LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alija Nametak Osvrt Miljenka Jergovića o Aliji Nametku
Osvrt Miljenka Jergovića o Aliji Nametku
Utorak, 13 Svibanj 2014 12:17

 

Alija Nametak: Nekrologij

Osvrt Miljenka Jergovića

 

 

Hercegovačka korjenika, rođen i školovan u Mostaru, u Zagrebu prije rata završio Filozofski fakultet, od ustaša postavljen za ravnatelja Hrvatskoga državnog kazališta, kako se za vrijeme rata zvalo Narodno pozorište u Sarajevu. Uređivao je Novi Behar i Narodnu uzdanicu, surađivao s prominentnim novinama i kulturnim časopisima, kao jedna od istaknutijih književnih i javnih figura u NDH. Politički indiferentan, uglavnom nezainteresiran, ugodno se osjećao u zadanim konzervativnim i klerikalnim okvirima nacionalne kulture, objavljivao je knjige priča iz života otomanske Bosne, od kojih je najznačajnija ona naslova “Za obraz”, koje spadaju u visoki razred bosanske i bošnjačke prozne književnosti svog vremena, skupa s, recimo, Hasanom Kikićem, Zijom Dizdarevićem i Abdurezakom Hivzi Bjelevcem, ali u kojima kao da nije dosegnuo mjeru vlastitog talenta. Suspregnut i zatvoren, ulovljen u mrežu svoga kompliciranog i proturječnog identiteta, Alija Nametak kao pripovjedač nije uspio izraziti ono što je, u jednom ponešto drukčijem kontekstu, ostvario Meša Selimović u romanima “Derviš i smrt” i “Tvrđava”. Svijet kojemu je Nametak pripadao, u kojemu se rodio i koji ga je formirao nikada nije dobio svoj artikulirani prozni glas, tako da će o njemu i njegovoj tragici, i o nekima od tisuću lica njegove sudbine, najvažnije stranice napisati tek sjajni zagrebački pisac, historičar Zlatko Hasanbegović, naročito u knjizi “Muslimani u Zagrebu”.

Kada je završio Drugi svjetski rat, i dogodilo se ono što se godinama zatim u hrvatskim građanskim porodicama nazivalo “preokretom”, Alija Nametak imao je trideset osam godina. Po presudi narodnoga suda sljedećih petnaest trebao je provesti u Zenici, na robiji. Pomilovan je 1954, ali tako da ostatak života provede u Sarajevu, u nekoj vrsti izolacije, između kuće i džamije, Muzičke akademije na kojoj se zaposlio kao bibliotekar, i čaršijskog ćepenka, klupe u parku i ulice, gdje je razmjenjivao gorke i kriptične rečenice s nekadašnjim istomišljenicima, obraćenicima, policijskim uhodama, pokajanim ustašama, ili uglavnom s pasivnim građanima, činovnicima i muslimanskim vjernicima, redom nekadašnjim Hrvatima, kažnjenim za neke tuđe grijehe. Oni, kao ni Alija, nisu ispaštali za ono za što su, kao pojedinci ili pripadnici zajednice, doista bili odgovorni, nego su, poput bedela, zamjenika u obavljanju jedne od najvažnijih obaveza svakoga muslimana, robijali za drugoga. Devet zeničkih zima Alije Nametka, koje on neće opisati u nekom književnom djelu, jer neće postojati svijet kojemu bi takav opis bio potreban, ali ni svijet koji bi bio u stanju shvatiti vlastitu odgovornost i krivnju, e da bi mogao govoriti i o svome mučeništvu, tih devet zima velika su neizrečena i neizreciva književna tema. Kao što je tema i nešto drugo: Alija je sasvim sigurno bio Hrvat. Ali je bio i Musliman s velikim M, dakle Bošnjak. Je li prestao biti jedno da bi postao drugu, i kad mu se to dogodilo?

Živeći tako u Sarajevu, gradu prema kojem je osjećao prezir, Nametak je u neka doba, početkom šezdesetih počeo pisati kratke bilješke o poznanicima i prijateljima koji bi se preselili na Ahiret. Ili koji bi, grubo rečeno, umrli. Godinama je to činio, nesvjestan što radi, što piše, i u što se pretvara to što piše. Tako je nastao “Sarajevski nekrologij”, koji će, najprije, u Zürichu, u svome Bošnjačkom institutu, objaviti Adil Zulfikarpašić, a zatim će se, malo-pomalo, nekako tiho i snebljivo, knjiga uvući u Sarajevu i u kulturu i književnost iz koje je nastala. Alije Nametka tada već nije bilo, preselio je, ispunjen vjerom, početkom studenoga, tog najstrašnijeg mjeseca u sarajevskim kalendarima, godine 1987. Ali na putu njegovoj knjizi više nije stajala komunistička, a ni bilo koja druga ideologija, nego nešto puno ozbiljnije. “Sarajevski nekrologij” živi je obračun s ljudima i čitavim porodicama, s gradom i mentalitetom, sa balilukom (u pravom značenju te riječi) i s naopakim naravima, pa sve to još i uz stvarna imena i prezimena. Ta knjiga je, istovremeno, antropološka i etnološka studija, studija karaktera, zbirka viceva i anegdota, i veličanstvena pohvala traču, kao temeljnoj narativnoj strategiji naših balkanskih zajednica.

“Sarajevski nekrologij” uz, recimo, “Travničku hroniku” i nekoliko priča iz ciklusa o Pamukovićima, te uz dva sarajevska romana Meše Selimovića, pripada onim oglednim knjigama iz kojih se, na prečac, o Bosni i njezinim svjetovima dozna više nego iz svih televizijskih emisija, špijunskih izvještaja i povijesnih analiza. Osim što je riječ o svojevrsnoj špijunaži duše, najprije svoje vlastite, a onda i svojih komšija, Nametkova je knjiga mogući odgovor na ono vječno pitanje, zašto su ti ljudi baš takvi kakvi jesu. Ali i na jedno drugo: što je osnova bosanske usmene strategije, što sarajevske taksiste čini rječitijim od hrvatskih akademika, što ih, na kraju, čini tako duhovitim? Naime, “Sarajevski nekrologij” je, između ostaloga, urnebesno duhovita knjiga. Bolna i smiješna.

Bosanski je govor pun finih posuđenica, često iskrivljenih do neprepoznavanja i podvrgnutih sinkretizmu svakodnevice, iz muslimanskih vjerskih ceremonijala. Tako se, recimo, govori da je netko došao tobe. To znači da se dozvao pameti, a u vjerskom smislu bi značilo da se pokajao. Evo jednoga Nametkova bisera: “Hafiz Hasan Senaja efendija Hadžijahić, brat Hatibov, po svršenim teološkim naukama, završio je i pravo u Turskoj, postao advokat u Carigradu, gdje je i umro. Ali dok je još učio vjerske nauke, dolazio bi u Sarajevo pa bi ponekad i vazio. (propovijedao, op.M. J.). Jednom je tako držao vaz u Visokom, gdje je tumačio tobu (pokajanje), pa je rekao: ‘Allah dželešanuhu prima tobu i kad insanu duša dovde dođe (pokazao je rukom grlo). Ali jebo sam mu mater ko je dotle čeko.’” Pa nastavlja o drugom uglednom propovjedniku: “Tako je i Burek slušao nekog vaiza o tobi, a taj je rekao ovako (otprilike): ‘Insan griješi i griješi, a neće da se pokaje dok je mlad, da prestane griješiti, nego dođe tobe kad pane kurcu za uši’”.

Gorak i duhovit, Alija Nametak savršeno vlada jezikom, kao da je svaku riječ lično izmislio, i svaku piše i izgovara po prvi put, i najednom, u tom nijansiranju, sve postaje izgovorivo, i psovka u teološkoj raspravi, i zazorno indiskretna pripovijest o tome kako je Safvet beg Bašagić fasovao sifilis, i ona druga, o obljetnici Ksavera Šandora Gjalskog, u Beču 1909, koju su, uz staroga pisca, slavili hrvatski studenti, a “Safvet-beg se tada nalazio u Beču na proučavanju orijentalnih rukopisa Dvorske biblioteke i pripremanju doktorske disertacije. Proslava je imala oficijelni program, a u neoficijelnom dijelu Safvet-beg je doveo neku lijepu Bečanku Gjalskome da s njom provede noć. Kad se Gjalski zahvaljivao, pri polasku iz Beča, svima studentima na upriličenoj proslavi i, čini mi se, na daru, reče: „Sve je bilo u redu, ali je begov dar bio najljepše priznanje za moj jubilej.”

Ili još jedna, nevjerojatna gnomski ispričana priča o velikome bosanskom pjesniku i slavnome srpskom generalu, vojvodi i amblematskoj figuri Kraljevine Jugoslavije: “Ovo mi je pričao Safvet-beg:
Često sam šetao Obalom uz Miljacku sa Stepom Stepanovićem. Uvijek smo u isto vrijeme prošetali jedno vrijeme, pred večer, kad bi on izišao iz Armije. Duša mu je bilo slušati i pričati masne priče. Jednom sam mu kazivao kako se u nekim selima događalo da se pobiju Srbi i muslimani, kad bi ovi zapjevali: „Ždrebe j… Kraljeviću Marko, ne j… ga što je željan pizde, već ga j… da mu se osveti, što mu jede ispred šarca sijeno“. Stepa je bio toliko oduševljen što je saznao čitav tekst pjesme, jer je on znao samo prva tri stiha. – Jedan od sudionika ovog razgovora bio je vojvoda, pobjednik bitke na Ceru, a drugi pjesnik i učenjak. Svak ima svoju besposlicu kojom se bavi u ‘vanuredskom’ vremenu – ono što se danas rekne hobby.”

U načinu na koji predstavlja jednu naoko prostu, jednostavnu anegdotu, osjeća se koliko je Alija Nametak darovit pisac. Njegov jezik se sjeća, jezik pamti, kao što pamti i govornik, kao što pamti pisac, koji slobodno pušta da se jezik sam izrazi, i onda se, tako, zateknemo pred riječi besposlica, kao savršenom davnom istoznačnicom za – hobi. Ili, recimo, ova divna priča: “Ovako mi uz ramazan na um padaju neke anegdote. Rahmetli Ahmed efendija Burek, koji je stanovao u jednoj odaji u Morića hanu, pa je morao od medrese do hana proći kraj aščinice, iz koje bi se prostirali mirisi jela, rekao je jednom: - Da ramazan traje tri mjeseca, insan bi se pretvorio u kera, koliko mu se izoštri njuh!“

Mogao bih tako, od riječi do riječi, prepisati sav “Sarajevski nekrologij”, knjigu o svijetu koji mi je emotivno i biografski sve dalji, o svijetu preko kojega je danas pao grad i pala je zemlja iz kojih se imam razloga osjećati protjeranim (U što protjeranim? U ništa, u limb…), i omrzlo mi je to što danas leži na mjestu mog rođenja. Ali čitajući Aliju Nametka, klanjajući se do crne zemljice njegovu daru i djelu, ja sam opet tamo, i sve moje je tada u Sarajevu. Nije li to način djelovanja velike književnosti?

Objavljeno na jergovic.com, 5.travnja, 2014.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search