LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Subota, 07 Veljača 2015 09:00

 

Safeta-Obhodjas-2013Iseljavanje Bošnjaka u Tursku nakon 1878. godine -dokumentarna i literarna svjedočanstva (2)

Safeta Obhođaš, Wuppertal, Njemačka

Stanje u Bosni i Hercegovini pred kraj osmanlijske vladavine

Tih posljednjih pedest godina sultanske vladavine u Bosni i Hercegovini prošle su u pravoj agoniji bošnjačkog stanovništva. Uz sve pobune i divljanja turske vojske, harale su i zarazne bolesti. Posebno su tifus i tuberkoloza uzimale danak po gradovima, gdje nije bilo kanalizacije i tekuće vode. Kuga je 1833. godine po ko zna koji put pomorila pola gradskog stanovništva. Preko noći su nestajale cijele porodice.

Iako je turska vojska ognjem i mačem “smirila” Bosnu i Hercegovinu, narod se je i dalje bunio protiv reformi i nije dozvoljavao djeci i omladini da idu u svjetovne škole, zvane ruždija. Edhem Mulavdić, pisac prvog romana na bosanskom jeziku “Zeleno busenje” opisao je u svojim sjećanjima koliko je muke i problema imao u svojoj porodici i okolini da se izbori za daljnje školovanje. Ni dječaci nisu upisivani u školu, pa se onda može zamisliti kakav je bio odnos prema školovanju ženske djece.

1878. je bošnjački narod, neobrazovan, bez prosvjetitelja i vođa, u velikom strahu dočekao predaju njihove domovine Austro-Ugarskoj monarhiji. Mnogi se nisu mogli pomiriti s tim da vlast nad njima umjesto sultana iz Carigrada dobije Monarhija iz Beča, u kojoj je vladao njima potpuno strani sistem, da ne govorimo o drugoj vjeri, kulturi i običajima. U mnogim dijelovima zemlje organiziran je otpor protiv evropskog vladara. Veliki agitator otpora protiv nove vlasti bio je Sarajlija Hadži Lojo, o kojem će još biti riječi.

I pored nekoliko pobjeda slabo nauružana i neubučena vojska, bez jake komande, logistike i pozadine, nije mogla zaustaviti ulazak Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu. Opet i uzalud je izginula silna mladost, opet su razrušena i popaljena sela, varoši i gradovi, nestale čitave porodice i uništena imanja.

Osvajanje Bosne u djelima Edhema Mulabdića

Spomenuti Edhem Mulabdić bio je u ranoj mladosti i kao učenik ruždije u Maglaju svjedokom kako tih krvavih događaja, tako i napada naružanih hordi, koje su u vakumu bezvlašća napadale i pljačkale muslimansko civilno stanovništvo. Mnogo godina kasnije je u jednom svom članku napisao sljedeće:

“Je li ovaj rat naših djedova sa moćnom Austrijom bio potreban i opravdan? Zdrav razum kaže da nije bio opravdan, jer je ova zemlja međunarodnim ugovorom prešla iz ruku jednog cara u ruke drugoga. Jedan car dao, drugi uzeo. Pored toga, maleni smo prema sili koja nas pritiskuje.“

A drugi onda rekoše: “Neka car daje svoje, a ne naše. Ove su zemlje bile naše prije nego ih je on kao zavojevač osvojio. A kad je on mačem u ruci stekao na njih pravo, zar domaćin, imajući pravo posjeda na svoju kuću, ne stiče još veće pravo na nju, kad je od navale obrani.”

Potpunu dezorijentiranost Bošnjaka u godini kad je stigla austro-ugarska vojska Mulabdić je opisao u svom djelu “Zeleno busenje”, a ta knjiga je zapravo prvi roman iz pera jednog Bošnjaka, a objavljen je prvi put 1898., znači dvadeset godina poslije tih krvavih događaja. Mjesto radnje je njegov rodni Maglaj, u kojem su nekoliko desetina mladića, među njima i glavni junak Ahmet, pokušavali podići opštenarodnu pobunu protiv “Švabe”. Stanovništvo se u većem broju nije odazivalo njihovom pozivu.

“Doskora se vratiše one dvije četice bajraku”, pisao je autor u devetom poglavlju knjige. “Ovi htjeli da iz kuća izazovu age i trgovce; pa kad im se nigdje niko ne odazva, zađoše u kletvu i psovku, al opet ništa ... Varoš bila kao pusta. Svak se zatvorio u svoju kuću sa svojom čeljadi, pa se tu slagalo suđe, u zemlju krila dragocijenost ... Sve je to u poslu, a sve pripravno, plane li mu krov nad glavom da bježi ... kud i ostali svijet.”

I da su ove dvije četice uspjele podići više Bošnjaka na pobunu, samo bi ih više poginulo. Preko njihovih grobova brzo je narasla trava, pa Mulabdić tako i završava svoj roman. Iza izginulih junaka ostajale su majke, supruge, sestre, braća, djeca. Od tuge za Ahmetom umire i njegova zaručnica Ajiša: “Alija se povratio sa pokopa Ajišina, posjetio onda majčin grob, otišao sjutri dan na Preslicu da vidi gdje mu je brat pao; a kad se povratio u Maglaj, opazio gore, malo više Delibegova hana, lijep spomenik onim vojnicima koji padoše na Maglaju. Sve je obišao, suzna oka, promatrao ove nevine žrtve onog vremena, sudbine, koje je sada pokrivalo zeleno busenje ...“

LOJOLegenda o Hadži Loji i njegovom otporu novom vladaru

Nisu svi pobunjenici izginuli, mnogi od njih su kasnije osuđeni na smrt i dugogodišnje robijanje. Jedan od tih srećnih preživjelih bio je i Hadži Lojo (rođen 1834.). Njegovo pravo ime bilo je Vilajetović, a Lojo su ga nazvali jer je bio atletski razvijen, pravi gorostas, a Hadži je dobio kasnije, nakon što je posjetio Ćabu odakle se navodno pješice se vratio u Sarajevo. Njegova biografija je puna protivurječnosti, po svjedočenju savremenika bio je učevan i pobožan, ali i naprasit čovjek, kojem su se mnogi sklanjali sa puta. Kakva je stvarno bila njegova uloga u organiziranju odbrane Sarajeva pred navalom austro-ugarske vojske, da li samo agitatorska ili i organizaciona, nikad nije do kraja razjašnjeno.

Ovdje bih željela spomenuti još jedan apsurdni podatak. U njegovoj biografiji stoji da je mrzio sve hrišćansko, a kad je ranjen pobjegao iz Sarajeva, nije našao utočište kod nekog Bošnjaka, nego u dalekom selu Miošićima, kod srpskih domaćina. Ostaje da se pitamo, da li ga mislimani nisu smjeli ili nisu htjeli primiti? Iz Miošića je pobjegao dalje u Čajniče.

I austrijske novine su zabilježile njegovo hvatanje, i to ovim riječima: “Strašni vođa bosanskih pobunjenika, Hadži Lojo, konačno je pao u austrijske ruke, a nalazi se trenutno u vojnoj bolnici u Sarajevu. Naš dopisnik R. Guttner piše: 'Hadži Loju je uhvatio 2. oktobra poručnik M. Stipedić koji se vrlo energično prihvatio ovog zadatka. Uhvaćen je na jednom usamljenom mjestu na skoro nepristupačnom planinskom terenu, u tri sata noću. Grdno je psovao dok su ga nosili na nosilima, pošto je bio ranjen u nogu, u Rogaticu, gdje je bio smješten stab 1. divizije.”

fra GrgaFra Grga Martić, u to vrijeme vrlo pismen i politički snalažljiv fratar, ovako je opisao Lojinu ulogu u otporu:

“... Kad su ga uhvatili i doveli u Sarajevo, upita me auditor, što je vodio istragu nad njime, šta je i tko je, i šta je uradio. (Izvijestih ga) ... da na sav glas na čaršiji svijet govori, da je bio koji drugi od osuđenika namjesto Hadži Loje, da bi grad stradao i robljenjem i paljenjen, a drugo, da nije Hadži Lojina puška pukla na austrijsku vojsku, jer je 15 dana otišao prije iz Sarajeva, nego je vojska austrijska ušla u Sarajevo.”

Fra Grga Martić je tvrdio da junak nije ni metka ispalio na osvajačku vojsku. Da li ga je htio samo zaštiti od smrtne kazne ili je prenio ono što je narod znao, da je Hadži Lojo bio junak po agitaciji a ne po djelima? Sigurno je jedno, a to je da Hadži Lojo nije bio ranjen u borbi, nego se sam nepažnjom ranio u koljeno, a rana se onda dala na zlo i vjerovatno bi umro od gangrene u srpskom selu da ga austrijska vojska nije zarobila.

Prvo su ga smjestili u bolnicu gdje mu je morala biti amputirana noga, a zatim su ga osudili na smrt, da bi ga onda, po u međuvremenu donešenem Zakonu o amnestiji pobunjenika, poslali u zatvor u Češku a odatle u progonstvo. Sam je izabrao da ode sa porodicom u Meku, gdje je 1887. godine i umro.

Austro-Ugarska je sa dosta muke i gubitaka osvojila Bosnu i Hercegovinu, ali se već u narednim godinama morala suočiti sa novim pobunama.

(nastavak slijedi)

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search