

Neka mu Allah dželešanuhu oprosti grijehe, a nagradi ga za dobra djela.

Amin!

(Zapisano 29.12.1971)

Ažurirano: Nedjelja, 25 Kolovoz 2019 08:50
 
Još jedna aktualna pjesma PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 31 Kolovoz 2019 11:49

 

Ostajte tamoOstajte tamo

Nenad Veličković, Sarajevo

Ostajte tamo, sunce ovog neba
Neće vas grijat ko što tuđe grije
Grki su ovdje zalogaji hljeba
Gdje stana nema i gdje posla nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?
A majka vaša zemlja vam je nova.
Bacite pogled po minskome polju
Svuda su kuće bez vrata i krova.

Za zemlju ovu vi ste bili krivi
Uzori svijetli što uteći znaše.
U novoj zemlji ostanite i vi
Ne dajte da vas povratkom plaše.

Ko cvijetnu granu kad proljetna krila
Okite je listom i ukrase medom
Bez vas bi maćeha domovina bila
A maćeha ne plače za izbjeglim čedom.

Ne dajte tuzi da vam dušu pati
Ostanite tamo u naručju svijeta.
Živite zato da možete slati
Rodbini vašoj para i paketa.

Ovdje bi svako da vam pamet soli
A tamo niko ružiti vas neće.
Bolji su tuđi i zidovi goli
Nego rodne kuće kud se tuđin šeće.

Tamo vam svako bratski ruku steže
U vašem kraju za vas pelin cvjeta.
Za tuđu zemlju sve vas sve vas veže
Povratnik svaki ovdje samo smeta.

Ostajte tamo, sunce ovog neba
Neće vas grijat ko sto tuđe grije.
Grki su ovdje zalogaji hljeba
Gdje stana nema i gdje posla nije,

(Ova pjesma je prenesena sa sajta www.mojzagreb.info)

Ažurirano: Subota, 31 Kolovoz 2019 11:51
 
O "kriku" Emira Hadžihafizbegovića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 27 Kolovoz 2019 09:29

 

KrikJe li Emir Hadžihafizbegović čovjek neupitnog moralnog autoriteta i samoproglašeni “Mesija” u Bošnjaka? (2)

Mostarac (ime i prezime poznati redakciji)

Dodao bih još samo par pitanja u vezi sa proglasom gospodina Hadžihafizbegovića.

Emir Hadžihafizbegović: “Sve ovo gore napisano dragi moj Bošnjače, zorno govori o tome kako je krajnje vrijeme da i u miru preuzmeš vlastitu sudbinu u svoje ruke.”

Gospodine Hadžihafizbegović, imate li ikakvu ideju kako bi to Bošnjak (valjda mislite na Vaš Bošnjački narod, Bošnjake) u miru preuzeo svoju sudbinu u svoje ruke? Vi, koji ste jedan od vodećih Bošnjaka, dugogodišnji član najjače političke stranke kod Bošnjaka, valjda bi trebali znati posavjetovati Bošnjake i, možda, krenuti na čelu tog naroda koji bi pod vašim vođstvom “u miru uzeo vlastitu sudbinu u svoje ruke”.

Ovako je, uz sav respekt, Vaš verbalni poziv je gromoglasni pucanj u prazno ili neka vrsta verbalne pirotehnike, jer Vi dobro znate da je već u toku rata, a kasnije u ovom, nazovimo ga, miru, sudbinu Bošnjaka u ruke uzela SDA čiji ste član. Bojim se će Vas lideri SDA mogli upitati: “Emire, što, bolan ne bio, kukuričeš u svom proglasu i buniš Bošnjake da uzmu u miru sudbinu u svoje ruke kad ti dobro znaš da smo mi davno uzeli bošnjačku sudbinu u svoje ruke i da mi kreiramo sudbinu bošnjačkog naroda.”

Slažem se s Vama da Bošnjacima prijeti da ih politička heterogenost i nacionalna atmosfera povedu u kolektivni mazohisam, ali smatram da ste ostali nekako nedorečeni, odnosno na neki način dužni, jasno reći ko je kriv za bošnjačku političku heterogenost i nacionalnu atmosferu? Nadam se da ćete dati određena pojašnjenja Bošnjačkom narodu koji to od Vas željno očekuje.

Nadalje bi Vas lijepo zamolio da u nekom od sljedećih proglasa, odnosno obraćanja Bošnjačkom narodu jasno definišete pojmove kao što su “ćafirolozi”, “domaći izdajnici”, “punktualna tačka”, te koji su, po Vama Bošnjački ministri korumpirani, kako pišete:”Znam dobro kako su nam neki Bošnjački ministri korumpirani i kako u stranci SDA ima izvjesnih uhljupa koji kompromitiraju ideju Bosne.

Bošnjački narod to od Vas očekuje.

Ažurirano: Utorak, 27 Kolovoz 2019 12:16
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 01 Rujan 2019 17:30

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (78)

O Ahmedu Muradbegoviću

Prekjučer je umro u Dubrovniku Ahmed Muradbegović, književnik.

S njim sam se upoznao kao student III godine u Zagrebu. On je bio oko osam-devet godina stariji od mene. Ja u književnosti početnik, on već priznat književnik koji je dobio Demetrovu nagradu za dramu “Bijesno pesto” i s dvije knjige novela, knjigom pjesama i romanom “Begovski ponos”, koji nije nikad štampan u knjizi.

Bio je progresivan i nije se ustručavao da zabode svoje književno pero u gnojne rane poratnog muslimanskog društva u Bosni, iako je iza Prvog svjetskog rata živio do 1941. stalno u Zagrebu. Tada je mojom zaslugom došao u Sarajevo za intendanta kazališta, a ja sam stavio na repertoar njegovu dramu “Na božijem putu”. Postavio me lektorom u sarajevskom kazalištu. Davao je mnogo drama u kazalištu, od čega je, makar da je bio rat, relativno dobro živio.

Bio je osuđen na pet godina zatvora od Suda časti u Sarajevu, ali je izdržao svega godinu. Otišao je iz zatvora u Gradačac gdje je bio činovnik nekakve zadruge, a onda su ga kao stručnjaka uzeli u tuzlansko pozorište. Odatle je gostovao u Sarajevu, Banjoj Luci i Dubrovniku, kamo je odselio i gdje je umirovljen.

U posljednje vrijeme je vrlo malo radio. Ponešto bi objavio u dubrovačkom časopisu Matica hrvatska, a zastupljen je i u omnibus knjizi sa mnom, Jakšom Kučanomi Antom Deanom u ediciji Matice hrvatske i Zore; “Pet stoljeća hrvatske književnosti.”

Dobar je bio književnik. Između dva svjetska rata neosporno je bio naš najbolji književnik. U svemu je bio Bošnjak, ali je u nacionalizmu bio povremeno lutalica.

U Zagrebu je bio Hrvat (nikad naročito izrazit, ali mu ništa nije smetalo da napiše članak o kralju Aleksandru u listu “Mladost”, koji je, kako kažu (jag a inače nisam nikad pročitao), tako intenzivno jugoslavenski bio orijentiran da je preštampan i u nekoliko almanaha o Aleksandru.

To mu je donekle škodilo 1941, kad sam ja, da se kutarišem povjereničke dužnosti u Hrvatskom narodnom kazalištu u Sarajevu (bivše i kasnije Narodno pozorište) predložio njega za intendanta upravitelja. Hakija Hadžić ga, zbog inkriminiranog eseja o kralju Aleksandru, nije begenisao, pa ga je nazvao Jugotatarom. Tako je on nazivao sve integralne ili druge Jugoslavene. Međutim, Budak ga je, na moju preporuku, postavio za intendanta, a on mene izabrao za honorarnog lektora s honorarom od 2.000 kuna , što se do kraja NDH popelo na čak 3.600 kuna, a za što sam mogao 1945. kupiti četiri kutije cigareta.

Kad je prispio u zatvor priznao je da je uvrijedio čast muslimanskog naroda, pa je tako, na zauzimanje brata mu Midhata, predate Sudu časti, gdje je najveća kazna bila deset godina prisilnog rada. (Prema njegovih pet godina zatvora ja nisam trebao biti suđen ni pola godine, ali, eto, nisam imao nikog moćna koji bi se za mene zauzeo, a imao sam ljudi na položajima koji su se takmičili koliko da budem više osuđen.)

Na slobodi je bio tako strašiv da nije smio ni usmeno poslati pozdrav dok sam bio u ćuzi, a i tamo sam mu prema svojim mogućnostima ponekad činio usluge.

Ažurirano: Nedjelja, 01 Rujan 2019 17:33
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 6 od 675

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search