LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Subota, 14 Veljača 2015 12:45

 

Safeta-Obhodjas-2013Iseljavanje Bošnjaka u Tursku nakon 1878. godine u dokumentima i literaturi (3)

Safeta Obhođaš, Wuppertal, Njemačka

Stanje bošnjačkog naroda nakon ulaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu

Vjera, naslijeđena od pradjedova koji su prešli na islam, bila je duboko usađena u svijest Bošnjaka. Politika i odgovornost i za sebe i za druge, nažalost nisu. U Evropi se uveliko studirala medicina, otkrivani su uzroci bolesti, a kod nas nije bilo ni jednog ljekara, a kamoli bolnice. Jedino što se znalo o životu i smrti bilo je: Allah dao, Allah uzeo, kao da smo po svijesti još bili u Srednjem vijeku, jer se kultura zasnivala na usmenoj tradiciji, bez pismenosti na svom jeziku, a zakonodavstvo je bilo na tuđim jezicima.

Nakon što su ustanci protiv novog vladara u krvi ugušeni, bošnjački narod je ostao kao ishavješćen. Kojim putem krenuti? Sredstava informiranja nije bilo, novine koje su počinjale izlaziti Bošnjaci nisu bili u stanju čitati i razumjeti. O novom vladaru i njegovim namjerama nije se ništa znalo, a glasine su se širile kao požari i još više doprinosile općoj nesigurnosti. Bošnjačke porodice su preko noći siromašile, bilo da su prodavale imanja da prežive, bilo da su im ona oduzimana i takozvanim kmetopravom prelazila u ruke onih koji su obrađivali zemlju, a to su uglavnom bili hrišćani. Natalitet je također bio previsok za tako male ekonomske resurse, pogotovo što osim trgovine i zemljoradnje nije bilo druge privrede. I umjesto da se uče novom načinu privređivanja, mnogi muškarci su u birtijama i kuplerajima rasturali i ono imanja što im je od očeva ostalo. Neki stariji čitaoci se sigurno još uvijek sjećaju televizijske serije “Tale” Derviša Sušića, u kojoj vremešni, osiromašeni beg sjedi, puši i neprestano ponavlja: “Eeee, kakve je Pešta nekad kupleraje imala!” Takvih primjera ekonomskog ili financijskog samouništenja sam i ja imala u svojoj porodici. Toliko puta sam slušala jadikovke starijih žena o tome kako je jedan brat kockao, a drugi nije izlazio iz javne kuće sve dok svi nisu dospjeli do prosjačkog štapa.

Iz tog vremena nema skoro ni jednog zabilježnog imena nekog Bošnjaka koji se bar i pokušavao baviti politikom.

Srećom Bošnjaci su na svojoj strani imali jednu istaknutu ličnost tog doba, fra Grgu Martića. Inače ne znam da li bi uopće opstali u svojoj domovini.

Fra Grga Martić (1822 -1905.) – politička uloga.

U njegovoj biografiji stoji sljedeće: “Bio je hrvatski i bosanskohercegovački franjevac, sakupljač narodnih pjesama, pjesnik, preporodni književnik, kulturni i politički djelatnik.” Poznavao je turski i njemački jezik, i još nekoliko drugih, a bio je i neumoran u prepisci sa višim nivoima vlasti. Politikom se počeo baviti još prije dolaska Austro-Ugarske. Poznata su mi njegova pisma sultanu u Stambolu, u kojima je protestiro protiv namjere Pauline Irby, poznate prosvjetiteljke, koja je 1866. došla u Sarajevo da osnuje prvu školu za djevojke. Ni hrišćani ni muslimani nisu željeli obrazovanje ženske djece, pa je o njihovom nazadnom stavu morao znati i sultan u Stambolu, i to iz pera za svoje vrijeme naprednog Fra Grge Martića. Miss Irby je radila zajedno sa Stakom Skenderovom i obje su zbog prosvjetiteljskog rada sa ženskom populacijom bile omržene od sarajevske čaršije. Imami, sveštenici i fratri su imali potpuno isto mišljenje kad se radilo o obrazovanje bosanskih djevojaka i žena.

Nakon što je Austro-Ugarska anektirala Bosnu i Hercegovinu, odmah se je prihvatila etabliranja vlasti i činovničkog aparata. Za to im je bio potreban neko ko je dobro poznavao prilike u toj zemlji, a uz to je bio i svjetski i politički obrazovan. Kako Bošnjaci nisu imali takvu ličnost, obratili su se Fra Grgi Martiću, jer je on već u prvim mjesecima počeo mudro posredovati između nove vlasti i Bošnjaka. Primjer Hadži Loje ukazuje na to da je vojne vlasti informirao ko je i kako učestvovao u pobunama i otporu.

On je pomogao i u sastavljanju liste budućih članova novog magistrata, a taj magistrat je zapravo bio nešto između lokalne uprave i pomaganja novoj vlasti na uspostavljanju reda i zakona. O tome je Fra Grga Matić zapisao u svojim “Zapamćenjima”:

220px-Mehmed-beg Kapetanovic Ljubusak“Oni dan, kad sam listu za magistrat pripravljao, srećom dođu i oni što sam ih u listu pomećao svikoliki, osim Mehmed bega Kapetanovića Ljubušaka. Kažem ja njima u skupštini što je učinjeno, pa mi visoko zahvališe i došli u tu skupštinu. Do dan do dva, dođe meni oni organizator magistrata Josip Sertić, pa mi rekne: “Šta ste vi uradili? Poslao me Filipović, da vas upitam, kako ste vi smjeli Mehmed bega Kapetanovića uvrstiti u članove magistrata, pošto je taj predvodio vojsku kod Busovače i u Klokotima protiv njega”. “Ako ste vi gospodine, ili ja predvodio onu vojsku, onda je i Mehmed beg. Ta on je prije otpora iz Sarajeva na više dana pobjegao preko Travnika, gdje su ga na putu ustaše napale i umalo da nije poginuo; a pobjegao je u Dalmaciju u Makarsku, gdje je četrdeset dana stajao, dok nije Hercegovinu Jovanović umirio. Sad se nalazi u Mostaru. Imate telegraf, brzo javite po njega”. I zbilja došao je on. Tom sam prilikom još nadodao, kakav je privrženik austrijski bio još prije ustanka ...”

Tako je to bilo i u ono vrijeme sa ideološki podjeljenjim Bošnjacima. Jedni su bili da sultan ostane dovjeka, drugi su težili autonomiji u okviru Osmanlijskog carstva, treći su se već prije, kao naprimjer spomenuti Mehmedbeg Kapetanović Ljubušak (1839 – 1902), okretali Zapadu. Bar je tako tvrdio Fra Grga Martić. Austrijanci su mu povjerovali pa je Ljubušak 1893. Postavljen za gradonačelnika Sarajeva. Ljubušak. a gradonačalnik Sarajeva? Gdje li su onda bili sarajevski uglednici?

Fra Grga Martić je dugo godina utjecao na austro-ugarsku politiku u Bosni i Hercegovini, bio njihov savjetnik i analitičar, sve dok nije shvatio da ta vlast Bosnu i Hercegovinu ne želi i ne namjerava priključiti Hrvatskoj. Nakon tog saznanja, povukao se iz politike i posvetio samo vjeri.

Početak iseljavanja Bošnjaka u Tursku

Pod zaštitom prve vojne austro-ugarske vlasti stvorene su strukture civilne vlasti, kakvu Bosna i Hercegovina uopće nije poznavala. Na vrhu je bila Zemaljska vlada, na čelu sa guvernerom Benjaminom Kallayem. Car Franjo je iz Beča u novoosvojenu provinciju poslao najsposobnije ljude, koji su odmah započeli sa obnovom i izgradnjom u prvom redu putovne i željezničke mreže. Osmanlije su iza sebe ostavili samo nekoliko uskih puteva preko planinskih gudura, kojima su se jedva provlačile konjske zaprege, i ni jednu željezničku prugu. Nova vlast je i od naroda, i hrišćana i muslimana, tražila da se uključi u izgradnju i da služi u njihovoj vojsci. Te zahtjeve i poticaje za bržim promjenama domorodačko je stanovništvo, sa mentalitetom “kud si navalio, čekaj dok se hodžino samelje” složno odbilo i započelo sa pobunama.

Nova vlast je Bošnjacima garantirala vjerske slobode, kakve nisu imali ni za vrijeme sultana, i umjesto da se tome raduju, oni su se bunili i protestirali, jer se od njih tražilo da rade i beslpatno, odnosno da kuluče na izgradnji svoje zemlje. Izgleda da su naši pradjedovi zaista imali neki čudan sistem vrijednosti.

Historičar Dr. Mustafa Imamović je u svojoj knjizi “Historija Bošnjaka” (str. 368 i 369, izdanje “Preporoda”) ovako prikazao namjere Austro-Ugarske monarhije:

“Austro-Ugarska je vjerovatno smatrala da je uređenje bošnjačke vjerske organizacije i njeno odvajanje od Carigrada jedan od bitnih uslova za učvršćavanje njenog položaja u Bosni. Računala je da će tako lišiti Portu svake mogućnosti da intervenira u bosanskim poslovima i bar djelimično zadovoljiti Bošnjake i čvršće ih vezati za Monarhiju. Nezadovoljstvo bošnjačkog naroda već se pokazalo izvjesnim učešćem u Hercegovačkom ustanku (1882), a snaga vjekovnih veza sa Turskom neprekidnim pokretom iseljavanja.”

Naša historija je stvarno puna apsurda. Bošnjacima je odjednom nedostajao sultan protiv kojeg su se toliko puta bunili i bivali nemilosrdno kažnjavani za te pobune.

(nastavak slijedi)

 

Komentari  

 
0 #1 Zijo 2015-02-15 13:08
Veoma zanimljiv tekst a takodjer veoma iskren i istovremeno poucan. Bosnjaci su kraj Otomanske ere na Balkanu docekali u krajnjoj tehnoloskoj, politickoj, socijalnoj (drustvenoj) i svakoj drugoj zaostalosti. Od toga ne treba praviti tabu temu, sto g-dja Obhodjas upravo i ne cini, nasuprot ona o tome pise na faktografski nacin. mislim da pripadam generaciji koja je imala priliku iskusiti taj bosnjacki mentalitet pica, meze, aksamlika i ne-srkleta. Nazalost, to nije bilo politicki korisno.
Napisah poucan tekst jer je stanje u bosnjaka i danas slicno. Ne isto, jer danas ipak ima dosta skolovanih bosnjaka, politicki obrazovanih i samosvjesnih, ali je velika vecina i dalje slicna opisu iz teksta g-dje Obhodjas-normalno sa razlikama koje je donijela vremenska distanca izmedju tog i sadasnjeg vremena.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search