LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Bosanski ljudi Bosanski ljudi
Bosanski ljudi PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 29 Svibanj 2013 10:24

Bosanski ljudi (11)

Poznati ljudi koji su obilježili Bosnu u tursko doba – Hećim-oglu Ali-paša i bitka kod Banja Luke 1737. godine

Nadan Filipović

1737. godine Bosni i Turskom carstvu zaprijetila je velika opasnost sa Zapada, a odakle će inače. Te cijele godine Austrijanci su vršili veliku koncentraciju vojnih snaga. Oformili su pet tabora vojske, sa ciljem da Bosnu odjednom napadnu iz pet raznih pravaca. Najveća koncentracija elitnih austrijskih trupa koncentrirana je kod Gradiške, na nekoliko sati hoda od Banja Luke. Naime, Banja Luka je bila prvi cilj austrijskog pohoda na Bosnu. S prve tri vojne grupacije zapovijedao je princ Joseph Friedrich von Sachsen, poznatiji po nadimku Hildburghausen. Njemu je car Karlo VI dao u zadatak da zaposjedne cijelu Bosnu. Car Karlo je bio dobro informiran od austrijskih špijuna da se Bosna nalazi u jako teškoj situaciji jer je najveći dio bosanskih elitnih spahija i vojske angažiran na ruskom ratištu. Dodatna otežavajuća okolnost bila je velika epidemija kuge koja je decimirala bosansko stanovništvo. Zauzeta kampanjom u Rusiji, centralna vlast u Carigradu nije mogla, ni da je htjela, poslati neku značajniju pomoć Bosni.

U tim kritičnim vremenoma na mjesto bosanskog namjesnika postavljen je veliki vezir Hećim-oglu Ali-paša. To je bio izuzetno nadaren vojni strateg. Treba, međutim, istaći da Ali-paša nije bio po rođenju Bošnjak. Koliko se zna rođen je u Carigradu 4.6.1689. godine. Njegov otac bio je jedan od najboljih ljekara u Turskoj. Dugo vremena je bio dvorski džerah-baša (glavni hirurg), a u vrijeme sultana Mustafe Drugog (1695-1703) bio je hećim-baša (glavni ljekar) Rumelije. Ali-pašin otac je također bio ljekar. Zvao se Nuh-efendija, i prema vjerodostojnim mletačkim podacima bio je porijeklom iz Venecije. Ali-paša se prozvao Hećim-oglu, po svom ocu ljekaru (hećimu)

Ali-paša je službovao u nekoliko dijelova Turskog carstva. Imenovan je za velikog vezira 1732. godine. Najveći mu je prijatelj bio Humbaradži Ahmed-paša Bonneval, jedan izuzetno moćan čovjek koji je imao veliki uticaj na dvoru i koji je ustvari iz sjene vukao sve poteze turske unutrašnje i vanjske politike. Bonneval je bio glavni Ali-pašin savjetnik. Međutim, Bonneval je nešto pogrešno posavjetovao Ali-pašu u vezi sa određenim vojnim potezima u Perziji, te Ali-paša pade u nemilost i za malo ne izgubi glavu. Stjecajem sretnih okolnosti on je nakon svrgavanja sa svih položaja 14.7.1735. godine prognan na ostrvo Lezbos (Midili), gdje je u izgnanstvu ostao samo pola godine. Izgleda da se sultan i njegovi veziri nešto prekontali i po hitnom postupku 1.4.1736. godine imenovaše Ali-pašu za bosanskog namjesnika. Naime, Porta je znala da Austrija okuplja golemu vojsku i da su ugroženi turski državni i vojni interesi u Bosni. Zato su se odlučili iz “naftalina” izvuči Ali-pašu kao “pravog igrača za prave frke” i, boga mi, nisu ni malo pogriješili.

Ali-paša je služio u Bosni pet veoma burnih godina. Odmah po dolasku u Bosnu naredio je opravku i ojačavanje svih pograničnih tvrđava. Istovremeno je naredio da se skuplja hrana, oružje i municija, te da se posade tvrđava maksimalno dobro opreme. Ali-paša je u Carigrad javio da se sprema austrijski napad na Bosnu, no, s dvora mu je poručeno da on miruje i da bude potpuno pasivan, jer Carigrad nema nikakve mogučnosti da sa ruskog fronta pošalje bilo kakvo pojačanje. Porta se nadala da se rat sa Austrijom može ipak nekako izbjeći, ali to je bio sasvim pogrešan rezon.

Kako su vijesti sa granice bile sve nepovoljnije, Ali-paša se odlučio svoje izaslanike poslati u Pakrac (Cernik) da potraži direktna objašnjenja o austrijskim vojnim namjerama od samog prince Josepha Friedricha von Sachena. Ovaj je Ali-pašinim izaslanicima nešto nadugo i naširoko muljao, slagavši da i on sam ništa ne zna o namjerama Austrije, i kazavši da on lično smatra da Austrija nema nikakvih teritorijalnih aspiracija prema Bosni, odnosno Turskoj.

Uvidjevši da se radi o petljanju Ali-paša donese odluku da djeluje potpuno samostalno, bez ikakva prethodnog obavještavanja Carigrada i čekanja sporih i kilavih odluka koje su se tamo donosile. On sazva savjet (divan) svih bošnjačkih prvaka iz svih kadiluka Bosanskog ejaleta. Tako su se krajem maja u Travniku okupili svi ajani, kadije, šejhovi, muftije, te svi uglednici Sarajeva, Mostara, Tuzle, Banjaluke, a oni odmah donesoše odluku da se neprijatelju pruži primjeren otpor, i to po svaku cijenu. Nakon toga, tačnije 2.6.1737. godine, Ali-paša je proglasio opštu mobilizaciju, odredio zapovjednike svih gradova i varoši, te izabrao Travničko polje za okupljanje cjelokupne bosanske vojske.

Ljetopisac Nikola Lašvanin (1703 – 1750) je zabilježio da je Ali-paša naredio da svako “mora ustati na oružje”, uključujući u vojsku čak i sve kadije i imame. Znači, mobilizirao je svakoga “ko sablju može opasati”. Ako se neko nije odazvao toj opštoj mobilizaciji određeno je da se takav ima po hitnom postupku objesiti pred svojim kućnim vratima, te da se njegovo truplo nije smjelo tri dana sa štrika skidati, što je bila veoma ubjedljiva poruka svim potencijalnim dezerterima.

Izaslanik feldmaršala Seckendorfa donio je niškom paši pismenu objavu rata Austrije Turskoj 14.7.1737. godine. Nije prošlo ni osam dana a golema austrijska vojska dođe pred Niš. U austrijski glavni štab stigoše 24. jula “pokorni lješinari” na čelu sa patrijarhom Arsenijem Šakabentom, koji je predvodio glavare Vasojevića, Kuča, Pipera, Bratonožica, Hota i Gruda. Tu su se oni obvezali da će buniti raju i gdje god stignu napadati Turke. Posada niške tvrđave se predade bez borbe 28. jula, a isti dan srpski i crnogorski pobunjenici, austrijska peta kolona, zaposjedoše Novi Pazar. Tako je Bosna ostala odsječena od ostalog dijela Carstva i prepuštena svojoj sudbini. Austrijanci su smatrali da je pola posla već bilo obavljeno i da će im Bosna pasti u krilo kao zrela jabuka.

Međutim, navedeni razvoj događaja nije obeshrabrio Ali-pašu, a na Travničko polje pristizale su nove čete iz svih krajeva Bosne. Moral bosanske vojske je bio na zavidnoj visini, a raspoloženje se još više popravilo kada dođoše vijesti da su Bošnjaci na Drini, kod Lješnice i Stare Ostrovice Austrijancima nanijeli dva teška poraza.

Prije nego što će Austrijanci upasti s glavninom snaga u Bosnu car Karlo je izdao proglas kojim je bosansko stanovništvo pozvao da se pridruži austrijskoj vojsci, s time da je kršćanima garantirao sve slobode, prava i imovinu, a što se Bošnjaka ticalo njima su ponuđene dvije alternative. Jedna je bila da ostanu na svojim imanjima, ali da pređu na katoličku vjeru, a drugi je bio da mogu napustiti Bosnu ukoliko odbiju pokrštavanje. No, ovaj proglas štampan u 400 primjeraka je imao kontraproduktivan efekt jer su svi Bošnajci uvidjeli da im prijeti duhovno, religijsko i egzistencijalno uništenje. Pošto je jedan primjerak spomenutog proglasa dospio u ruke Ali-paši on je naredio da se s njegovim sadržajem upozna sva vojska okupljena na Travničkom polju, a što je izazvalo bošnjački bijes i naoštrilo ih dodatno na konačni obračun s Austrijancima.

Austrijska vojska je došla pod Banja Luku 24.7.1737. godine. Počela je opsada, no posada Banja Luke nije htjela ni čuti za predaju koja im je ponuđena. Ali-paša je krenuo na čelu svoje vojske sa Travničkog polja i za osam dana stiže na pola dana hoda od Banja Luke. Tek tada je izvršen definitivni raspored trupa za odlučujući boj. Desno krilo bosanske vojske držao je Mehmed-beg Fidahić sa krajiškim kapetanima, a lijevo krilo bosanski alajbezi sa zaimima i timarlijama. U centrom vojske su bili janjičari kojim je zapovjedao sam Ali-paša.

Bitka pod Banja Lukom počela je oko podne 4.8.1737. godine i nije dugo trajala. Bošnjaci su izveli pet juriša i do večeri potpuno razbili austrijske elitne čete koje natjeraše u paničan bijeg preko Vrbasa, pri čemu su se mnogi austrijski vojnici utopili.

Austrijance, koji su bježali sa bojnog polja nemilosrdno su tamanili bosanski konjanici sve dok im ovi nisu kolektivno na koljena klekli i molećivo obratili - "Ako za vašeg Boga znate i svoje svece ljubite, nemojte nas više proganjati". Na to ih Bošnjaci pustiše da se mirno prebace preko Save i tako se manji broj austrijskih vojnika spasio. Pobjeda Bosanske vojske je bila potpuna i bez ikakve sjene.

Iste noći princ Joseph Friedrich von Sachsen - Hildburghausen, spasavajući glavu, u žurbi napusti bojno polje i pobježe na vrat i na nos iz Bosne.

Dvije godine kasnije (1792) sklopljen je takozvani Beogradski mir. Austrijanci su se morali odreči čitavog teritorija južno od Save, a tom nagodbom je određena sjeverna granica današnje Bosne. Taj mir je bio jedan od najtrajnijih i najstabilnijih mirovnih ugovora u osamnaestom stoljeću. Nakon postizanja tog mirovnog sporazuma ni jedna strana vojska gotovo pedeset godina nije upadala u Bosnu, što je trebalo obezbjediti prosperitet tog dijela Turske carevine. Ponovo su, međutim, porasli apetiti centralne vlasti u Carigradu; vlasti koja nije ni malim prstom makla da pomogne Bošnjacima u ratu protiv Austrije. Odmah se zaboravilo koliku su cijenu Bošnjaci platili za spas Bosne, a samim tim i Turske carevine. Carigrad je Bosanskom ejaletu odredio najveće poreze u Carevini, jer Stamoblu i sultanu nije bilo samo bitno da mu Bosna služi kao nepresušni izvor za mobiliziranje najboljih vojnika, već je povečanjem poreza do nerazumnih visina pokazao svoj historijski autizam, sjekući tako granu (ruku) na kojoj je “sjedila” Turska carevina.

Godine 1745. Ali-paša, koji je u intermecu opet postao bosanski namjesnik, zamalo ne zaplati glavom zbog velikih pobuna uzrokovanim povečanim nametima, pa zamoli sultana da iz Bosne bude premješten u Grčku, što mu je i odobreno.

U Mostaru je 1748. godine došlo do goleme pobune u kojoj su učestvovali čak i janičari. Ali-pašin nasljednik na mjestu bosanskog namjesnika Mehmed-paša Kukavica primio je od sultana ferman i odriješene ruke. U fermanu je bila napisana samo jedna rečenica - “Bosna se mora iznova osvojiti.”

Namjesnik Mehmed-paša Kukavica djelovao je veoma djelotvorno, no, bez i trunke milosti. Uspio je u Bosni uspostaviti kakav-takav mir, ali su mu nočnu moru predstavljali Hercegovina, a posebno Mostar i njegova okolina. Mostar je postao središte nezadovoljstva, pobune i otpora, kako centralnoj vlasti u Stambolu, tako i regionalnoj vlasti u Srajevu i Travniku. Došlo je dotle da je Mehmed-paša Kukavica morao 1768. godine poslati veliku vojsku da u krvi uguši dalje pobune u Mostaru i Hercegovini.

Ažurirano: Srijeda, 29 Svibanj 2013 16:19
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search