LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Nedjelja, 26 Listopad 2014 13:28

 GojkoBerić2014Ljudina je Gojko Berić...golema (1)

Pripremio: Nadan Filipović

Gospodin Gojko Berić nije samo izuzetan novinar i publicist, već „komad“ pravog ljudine, Bosanca koji je u neku ruku i Bošnjačina, a kad to kažem ne mislim na njegovo nacionalno opredjeljenje već na kristalnu istinu koju nam ovaj iskreni patriot prezentira i koja bi trebala da otvori oči i mnogim koji jednostavno ili nemaju kapaciteta da vide ili neće da vide bosanski prezent. Čitatelj sam „Oslobođenja“ od ranog djetinjstva, a i sada, pod stare dane, svakodnevno sam vezan za taj dnevni list. Za „Oslobođenje“ , odnosno za nas čitatelje, pisao je određeni broj izuzetnih kolumnista, ali posebno mjesto među njima zauzima gospodin Gojko Berić. Njegove kolumne su napisane jasno. U njima nema niti jedne nepotrebne fraze ili suvišne riječi. Svaka od Berićevih kolumni je ne samo aktuelna za prezent u kojem je pisana, već je izuzetno interesantna upravo zato što nam Berić na jedan maltene „nostradamusovski“ način, usudio bih se figurativo izraziti, po dvadesetak godina unaprijed nepogrešivo inteligentno ukazuje šta će nas čekati u budućnosti i mi tu budućnost i dočekamo i u njoj živimo našu sadašnjicu.

Kuća „Oslobođenje“ je u 1994. godini bila izdavač zbirke ratnih kolumni Gojka Berića, ljudine koji je svojevoljno ostao u Sarajevu i tokom njegove krvave opasade podijelio hudu sudbinu sa svim zatočenicima „sarajevskog džehennema“, dakle sa svojim sugrađanima i čitateljima. A mogao je izaći kad god da je poželio, ali nije. Naslov knjige je „Sarajevo na kraju svijeta“. Izabrao sam neke citate koji su, ne mojte smetnuti s uma, pisani u periodu 1992 – 1994, a vi sami donesite svoj zaključak koliko su riječi Gojka Berića i sada aktuelne, dakle, nakon više od 20 godina. Nadam se da mi poštovani Gojko Berić i redakcija „Oslobođenje“ neće zahatoriti što sasm ove citate uvrstio u rubriku „Historijski retrovizor“.

U Bosni su se nastanili smrt, glad i pustošenja, šovinizam i ljudska stradanja. Dokle, to niko ne zna. Srbi su silom oružja natjerali Muslimane na ono najgore: da ih počnu mrziti! Odnosi među njima možda više nikada neće biti kao što su bili proteklih decenija. (Krunisanje ognjem i mačem, zapisano 30. aprila, 1992, iz knjige „Sarajevo na kraju svijeta“, izdavač Oslobođenje, 1994)

Svi koji, bilo iz neznanja ili ličnih špekulacija, zagovaraju nastavaka rata po svaku cijenu i time unaprijed kopaju grobove za tuđe sinove, morali bi znati da budućnost Bosne i Hercegovine neće biti odlučena njegovim bespobjedničkim ishodom, već sudbinom izbjeglica! Stvar je lako razumljiva: ne bude li se veliki dio ovih nesretnika vratio na svoje predratne adrese, Bosna će biti etnički podijeljena i bez posredovanja zavjereničkih karata crtanih u Lisabonu. A ako se to dogodi, imaćemo državu koja će biti sve drugo samo ne ono za što ginu nepokolebljive pristalice njenog teritorijalnog i društvenog integralizma. O tome mora da vodi računa svaka racionalna politička opcija, bilo uvoznog ili domaćeg porijekla. Svijet je to shvatio i zato u svojim zahtjevima problem izbjeglica stavlja na drugo mjesto po važnosti, odmah iza zahtjeva da se agresija obustavi i borbe prekinu. Milion i po građana ove republike, njen svaki treći stanovnik, potuca se danas od nemila do nedraga prostorima Evrope i bivše Jugoslavije. Oni su samo statistički broj u našoj kolektivnoj svijesti. Ali, pogledajte njihova lica u krupnom planu, uhvaćena okom televizijske kamere u momentu kad prelaze rijeke i mostove, dok tumaraju cestama ili putuju nekud daleko vozovima i autobusima, ili kad stižu na odredište za koje im je rečeno da je njihova posljednja stanica. To su lica puna nesreće, očaja i straha od neizvjesnosti. Kako je duboka i neskrivena tuga čovjeka otjeranog sa vlastitog ognjišta! (Pakao izbjeglištva, zapisano 23. jula 1992, iz knjige „Sarajevo na kraju svijeta“, izdavač Oslobođenje, 1994)

Civilizacija je za barbare ptica rugalica i treba je ubiti. U toj omrazi leži psihološko objašnjenje bizarne činjenice da su se srpski ratni stratezi okomili na bosanske gradove. Računali su da će njihovim bespoštednim razaranjem, podmuklim ubijanjem građana, izgladnjivanjem i ožednjavanjem, uskraćivanjem struje i sličnim, nimalo viteškim sredstvima, ubiti svaku volju za otporom. Efekat je bio upravo suprotan. Umjesto očekivane blic-pobjede, Srbi su se zaglibili u dugotrajan rat. Kako su ciljevi opsade postajali sve udaljeniji, a otpor opsjednutih žilaviji, gnjev barbara je rastao. Njihov put zločina postao je put bez povratka. Ono što su srpski nacionalisti učinili muslimanskom narodu nadilazi političke ciljeve osvajačkog pohoda planiranog u Beogradu. Srpski zločin na kraju dvadesetog stoljeća toliko je složen za tumačenje i težak za razumijevanje, da bi možda samo psihijatrija svojim sredstvima mogla da ga objasni. Um je pomračen. Laku noć, civilizacijo! (Ubiti pticu rugalici, zapisano 28. avgusta 1992, iz knjige „Sarajevo na kraju svijeta“, izdavač Oslobođenje, 1994)

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search