LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Srijeda, 23 Srpanj 2014 00:28

Veliki muftija El-Huseini i njegova misija u NDH (3)

Dr sci. Nada Kisić – Kolanović

Tijekom boravka u Sarajevu El-Huseini je izmijenio misli s ljudima iz političkoga, kulturnoga i vojnoga miljea. U euforiji i nadi dolazili su mu brojni odličnici, gradski upravljači i vjerski uglednici. Osvit je zabilježio da je El-Huseini primio Hamdiju Kreševljakovića, Aliju Nametka, Hasana Hadžiosmanovića, izdavača Osvita kojemu se “zahvalio na pažnji koju Osvit posvećuje muslimanima i islamskom svijetu”. Primao je i predstavnike gradskog i seoskog puka iz Tuzle, Gračanice, Doboja, Teslića, Foče, Žepča, Maglaja, Visokog, Fojnice, Mostara, Travnika i Sandžaka.

El-Huseiniju priređena je javna dobrodošlica pred Begovom džamijom nakon čega se obratio građanima na arapskom jeziku, a govor je prevodio Kasim Dobrača. El-Huseini je nastupio kao duhovni poglavar te je uputio muslimane da iz islama crpe svoje pouzdanje i svoju legitimaciju. Mehmed Handžić zabilježit će da je u njemu “svaki musliman gledao svog vjerskog predstavnika, muftiju Palestine, koja trpi kao što i mi trpimo”, a njegov ih je govor u Sarajevu na džumi u Gazi-Husrevbegovoj džamiji toliko ganuo da su “mnogi skoro glasno plakali”. Muftija je kazao: “Veza vjerskog bratstva jedna je od najjačih veza među ljudima, islam je sve muslimane učinio braćom ma na kom kraju svijeta oni živjeli ( … ). Ja sam došao među vas da vas posjetim, da osobno vidim vaše stanje i da o istom izvijestim islamski svijet i sva mjesta gdje bude trebalo. U ovim teškim prilikama ja vam preporučam u prvom redu da se oslonite na Boga i da u sebi razvijete vjeru i pouzdanje u njega i njegovu moć. Muslimani su i prije u svojoj prošlosti padali u težko stanje, ali su uvijek ostali čvrsti i stalni u svojoj vjeri, pak ih je on pomogao i spašavao.” (M. Handžić, “Palestinski veliki muftija u Sarajevu”, El-Hidaje, 9, 1943, 250 - 252)

Nad susretom velikog muftije i muslimanskih prvaka bdio je Uzeir-aga Hadžihasanović koji je osobno upoznao velikog muftiju 1932. na sveislamskom kongresu u Jeruzalemu. Hadžihasanović je igrao ulogu glavnog unutrašnjeg informatora o političkom položaju muslimana te je nastojao uvjeriti velikog muftiju da su u NDH jednako ugroženi od srpskoga i od hrvatskoga nacionalizma. Jedino rješenje vidio je u “autonomiji Bosne”, što je uostalom “opća želja stanovništva” i “cilj o kojemu ovdje ne postoje nikakva razmimoilaženja među muslimanima”. Njemačka obavještajna služba potvrdila je da je Hadžihasanović uz dužno poštovanje ipak kritizirao Nijemce jer su muslimanima “nametnuli ovu hrvatsku državu, koju mi nikada nismo htjeli. Sada gledajte kako ćete s time izići na kraj”. On ih je upozorio da ne ispuštaju iz vida da se “Bosna nalazi između Save i Drine, tj. između Hrvatske i Srbije” te da je “sudbina muslimana na ovom prostoru čvrsto povezana sa pravoslavnima i katolicima, mada oni nisu ni Hrvati ni Srbi”. Dakle, BiH trebala je ostati zasebna oblast jer su se njezinim priključenjem NDH odnosi muslimana i katolika zaoštrili toliko da prijeti unutrašnji ustanak. Ukratko, Njemačka mora poduzeti odgovarajuće mjere da bi to spriječila. (HDA 1521: AHH, Bilješka o izjavi Uzeir-age Hadžihasanovića u razgovoru s velikim muftijom E. El Huseinijem od 9. travnja 1943)

Uzeir-aga Hadžihasanović je 9. travnja 1943. s EI-Huseinijem vodio povjerljiv razgovor u svom domu. Složio se s osnivanjem muslimanske SS-divizije rekavši da ta “sretna zamisao mnogo obećava i ona će naići na punu podršku muslimana, koji su uvijek bili prijatelji Njemačke”. Međutim, Hadžihasanović se pribojavao da se “nova SS-divizija ne izopači u neku ustašku stvar”, stoga je zahtijevao da se iz pripreme i razgovora izričito isključi Alija Šuljak, koji bi mogao poslužiti za “hrvatske spletke”. Nema dvojbe o tome da je Hadžihasanović pretpostavljao da bi ustrojavanje muslimanske SS-divizije mogao biti prvi korak k uspostavljanju autonomije BiH. Stoga je želio saznati kakve su mogućnosti realizacije autonomije s obzirom na politiku Njemačke. (HDA 1521: AHH, Bilješka o izjavi Uzeir-age Hadžihasanovića u razgovoru s velikim muftijom E. El Huseinijem od 9. travnja 1943)

Međutim, El-Huseini je taktički izbjegavao “direktan odgovor”, da ne pobudi sumnju kod njemačkih pratilaca u Zagrebu, a Vittorio Castelani, savjetnik talijanskoga poslanstva je bio u njegovoj pratnji u Bosni. U Banjoj Luci u blizini muftije viđen je neimenovani predstavnik talijanskog Ministarstva vanjskih poslova, Odsjeka za arapske zemlje. U svom javnom nastupu El-Huseini je nastojao biti taktičan prema Talijanima, naglasak je stavljao na vjernost muslimana Osovini kao jedinstvenom ideološkom i vojnom bloku. Veliki muftija je posjetio u Sarajevu talijanski i njemački konzulat. Njemačka obavještajna služba zabilježila je da je veliki muftija u razgovoru s članovima Ulema medžlisa u Sarajevu potvrdio da mu je u Rimu obećano da će Italija naoružati 12 000 muslimana u Hercegovini i 7000 u Sandžaku. (HDA 1521: AHH, Posjet velikog muftije, Izvješće Hansa Helma upućeno Njemačkom Glavnom uredu za državnu sigurnost (RSHA – Reichssicherheitshauptamt), 10. travnja 1943)

Međutim, Italija je u okupacijskim područjima NDH surađivala s četnicima da bi štedjela vlastito ljudstvo u borbi s partizanskim pokretom. Ta je situacija stajala muslimane mnogo žrtava. Stoga je Uzeir-aga Hadžihasanović pokušavao upozoriti El-Huseinija na dvostruku igru talijanskih zapovjednika koji su davali slobodne ruke četnicima. Štoviše, aludirajući na prisne odnose muftije s Mussolinijem, otvoreno se izjasnio protiv Italije: “Talijanska politika u ovom prostoru najveća je opasnost i neprijatelj za muslimane. Vi ste Duceu podarili mač Islama, da nas s njim iskorieni.” (HDA 1521: AHH, Bilješka o izjavi U. Hadžihasanovića u razgovoru s velikim muftijom El Huseinijem od 9. travnja 1943)

Činjenica je da su se predstavnici NDH prema EI-Huseiniju držali na ljubaznoj distanci. U pratnji velikog muftije bio je dr Mile Budak, tada poslanik u Berlinu, Pavao Canki, opunomoćenik hrvatske vlade u Sarajevu i Akif Handžić, muftija Ustaške vojnice i Poglavnikova tjelesnoga zdruga. El-Husein i susreo se s hrvatskim generalom M. Lukićem, zapovjednikom 3. domobranskog korpusa i njegovim časnicima.

Međutim, nazočnost vladinih predstavnika u Sarajevu je protumačena kao želja da se El-Huseini izolira i da mu se servira vlastito viđenje. Nedvojbeno je da su se vladini dužnosnici pribojavali da će boravak velikoga muftije u NDH dati polet muslimanskoj skupini koja se zalaže za autonomiju BiH. Prema saznanjima njemačke obavještajne policije u Zagrebu, ti su krugovi predmnijevali da se “formiranjem muslimanske divizije znatno približavaju cilju autonomije”. Štoviše, sarajevski krugovi predimenzionirali su događaje pa su krenule glasine da boravak El-Huseinija označava “prvi korak k raspadanju hrvatske države”. Stoga je njemačka obavještajna služba u Zagrebu prognozirala da će se “suprotnosti između muslimana i Hrvata, formiranjem muslimanske divizije znatno pooštriti”. Policijski ataše, Hans Helm, iznio je opservaciju da boravak El-Huseinija nije bio “naročito prijatan hrvatskom vodstvu, pošto se sa te strane s pravom plaše da je time muslimanstvu dat jak poticaj, koji se nužno mora okrenuti protiv interesa Hrvatske države”. (HDA 1521: AHH, Posjet velikog muftije, Izvješće Hansa Helma Njemačkom Glavnom uredu za državnu sigurnost (RSHA – Reichssicherheitshauptamt), 10. travnja 1943)

Ako je suditi prema diplomatskim izvješćima bugarskoga poslanstva u Zagrebu, glavna svrha posjeta velikog muftije NDH bila je potpuno suprotna, tj. on je trebao “razuvjeriti neke muslimanske krugove, koji su zahtijevali teritorijalnu autonomiju Bosne i koji su za to tražili očitovanje i potporu Nijemaca – u pogledu autonomne Bosne pod njemačkim protektoratom”. Budući da Nijemci nisu bili “suglasni s takvim lomljenjem hrvatske države”, oni su uputili velikog muftiju u NDH sa zadaćom da uvjeri “svoje inovjernike u Hrvatskoj da surađuju s novom državom”. Petar Lungov, ataše za tisak bugarskoga poslanstva, od njemačkih je kolega također saznao da Berlin od El-Huseinija očekuje da uvjeri bosanske muslimane da je arapski svijet na strani Osovine. To je bilo osobito važno s obzirom da je bosansko mnijenje bilo tradicionalno vezano uz Tursku koja je zauzela neutralni položaj.

Muftija se u razgovoru s bosanskim delegacijama rado pozivao na suradnju muslimana i katolika u Palestini i Siriji. Kada je velikom muftiji postavljeno pitanje: Što stavlja na prvo mjesto – vjeru ili narodnost, on je veoma diplomatski odgovorio: “Vjera mi daje snagu, da se borim za svoj narod.” Teodor Uzorinac, glavni urednik zagrebačkog izdanja Neue Ordnung, koji je bio u pratnji muftije, kazao je Mečkarovu da El-Huseini, zapravo, nije imao priliku sresti lidere koje bi morao razuvjeravati da bosanska autonomija nije dobra ideja. Ako su se njemački krugovi interesirali za autonomističke tendencije, to je bila služba sigurnosti i Gestapo, zaključio je Uzorinac. (M. Todorakova, Bulgarija i Nezavisimata Hrvatska Država (1941.-1944.)…, 289.- 283., Izvješće Petra Lingova Georgiju Serafimovu, direktoru odjela za tisak bugarskoga Ministarstva vanjskih poslova o boravku u NDH velikog jeruzalemskoga muftije, Zagreb, 22. travnja 1943)

Što se tiče njemačke obavještajne službe u Zagrebu, ona je ocijenila da je posjet velikog muftije NDH bio “pozitivan u najvećoj mjeri”, da je “Bosancima dat i jedan stvaran značaj” te da se očekuje “da će muslimanstvo jače nego do sada, zauzeti negativan stav prema došaptavanjima sa četničke i partizanske strane, i time ono predstavlja znatan zaštitni bedem protiv prodiranja destruktivnih utjecaja u Hrvatsku državu”. (HDA 1521: AHH, Posjet velikog muftije, Zabilješka od 12. travnja 1943)

Međutim, njemački poslanik Kasche nije dijelio to mišljenje, štoviše on je procijenio da će događaj zaoštriti odnose između Berlina i hrvatske vlade na koju će bosanski autonomisti vršiti još jači pritisak. Dolazak El-Huseinija sasvim sigurno nije bio po volji Paveliću premda se odvijao u prijateljskoj atmosferi. Pavelić je zapravo bio stavljen pred gotov čin od RSHA i Himmlera. Kasche iznosi da je Pavelić u trosatnom razgovoru s El-Huseinijem pokušavao zaobići politička pitanja te da su najviše razgovarali o zbrinjavanju muslimanskih izbjeglica. Govorilo se o uređenju autonomije IVZ-a te su obojica bili suglasni da uprava vakufa mora ostati u rukama vjerskih predstavnika. (Enver Redžić, Muslimansko autonomaštvo, 98)

Bilo kako bilo, postojala je izravna veza između dolaska velikog muftije u Bosnu i ideološke agitacije za Osovinu. To je potvrdio i Osman Kulenović u istrazi pred jugoslavenskom vlastima u ožujku 1947. Upitan s “kakvim zadacima i po čijoj želji je došao jeruzalemski muftija u Zagreb i Bosnu”, Kulenović je izjavio: “Držim da je jeruzalemski muftija imao poslužiti na angažiranju muslimana uz Nijemce, da ih drži povezane i da utječe na muslimane svoje pristalice u domovini (Palestini). Po tim zadacima držim da je on došao i u Bosnu, tj. da bi se pokazalo bosanskim muslimanima kako su i ostali muslimani uz sile Osovine. Druge zadaće po mom mišljenju, osim ove da politički pridobije muslimane, nije mogao imati jer smo mi muslimani imali višeg vjerskog poglavicu Reisa u Sarajevu”. (HDA 1561: RSUP SRH, SDS 013.0/54, Dr. Osman Kulenović, Zapisnik saslušanja kod Udbe Hrvatske, dovršeno 10. ožujka 1947)

Nakon povratka iz Bosne, El-Huseini je sastavio izvješće za potrebe Glavne uprave SS-a koja će primiti na znanje njegove sugestije o formiranju SS-divizije. Nema dvojbe da su izvješća o stradanju muslimana u četničkim napadima, poslužila El-Huseiniju kao glavni argument za osnivanje SS-divizije. On je inzistirao da se najveća briga posveti postradalima. Istodobno, pred Nijemcima nije krio razočaranje činjenicom da Talijani pomažu četnike. Kod El-Huseinija prevladalo je uvjerenje da SS -muslimanska divizija mora biti isključivo angažirana u odbrani muslimana te da ne smije napuštati područje Bosne. Zatim, smatrao je da časnici moraju biti muslimani te da vojnici moraju zadržati oružje do konca rata. U diviziju ne moraju biti uključene postrojbe legije majora Muhameda Hadžiefendića koje su angažirane na odbrani tuzlanskoga kraja. S obzirom da je smatrao da su za pogrom muslimana najodgovorniji četnici, on je od Njemačke i Italije zatražio da prekinu sve oblike suradnje i da razoružaju njihove postrojbe. Međutim, El-Huseini također je stekao dojam da je BiH izložena prodoru djelatnoga katoličanstva, stoga je predložio da se ograniči politički utjecaj Katoličke crkve. (Enver Redžić, Muslimansko autonomaštvo , 100.-102)

U političkim pripremama za osnivanje SS-divizije njemački čimbenici su bili spremni prihvatiti sugestije velikog muftije. To je značilo sljedeće: da divizija štiti bosanski zavičaj i porodice; da se časnici regrutiraju iz redova muslimana; da pripadnici divizije zadrže oružje do kraja rata; da se raspušta Hadžiefendićeva legija; da Nijemci prekinu suradnju s četnicima; da se ograniči utjecaj Katoličke crkve. (Rasim Hurem “Pokušaj nekih građanskih muslimanskih političara da Bosnu I Hercegovinu izdvoje iz NDH”, 1990, 211-212)

Posjet El-Huseinija Bosni može se dovesti i u panislamski kontekst, zapravo u svom obraćanju bosanskim muslimanima on je poglavito uzimao u obzir da se i oni moraju uključiti u borbu protiv boljševizma kao “neprijatelja islama na svjetskoj razini”. Za vrijeme svog boravka u Zagrebu i Sarajevu u travnju 1943. El-Huseini je govorio kao Hitler zaogrnut islamskim plaštem: „Boljševizam je sam po sebi opasnost, jer niječe Boga i sve vrednote na kojima se temelji uljudba i civilizacija.” Konstatiravši da je “duh komunizma nespojiv s islamom”, on je ustvrdio da je “borba protiv komunizma sveta dužnost muslimana”. (“Razgovor s velikim jeruzalemskim muftijom El-Huseinijom”, Osvit, 9. kolovoza 1942) Zanimljivo je da je prva posada hrvatskih dragovoljaca koja je bila odlikovana na Istočnom bojištu bila upravo posada muslimanskog poručnika Asima Nožića iz Mostara. (Osvit, 19. travnja 1942)

Muslimanska elita (uglavnom samo sarajevska, NF) je s velikim muftijom dijelila mišljenje da su komunizam i boljševizam strani i heretični islamskom svijetu, štoviše, da je sila koja onesposobljava islam. U članku “Islamski svijet protiv boljševizma” (1942.) sarajevski Osvit pokušava odgovoriti zašto marksizam ne nalazi plodno tlo u islamskim zemljama, a glavni argument koji navodi jest da je komunizam protivan samoj naravi islama. Komunizam se, naime, poima kao “pobuna materije protiv živomu, odricanje najvišeg načela i Njegovih zakona”, a islam je “duboko aktivan, nositelj napora, graditelj na zdravim ciglama koje su već umetnute u zgradu napretka”. (Sadi, Islamski svijet protiv boljševizma, Osvit, 26. travnja 1942)

Osvit objašnjava da “boljševička Rusija nije mogla osvojiti srca hrvatskih muslimana” zbog niza “praktičnih i političkih” i “čisto ideoloških razloga”. Muslimani su “fanatično privrženi svojoj vjeri” koja je dinamička pokretačka snaga njihove “akcije”. Nadalje, među njima je “snažno razvijen kult obitelji i kućnog ognjišta, kojemu islam pridaje ogromnu važnost, a s tim u vezi i osjećaj islamskim učenjem prilično ograničene privatne svojine”. To što je dio mladog muslimanskog naraštaja ipak prihvatio marksističke gledanje, može se zahvaliti velikoj društvenoj bijedi i promidžbi. Međutim, to još “nikako ne znači da mišljenje ovih mladića dijeli i muslimanski puk, pa ne znam kako bio iscrpljen i osiromašen”, zaključuje Osvit. (“Hrvatski muslimani i boljševizam”, Osvit, 15. ožujka 1942)

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search