LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Subota, 31 Siječanj 2015 10:03

 

Iseljavanje Bošnjaka u Tursku nakon 1878. godine - dokumentarna i literarna svjedočanstva (1)

Safeta-Obhodjas-2013Safeta Obhođaš, Wuppertal, Njemačka

Uvod

U vrijeme komunizma se jako malo javno govorilo i pisalo o iseljavanju naroda bivše Jugoslavije uopće, a posebno o iseljavanju Bošnjaka u Tursku. U školskim udžbenicima je to rijetko i samo uzgred spominjano. Vjerujem da je o tom fenomenu bilo magistarskih radova i doktorskih disertacija, ali su one rijetko bile objavljivane. Čak se jedno vrijeme i sevdalinka “Put putuje Latif-aga” nalazila na listi zabranjenih i nepoželjnih narodnih pjesama, jer je nastala povodom egzodusa Bošnjaka iz Banja Luke. Komunistima nije bilo pravo da se neko upita ko su bili taj Sulejman i Latif, kuda su to oni putovali, i iz kojeg razloga.

O toj temi se počelo više govoriti i pisati nakon pada komunizma početkom devedesetih, koji je bio kao neki preludij za krvavi rat, preciznije, agresiju na Bosnu i Hercegovinu, masovne zločine i konačno genocid. Nastala su neka vrlo značajna historijska djela o uzrocima iseljavanja i teškom položaju muhadžira u novoj domovini, Turskoj.

U ovim tekstovima ću pokušati prikazati taj egzodus na osnovu nekih historijskih istraživanja i na osnovu malog broja autentičnih literarnih djela na tu temu.

Odlazak Osmanlija iz Bosne

Godine pred povlačenje Turske sa Balkana bile su krvave i, po mom dubokom uvjerenju, u tom vremenskom periodu i u tom kaosu, narodi su jedni drugima nanijeli toliko zla, da su zavladali opći strah i nepovjerenje. Iz toga je nastala mržnja, koja se novim ratovima samo povećavala i koju nikakav idealizam, prosvjećivanje ili civilizacijska dostignuća, kao naprimjer ljudska prava, nisu mogli iskorijeniti. Ni do danas danile.

latasSjetimo se samo kako je Omer-paša Latas brutalno ugušio bunu Bošnjaka, posebno u Cazinskoj krajini, Posavini, Hercegovini. U Latasovoj biografiji piše : “Na našim prostorima ostao je upamćen po tome sto je slomio ustanak bosanskog begovata na čelu sa gradačaćkim kapetanom, Husein-begom Gradaščevićem. 1850/1. je dao smaknuti preko 2.500 najuglednijih aga i begova u Bosni i Hercegovini, neke je zatvorio, a njih oko 400 - poslao okovane u Carigrad.” A Bošnjaci, učeći svoju historiju, zaboravljaju da su se naši begovi najviše bunili protiv uvođenja reformi i sistema školovanja, koje je turska država namjeravala uvesti, kako bi modernizirala državu i ekonomiju, bez gubitka teritorija. Kako su se sami bosanski prvaci odnosili među sobom, ko je koga izdavao i zašto, ko je želio pašovati u Hercegovini, a zmajevati u Posavini, neka ostane za neku drugu historijsku lekciju. Ovaj tekst prati prilike i neprilike koje su natjerale Bošnjake na egzodus u Tursku.

Sami Bošnjaci su ostavili malo ili nimalo pisanih dokumenata o svom stradanju od “bratske ruke”. Oni su kao i uvijek i svoj jad, kao i svoja ushićenja, pokušavali opjevati u baladama, sevdalinkama ili u epskim pjesmama.

Po predanju, opet usmenom, u vrijeme Latasove akcije protiv bosanskog begovata je inastala pjesma: “Gornju Tuzlu opasala guja”. Guja je zapravo simbolizirala, odnosno, preciznije rečeno, metaforički označavala, vojsku već spomenutog paše-poturice, koja je držala Gornju Tuzlu u obruču.

 

Gornju Tuzlu, gornju Tuzlu
opasala guja, opasala guja
metla glavu, metla glavu
na Džindić mahalu, na Džindić mahalu

A repinu, a repinu trgla
na gradinu, na staru gradinu
zelen bore, zelen bore
na Džindić mahali, na Džindić mahali

Na tebi ću, na tebi ću
čardak načiniti, čardak načiniti
i na njemu, i na njemu
sjesti besjediti, sjesti besjediti

Uvijek sam se pitala, kakav je govor htio držati ovaj pjesnik sa svoga čardaka na zelenom boru. Možda o tome kako su se vojske tukle i koja su sve zla počinjena na obje strane. Da je bio pismen, možda bi opisao strašne zločine Latasove vojske nad Bošnjacima. Nepismenom i ojađenom ostalo mu je samo da sjedne i zapjeva, muci u inat, u metaforama koje niko živ nekoliko desetljeća kasnije nije mogao razumjeti.

Osmanlije se povlače poslije mnogo prolivene krvi

Nakon “smirivanja” Bošnjaka došli su i drugi narodi na red, jedna za drugom su počele grmjeti bune, koje se u historiji spominju pod zajedničkim nazivom: Hercegovački ustanci. Ni tada se narodi nisu udruživali da zajedno otjeraju okupatora sa slavenskog tla. Prvo su na ustanak krenuli hercegovački Hrvati, pa onda hercegovački Srbi u Nevesinju, po čemu je njihov ustanak i dobio naziv Nevesinjska puška. Od Nevesinja je krenulo po cijeloj Bosni, što je rezultiralo ulaskom u rat Srbije i Crne Gore, 1876., a 1877. i Rusije. Jedan od svjedoka tih posljednjih turskih bitaka u Bosni i Hercegovini, franjevac Jako Baltić, zapisao je u “Godišnjaku od događaja i promine vremena u Bosni 1754. - 1882.” sljedeće:

"Vojske se turske napuni Hercegovina; na mlogim mistim pobi se s ustašama (ustanicima), koji turskoj vojsci mlogo kvara činjaju i Turci ih ne mogu svladati, jer u ovim krševitim mistim imali su dosti zaklona od turske sile. Ali drukčije bi u Bosni. Turci su ovog vrjemena grdna krvoločstva počinili, ali ustaše nisu Turcim praštali. S obadvi strane grozna su se djela činila".

Sa obadvije strane, sa svake strane, Turci, Srbi, Bugari, Rusi, da bi se Turska na kraju sa tim krvavim pirom povukla iz Bosne i Hercegovine i jednog dijela Sandžaka. Berlinskim sporazumom iz 1878. zadržala je jedan dio Sandžaka, Makedoniju i Grčku, ali ne zadugo.

Nije čudo što se Bošnjaci nakon toga nisu osjećali sigurnim na svojoj zemlji, jer im je turska vojska ostavila teško breme, zločine u svojim posljednjim borbama da se održi na Balkanu. Ni punih 30 godina poslije akcija Latasove soldateske, Osmanlije su se povukle iz Bosne i ostavile Bošnjake, čiji su sinovi bili u turskoj vojsci, na milost i nemilost hrišćanima. U to vrijeme se žrtve ni na jednoj strani nisu brojale. Po mom ličnom mišljenju naši preci nisu na hidžru kretali zbog vijekovne povezanosti sa Turskom, nego zbog straha od osvete. Slaveni- muslimani u Beogradu i okolini su bijes srpskih ustanika doživjeli početkom 19. vijeka, za vrijeme Prvog i Drugog srpskog ustanaka, a sredinom devetnaestog vijeka su se pod pritiscima masovno preseljavali u Bosnu.

Nastavak slijedi

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search