LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Petak, 27 Veljača 2015 22:34

 

Safeta-Obhodjas-2013Iseljavanje Bošnjaka u Tursku nakon 1878. godine u dokumentima i literaturi (5)

Safeta Obhođaš, Wuppertal, Njemačka

“Domovinska ćud” islamiziranih Slavena

“A mi? Društveno smo mrtvi. Velim, u nas nije otvoreno duševno oko, a njim svijet posmatramo!” - ovako je pisao Šemsudin Sarajlić, književnik ponikao iz Bosne, rođen je u Knežini 1887, dakle nije ni zapamtio vrijeme sultana, ali jeste iseljavanje; umro u Sarajevu 1960.

Sadržajem i ličnostima njegove mladalačka pripovijesti “Razija” - prvi put objavljena 1908. godine – pozabavila bih se kasnije, a sada da spomenem jednog drugog autora, jednog došljaka, zapravo jednog od prvih učitelja kojeg je u Bosnu i Hercegovinu dovela Zemaljska guvernerska vlada Austro-Ugarske. Zvao se Antun Hangi i svoje prvo mjesto učiteljovanja u Bosni dobio je u Maglaju. I on se, kao i mnogi drugi došljaci iz hrišćanskog svijeta, odmah počeo interesirati za “islamizirane Slavene”, njihov način života, vjeru i običaje. Svoja opažanja opisao je djelu “Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini”. Kratko nakon upoznavanja našeg mentaliteta došao je do zaključka: “Domovinska ćud naših muslimana i danas je slabo razvijena, jer kod njih prevlađuje vjerska strana. Tako, na primjer, nijesu oni sve do najnovijeg doba, do okupacije, pravo znali koje su narodnosti. Bezi, uglednije age i učeniji ljudi govorili su da su Bošnjaci i da govore hrvatski, ali masa naroda nije znala niti još znade koje je narodnosti.”

Ovdje upada u oči da je Hangi muslimane donekle smatrao Hrvatima islamske vjeroispovijesti. Njegovo djelo “Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini” objavljeno je 1906. godine u Nakladi Daniela Kajona.

U ovom slučaju autor je bio katolik, a izdavač jevrej. U svim arhivima se rijetko mogu naći dokumenti koji su potjecali iz pera Bošnjaka. Vrlo ih je malo kao Šemsudin Sarajlić bili svjesni činjenice da su u vjeri izgubili svoju “domovinsku ćud”.

Živjeti vijekovima u svojoj zemlji, a ne znati se odrediti ko si i šta si, gdje pripadaš, značilo je krajem devetnaestog vijeka ostati bez domovine, a to je zaista bilo pogubno za cijeli narod. Nekoliko faktora je učinilo da to “duštveno oko” ostane zatvoreno, a na prvom mjestu vjera i privilegije pod okriljem Osmanlija. Kad su privilegije i pravo jačega nestali, ostala je samo religija, a Bošnjaci su se dali nagovoriti da povjeruju da din i man mogu sačuvati iseljavanjem u zemlju od koje su ih dobili. Ali nažalost, tamo ih nisu čekale privilegije na koje su u domovini bili navikli. Od samog padanja na sedždu nije se moglo preživjeti.

Na osnovu dokumenata koji se nalaze u Arhivu Bosne i Hercegovine, historičarka Mina Kujović je o iseljavanju u Tursku napisala seljedeće: “Tokom 40 godina austrougarske uprave zabilježena su tri velika vala iseljavanja: prvi, nakon 1882. godine, drugi, u periodu borbe za vjersku i kulturnu autonomiju, početkom 20. Stoljeća, i treći, nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine. Mnogo je razloga zbog kojih su naši ljudi ostavljali zavičaj, prodavali imovinu u bescjenje, pa sami ili sa cijelom familijom odlazili u muhadžirsku neizvjesnost. Prva dva velika iseljenička vala bila su motivirana, prije svega, vjerskim razlozima i strahom od mobilizacije, dok je posljednji bio više politički uzrokovan. Okupacija Bosne i Hercegovine bila je ne samo veliki zaokret, već pravi šok za pripadnike islamske vjere, Bošnjake, koji su se teško mirili sa činjenicom da su se odjednom našli u hrišćanskoj državi. Njima je s jedne strane uništena politička snaga, a s druge strane, vjerske i kulturne vrijednosti su im bile izložene širokom utjecaju zapadnog svijeta.”

sarajlicPripovijest “Razija” Šemsudina Sarajlića

Kakvo je bilo duhovno i intelekatualno stanje Bošnjaka u to vrijeme, najbolje govori jedan odlomak iz već spomenute pripovijesti “Razija” u kojoj je Sarajlić tematizirao iseljavanje Bošnjaka. Jedan od junaka ove priče govori svom prijatelju:

“A mi?Mi, vjeruj ti meni, ni na broju nijesmo. Društveno smo mrtvi. Kao ovo bilje oko nas, kao stoka, pa samo osjećamo žeđ i glad i za to se borimo, u to svu svoju snagu i tjelesnu i duševnu ulažemo. A dok smo mladi, pa su nam roditelji pod glavom, ili smo bogati, pa oskudice ne osjećamo, dotle se prepušćamo sudbini u neradu, ne brinući se šta će poslije biti, baš kao stoka, dok pred sobom vidi šaku sijena. Velim, u nas nije otvoreno duševno oko, a njim svijet posmatramo.”

Mada je Sarajlić u drugim pričama o Bošnjacima pisao po uzoru na romantičarsku prozu, u ovoj je ipak vrlo realno i bez nostalgije za prošlošću opisao stradanje jedne iseljeničke porodice. Radnja započinje u Sarajevu, razgovorom dvojice mladića, prijatelja iz djetinjstva. Jedan prijatelj je zaposlen kao pisar u državnoj službi i radnja je ispričana iz njegovog ugla gledanja.

Pisarov blizak prijatelj Šefik je imao sreću da mu je otac sačuvao porodično imanje i ostavio ga njemu u naslijeđe. Kad je završio trgovačku školu, Šefik je preuzeo očev dućan, sa željom da ga unaprijedi i nije ni pomišljao napustiti domovinu. Ali se, kako to u literaturi biva, zagledao u djevojku, čiji je otac namjerio sve prodati i krenuti na neizvjesni put.

Ta namjera je dovela Arifagu Seferagića Šefikovom prijatelju, pisaru, jer sam nije znao napisati molbu za iseljenje. Taj školovani mladić je pokušao i njega, kao i sve one koji su mu dolazili zbog pisanja takvih zahtjeva, odvratiti od odlaska, pa je i sa Arifom započeo razgovor i pitao ga zbog čega želi krenuti u muhadžirluk.

U sljedećem odlomku Arif i pisar iznose svoje argumente, jedan zašto mora seliti, drugi, zašto bi trebao ostati.

-Na Glasincu svake godine izgori po toliko sijena i slama. Sve to vlasi pale. Tu skoro opet udarila dvojica sa livorverima u Vučijoj Luci na trojicu Turaka, putnika. U Mokrom nedavno ubiše Turčina trgovca i tolike mu pare odnesoše. U Trnovu provališe u tursku kuću, pa sibijan (ukućane) poklaše. Na Vogošći opet zaždiše Hadžagića kulu, jedva čovjek gola džana djecu iz nje izgrabi. Pa ondi Turčinu razbili glavu, ondi ukrali vola i kravu, ovdje opet udarili na kuću – ni haseba (ni broja) nema.

-To je sve u okolici.

-A zar je Sarajevo čisto? Ne može se proći sokakom od pjane vlahadije. Hajde uvečer prođi kroz njihove sokake, osobito u nedjelju, pa ćeš vidjeti: ima ih pa će mahsuz pristati za tobom i sto puta zadarnuti u te dok prođeš, nećeš li im šta rijeti, pa da se pobiju sa tobom (... ) Ali šta ćeš im kad su pjani ko čutura; a pjan ne zna šta radi.

-Pa, ima ih i u nas dosta pjanijeh. I oni onda beli druge napastuju.

-Ne napastuju naši, jok (....) Ovo se jedamput zaljuljalo... ama bježao bih kud mu drago: u Ameriku, kad ne bih mogao u Tursku. I opet šućur Bogu, kad ja imam svog sultana, pa imam kud izaći...

Šućur Bogu, hvala Allahu, tako je bar Arif vjerovao, kao i hiljade drugih, da je njegova budućnost tamo gdje nikad nije bio, u krajevima gdje je u to vrijeme svakog dana umiralo na desetine Bošnjaka od bijede i malarije, bolesti koju do tada ni nisu ni poznavali. Uzalud je bilo uvjeravanje pisara, kojem je pisac Sarajlić očigledno dao svoj stav, da ga niko ne goni iz Sarajeva, niko ga ne prisiljava da proda kuću, bašču i dućan. Uzalud ga je žena preklinjala da pogleda kćeri, čija budućnost je bila u školovanju. Starija kćer Razija je bila učenica ruždije i njen san je bio da završi učiteljsku školu i posvetiti se misiji obrazovanja novih generacija. Šefik, bogati trgovac i pisarov prijatelj zavolio je Raziju zbog njene obrazovanosti i pameti i bio je spreman na ženidbu, kako bi ona ostala u Sarajevu. Kad je otac Arif čuo da je primila zaruku bez njegovog znanja, okomio se na kćerku i tukao je dok se nije onesvijestila. Djevojka se nikad nije oporavila od njegovog batinjanja.

Dvojici prijatelja, njenom nesuđenom mladoženji i njegovom prijatelju pisaru, nije preostalo ništa drugo nego da tu porodicu isprate na željezničku stanicu, koju je austro-ugarska već bila izgradila, i da im mahnu na rastanku, svjesni da ih nikad više neće vidjeti.

-Raziju sam poznao po zaru ... spazih i Arif-agu. Izgledaše, kao da je plakao. Je li to moguće? Pogledah bolje ... Zbilja, vidjele mu se suze u očima. "Arif-aga" – rekoh – "mi potekosmo da vas ispratimo, ali žalimo što ne stigosmo prije. Halali nam! S hajrom dabogda. Allahemanet!"

On nam samo mahnu rukom, a vidim, udariše mu suze ko kiša. I mi smo plakali...

Razija je sjedila na klupi kraj pendžera. Lice joj bješe otkriveno ali kako ... O Bože! vidim li dobro? Pravo mrvačko lice: usne blijede kao krpa, tup pogled iz očiju, čelo glatko i nosnice sužene, a sve žuto kao vosak, kao limun ...”

Razija nije htjela, ali morala je poći tamo kud je otac odredio iako je taj put cijelu porodicu vodio u propast.

Šta ih je čekao u Anadoliji, o tome u nekom od sljedećih nastavaka.

(nastavak slijedi)

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search