LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Subota, 19 Srpanj 2014 14:47

Veliki muftija El-Huseini i njegova misija u NDH (1)

Dr sci. Nada Kisić – Kolanović

Napomena: Ovaj interesantni i objektivno napisani tekst dr. sci. Nade Kisić – Komanović, znanstvene savjetnice Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, što je utemeljen na činjenicama i dokumentaciji bit će postavljen u tri nastavka na OKO, a tekst je prenesen sa portala www.divan. 

S kojom namjerom?

“Nako” – malo radi podsjećanja!

Naime, u sarajevskoj čaršiji, pa i šire po Bosni, neki novokomponirani nadrihistoričari na zaista trapav način pokušavaju revidirati određene historijske događaje prikazujući u sve ljepšem svjetlu ne samo neke članove muslimanskog autonomaškog pokreta, već i podugačak “tespih” članova čaršijske uleme što se u taj vakat prosto prikalemio za ustašku ideologiju i takozvani berlinski panislamizam, ali koji i muslimansku legiju Muhameda Hadžiefendića, pa čak i zloglasnu 13. SS Handžar – diviziju (13. Waffen-Gebirgs-Division der SS Handschar) danas pokušavaju predstaviti u mnogo ljepšem svjetlu nego što su bile te manje ili više zloglasne formacije.

Utemeljenja 13. SS Handžar – divizije se “vrtilo” oko tadašnjeg velikog muftije El – Huseinija, Nijemaca, ustaša i šake sarajevskih politikanata - čaršijanera, naivnih i previše optimističkih BiH-autonomaša, te određenog broja proendehazijski nastrojenih hodža i ustaških tabor-imama koji su očekivali da će im Adolf-efendija kroz autonomiju Bosne obnoviti begovate i agluke, da će im se dozvoliti da povrate silne od Austrije i Kraljevine Jugoslavije otete zemlje i kmete, a njih bilesi instalirati u vrh “nake njihove autonomne Bosne”.

Stoga, zarad prave istine mislim da nije loše da mi, koji nismo historičari, već obična raja, malo osvježimo stvarnu istinu o velikom jeruzalemskom muftiji I toj svoj ekipi kako bi došli “tobe” barem što se tiče uloge El-Huseinija i “autonomaša” u pokušaju izmicanja Bosne i Hercegovine i ispod ustaškog pogubnog utjecaja i koljačke strahovlade u kojoj su bosanski Srbi bili glavne žrtve, a s njima i Jevreji, Romi, te svakako direktno i indirektno četničkoj kami i jami od ustaša prepušteni muslimani, takozvano nekadašnje “cvijeće hrvatskog naroda i NDH”.    

Pa, krenimo s tekstom gospođe Kisić – Kolanović!

Za muslimansku elitu koja se uklopila u NDH, Njemačka je predstavljala svjetsku silu koja se suprotstavlja ideološkim protivnicima islama – boljševičkom SSSR-u i britanskom “imperijalizmu”. Sarajevski Osvit u nizu napisa upozorava na dodirne točke islamskoga svijeta s politikom Osovine te je muslimansko mnijenje nastojao senzibilizirati na činjenicu da se „danas mnogi islamski narodi nalaze još uvijek u engleskom ropstvu“. Njemačka se vidi kao “prirodna saveznica hrvatskih muslimana” i zemlja koja pokušava izgraditi “novi islamski svijet”. (Takve naznake možemo naći u članku Kasima Hadžića, “Veliki Njemački Reich i muslimani”, Osvit, 10. travnja 1942., ili u članku anonimnoga autora “Arapski pokret za slobodu u Novoj Europi”, Osvit, 20. ožujka 1942)

Najvećim zagovornikom toga novog muslimanskog svijeta proglašava se veliki muftija jeruzalemski Muhamed Emin El-Huseini, iskusan borac za prava Arapa u borbi protiv britanskoga kolonijalizma, koji je tijekom rata nastavio djelovati iz Berlina i Rima. El-Huseini je rođen 1893. godine u Jeruzalemu, dakle, za vrijeme osmanske vladavine. Pohađao je Univerzitet El-Azhar u Kairu, ali je završio i tursku vojnu akademiju. Između 1914. i 1917. bio je turski časnik u Smirni i sudjelovao je u gušenju ustanka u Armeniji, a potom se potpuno posvetio borbi za arapsku neovisnost.

El-Huseini je bio pripadnik prve palestinske elite koja je bila arapska i koja je započela masovniji otpor protiv cionista, ali se ubrzo razjedinila. Na jednoj su strani bili nacionalisti koji su 1918. stvorili muslimansko-kršćanski savez protiv Židova i pridružili se sirijskom nacionalnom gibanju i viziji jedinstvene velike sirijske-arapske države. Na drugoj su strani bili palestinski politički aktivisti koji su se 1920. odvojili od generalnoga pokreta. El-Huseini je dobio masovnu podršku u otporu cionistima, ali i rivale, udružene vlasnike zemlje i trgovce koji su 1923. osnovali Nacionalnu stranku, pa je frakcijska borba onemogućila zajedničku palestinsku akciju. El-Huseini je imenovan palestinskim velikim muftijom 1921. premda nije imao dublje vjersko obrazovanje ni jaču potporu uleme. Nakon protubritanskog ustanka bio je osuđen na 10 godina zatvora, ali se spasio bijegom.

Poslije opće amnestije, 1926. vratio se na javnu scenu. Njegove veze s egipatskom Muslimanskom braćom Hassana al Banna datiraju od 1928. godine. El-Huseini je bio suutemeljitelj i predsjednik Svjetskog islamskog kongresa 1931. godine. Nakon novih nemira u Palestini 1936., Britanci su ga pokušali uhititi, ali se pravodobno sklonio u Irak, a potom u Siriju. Godine 1937. uspostavio je vezu s Njemačkom preko njemačkoga konzulata u Jeruzalemu. Godine 1941. El-Huseini se pridružio Rashidu Ali al-Gajlaniju koji je izveo puč u Iraku. Nakon britanskog zauzimanja Iraka prebacio se u Italiju, gdje ga je štitio fašistički režim. Koncem 1941. preselio se u Berlin, a njemačka vlada ga tretira kao istinskog predstavnika arapskoga svijeta. U studenome 1942. vlada je financirala otvaranje Islamskog centralnog instituta (Islamisch Zentral-Institut) u Drezdenu, koji je naizgled pojačao naučni okvir za njemačku proislamsku politiku. El-Huseini se uklapao u ideološki diskurs Osovine, osobito svojim predodžbama o Drugom svjetskom ratu kao “hrvanju ideologija” i “borbi protiv ugnjetavača” koju vode “podmlađeni narodi, iznad svega Njemačka, za jedan pravedniji poredak”. Britaniju je smatrao “tamnicom naroda”, a boljševički SSSR “stoljetnim neprijateljem muslimana”. (“Razgovor s velikim jeruzalemskm muftijom El Huseinijom”, Osvit, 9. kolovoza 1942)

El-Huseini je bio osobito blagonaklon prema bosansko-hercegovačkim muslimanima, držeći da su kao spona sa Zapadom nešto iznimno u islamskom svijetu. Prema njegovim mjerilima muslimani u BiH bili su dobro organizirani te su imali izgrađenu elitu. U razgovoru s M. Fišterom, suradnikom Spremnosti u Berlinu 1943., El-Huseini je izjavio da su “hrvatski muslimani izvrsno organizirani na svakom području javnog života”, te da ih krasi “visoki stupanj obrazovanosti svih slojeva” i “intenzivan vjerski život”. Zatim, njihovi “vjerski obredi nalaze se na visokoj razini”, vlada “posebno poznavanje Korana, obrednog pjevanja kao i poznavanja arapskog jezika”. Iznad svega njihov je moral na “zavidnoj visini” premda su izloženi ratnom divljaštvu. (M. Fišter, “Arapski sviet i Hrvati muslimani, Razgovor suradnika Spremnosti s velikim muftijom Jeruzalemskim, Berlin potkraj travnja”, Spremnost, 9. svibnja 1943)

Sarajevska ulema je iznimno cijenila El-Huseinija te je intenzivno pratila njegovu međunarodnu aktivnosti. Reis-ul-ulema Fehim Spaho mu je napisao pismo podrške prilikom sretnoga bijega iz Perzije u Italiju. Kada se preselio u Berlin, izmijenili su čestitke za Bajram. Sredinom siječnja 1942. El-Huseini je u pismu zahvale reisu Spahi naglasio da se moli za sve muslimane da ih “spasi od njihovog najvećeg neprijatelja Engleza” te da se nada prilici da uzmogne osobno upoznati vjerskog poglavara muslimana u BiH. El-Huseini je “hrvatskim muslimanima” poželio “svaku sreću i napredak u njihovoj domovini”. ( “Veliki jeruzalemski muftija pozdravlja hrvatske muslimane, Pismo velikog muftije vjerskom poglavici hrvatskih muslimana”, Novi list, 5. siječnja 1942)

Salih Hadžialić, predsjednik “Muslimanske zajednice” u Beču, održavao je redovni kontakt s velikim muftijom podnoseći mu pismene izvještaje o događajima u BiH.

U kolovozu 1942. sarajevski Osvit je predstavio El-Huseinija u vrlo pozitivnom svjetlu kroz razgovor koji je s njim vodio Mustafa Busuladžić u Rimu. Busuladžić je pun naklonosti prema velikom muftiji i svrstava ga uz bok islamskih intelektualaca poput Džemaluddina el-Afganija i Muhameda Abduhua. El-Huseini govori proosovinskim političkim rječnikom, prema njegovu mišljenju islamski svijet nalazi se pod “jarmom Velike Britanije i boljševičke Rusije” pa je prirodno da se u ratu svrstao na stranu Njemačke. On vjeruje da “njemački narod zaslužuje pobjedu”. Palestina je za njega “mučilište” u “unakrsnoj vatri između Židova i Engleza”. Za boljševizam je kazao da je “sam po sebi opasnost, jer niječe Boga i sve vrednote na kojima se temelji uljudba i civilizacija”. Kada je u razgovoru dotaknuto pitanje obnavljanja hilafeta, El-Huseini je komentirao: “Prije svega politička sloboda. Nakon ishođenja političke slobode muslimani će i to pitanje riješiti, kako to najbolje odgovara njihovim općim potrebama. Poslije rata treba što više ojačati i produbiti i duhovne veze između islamskih zajednica u Europi, poglavito s islamskom zajednicom u NDH.”

El-Huseini je za muslimane u BiH kazao da imaju odlike predstraže islama: “Vi ste spona između Istoka i Zapada, zato je i vaša uloga velika. Vi ste predstraža islama u – Europi. Radi toga islamski svijet gaji najiskrenije i najživlje naklonosti prema hrvatskim muslimanima.” (Mustafa Busuladžić, “Pobjeda sila trojnog saveza je neumitna, veseli me da su se Hrvati našli u svojoj slobodnoj i nezavisnoj državi”, Osvit, 9. kolovoza, 1942)

U nizu drugih prilika El-Huseini je nastojao uvjeriti bosanskohercegovačke muslimane da islamski svijet shvaća “njihovu veliku povijesnu ulogu” i da će njihova povijest krenuti uzlaznom putanjom. (“Razgovor s velikim jeruzalemskm muftijorn El Huseinijom”, Osvit, 9. kolovoza 1942)

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search