LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor O španjolskoj inkviziciji (6)
O španjolskoj inkviziciji (6)
Srijeda, 29 Travanj 2015 15:15

 

O inkviziciji u Španjolskoj i proganjanju muslimana i jevreja (6)

Španjolska inkvizicija – podsjetnik na zlokobna vremena

Ševko Omerbašić u Biltenu – glasilu Islamske zajednice Zagreb, broj 157, 2014

moureskkPotrebno je kazati da je iskustvo Moreška (španjolskih muslimana) znatno variralo od jednog regiona do drugog, tako da je teško generalizirati. U nekim djelovima Španjolske vladali su izuzetno dobri odnosi među starim kršćanima i pokrštenim Moreškama. Trevor Dadson, koji je u jednoj španjolskoj privatnoj arhivi otkrio svežanj pisama koja su pisali Moreški, od kojih su neka poslana sa francuske granice, piše detaljnu studiju o Willarubiji u La Manchi, gdje su Moreški sačinjavali 20% stanovništva, posjedovali najbolja imanja i bili dobro integrirani u zajednicu, dotle da su ih njihovi susjedi stari kršćani štitili kada bi im u neželjenu posjetu dolazili istražitelji Inkvizicije. Pisma otkrivaju da su se mnogi od prognanih uspijevali uvući u Španjolsku i putovati nazad stotinama kilometara kako bi se vratili kućama. (na slici nepoznatog autora - "Protjerivanje muslimana iz Španije")

Potpuna priča o patnjama kojima su Moreški bili izvrgnuti nikada nije ispričana: “kako su oni koji su preživjeli putovanje stizali na odredište gladni i siromašni, jer su usput potrošili sve što su mogli ponijeti ili im je pokradeno ili oteto, kako su oni koji su putovali kopnom preko Francuske morali plaćati zemljoposjednicima da bi se napili iz rijeke ili sjeli u hlad, kako su hiljade onih koji su pružali otpor i preživjeli okončali kao robovi na brodovima, kako su oni koji su čekali na brodski prijevoz bili gladni do te mjere da su svoju djecu davali u zamjenu za kruh, kako je i službena politika Crkve bila da se odvajaju djeca Moreška od roditelja.

Sudbina djece Moreška, koja nikada nije bila izučavana, zavređuje da se detaljnije prouči. Vjerojatno je prvobitna nakana Juana de Ribere, koju je državni savjet odobrio 1. rujna 1609. godine, bila da sva djeca do 10 godina trebaju ostati u Španjolskoj da ih podučavaju svećenici ili povjerljive osobe kojima će služiti sve do 25. ili 30. godine, u zamjenu za smještaj, hranu i odjeću. Čak su i dojenčad trebala biti predana dojiljama iz reda starih kršćana pod istim uvjetima. Kasnije je dobna granica smanjena na ispod pet godina. Ukrcajne liste pokazuju da je ova okrutna politika bila bar djelomično provođena. Čini se da je među Moreškama koji su ukrcani u Alikanteu u Andaluziji između 6. listopada i 7. studenog 1609. godine nedostajalo približno 14.000 djece. Ovo je utemeljeno na pretpostavci da je po porodici bilo 2,5 djece (što je konzervativan broj). Prema dokumentu datiranom 17. travnja 1610. godine, u Kraljevini Valenciji je bilo 1.832 djece Moreška do sedam godina, od kojih su sva, mimo volje svojih roditelja i staratelja, poslana u Kastilju da služe tamošnje crkvene velikodostojnike i plemiće. U srpnju 1610. godine, Crkva je preporučila da svu djecu Moreška iznad sedam godina treba prodati kao stalne robove starim kršćanima. U njih su spadala siročad pobunjenika, djeca koju su uhvatili vojnici ili druga koju su sakrivali i o njoj se brinuli ljudi koji su vjerovali da time čine dobro djelo.

Pet teologa koji su potpisali ovaj dokument tvrde da ropstvo ne samo da je moralno opravdano (lícito en conciencia) već i duhovno korisno: “biće manje vjerojatno da ta djeca postanu otpadnici od vjere, jer će se njihovi gospodari pobrinuti da ostanu rimokatolici iz straha da ne izgube pravo na njih, a pošto robovi rijetko stupaju u brak, to će biti još jedan način da se Španjolska riješi ove zle rase”, piše Baronat .

U čemu je značaj ove starosne granice? Smatralo se da iznad šeste ili sedme godine djeca počinju gubiti svoju nedužnost i biva ih sve teže indoktrinirati, dok manja djeca nemaju stvarno znanje o svom muslimanskom porijeklu. Politika je teološki opravdavana time da nevina djeca koja budu krštena neće biti kažnjena za grijehe svojih roditelja, mada je to paradoksalno, princip nasljedne odgovornosti smatran je prihvatljivim kao opravdanje za progon odraslih, bili oni ili ne postali praktični kršćani. Nadalje, govoreno je kako protjerati djecu sa njihovim roditeljima nevjernicima znači garantirati da će (p)ostati muslimani i na budućem svijetu otići u pakao. Po riječima Juana de Ribere: “Ne možemo janjad prepustiti vukovima.” Međutim, stalno je naglašavano kako djecu Moreška ne treba obrazovati iznad onoga što je za njih podesno: “osim onih koji se pripremaju za svećenički poziv, trebaju biti obrazovani kao zanatlije i zemljoradnici, inače će postojati opasnost da previsoko teže; svakako im ne treba dopustiti da izučavaju književnost (cosas de letras)”. Nadali su se da će na ovaj način biti zauvijek izbrisana sjećanja na islam u Španjolskoj. Ovu točku je posebno cijenio Filip III. Ovaj kralj je prozvan Abrahamom II i Davidom jer je čistio zemlju od muslimanskog otrova. FilipIII je 25.03 1611 organizira molitvu zahvalnosti Svevišnjemu na dobro obavljenoj akciji progona muslimana. Od španjolskih kraljeva pored Filipa III najveći neprijatelj muslimana bio je Karlo, koji je tražio od Inkvizicije i španjolskih sudbenih vlasti da ga izvješćuju o svim spaljivanjima muslimana. Nazočio je skoro svim lomačama. On je donio ukaz da se sve džamije u Španjolskoj pretvore u crkve.

(Preneseno iz navedenog Biltena uz dopuštenje uredništva. Zahvaljujemo se na dopuštenju.)

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search