LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Petak, 13 Ožujak 2015 21:43

 

Safeta-Obhodjas-2013Iseljavanje Bošnjaka u Tursku nakon 1878. godine u literaturi i dokumentima (7)

Safeta Obhođaš, Wuppertal, Njemačka

Radikalni imperijalizam balkanskih osvetnika - stradanje Bošnjaka za vrijeme Balkanskih ratova 1912. i 1913.

Samo što su se muslimani iz Bosne i Hercegovine naselili u Sandžaku, došlo je do Balkanskih ratova i potpunog raspada Osmanlijskog carstva. Muslimani su se na tim prostorima pred Balkanske ratove dijelili na muhadžire - doseljenike iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore - i muslimane domoroce, koji su u tim krajevima oduvijek živjeli. Sudeći po arhivskim izvorima, a to su većinom službenički i učiteljski izvještaji sa terena, muslimani došljaci i domoroci nisu bili izmiješani, nisu imali neki zajednički identitet. Muhadžiri su najčešće opisivani kao vjerski fanatici, protivnici svih naprednijih shvatanja, u prvom redu školovanja. Razlozi podvojenosti među muslimanima su bili dvojaki, došljaci su bili siromašni, vrijeme je bilo prekratko da se prilagode u novoj sredini, a vladalo je i uzajamno nepovjerenje, tako da nije moglo biti govora o nekom političkom udruživanju i predviđanju onoga šta ih može zadesiti kad Osmanlije konačno izgube te krajeve.

U pisanju ovog teksta sam se opet, u prvom redu, oslanjala na knjigu Safeta Bandžovića “Iseljavanje Bošnjaka u Tursku”, objavljenu 2006. godine u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Zašto? Naime, ovu studiju bih svakako željela preporučiti svim onima koji žele saznati nešto više o vlastitoj historiji. Knjiga predstavlja jedno sveobuhvatno i vrlo temeljito istraživanje, sa skoro 80 stranica proučene izvorne građe, koja osvjetljava mračni period iseljavanja i stradanja Bošnjaka, a o kojem nikad nismo učili u školama. Posebna vrijednost ove knjige je nepristrasno i analitičko tumačenje historijskih izvora.

Safet BandžovićNa skoro dvije stranice Bandžović navodi imena porodica, za koje se sigurno zna da su u Sandžak došle iz Bosne i Hercegovine. Evo samo nekoliko primjera: Alomerovići, Bajrovići, Derviševići, Mekići, Mušovići, Hadžialići, Pašovići i ko zna koliko još. Neke porodice su uspjele da, nakon što su Osmanlije izgubile Sandžak, odmah napuste stalno ili privremeno ognjište, i krenu pred ili za turskom vojskom u pravcu Bosfora. Ali većina nije bila te sreće, pa se našla u zbjegovima civilnog stanovništva, gdje nije bilo nikakve zaštite od raznih paravojnih jedinica i komita. Bila je kasna jesen, djeca su masovno umirala od studeni, bolesti i gladi.

 

(na slici: dr Safet Bandžović)

Situacija pred Balkanske ratove

Moram opet ponoviti da o tom stradanju nema zapisa samih Bošnjaka. Postoji samo par izvještaja o muslimanima koji su imali sreću da žive u onim dijelovima Sandžaka gdje su prvo ušle regularne srpske jedinice, pod komandom izučenih oficira, sa strogom naredbom da se ne dira civilno stanovništvo.

Sjećam se historijske lekcije iz naših škola o Balkanskim ratovima 1912. i 1913. U njima su bila prikazana samo vojna djelovanja i neprestano je ponavljano: Prvi balkanski rat je bio pravedan, jer su države udruženo izgonile Turke, a Drugi je bio osvajački, jer su ti saveznici htjeli podijeliti tuđe zemlje između sebe: Albaniju, Makedoniju, dijelove Bugarske. I Sandžak je tada bio podijeljen, bez ikakve demografske osnove, između Srbije i Crne Gore, što kasnije nikad nije ispravljeno. Komunistički historičari, bolje reći srpski, nisu spominjali šta se za vrijeme tih borbi dešavalo sa civilnim stanovništvom. Pitam se, kakvu to selektivnu nauku imaju Srbi, kad neprestano zaboravljaju zločine koje su oni činili drugima, od daleke 1804. godine pa sve do kraja dvadesetog vijeka.

Ne bih željela svojim tekstovima poticati zlu krv, i onako je imamo previše na Balkanu, ali vjerujem da bi nam istinite historijske lekcije pomogle da se svi mi na Balkanu oslobodimo mitova o nama samima. Niti je Turska Bošnjacima bila majka, niti su Srbi ili uopće, države gdje vlada pravoslavna religija, ikada puno držali do ljudskih prava i do bratimljenja. Kako tada, tako i danas.

Jasno je također da je pred Balkanske ratove turska vlast bila toliko oslabila, da je u Sandžaku vladala opća nesigurnost. Stacionirane turske čete nisu imale ni disciplinu, a ni snadbijevanje, pa su zato harale i pljačkale oko gradova, većinom po srpskim selima, ali često nisu štedjeli ni muslimanska naselja. Srpski seljaci su se organizirali da se zaštite i okupljali se u veće dobrovoljačke jedinice, koje su, kad je rat započeo, nemilice udarile po muslimanskom civilnom stanovništvu. Kad je započeo Prvi balkanski rat, mnogi Bošnjaci su regrutirani u tursku vojsku. Ako su preživjeli prve borbe bili su ili zarobljeni od srpsko-crnogorske vojske ili su se sa turskom vojskom povlačili preko Makedonije u pravcu Turske. Civilno stanovništvo je ostajalo nezaštićeno.

Osmanlijsko carstvo je stvarno bilo „bolesnik na Bosforu“. Turska vojska je bila u potpunom rasulu, ali tamo u Istambulu nije bilo racionalnih glava da započnu pregovore o mirnom povlačenju sa Balkana. Kao da sultane i vezire uopće nije bilo briga šta će se desiti sa narodima u toj provinciji. Po mom mišljenju i oni snose veliku krivicu da tadašnji pomor naroda.

Pogrom za vrijeme Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine

U knjizi Safeta Bandžovića su navedeni dokumenti o tome kako su crnogorske regularne jedinice i čete komita mučile i sakatile zarobljene turske vojnike. Oni nisu dozvoljavali reporterima stranih novinskih agencija da izvještavaju sa terena, ali ipak su se neki od novinara probijali do štabova i opisivali njihova zvjerstva.

Međutim, na dosta stranica autor ukazuje na to da su se vojske ponašale različito, zavisno od komande i načina na koji su osvajali neko mjesto.

Srpske regularne jedinice, poslane iz Beograda, nastojale su zaštititi civilno stanovništvo, zarobljenike nisu mučili i sakatili, ali su zahtijevali da rade za njih. Kad bi u neko mjesto ušli bez proljevanja krvi i pregovarajući sa vodećim ljudima u gradu, kao naprimjer u Novi Pazar i Sjenicu, onda nisu napadali i proganjali muslimansko stanovništvo. Omer Koničanin, tadašnji turski činovnik je zapisao: Odnos vojske prema muslimanima je bio korektan, njeni postupci su ostavili odličan utisak na muslimane u gradu. Poštenje srpskog vojnika je u svakom pogledu bilo primerno i osvajalo je ljude ... Sve muslimanske kuće, čiji su vlasnici napustili grad za vreme borbi oko Novog Pazara, čuvali su na smenu srpski vojnici. Kad bi se vlasnik vratio, stražar bi mu predao kuću.”

Isto tako je crnogorska vlast u pojedinim gradovima davala naredbe komandantima da se “zaštiti čast, sloboda i imanje muslimanskog življa koje se pokorilo i prestalo da pruža otpor.”

Međutim, komanda i vlast nisu bili jednoobrazni niti su stizali u sve krajeve. O tome Bandžović piše:

Bilo je očito postojanje više linija politike prema raznovrsnom muslimanskom stanovništvu na koje je nailazila srpska vojska u svom brzom pohodu. Ovo korektno ponašanje srpskih vlasti nije bilo karakteristično i za onaj dio Sandžaka koji su zauzele crnogorske dobrovoljačke jedinice, a one su ostavljene kao stalne posade na terenu ... Predstavnici tih dobrovoljačkih jedinica su smatrali da su zauzimanjem tih krajeva nastupili dani osvete. Njihovo ponašanje je išlo dotle da su smatrali da muslimane treba pretvoriti u raju ... Prvi balkanski rat je bio izuzetno svirep. Gdje god su pripadnici balkanskih naroda vidjeli priliku da ugrabe dodatne teritorije, oni su to i uradili, pa i onda kad nije bilo ni historijskih ni demografskih razloga za taj korak.”

Srbi i njihovi saveznici ubijaju albanske muslimane po selima, tjeraju na desetine slavenskih muslimana da bježe i silom pokrštavaju muslimane koji govore bugarski”, pisao je Neoel Malcolm o Prvom balkanskom ratu.

Hrišćani, otrovani radikalnim nacionalizmom, imali su na umu samo osvetu, osvetu muslimanima za skoro pet vijekova turske vladavine. Druga njihova želja je bila proširivanje teritorija, te izlazak na Jadransko more. U to vrijeme je i nastala mržnja albanskog naroda prema Srbima. Strani posmatrači su pisali svojim vladama sa kakvom je brutalnošću srpska vojska nastupila na albanskom teritoriju. “Srpska i crnogorska vojska su 1912. u sjevernoj Albaniji čitava sela pretvarale u krematorijume. Njihovim akcijama upravljala je logika lokalnog imperijalizma. Izlazak srpske vojske, preko sjevernih albanskih krajeva, na Jadransko more, što je bio primarni cilj Srbije u ratu, označio je pobjedu “radikalnog nacionalizma”.... Kod Drača je jedan eskadron srpske vojske ušao galopom u Jadransko more. Kada je voda konjima došla do grla, komandant eskadrona je izvršio simbolično krštenje mora, načinivši sabljom znak krsta po površini vode, nazvavši Jadransko more “srpskim morem.” U Beograd su iz Albanije slate informacije “kuda god je naša vojska prošla, tuda treba drugi narod da se seli, a prvi je uništen i sve njihovo što se nazivalo.”

Kao što je historija pokazala, Jadransko more nikad nije postalo srpsko, Srbi su sve osvojeno gubili, ali se nikad, ni do današnjih dana nisu odrekli svog “radikalnog nacionalizma.”

Ali vratimo se opet historijskim izvorima iz vremena Balkanskih ratova. U svojoj knjizi Bandžović je dao više autentničnih i potresnih svjedočanstava o pogromima srpsko-crnogorske dobrovoljače vojske i komita nad civilima, koji su se u zbjegovima kretali za turskom vojskom, ne znajući ni sami kuda idu. Bili su to, kako je izvještavao Lav Trocki, 1879 – 1940., ruski komunista, u to vrijeme ratni izvještač, arnautski i slavenski muslimani, otjerani sa svojih ognjišta. On je pisao o tome kako je srpska regularna vojska bila protiv divljaštva komita i neregularnih četa, ali ih nije mogla spriječiti. “Da su Turci ušli u našu zemlju, oni se ovako ne bi ponašali”, rekao mu je jedan visoki oficir. Vatre zapaljenih sela bile su jedini signal kojim su se pojedine kolone srpskih vojski međusobno obavještavale o svom “napredovanju” i pravcima kretanja. Milorad Marković, srpski borac, svjedočio je o zbivanjima u Strumici, krajem oktobra 1912. godine: “I dalje isto. Komite čine svoje: ubijanja se nastavljaju. Bio sam baš svedok jednog groznog čina: pored mog stana provedoše milicija i komite deset Turaka. Vodeći ih, nemilosrdno ih tuku kundacima. U jedan mah gurniše ih napred – i počeše ih bosti bajonetama. Nasta dreka, zapomaganje. To potraje za trenutak – nasta krkljanje i sve se utiša. Ranjene i dalje bodu. Posle toga pljačka. Izgleda da komite sve svoje stare račune svršavaju, ili da dovode pred sud Turke da bi ih posle opljačkali. U varoši komite pljačkaju ... silovanja se vrše i tako dalje.”

Ovaj Milorad Marković je, po svoj prilici, bio pismen i human čovjek. On se nije mogao suprotstaviti zlu ali je u svojim zapisima izražavao koliko se stidi tih zvjerstava naroda kojem je pripadao.Oficiri su nagovarali vojnike da pljačkaju zbjegove”, pisao je on. Oni su uzimali zlato a vojnici ostale vrijedne stvari. Također su i oficiri silovali žene. Iz varoši vodi divan drum preko Belasice uz brdo. Prođosmo selo Kusturino. S obe strane puta još sveže humke. Tu su sahranjeni pomrli iz zbega. Putem – masa spavača i stvari, mahom jorgani. Oko jedne ćuprije leševi, još nesahranjeni.” Jedan srpski činovnik je pisao da je “blizu 2.000 turskih izbeglica, većim žena i dece, između Radovišta i Štipa, umrlo od gladi – doslovno od gladi”.

A onda, topovi još nisu bili ni utihnuli, počeli su dolaziti Srbi iz Srbije i Austro-Ugarske da vide da li se mogu naseliti u tim selima i mjestima, gdje su se još dimila zgarišta muslimanskih kuća.

Mnogi napredni i školovani Srbi u Beogradu su pisali proteste protiv tih divljanja na terenu, protiv srpskog imperijalizma. To su većinom bili socijalisti, lijevo orijentirani intelektualci poput Dimitrija Tucovića i Koste Novakovića. Oni su u svojim novinama pisali o tome da se regularna komanda srpske vojske protivi osvajanju novih teritorija. Ta vojska nije imala nikakvu opskrbu, slabo obućena i hranjena, nije mogla održati osvojeno. Lokalne jedinice su mislile samo na pljačku i nije ih se ticalo šta će poslije biti, kad zemlja ostane pusta.

Nikada niko nije izbrojio stradale u tim Balkanskim ratovima, ni vojnika ni civila. Soldateska je udarala na muslimane svih nacionalnosti, pa tako nije moguće utvrditi koliko je Bošnjaka bilo u zbjegovima civila. Ne zna se ni koliko je njih u tom rasulu i haosu, uspjelo stići do Turske. Preko njihovih grobova je samo narasla trava, a historija ih jednostavno zaboravila.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search