LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Podsjećanje - svjedok vremena Adil Zulfikarpašić
Podsjećanje - svjedok vremena Adil Zulfikarpašić
Subota, 02 Svibanj 2015 23:03

 

adilAdil Zulfikarpašić – Put u Foču (1)

Srce mi je zakucalo od uzbuđenja, kad sam čuo da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foča je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam čuo, da su ga zaklali četnici. Kako je do toga došlo, nisam sebi mogao predstaviti. Moj je brat sa srpskim komšijama živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama, pa niti u hrvatskoj vojsci. Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato čitavoj Foči. Na Drini je izvršeno nečuveno klanje. To se pročulo po čitavoj zemlji. Da li je haranje i prolijevanje ljudske krvi bilo uistinu onolikih razmjera, kako se pričalo ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim očima.

Pero Kosorić, zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji puta prolazio, stanovnici su nas nudili suhim voćem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca se oko nas gonjala i molila nas da im damo koju olovku.

Jedan mališan velikih kestenjavih očiju vukao me za kajiš.

- Hej, druže komesare!

- Odakle ti znaš da sam ja komesar?

- Pa čuo sam od ovih ljudi. Nego, ako zanočite ovdje, hoćeš ti kod nas spavati?

- Drugi put. Danas moramo dalje da gonimo Talijane, ali ja ću tebi drugi put doći.

Gdje su ta djeca sada? Gdje su njihove majke i očevi? Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji, da je Srbin.

- Šta je bilo sa ovim svijetom, čiča?

- Kojim svijetom? – pravio se stari nevješt.

- Iz Poljica i Draca, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.

- A sa Turcima? – kao dosjetio se on. – Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazo sam ja vojvodi Klariću: ‘Iskopajte jame, pa zatrpajte; naćerajte, neka sami sebi jame kopaju!’ – A on meni kaže: “Nemamo vremena, čoče, jer partizani mogu svaki čas da bahnu. Dolaze od Jeleča.” Vi ste ih, eto, vala omeli. Mogu nam čeljad od smrada oboljeti.

Po njegovom mišljenju na tome je jedino počivala težina problema. Ništa nisam odgovorio.

(Godišnjak, broj 4, Beč, 1957)

 

Komentari  

 
0 #2 sasko 2015-05-03 03:39
Moglo se i odgovoriti, ne bi se pogrijesilo...metkom, metkom, bezbeli
Citat
 
 
+2 #1 Aljosa Mujagic 2015-05-02 23:19
Iz ovog kratkog sjecanja vidi se kakva je moralna konstrukcija srpskog zivlja u tim krajevima koja se nista nije promjenila od drugoga svjetskog rata.Djeca ili unuci tih istih ljudi ponovo ucinise zlocine jer gladne oci nitko nenahrani.Najveca greska je sto zlocinci 1944 godine samo skinuse kokardu a stavise zvijezdu te nitko ne odgovara u principu za pocinjene zlocine.Koji mentalni sklop zaista im je mejsto na nebu a nadam se da je i pakao gore.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search