LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Četvrtak, 06 Studeni 2014 00:16

 

Slobodan Milošević, Srpska pravoslavna crkva i crno-crvena koalicija (4)

Nadan Filipović

Slobodan Milošević je “preživio” noć s 9. na 10. mart 1991. godine i vrlo brzo povukao nove poteze, shvativši da bi “mečka mogla zaigrati i pred njegovom vilom na Dedinju”, jer nije gubio s uma da i njegovi najbliži saradnici mogu biti potpuno nepouzdani, ako se postavi pitanje “on ili mladost Srbije”. Kao vrhunski ekonomist i dugogodišnji bankar jasno je vidio da je ekonomija Srbije već u katastrofalnoj situaciji, da novac iz Slovenije i Hrvatske sve slabije curi u savezni budžet, a Jugoslovenska narodna armija je sredinom marta Predsjedništvu Jugoslavije dostavila dopis o sve većim finansijskim teškoćama u kojim se nalazila. Milošević se odlučio na najhazarderskiji poker u svom životu ocijenivši da je kucnuo pravi trenutak da tenkove s beogradskih ulica pošalje na Ljubljanu i Zagreb, da otvori jednu vrstu ratnog stanja pod krinkom “spašavanja Jugoslavije”, a znao je jako dobro da će student smiriti na taj način što će ih mobilizirati i poslati na ratišta tako da mu više ne mogu praviti problema u Beogradu. Konačno, jako je dobro znao da će svu pažnju srpskog naroda koja je bila usmjerena na njegovu strahovladu usmjeriti na Slovence, Hrvate, kasnije Bosnu i Hercegovinu, a da će on u danoj situaciji čvrsto i na duži rok zadržati vlast u Srbiji, ali i Crnoj Gori.

Slobodan Milošević je u govoru studentima Univerziteta u Beogradu, 16. marta 1991. godine, dakle samo nedelju dana od kritičnog 9. marta, održao jedan demagoški i srceparajući govor u kojem je najvaio da će legalno naoružati Srbe koji su ugroženi u Hrvatskoj. Nakon toga je naredio punu mobilizaciju rezervnog sastava policije. Prvih dana marta došlo je do oružanih sukoba u Pakracu, a na katolički Božić Srbi su isprovocirali oružani sukob na Plitvicama, te se to može smatrati danom početka agresije na Hrvatsku.

Milošević je lukavo iskalkulisao da mu je najbolji način za neutraliziranje svake opozicije u Srbiji skretanje pažnje opozicionara sa unutrašnjih problema ka “višim ciljevima”, a najviši cilj i nikad dosanjani ideal je bilo stvaranje Velike Srbije. Bilo mu je i lako izmisliti i najcrnjeg neprijatelja, a šta će drugo već potegnuti za najbližim.To je bila “ustaška Hrvatska”. Dakle, pred njim na šahovskoj tabli je bio glavni neprijatelj – Hrvatska, Jasenovac i ustaški genocid nad srpskim narodom, zemljopisne mape, srpskom narodu toliko primamljiva i simpatična linija Virovitica – Karlovac – Karlobag kao zapadna granica Velike Srbije, itd. Njega uopšte nije sekirala činjenica da je cijena “mira u sopstvenoj kući” trebala da bude plaćena životima u ratu “prebačenom u tuđe dvorište”. I srpskim, i hrvatskim.

Nakon najave Slobodana Miloševića da će naoružati Srbe u Hrvatskoj odnosi između njega i SPC su naglo otopljeli. No, srpski episkopi, vladike i crkvena vrhuška nisu bili svjesni da je Miloševiću, ateisti i nepresvučenom komunisti, SPC bila samo potrošni materijal u propagandnom ratu, dakle, vrlo važna alatka u medijskim pripremama ozbiljnih obračuna, ali na kraju, njemu lično vrijedna upotrebljenog toalet - papira. Tom političkom gangsteru kojem je SPC bila zadnja rupa na diktatorskoj svirali jako je dobro došla dreka iz SPC o novoj hrvatskoj vlasti i državi koju su pravoslavni popovi masovno i unisono nazivali “ustaškom državom”. Tako je u “Pravoslavlju” slavonski vladika Lukijan osuo drvlje i kamenje po novoj “Nezavisnoj državi hrvatskoj” i pripremama novih genocida nad Srbima u Hrvatskoj. (Lukijan, vladika slavonski, Pravoslavlje, Antisrpsko nastupanje ustaške države, 15. mart 1991)

Miloševiću je kao u ajncu “kec na deset” došlo i prekopavanje starih jama koje su krile kosti žrtava ustaških zločinaca. Bez ikakvog pijeteta prema žrtvama ustaškog terora za vrijeme NDH, udarilo se na talambase vađenje lubanja i kostiju, njihovo slaganje na šatorska krila, a sve uz zujanje TV-kamera, svjetla reflektora i mase pitanja uglavnom srbijanskih novinara. Kada je na red došla jama Golubinka u nju su se kao neki “nekrofilni speleolozi” spuštali glavom i bradom dr Radovan Karadžić, pokojni dr Svetozar Koljević, a u društvu sa notornim Milićem od Mačve, također pokojnim.

Krajem novembra je došla na red jama Jagodnjača u Popovom Polju, blizu Ljubinja. Iz nje su izvađeni ostaci “tačno 1.000” Srba koje su ustaše pobile i pobacale u tu jamu. Taj morbidni performans medijske “prodaje mrtvih duša” opisan je do u detalje u “Pravoslavlju” od 1. decembra 1990, gdje je navedeno kako su ustaše tu pobile 1.000 Srba, uz slikovite opise kako su ih ubijali maljevima, sjekirama, bradvama, vadili im oči, silovali prije klanja, itd. Na stranu što je to sve, manje ili više istina, svakako osim kao luft-balon prenapuhanih brojeva, te drekavce je u tom momentu bolila “neka stvar” za te žrtve, ali one su im trebale samo kao medijska teška artiljerija protiv novouspostavljene “ustaške države.”

Na isti način, bez ikakva stvarnog pijeteta, a uz silni i do neukusa i morbidnosti prenapadni publicitet, izvađene su kosti žrtava ustaških klanja iz jama oko Žitomislića, Prebilovaca, Ljubinja, Trebinja, Majevice, okoline Banjaluke, itd. Svaki dnevnik u Srbiji je počinjao sa “reportažama sa lica mesta”, sa rubova jama, sa m(j)esta ustaških zločina, urlalo se do nebesa o milionima poklanih Srba, o sadašnjim Srbima kao “ostacima poklanog naroda”, a to je skoro sve Srbe u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj na kraju dovelo do jednog stanja kolektivnog paranoidnog ludila i spremnosti da preventivno unište “ustaše i reduciraju ustašku državu na teritorij koji se sav može vidjeti sa vrha Zagrebačke prvostolnice”. Pošto sam se u taj vakat nekim poslovnim putovanjem zadesio u Srbiji, preciznije rečeno u Kraljevu, svojim sam očima vidio taj strah i u običnih Šumadinaca od kojih su neki spavali sa pištoljima pod jastukom, jer zaboga, čuli su 100% provjerene informacije da su ustaše poslale “crne trojke” da ih kolju po Srbiji!

Dok je prepredeni mafiozo Slobodan Milošević trljao ruke i gledao te sve pse – goniče kako gromoglasno laju, ne “sto je ponovo izvađena poslastica” – Jasenovac! Crkveno-ekskomunistička crno-crvena “falanga” je počela najnovije licitacije sa milionima Srba pobijenih u Jasenovcu. Dan uoči otvaranja Sabora SPC koji je održan od 9. do 24. maja 1991. godine članovi Sabora su služili svetu liturgiju u Jasenovcu. Tom prilikom je tada, još dosta umjereni, patrijarh Pavle rekao da se radi samo o liturgijsko-molitvenom činu obilježavanja pedesete godišnjice stradanja Srpske crkve i naroda, pri čemu je naglasio da ne želi podsticati zlu krv, a ni osvetu, nego da se sagledavanjem istine od zlu narod izbavi od novih zala. U Hrvatskoj je ova komemoracija shvaćena kao otvaranje starih rana i pisanje kolektivne optužnice cijelom hrvatskom narodu, jer je SPC stalno ponavljala mantru o “kolektivnoj odgovornosti svih Hrvata za ustaške zločine počinjene nad Srbima u Pavelićevoj NDH”.

Veoma je interesantno da je vrh SPC naglo “promijenio ploču” nakon Srebrenice i otkrivanja genocida nad Bošnjacima provedenog u periodu od 1992 – 1995. Tada su odjednom baš svi u SPC postali gorljivi zagovornici teze da svaki zločin ima svog pojedinačnog ili grupnog izvršitelja, te da za počinjene srpske zločine u Bosni trebaju odgovarati isključivo pojedinci. Više nego “licemerno”! Zar nije?!

Sa tog Sabora SPC je poručeno: “Svedoci smo da, eto, tek u naše dane hiljade nevino poklanih ljudi izlazi iz tame poniženosti, prezira i zaborava, vađeni iz zabetoniranih jama, ispod zabetoniranih savesti. Dobar je to znak. Jer, pomirenje sa mrtvima – i mrtvih međusobno neophodni je uslov za pomirenje među živima.” (Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Medijska knjižara KRUG, 2001)

Ali, kakvo pomirenje! Mjesec dana nakon objavljivanja ove poruke pomirenja za Vidovdan 1991. godine započeo je “rat” u Sloveniji kao kratki preludij strašnog rata u Hrvatskoj i još strašnijeg u Bosni i Hercegovini koji je okončan i četničkim genocidom nad Bošnjacima, prvim u Evropi nakon poraza Hitlerove Njemačke.

Možemo zaključiti da je SPC dobro “natociljao” na svoj način inteligentni i prepredeni komunista i politički gangster koji se nikad nije ni preobukao, a kojem je bilo potpuno svejedno što će desetine hiljada Srba kao “topovsko meso” izginuti na njegovoj “šahovskoj ploči”, a još više svejedno za neke tamo pokokane “ustaše” i Turke. Ipak, to jednu staru instituciju kao što je SPC nikako ne može opravdati, a pogotovu sada kad gledamo šta s prezirom i nipodaštavanjem neki njeni, ne baš malobrojni predstavnici, pričaju o genocidu u Srebrenici i na svim područjima BiH gdje su stupale četničke čizme; kako episkopi na službenim skupovima SPC “telale” da Muslimani smrde; kako se kurvanjski nipodaštavaju, ponižavaju i preziru nesrpske žrtve četničkog terora.

Uostalom mislim da je u tom karavremenu SPC bila kao neka krpa, koja je našla pravu zakrpu – Slobodana Miloševića, a možda bi bolje bilo to obrnuti. Milošević je otišao i neosuđen počiva pod kruškom u avliji rodne kuće u Požarevcu, a SPC je ostala i kad tad joj valja pred ogledalo.                

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search