LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Subota, 21 Veljača 2015 01:23

 

Safeta-Obhodjas-2013Iseljavanje Bošnjaka u Tursku nakon 1878. godine u dokumentima i literaturi (4)

Safeta Obhođaš, Wuppertal, Njemačka

Ko je i kako poticao egzodus?

Kad razmišljam o mentalitetu Bošnjaka, o njihovom trajanju kroz historiju, često mi naumpadne dobro poznata izreka: „Sloga kuću gradi, nesloga je razgrađuje.“ Sloge smo zaista imali malo, a nesloge toliko da se možemo samo čuditi da smo preživjeli do ovoga vakta. Naša nesloga je i bila jedan od uzroka iseljavanja u Tursku.

Hidžra, što na arapskom znači preseljenje, započela je odmah nakon dolaska Austro-Ugarske. Ali do 1882. iseljavanja su se dešavala uglavnom pojedinačno. Većinom su zauvijek odlazili mladi ljudi ostali bez zemlje i imetka, a rjeđe cijele porodice.

1882. godina je po mnogo čemu bila ključna. Prvo su se protiv bečke vlasti počeli buniti Hrvati, pa su se onda digli Srbi jer nisu prihvatali ono što je Monarhija nametala, a to je bila vojna obaveza i kuluk na gradnji puteva. Ustanak se iz Hercegovine proširio i na područja oko Foče, a ustanicima su se pridružili i neki muslimani koji nisu željeli služiti vojsku, ni kulučiti, a još manje privredno razvijati svoju zemlju po ugledu na zapadnjačku ekonomiju. Njima je bila sasvim dovoljna njihova naturalna privreda i teško su se navikavali na kapitalističko privređivanje, čija osnova je bio novac i obrt kapitala. Benjamin Kallay je ovako opisao njihove reakcije: “Oni mrze sve što je tuđinsko, bili to ljudi ili ustanove.”

Opet moram spomenuti onu poslovicu o slozi i neslozi i ličnim interesima. Da se pojedinačno iseljavanje pretvori u pravi egzodus, doprinijeli su u prvom redu Bošnjaci, i to radi ličnog interesa.

Historičar Mustafa Imamović je pronašao dokumente koji svjedoče o sljedećem: Bilo je i samih Bošnjaka koji su opustošili mnoge čisto bošnjačke krajeve, nagovarajući svijet na seobu, od čega su imali materijalnu korist kao posrednici pri kupoprodaji zemljišta i čitavih sela i naselja. Kao agitatori za iseljavanje spominju se Osman Alibegović i drugovi iz Tuzle, Muhamed-beg Karabegović, Omer Seferović i Hafiz Džinić iz Banja Luke, Bećir-aga Hadžiselimović iz Kotor-Varoši, Suljaga Suljetivić iz Prijedora, Muhamed-beg Pašalić iz Bosanske Krupe, Hasan-aga Pezo iz Bosanske Dubice, itd. Jedna grupa iseljenika, 41 porodica od Cazina i Krupe, koja je na 45 zaprežnih kola prošla 1883. kroz Sarajevo, na putu prema Goraždu i Čajniču, izjavila je “u horu” sarajevskom kotarskom predstojniku Stefanovskom: “Nama Austrijanac ništa uradio nije, što je nama krivo, uradili su nam našu načelnici. Iseljenici su se posebno žalili na cazinskog načelnika Ahmed-agu Pozderca, koji “zapovijeda u čitavom kotaru, a nesretan je onaj koji bi se usudio njega tužiti.”

Svu dubini klasnog jaza i mržnje između bošnjačkog seljaštva i uglednika pokazuje izvještaj kotarskog referenta iz Bijeljine, inače rođenog Nijemca, koji 1898. sa indignacijom piše da su neki Ali-beg Pašić i Ahmed-beg Osmanbegović imali smjelosti izjaviti “...da ih se ta fukara (Bošnjaci koji se sele) ništa ne tiče. Ona je niko i ništa ovdje, pa će to isto biti i na drugom mjestu.”

Nije mi nepoznata ova naša osobina, i sama sam toliko puta i doživjela i pisala o toj nesolidarnosti među Bošnjacima i bahatosti jačih prema slabijima. U našem mentalitetu se nikad nije razvio socijalni osjećaj, posebno onaj o odgovornosti za cjelokupnu bošnjačku zajednicu, nacionalnoj solidarnosti, međusobnom razumijevanju i zajedništvu u djelovanju. Po mom mišljenju to je najviše izraženo zbog toga što su žene vijekovima bile potpuno isključene iz javnog života. Ali to može biti tema neke druge studije ... Pozvam čitaoce da kažu nešto o toj temi.

Velike privredne promjene u zemlji Bosni

Ali-beg Pašić i Ahmed-beg Osmanbegović, premda okićeni begovskim titulama, kao da su bili slijepi kod očiju i kao da nisu imali zrno pameti čak ni do kućnog praga. Njihova pamet nije mogla shvatiti da i oni sami, kroz toliko iseljavanje, gube osnovu opstanka. Čudi me i to da ta, kako su oni govorili “fukara”, nije zapažala promjene i razvoj koje je pokrenula nova vlast. Počela je gradnja infrastrukture, a ovdje bih navela samo nekoliko primjera velikih gradilišta: kanalizacija i tramvajski saobraćaj u Sarajevu, dvije uskotračne pruge, Sarajevo – Ploče, Sarajevo – Rudo završene već početkom 20. vijeka, zatim makadamski put Sarajevo-Rogatica preko Romanije, a u Han-Derventi se odvajao jedan krak koji je preko Pala, dalje preko Mesića i Bara spajao Goražde sa Sarajevom. Da od zgrada u Sarajevu koje u urbanističkom smislu i čine taj grad gradom spomenem samo Zemaljski muzej, Vijećnicu i Narodno pozorište.

Bošnjaci su svom opraštanju od zavičaja Bošnjaci spjevali već spomenutu, za vrijeme komunizma čak zabranjenu sevdalinku:

Put putuje Latif-aga

Put putuje Latif-aga
put putuje Latif-aga
sa jaranom Sulejmanom
sa jaranom Sulejmanom

Moj jarane Sulejmane
moj jarane Sulejmane
jel' ti žao Banja Luke
jel' ti žao Banja Luke

Banjalučkih teferiča
kraj Vrbasa ašikluka
i Pobrđa Đumišića
lijepe Fate Maglajlića

Ako se samo malo udubimo u analizu ove, neka mi oproste oni koji o tekstovima sevdalinki imaju drugačije mišljenje, stihoklepanije o sevdahu i uživanju, možemo samo zaplakati nad nezrelošću naših predaka. Možete li predstaviti sebi ova dva jarana i njihovu situaciju: ako su imali imanje, rasprodali su ga u bescjenje, nemaju pojima kuda idu i šta ih tamo u tuđini čeka, a oni žale za teferičima i ašiklucima kraj Vrbasa, za djevojačkom ljepotom, koju od zarova i peča (velova) u taj vakat još nisu mogli ni vidjeti.

Novoizgrađeni austro-ugarski putevi kao da su samo potaknuli naše ljude da što brže krenu na put, jer su njima lakše stizali do mora i ukrcavali se na lađe, ili su preko Rudog odlazili u Sandžak.

“Ostajte ovdje” se nije daleko čulo

Bilo je svakako i onih koji su pokušavali zaustaviti naš narod, uvjeriti ih da će postati beskućnici ako pokidaju svoje korijenje. Hafiz Muhamed-ef. Hadžijahić (1816 -1895) je objavio niz tekstova protiv iseljavanja, ali su oni nažalost bili na turskom jeziku te tako nisu mogli doprijeti do svijesti našeg naroda. To što je on pisao ostalo je zatvoreno u nekoj intelektualnoj ladici, a niko se od njegovih mlađih sljedbenika i učenika nije usudio krenuti među narod i prenijeti mu ono što je hafiz pisao na jeziku kojeg nisu razumjeli.

Upadljivo je i to da su se protiv iseljavanja angažirali bošnjački intelektualci koji su jedno vrijeme boravili u Turskoj Carevini, među njima i pjesnik Arif Hikmet, unuk Ali-paše Rizvanbegovića Stočevića, jer su oni jako dobro poznavali tamošnju situaciju u bolesnika na Bosforu. Kasnije je 1927. Edhem Mulabdić prebacivao našem političkom i vjerskom rukovodstvu, da nije zauzelo otvoren, kritičan i jedinstven stav u pitanju hidžre, i da nije djelovalo na svijest ljudi da im je Bosna i Hercegovina jedina domovina. Ni do 1927. iseljavanje nije bilo prekinuto, a i tada je bilo malo pismenih Bošnjaka koji su mogli čitati Mulabdićevu kritiku i na svom jeziku.

AleksaNajpotresniji i najiskreniji apel Bošnjacima da ostanu “u svome na svome” napisao je čuveni bosansko-hercegovački pjesnik Aleksa Šantić, i to na jeziku kojeg smo svi mogli razumjeti, pa zvao se on bosanski, hrvatski ili srpski:

Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Kô pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručju sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratsku ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat kô što ovo grije -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...

Ovu pjesmu smo analizirali u školama, nalazila se u skoro svim čitankama, ali nikad nije spominjano, kojim povodom je bila napisana. Moja nastavnica je naprimjer tvrdila da je tu pjesmu Šantić posvetio svima koji su odlazili u pečalbu, u svijet, trbuhom za kruhom, Hrvati preko sinjeg mora do Amerike, Srbi u karavanima prema Rusiji ... (njihovo iseljavanje je opisao Miloš Crnjanski u romanu “Seobe”). Kako je stvarno nastala ova pjesma i kome je bila namjenjena saznali smo koju godinu pred rat 1992-1995 i to iz serije “Moj brat Aleksa”, u kojoj je tematiziran život, književno djelo i kulturno djelovanje ovog pjesnika.

(nastavak slijedi)

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search